Vijesti

03.04.2018. 11:27:21 - Marina Tkalčić

RAZGOVOR S BOŽENOM KONČIĆ BADURINOM I DUGOM MAVRINAC

Dvostruka drugost i dvostruka odsutnost njegovateljica starijih i nemoćnih u Italiji

(Foto: Boris Tenšek/umjetnička knjižica Ovdje i tamo)

O hrvatskim njegovateljicama starijih i nemoćnih osoba koje odlaze na rad u Italiju već smo pisale, no o ovoj temi koja konstantno izmiče javnome diskursu i fokusu zakonskih i institucionalnih regulativa, potrebno je iznova govoriti. Radi se naime o ženama koje, zbog financijske nesigurnosti, na smjene (bivajući 15 dana na poslu u Italiji, te 15 dana sa svojim obiteljima) migriraju u drugu državu, u drugu obitelj u kojoj uzastopno kroz 24-satno radno vrijeme skrbe o starijoj, nemoćnoj osobi.

Govoreći o radu njegovateljica starijih i nemoćnih osoba, govorimo o radu obilježenom 'ženskim dužnostima', s obzirom na to da njegovateljice skrbeći za bolesnu osobu, obavljaju i ostale kućanske poslove. Govorimo, dakle, o radu kojim se nije uspostavila socioekonomska jednakost, već je u kontekstu ovdje neminovne feminizacije tržišta rada, došlo do orodnjavanja radnih mjesta koje podrazumijeva specifičan položaj njegovateljica, tj. položaj dvostruke drugosti (kao žene i kao radnice), ali i dvostruke odsutnosti (boravak i život 'na dvije adrese').

Položajem njegovateljica u Italiji na specifičan način, spajajući umjetnost i antropologiju, bave se vizualna umjetnica Božena Končić Badurina – koja u posljednjim radovima tematizira odnos prostora i migracije, fokusirajući se na ženski rad,  i znanstvena novakinja – asistentica na zagrebačkom Institutu za antropologiju Duga Mavrinac, koja pak znanstvene interese ostvaruje u području sociokulturne antropologije, antropologije starenja i njege, ženskih radnih migracija i rada u kućanstvu, itd. Trenutno sudjeluje na projektu Hrvatske zaklade za znanost, Historical Perspectives on Transnationalism and Intercultural Dialogue in the  Austro-Hungarian Empire (TIDA) u sklopu kojeg istražuje kontinuitete i promjene ženske radne migracije i ženskog plaćenog rada u kućanstvu.

Rezultat njihove suradnje jest rad pod nazivom Ćemo, ćemo... ja, ma kako ćemo?!, o kojemu smo detaljnije razgovarale sa samim autoricama.

 

Kako je došlo do vaše međusobne suradnje na umjetničko-antropološkom istraživanju i produkciji rada/instalacije Ćemo, ćemo... ja, ma kako ćemo?! koja problematizira položaj radnica u kućanstvu/njegovateljica? Zašto ste smatrale potrebnim baviti se upravo ovom temom?

Božena: U istraživanje sam se uključila na poziv povjesničarke umjetnosti i kustosice Irene Bekić koja je s Dugom pripremala izložbu Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija za riječki MMSU. Duga se do tog trenutka već dulje vrijeme u svojemu znanstvenom radu bavila temom njege starijih i nemoćnih kao i emocionalnim i psihološkim aspektima takvoga rada u okviru plaćenog rada u kućanstvu, a posebno nekim specifičnostima hrvatskih njegovateljica u Italiji, pa je tražila način kako da se ta tema predstavi i na izložbi. Poziv da u suradnji s Dugom istražim taj fenomen me zaintrigirao već i zbog toga što sam i sama u nekim svojim ranijim radovima u fazama istraživanja nesvjesno koristila metode nalik etnografskima. Zanimalo me na koji će način na umjetnički proces utjecati i kako će ga strukturirati Dugin antropološki pristup te kako će uopće funkcionirati naša suradnja. Što se tiče same teme vrlo brzo mi je bilo jasno da se radi o društvenoj pojavi koja se u javnom prostoru gotovo ne spominje, o tisućama i tisućama žena koje su od 1990-ih do danas otišle i još uvijek odlaze u Italiju raditi kao njegovateljice starih i bolesnih, zbog čega sam ovu izložba i naš rad vidjela kao rijetku priliku da se o toj temi progovori.

Duga: Poziv koji smo Irena Bekić i ja, kao autorice gore navedene izložbe, uputile Boženi prvenstveno proizlazi iz želje da se propitaju kapaciteti metodološke suradnje antropologije i umjetnosti. Antropologija se, u tom smislu može koristiti umjetničkim alatima i reprezentacijskim metodama kako bi ponajprije prevladala tekstualnost vlastitih istraživanja, čiji se rezultati najčešće 'kriju' iza znanstvenih članaka, knjiga i sličnih tekstova. Također, mogućnost postavljanja rada koji proizlazi iz takve suradnje u izložbeni prostor unutar muzeja, osigurava njegovu vidljivost i dostupnost široj publici što je bio i jedan od glavnih ciljeva ove izložbe. Plaćeni rad u kućanstvu i njega starijih i nemoćnih u zadnjih nekoliko desetljeća postaje jedno od žarišnih točaka unutar društva u kojoj se prelamaju pitanja rodnih i generacijskih uloga u obitelji, socijalne zaštite, ljudskih i radnih prava, migracijske politike itd. Najčešće, kada govorimo o plaćenom radu u kućanstvu i njezi starijih i nemoćnih, onda njemu pridodajemo atribut migrantski jer najčešće podrazumijeva radnika/cu migranta/icu koja odlazi na rad u bogate europske i svjetske metropole i države. Fenomen hrvatskih njegovateljica na radu u Italiji još uvijek ostaje gotovo u potpunosti zanemaren i društveno nepriznat. Ovim smo radom željele skrenuti pažnju na zaboravljenu sudbinu i svakodnevicu tih žena koje su po čitavo desetljeće ili dva u smjenama odlazile na rad u Italiju.    

 

Foto: Boris Tenšek

Foto: Boris Tenšek

Na koji je način spoj dviju disciplina – umjetnosti i antropologije doprinio kvaliteti konačnog rezultata – prostorne instalacije predstavljene početkom 2017. na izložbi Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti? Od kojih se sve segmenata sastoji instalacija?

Božena: Budući da se plaćeni rad u kućanstvu i njega odvijaju u domu njegovane osobe željele smo da instalacija na izložbi asocira na sobu koju smo naznačile drvenom kubusnom konstrukcijom i komodom. U postavu smo željele postići ravnotežu između poetičnog i dokumentarističkog, umjetničkog i antropološkog dijela. Tako su asocijacija na sobu – audio segment s tipičnim zvukovima doma kao i dnevnička knjižica – publici nudili prostor za emotivnu i iskustvenu identifikaciju, dok je ostatak instalacije davao korisne informacije i materijale, poput popisa sindikata radnika i radnica u kućanstvu, popisa udruženja koja pružaju pravnu pomoć radnicama u kućanstvu, formulare za učlanjenje u različita udruženja, kao i razne statistike od kojih jedna, na primjer, procjenjuje da trenutačno u svijetu ima oko 67 milijuna radnika u kućanstvu od kojih su 83 posto žene. Važno mjesto u instalaciji zauzimao je i tekst Konvencije o radnicima u kućanstvu C189 Međunarodne organizacije rada donesene u lipnju 2011. godine, koji je poput zavjesa visio s drvene konstrukcije.

Sagledavajući naš rad u cjelini, a sada već i s nekim vremenskim odmakom, rekla bih da je antropologija definirala temu, strukturirala terensko istraživanje i meni kao umjetnici ponudila nužan početni teorijski okvir. Naime, Duga me prema vlastitim inicijalno iskazanim interesima za specifične aspekte teme uputila na nekoliko ključnih tekstova koji su mi kasnije, tijekom razgovora s njegovateljicama, pomogli da lakše prepoznam određene obrasce i motive u njihovim kazivanjima. S druge strane, nadam se da je umjetnički segment doprinio većoj komunikativnosti i vidljivosti ovog društvenog fenomena koji je do sada ozbiljnije obrađivan samo znanstveno.

Duga: Pored svega što je već Božena navela, smatram da umjetnost nije samo doprinijela većoj komunikativnosti istraživanja, već je zahvaljujući Boženinim crtežima i samom postavu omogućila razvoj njegove osjetilne dimenzije. Na taj način pojedini pojmovi i fenomeni koje sam susretala na terenu i o njima kasnije teorijski promišljala, upotrebom audio instalacije, crtežima i samim postavom postaju uhvatljivi i opredmećeni, čime dobivaju novo čitanje. Mišljenja sam da su svi elementi rada: i umjetnička knjižica, i postav i vlastito istraživanje duboko povezani i prožeti te zajedno čine neodvojivu cjelinu.         

 

Kako je teklo antropološko istraživanje na terenu – gdje ste ga provodile i kako ste stupale u komunikaciju s radnicama? Možete li nam reći nešto više o samim radnicama s kojima ste razgovarale i načinima na koje jesu ili su bile dijelom njegovateljskog rada?

Božena i Duga: Kazivačice smo pronalazile uglavnom preko poznanika i prijatelja. Razgovarale smo sa ženama iz Rovinja, Pule i Crikvenice koje su kao njegovateljice u Italiji počele raditi 1990-ih, nakon što su u Hrvatskoj ostale bez posla ili bile prijevremeno umirovljene pa s niskim mirovinama nisu mogle preživjeti. Njihovi muževi su također većinom bili nezaposleni, a djeca su još uvijek ovisila o njima jer su se školovala. Za sve njih rad u Italiji je bio jedini način na koji su mogle ekonomski pomoći svojim obiteljima, a često ih i prehraniti. Budući da nijedna od njih danas više ne radi kao njegovateljica, o tom svojem iskustvu mogle su govoriti s određenim odmakom.

 

Dio instalacije Ćemo, ćemo... ja, ma kako ćemo?! u MMSU bila je i umjetnička knjižica Ovdje i tamo koja dočarava emocionalna stanja njegovateljica zbog razdvojenosti od vlastitih obitelji, teških uvjeta rada... Kako je knjiga nastala? Što možemo u njoj vidjeti?

Božena: Knjižica je najizravnije proizašla iz moje terenske bilježnice u kojoj sam crtežima i tekstom bilježila najsnažnije slike i rečenice koje su me se dojmile tijekom razgovora s njegovateljicama. Važan i dragocjen izvor bila mi je i knjiga Moja Italija Katarine Abramović koja je dugi niz godina radila kao njegovateljica i koja je u knjizi vrlo detaljno i sugestivno opisala svoje iskustvo.

Knjižica je zamišljena kao neka vrsta slikovnog dnevnika u kojem se barem dijelom može prepoznati svaka njegovateljica iz Hrvatske, jer se tijekom razgovora pokazalo da se neke situacije i obrasci poput lajtmotiva provlače kroz kazivanja svih žena s kojima smo razgovarale. Knjižica zapravo asocira na bilježnicu u kojoj su zapisana svakodnevna iskustva ili crtice iz njihovih života i u koju bi svaka od njih na preostale prazne stranice mogla upisivati i svoja vlastita iskustva. Knjižicu smo zato i odlučile tiskati u 500 primjeraka i dijeliti publici, a posebno smo pritom na umu imale bivše i sadašnje njegovateljice koje su posjetile izložbu.

U knjizi se fokusiram na dva prostora – na prostor tuđega doma u kojem se obavlja plaćeni rad u kućanstvu i njega, koji njegovateljica dijeli s osobom koju njeguje te na prostor vlastitog doma. Specifičnost njegovateljica iz Hrvatske s kojima smo razgovarale je ta što su uglavnom radile u smjenama od 15 dana: 15 dana su bile kod kuće, a 15 dana u Italiji. One su cijelo vrijeme istovremeno održavale dva kućanstva, vlastito i tuđe. U knjižici se posebna pažnja poklanja predmetima koje nose sa sobom tijekom tih neprestanih dolazaka i odlazaka, koji su poveznice između vlastitoga i tuđeg doma. Riječ je o predmetima bez kojih te žene nisu mogle zamisliti svoj svakodnevni život, poput vlastite posteljine koju je jedna njegovateljica uvijek nosila sa sobom jer nije mogla spavati u tuđoj, ili primjerice kave za pripremanje turske kave koju je sa sobom uvijek nosila druga njegovateljica jer nije mogla podnijeti miris i okus  talijanskog espressa. Riječ je većinom bila o ženama koje prije tog perioda rada u inozemstvu nikada nisu putovale i koje su bile vrlo vezane za svoj dom. Spomenuti predmeti koje su nosile sa sobom pomagali su im da lakše podnesu odvajanje od obitelji. Bili su istovremeno pokušaj da u uvjetima dugogodišnjih neprestanih odlazaka i dolazaka ne zaborave tko su, da sačuvaju vlastiti identitet.

Od samog početka bavljenja ovom temom zanimalo me također na koji se način afektivni aspekti odnosa između njegovateljice i osobe o kojoj skrbi odražavaju u konkretnom prostoru u kojem borave zajedno 24 sata na dan. Njegovateljice s kojima smo razgovarale dnevno su, naime, imale jedan ili dva sata popodnevnog odmora za sebe, svo preostalo vrijeme morale su biti u zatvorenom prostoru uz njegovanu osobu. Željela sam zabilježiti na koji se način prostor koji te dvije osobe dijele iznova svakodnevno stvara kroz redovite rutinirane radnje koje se u njemu obavljaju, poput pripremanja hrane, pospremanja, njege bolesnika ili kroz način na koji se stanari njime kreću, gdje u njemu zastaju pronalazeći trenutke mira za sebe.

Iz umjetničke knjižice Ovdje i tamo

Iz umjetničke knjižice Ovdje i tamo

 

Jedan od segmenata instalacije bila je, također, i Konvencija o radnicima u kućanstvu C189 Međunarodne organizacije rada, koju Hrvatska još uvijek nije ratificirala. Kojim alatima Konvencija pokušava regulirati standarde zaštite zaposlenika/ica u kućanstvu, posebice žena koje migriraju u druge zemlje?

Božena i Duga: Konvencija jasno definira osnovne standarde zaštite zaposlenika/ica u kućanstvu i priznaje im osnovna radnička prava. Ona posebno vodi računa o zaštiti žena koje migriraju u druge zemlje, štiti pravo radnika/ica u kućanstvu na osnivanje sindikata ili uključenje u postojeće. Njome se također definiraju radno vrijeme, minimalna primanja, zdravstveno i mirovinsko osiguranje, dnevni i tjedni odmor itd. Donošenje Konvencije je nužan iskorak u priznavanju plaćenog rada u kućanstvu kao dotad gotovo u potpunosti nepriznatog, nezaštićenog i nereguliranog oblika rada izostavljenog iz zakonskih regulativa i odredbi radnog prava pojedinih država. Dakle, njome se otvara put priznavanju plaćenog rada u kućanstvu kao jednakopravnoj kategoriji ostalim oblicima rada. Ipak, Konvencija prikazuje plaćeni rad u kućanstvu kao homogenu kategoriju, što nikako ne odgovara stanju na terenu. Samim time izostavljeni su pojedini oblici zaštite i prava koja se usko vezuju za primjerice njegu starijih i nemoćnih. Konvencija C189 je do sada ratificirana u tek 20-ak zemalja u svijetu, u Hrvatskoj još nije. Ukoliko se u narednom razdoblju bitno ne poveća broj zemalja koje su ratificirale i primijenile ovaj dokument, same radnice ostat će i dalje nezaštićena i izrazito ranjiva društvena skupina. Cilj cijele izložbe Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija je između ostalog  bio, kao što su njezine kustosice Irena i Duga više puta istaknule, da pridonese daljnjem razvoju podrške u donošenju jasnije i kvalitetnije zakonske i institucionalne zaštite takvih radnica čemu su trebali doprinijeti i popratni programi izložbe.

 

Iz razgovora s njegovateljicama, kakav ste uvid dobile u stvarnu situaciju što se tiče zakonske i institucionalne (ne)zaštićenosti radnica u kućanstvu – odnosno u kojoj se mjeri (ne) poštuju standardi Konvencije među poslodavcima?

Božena: Iz iskustava njegovateljica s kojima smo razgovarale jasno je da se ti standardi nisu poštivali pa je isticanje Konvencije u postavu naše instalacije dodatno naglasilo veliki raskorak u odnosu na stvarnu situaciju, ili točnije na situaciju u vrijeme kada su naše kazivačice radile kao njegovateljice u Italiji, dakle tijekom 1990-ih i 2000-ih godina. Prije svega radilo se o ženama koje nisu prošle potrebnu naobrazbu ili obuku za njegu starijih i nemoćnih, a koja u slučaju težih bolesnika zahtijeva vrlo specifična stručna znanja i vještine. Ponekad su se tako nepripremljene i u vrlo neadekvatnim uvjetima morale brinuti i za više teško bolesnih starijih osoba istovremeno. Sve su, osim toga, u pravilu pored skrbi za bolesnika obavljale i kućanske poslove poput kuhanja, pranja, glačanja i sl., nerijetko i za ostale članove obitelji njegovane osobe. Potpuno neadekvatno je bilo i već spomenuto radno vrijeme od 24 sata na dan, s kratkom popodnevnom pauzom, i tako bez prekida dva ili više tjedana za redom. Budući da se radilo o radu u sivoj zoni, te žene nisu imale ni zdravstveno ni mirovinsko osiguranje, bile su potplaćene za svoj rad, a neprepoznate ili bolje rečeno nepriznate istovremeno i od talijanskog i od hrvatskog sustava, teško su se mogle izboriti za svoja prava u slučaju neisplate plaća ili raznih drugih problema na radnom mjestu. 

Duga: Koliko je važna implementacija Konvencije svjedoči i činjenica da su se u zadnjih dvadesetak godina diljem svijeta oformila međunarodna udruženja radnica u kućanstvu s ciljem promocije i implementacije Konvencije te strože kontrole i zaštite svih oblika neformalnog rada. Što se same Italije tiče, naše kazivačice svjedoče o poprilično dobro razrađenoj potpori sindikata koji im je gotovo uvijek pružio pravni savjet i potporu ukoliko je došlo do nepoštivanja njihovih prava. Ipak, činjenica da često ne postoji nikakav pravni i pisani dokument između radnice i obitelji koja koristi njezine usluge, otvara velik prostor za manipulaciju i eksploataciju radnice, kao i u situaciji u kojoj je njezina dozvola boravka usko vezana za radnu dozvolu. 

Iz umjetničke knjižice Ovdje i tamo

Iz umjetničke knjižice Ovdje i tamo

Kroz svoje istraživanje razgovarale ste uglavnom s bivšim njegovateljicama koje su na 15 dana odlazile na rad u Italiju, i potom se na 15 dana vraćale vlastitim obiteljima. Samom temom rada otvorile ste tako pitanje feminizacije tržišta rada i transmigrantnosti – posebice u kontekstu aktivacije mehanizama drugosti radnica – kako u zemlji u koju odlaze, tako i u zemlji iz koje odlaze. Možete li nam, u tom kontekstu, reći kakva je situacija s gastajbartericama i njihovim radom danas? Koje probleme pretpostavlja feminizacija tržišta rada kada govorimo konkretno o njegovateljicama?

Duga: Višekratni uzastopni boravci u zemlji i inozemstvu u razdoblju od 15 do 21 dana karakteristični su, poradi geografske blizine, za hrvatske njegovateljice starijih i nemoćnih na radu u Italiji.  Za razliku od drugih njegovateljica  koje dolaze iz udaljenijih krajeva europskog kontinenta ili izvan njega, te često neprekidno borave u Italiji i po godinu dana, hrvatske njegovateljice češće i duže borave u svojoj zemlji. Njihov je modalitet transmigracije u tom smislu specifičan. Sama izložba, kao i Boženin i moj rad, ukazuju na tu posebnost njihova boravka i života 'na dvije adrese'. U tom smislu, te žene često osjećaju tzv. dvostruku odsutnost, pojam koji je osmislio i protumačio alžirski sociolog Abdelmalek Sayad ukazujući na aktivaciju mehanizama drugosti; ne samo u zemlji migracije već i iz koje se odlazi. Ti ljudi često osjećaju i žive stanje napetosti separacije i emotivne rascijepljenosti uslijed kontinuiranih pokušaja ostvarivanja dvostruke pripadnosti, ovdje i tamo, i održavanja vlastitog kućanstva te obiteljskih i privatnih odnosa. 

Pojam feminizacije rada podrazumijeva sve veći upliv žena na tržište rada koje se međutim često temelji na tradicionalnoj podjeli rada. Stoga se žene često zapošljavaju u uslužnim djelatnostima, sektoru njege  i sl. Danas, na međunarodnom tržištu rada postoji velika potražnja za radnicama u kućanstvu i njegovateljicama starijih i nemoćnih. Ta potražnja uvjetovana je socijalnim politikama pojedinih država, reorganizacijom generacijske i rodne podjele neplaćenog rada u kućanstvu uslijed sve već stope zaposlenosti žena, kao i aktivnoj migracijskoj politici mnogih zemalja, poput primjerice Filipina. Takve politike potiču emigraciju i zapošljavanje žena u sektoru plaćenog rada u kućanstvu radi velikog broja financijskog kapitala kojeg te žene osiguravaju svojim obiteljima, i lokalnoj ekonomiji vlastitih država.       

 

U sklopu popratnog programa izložbe Između tamo i tamo: Anatomija privremenih migracija održan je okrugli stol pod nazivom Privremene migracije – liminalnost, ranjivost i rad u kojemu su sudjelovali predstavnici/e Centra za mirovne studije, BRID-a, MAZ-a, Grupe 484 i kustosice izložbe. Duga, u uvodnom govoru istaknula si kako su statistički podaci o broju migrantskih radnika/ica nepouzdani zbog velike prisutnosti ilegalnog zapošljavanja. Možeš li nam reći nešto više, kako o spomenutoj problematici, tako i o statistikama o broju radnica u kućanstvima, tj. rasprostranjenosti ovoga oblika rada, te o trendu povećanja broja muškaraca koji bivaju zaposleni u kućanstvu?

Duga: Tržište plaćenog rada u kućanstvu prošlo je kroz nekoliko transformacija početkom 21. stoljeća. Spomenut ću samo neke, poput otvaranja novih destinacija kao što su Rusija, Saudijska Arabija, Ujedinjeni Arapski Emirati, ali i uključivanje novih usluga unutar sektora plaćenog rada u kućanstvu koje se usko nadovezuje na klasno raslojavanje i preslojavanje. Točnije, razvoj i porast broja jako bogatih pojedinaca i obitelji za koje zapošljavanje velikog broja radnika u kućanstvu postaje i pitanje statusa. Često se u takvim domaćinstvima zapošljavaju i muškarci kao vrtlari, tjelesni čuvari, batleri i slično. Njihov udio u sveukupnom broju zaposlenika u kućanstvu je još uvijek relativno malen. International Labour Organization procjenjuje da od sveukupnog broja zaposlenih u kućanstvu, koje doseže službenu brojku od 67 milijuna radnika, 83 posto su žene. Ipak, ista organizacija procjenjuje kako se tek svakoj trećoj radnici ili radniku formalizira status zaposlenja dok ostatak ostaje neprijavljen i nevidljiv u statističkim izračunima.      

Iz umjetničke knjižice Ovdje i tamo

Iz umjetničke knjižice Ovdje i tamo

Kada govorimo o plaćenom neformalnom radu u kućanstvu, možemo reći da su žene dvostruko opterećene – kao žene i kao radnice čiji je njegovateljski posao obilježen 'ženskim dužnostima', no možemo li u tom kontekstu govoriti i o emocionalnom radu, odnosno etici brige kao trećoj vrsti (neplaćenoga) ženskog rada koji je prisutan i na poslu i u obiteljskom domu?

Duga: Njega starijih i nemoćnih osoba izrazito je težak oblik rada koji zahtijeva velike fizičke napore pružanja pomoći osobama koje su, primjerice, nepokretne ili imaju neki oblik demencije. Njegovateljica je najčešće u takvim situacijama sama; može računati na malenu pomoć od strane rodbine njegovane osobe ili poneki savjet liječnika. U tom smislu one se moraju isključivo oslanjati na vlastito znanje i iskustvo, njihovo tijelo trpi teške napore radi pružanja dvadesetčetverosatne njege koja podrazumijeva i noćni rad, podizanje i presvlačenje njegovane osobe. Ipak, većina žena govori o težini posla u smislu emocionalnog rada, jer njegovateljice ne skrbe samo o tijelu osobe već pružaju istoj utjehu, pažnju, strpljenje, razumijevanje i sl. Upravo ovaj aspekt rada je ne samo zanemaren nego i nemjerljiv jer njihovo mjesto rada i mjesto boravka postaju jedno. Stoga mnogi istraživači upozoravaju na tu simbiozu života njegovateljice i njegovane osobe gdje ona u potpunosti živi život osobe koju njeguje, a njezina privatnost, njezine potrebe i njezina obitelj postaju sekundarne.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: božena končić, duga mavrinac, feminizacija migracija, italija, kućanski rad, njegovateljica, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM