Razgovor

21.07.2014. 16:53:29 - Dženana Karup Druško (BH Dani / H-alter)

Marina Škrabalo

Biskupi zaboravili na svoje poslanje

(Foto: H-alter)

(Foto: H-alter)

Gospođo Škrabalo, biskupi katoličke crkve su nakon nedavne sjednice podržali sisačkog biskupa Vladu Košića, koji je bio na dočeku Darija Kordića, ratnog zločinca koga je presudio međunarodni sud i koji se zbog toga našao na meti nekih kritičara/ki, a što su biskupi označili kao "neprimjerene grubosti" ističući da je napad na Košića napad na katoličku crkvu. Kako to komentirate?

Sjećam se svečane, snažne tišine koja je zavladala na zagrebačkom hipodromu ratnoga rujna 1994. kada nas je papa Ivan Pavao II pozvao na praštanje i podsjetio da "kultura mira ne odbacuje zdravo domoljublje, ali ga drži daleko od nacionalističkih pretjerivanja i isključivosti". Samo šest mjeseci kasnije, kardinal Kuharić je pred crkvu i vjernike postavio sljedeći poratni zadatak: "Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice. Hrvati/ice i Srbi/kinje, katolici/kinje i pravoslavni/ke, muslimani/ke i drugi, pred težim su moralnim pitanjem: Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici?"

Danas, dvadeset godina kasnije, porazno je da su katolički biskupi crkve u Hrvata na svoje poslanje zaboravili, pa ga i odbacili. Očito je da im nasušno treba katehetska poduka iz mirotvorstva, ali i brzi tečaj iz osnova ljudskih prava i demokratskog građanstva kako bi prestali miješati domoljublje s nacionalizmom, a ratne zločine s herojstvom.

Zašto katolička crkva, kao i druge vjerske zajednice, ima potrebu da štiti zločince?

Krajnje je vrijeme da nacionalističku isključivost prokažemo kao devijaciju i u sekularnom i u klerikalnom smislu, u odnosu na postavke humanizma, ali i bilo koje vjere temeljene na vrijednostima ljubavi, zajedništva i dostojanstva svake osobe. Čini se da je ta teritorijalna i nacionalna pristranost zajednička velikim balkanskim religijskim zajednicama.

Katolička crkva u Hrvata ponaša se kao autokefalna, nacionalna religija, što nema baš nikakve veze s katoličanstvom kao općom vjerom za sve. Zato smo se i u dva navrata obraćali papinskom nunciju i papi osobno - povodom prikupljanja potpisa za tzv. antićirilični referendum na crkvenim posjedima, kao i sada povodom veličanja ratnog zločinca Kordića.

Takve devijantne prakse prisutne su ne samo kod pripadnika/ica religijske i političke već i kod intelektualne i kulturne i sportske elite. Glavni je problem njihov utjecaj na oblikovanje dominantnih društvenih značenja i mnijenja, što dovodi do normalizacije straha, zazora pa čak i mržnje. Koje su sve dobiti od praksi isključivanja za elitu? Mnogostruke, naravno. To znači više iscjepkanih polja moći za više vladara; dok više straha od drugih dovodi do manje kritika vlastite zajednice i njenih vođa.

Ipak, mislim da nikako ne smijemo rezignirati - unutar svih struktura društva i u ratu i u miru postoje alternativni glasovi i djela. Važno ih je čuti i afirmirati, a ove prethodne sankcionirati. A tu već dolazimo do pitanja pravosuđa, ali i pitanja demokratske kulture. Imamo li mi stvarno prostore za dijalog i demokratsku debatu u našim društvima, naročito na lokalnom nivou, a da se propitivanje šovinizma ne nagrađuje gubitkom posla ili batinama?

Otkud povećanje radikalizacije i jačanje desnih snaga nakon ulaska Hrvatske u Evropsku uniju?

Čini mi se da se ovdje radi o više okolnosti koje su se međusobno povezale, a niti jedna nije ni po čemu novost. Prvo, kadgod je na vlasti lijevi centar, izvaninstitucionalna desnica buja i obrušava se na manjine, uz više ili manje javnu i djelatnu podršku parlamentarnog desnog centra. Kad je, pak, desni centar na vlasti koji deklarira jednako pomirljivu manjinsku politiku, desni ekstremisti su iz nekog razloga mirniji ili možda nekako "namireni".

Drugo, širom Europe, uvjeti ekonomske krize stvaraju plodno tlo za političke manipulacije frustracijama i osjećajem ugroženosti, što je u našim krajevima i poznata politička populistička taktika koja je iznjedrila ratove devedesetih. Treće, otkad je Hrvatska članica, Europska unija se ne doživljava kao žandar koji vreba izljeve diskriminacije i nacionalizma, unatoč činjenici da je Hrvatska i formalno zaključenjem pregovora preuzela i obveze vezane uz zaštitu manjinskih prava i povratak srpskih izbjeglica. Međutim, manjinska pitanja nikako nisu prioritet Europske komisije.

EU je najtanja kad se radi o praktičnoj zaštiti demokratskih sloboda u pojedinim državama članicama, gdje daleko zaostaje za brzinom i preciznošću reagiranja u slučajevima kršenja tržišnih sloboda. Sve su snažniji aktivistički ali i politički glasovi koji se zalažu za uvođenje tzv. paneuropskog monitoringa stanja vladavine prava i demokracije, po uzoru na praćenje korupcije u svim državama članicama.

Šta je bio razlog okupljanja, koje su u Zagrebu nekoliko dana nakon dočeka Kordića, organizirali aktivisti/kinje?

Kao kontrapunkt veličanju ratnog zločinca dva dana ranije, 10. juna navečer, okupili smo se pred zagrebačkom Katedralom, kako bismo odali počast žrtvama ratnog zločina u Ahmićima iz travnja 1993. Stajali smo u tišini, po uzoru na legendarne akcije Žena u crnom, držeći imena svake od 116 žrtava ponaosob. Iako smo akciju organizirali u samo jedan dan, odazvalo se preko 200 ljudi, a mnogi od njih nisu u aktivističkim krugovima.

Osobno mi se više sudionika zahvalilo što su imali prilike iskazati svoj stav i sućut, budući da je akcija, unatoč bojazni od opstrukcije, ipak oglašena putem medija i društvenih mreža. Ipak su se okupili i oni koji su ovu akciju smatrali provokacijom, držeći kartu stratišta i imena žrtava raznih zločina nad Hrvatima u srednjoj Bosni. Pozvali smo ih na zajednički poklon svim žrtvama, te se upustili u niz razgovora. Očito je da nam nasušno treba dijalog o ratnoj prošlosti, da mnogim ljudima iz ratom poharanih mjesta i obitelji i dalje nedostaje osjećaj pravde i mira. To je poraz za sva naša pravosuđa, vjerske zajednice, škole, medije i politiku. Međutim, cjenkanje oko vrijednosti života i sjećanja na mrtve, ovisno o tome jesu li "naše" ili "njihove", nije dobar put.

Novinarske slobode, kao preduvjet za svako demokratsko društvo, u Hrvatskoj se zadnjih godina ozbiljno narušavaju. Kako tome doprinosi zakon kojim se smanjuju slobode novinara/ki nauštrb "oklevetanih"?

Ne bih rekla da se radi o novom trendu, već prije o nastavku kroničnog problema koji je de facto zataškan za vrijeme pregovora s EU, kada u slučaju hrvatske novinarske slobode nisu uopće bile tretirane kao dio poglavlja 23 i važan faktor vladavine prava i osiguranja temeljnih prava. Od tada novinarske i ljudsko-pravaške organizacije zagovaraju zaštitu istraživačkih novinara od nasilja i različitih oblika sudskog progona.

Umjesto da se stvari poprave, mi imamo na snazi odredbu Kaznenog zakona koja omogućuje svakoj pravnoj osobi, povrh fizičkih, da novinara tuži za sramoćenje. Očito radi osvete istraživačkoj novinarki, tu je zakonsku mogućnost iskoristila tvrtka Medikol, a sud presudio u njezinu korist. Tako Slavica Lukić mora platiti kaznu od 3.500 eura, budući da je Medikol nazvala nestabilnom firmom propitujući njezine povoljne državne kredite i monopolističko pružanje medicinskih usluga Ministarstvu zdravlja.

Umjesto da država subvencionira nezavisne medije i istraživačke novinare/ke kao prvu liniju obrane od korupcije, ona ovakvim Kaznenim zakonom de facto čuva potencijalne aktere korupcije od novinarskih propitivanja. Dodatan razlog zašto profesionalno novinarstvo i medijske slobode rapidno propadaju je ekonomska kriza - u proteklih pet godina više od 2.500 novinara ostalo je bez posla, a zamjenjuju ih priučeni prepisivači agencijskih vijesti bez iskustva i radne sigurnosti.

U svemu tome posebno je razočaravajući raskorak između riječi i djela ove Vlade. Unatoč ambicioznim najavama s početka mandata, ova Vlada još uvijek nije predstavila novu medijsku strategiju. Uz stare boljke u području pravosuđa, nema značajnog pomaka prema održivom, novom modelu javnog financiranja medija (posebice tiskanih), ukoliko ne računamo neke manje financijske izvore za neprofitne i internetske medije.

Šta je, po vama, pokazalo uvođenje "normalnih brakova" u ustavna rješenja?

Kratkoročno je dalo vjetar u leđa Vladi da ubrza pripremu Zakona o registriranom životnom partnerstvu koji bi trebao biti donesen ovih dana, kako bi pripadnici seksualnih manjina ostvarili osnovna prava na zaštitu obiteljskog života, što je još daleko od pune ravnopravnosti. Pokazalo je i da je moguće izmijeniti Ustav na referendumu, čak i onda kada na referendum izađe samo 38 odsto birača/ica, te kada za promjenu Ustava glasa samo 25 posto svih birača/ica Republike Hrvatske.

Istovremeno, taj je referendum uspješno poslužio kao politička moneta u etabliranju novog političkog aktera - neokonzervativnog pokreta, sa Željkom Markić kao novom heroinom desnog populizma. Sviđalo im se to ili ne, sekularna država koja osigurava prava različitim manjinama i nadalje je preferirana opcija velike većine hrvatskih građana, sa i bez diskriminatorne definicije braka u Ustavu.

Nedavno je promoviran spot "SVI MI - za Hrvatsku svih nas", kojim se zagovara građansko obrazovanje. Kakve su šanse da ono bude uvedeno u Hrvatskoj?

Naš videospot šalje poruku da etiketiranje vodi u mržnju i ubija kreativnu energiju svih nas, a naročito naše djece. Vjerujemo da je drugačija Hrvatska moguća i da se za nju vrijedi boriti - otporom isključivanju, promjenama javnih politika, solidarnošću poput one koja se izlila, sada tijekom poplava, preko svih naših granica i nacija. U tome je ključno praktično i redovno građansko obrazovanje kako bi mladi znali tražiti i koristiti svoja građanska prava i odlučivati o svojoj zajednici, a Hrvatska je jedina država u Europi koja ga nema.

Glavna prepreka uvođenju, uz otpore iz konzervativnih i crkvenih krugova, jest nekompetentnost državnih institucija da na vrijeme provede potrebne prilagodbe. Bojimo se da će daljnjim odgodama građansko obrazovanje postati kolateralna žrtva loših reformi koje su proteklog desteljeća "raskupusale" obrazovni sustav, te da će zamrijeti onog časa kada desnica preuzme vlast.


Tagovi: biskupi, ćirilica, crkva, desnica, europska unija, gong, hrvatska, konzervativizam, marina škrabalo, ratni zločinci, referendum

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM