Vijesti

10.09.2009. 14:18:02 - Nathalie Rosa Bucher (www.ipsnews.net)

Nema pravde za lezbijke

 

Prevela Višnja Lončarić

CAPE TOWN - "Žene ubijaju u zapadnom dijelu Cape Towna" kaže Ndumie Funda. Funda  vodi project LulekiSizwe u svojoj "kolibi"  u Gugulethu, gradskom području u blizini Cape Towna.

Projekt je nazvan prema njezinoj pokojnoj zaručnici, Nosizwe Nomsa Bizanai, žrtvi silovanja od strane petorice muškaraca, pripadnika bandi koja je slijedom toga podlegla meningitisu, te Bizaninoj prijateljici Lukeki Makiwaneu, koja je prilikom silovanja zaražena HIV-om te je kasnije umrla od AIDS-a.

Tim projektom nastoji se osigurati podrška za lezbijke u Gugulethu od kojih je većina u teenagerskoj ili ranoj adolescenskoj dobi, a mnoge su još u završnim razredima srednje škole. Prema Fundi mlade lezbijke u dobi od 16 do 25 godina su najranjivije i vrlo često osuđivane od strane vlastite obitelji.

"Policija često radi propuste u istrazi, a žrtve su često predmet daljnje  viktimizacije od strane homofobnih policijskih službenika. Pravni sustav je spor i napade tretira kao slučajeve napada bandi te ih je teško uvjeriti o važnosti mržnje kao motivacije za zločin," tvrdi Emily Craven, koordinatorica pridružene radne skupine (Joint Working Group).

Ne postoji mjerodavan podatak o tome koliko je zapravo  počinjenih zločina iz mržnje u Južnoafričkoj Republici.

 Za razliku od toga, zastrašujuća razina seksualnog nasilja u Južnoafričkoj Republici vrlo je dobro dokumentirana i objavljena. Prema statistici južnoafričke policije (SAPS - South African Police Service), zabilježeno je 36190 silovanja i pokušaja silovanja  između travnja i prosinca 2007.

Međutim, procjenjuje se da je broj neprijavljenih slučajeva deset puta veći od toga. Studija Medicinskog istraživačkog vijeća (MRC - Medical Research Council) izdana u lipnju ove godine ustanovila je da od 1738 intervjuiranih muškaraca, njih 27,6 posto izvršilo silovanje žene ili djevojke.

"Od New Yorka do Afganistana, preko Balkana, sve do Afrike i Latinske Amerike, bila sam na previše konferencija postavljajući pitanja. Silovanje je globalni fenomen, često počinjen od strane prijatelja i obitelji" kaže Bernadette Muthien, jedna od osnivačica i direktorica Engendera, nevladine udruge iz Cape Towna.

"Oduvijek je postojalo u društvu, još od početka patrijarhata i koristilo se kao oruđe za kontrolu ljudske seksualnosti, žena, ali i muškaraca. Mnoge moje prijateljice, ali i prijatelji žrtve su tzv. korektivnih silovanja, čija je svrha pokušaj "ispravljanja" homoseksualnosti."

Izvještaj MRC - a zahtijeva mnogo širi pristup prevenciji silovanja, te piše: "Prevencija u ovom slučaju znači voditi računa o izvorima takvog ponašanja kao što su ideje o muževnosti,  rodna hijerarhija i seksualnost koja prije svega pripada muškarcima."

 

KADA PRAVO NE PRUŽA ZAŠTITU

Jedna od južnoafričkih neobičnosti je u tome što je ta zemlja jedna od samo sedam zemalja na svijetu koje, pravno govoreći, dozvoljavaju istospolne brakove, kaže Craven. Njezin progresivni ustav i zakoni namijenjeni su da zaštite LGBTI populaciju (lesbian, gay, bisexual, trans, intersex), ali umjesto toga vlada strah i nasilje. "Ljudi vjeruju da ih ti zakoni štite te odlučuju javno priznati svoju spolnu orijentaciju, ali u stvarnosti se dovode u opasnost postajući potencijalne mete nasilja."

Govoreći na prosvjedu Western Cape End Hate Alliance okupljenom u katedrali St. George u Cape Town - u, 7. kolovoza, Nozizwe Madladla - Routledge, bivša zamjenica ministra zdravstva  i članica afričkog nacionalnog kongresa ( ANC - African National Congress) i  nacionalnog izvršnog vijeća ( NEC - National Executive Comittee) rekla je: "Ne poznajemo dovoljno ustav, a pogotovo pitanja jednakih prava. Svi imamo pravo na dostojanstvo."

Također je podržala daljnji razvoj društva po tim pitanjima. "Moramo uključiti ta pitanja u školski program, moramo se baviti pitanjima roda i seksualnošću, pitanjima koja smo tako dugo izbjegavali."

Brojni teški slučajevi, kao što su ubojstvo Eudy Simelane, igračice Banyana Banyana, južnoafričke nacionalne ženske nogometne ekipe, ubojstvo Zolizwe Nkonyane u Khayelitsha-u 2006. godine ili dvostruko ubojstvo Masooa-e i Sigaza-e, rezultirali su kampanjama za povećanjem svjesnosti o tom problemu, zahtijevajući pravdu.

"Ti slučajevi zasigurno su dali zamah našoj borbi i vrlo su nam važni, ne samo u smislu postizanja pravde za žrtve, iako je to prioritet, već i u smislu postavljanja pravnih presedana za zločine iz mržnje i mržnje kao motivacije za zločin, kao i za slanje snažne poruke pučanstvu da ma koliko možda mrzili homoseksualne osobe - uvrede, silovanja, ubojstva LGBTI populacije neće proći nekažnjeno," navodi Craven.

"U Južnoafričkoj Republici ne postoje propisi o zločinima iz mržnje tako da je vrlo važno da suci utvrde i zabilježe homofobične i mržnjom motivirane napade te postave presedane."

 

ZAKAŠNJELA PRAVDA

Govoreći na prosvjedu End Hate, Craven je izjavila da zločini iz mržnje nisu bili "normalna ubojstva" te je optužila vladu da odbija baviti se tim problemom. "Policija i tužitelji odbijaju istraživati djela počinjena na temelju mržnje. Kazneno pravni sustav, općenito govoreći,  je spor i mi živimo u nasilnom društvu.  Na svakog ubijenog dolaze brojne preživjele žrtve nasilja," rekla je Craven.

U slučaju Nkonyana, suđenje je bilo odgođeno 20 puta.

"Zolizwa zasigurno nije jedina; ljudi se nećkaju prijaviti slučajeve," kaže Funda. "Slučajevi se ne uzimaju zaozbiljno.Policija se smije, reći će ti da si to tražila, jer se ponašaš kao muškarac," dodala je.

"Maskulinitet je ključ razumijevanja svih homofobnih zločina iz mržnje i svekolikog spolno utemeljenog nasilja, koja su dio homofobnih napada," razrađuje nadalje Craven.

"Mi tumačimo pojam zločin iz mržnje naširoko - ne radi se samo o tome da jedna osoba kaže:' Ja sam lezbijka', a da druga osoba odgovori:'Ja mrzim lezbijke', te ih ubija i siluje. Radi se o prezentaciji spolova, o rušenju muške moći u društvu, riječ je o ženama koje ne trebaju muževe za financijsko uzdržavanje ili seksualno zadovoljstvo, o ženama koje nose odjeću koje se smatra neženstvenom ili piju u kavanama kasno u noć ili se bore kada su napadnute."

Na pitanje što je po njezinom mišljenju bio korijen nasilja protiv LGBTI populacije, Funda je odgovorila da su se počinitelji zločina iz mržnje prestrašili nečega što ne poznaju, nesposobni   prihvatiti vlastitu seksualnost.

Čak i lezbijke, koje su javno priznale svoju spolnu orijentaciju kažu da žene moraju biti oprezne. Lezbijke postavljaju izazov pred afričku patrijarhalnu tradiciju. "Nisam bila u guštiku (pozivajući se na obred inicijacije plemena Xhosa, u kojem se mladi muškarci obrezuju i provode neko vrijeme u guštiku), nisam muškarac!" priznaje Funda.

"Vrlo sam oprezna. Ne zalazim u krčme. Izbjegavam ozloglašena područja kao što je Nyanga ( susjedno gradsko područje). Oprezna sam s kim sjedim i s kim razgovaram," kaže Funda.

"Gradska područja i sela imaju visoku stopu homofobnih zločina iz mržnje," objašnjava Craven. "U tim područjima postoje škole sa visokom stopom "korektivnog" silovanja i ostalih oblika zlostavljanja LGBTI učenika. Pogotovo u ruralnim područjima, izvan dosega LGBTI organizacija i nevladinih udruga (NGO), izgledi za pružanjem podrške preživjelima su slabi.

 

ULOGA MEDIJA

Na pitanje koja je uloga medija u kreiranju svijesti o ovom problemu, Muthien odgovara kako je njihova uloga u tome što pomažu da se o tom problemu javno govori. "Ali način na koji se izvještava o tom pitanju u popularnim medijima je problematičan, bilo da je senzacionalistički, bilo da je izvučen iz konteksta. Kada ti slučajevi dođu u prvi plan, mediji ne govore da je to odgovornost cijele zajednice, ne kažu da brutalno ubijene lezbijke  imaju majku, možda i vlastitu djecu, oca, brata, sestru, susjede."

"U Khayelitshi neke četvrti u kojima zajednica aktivno sudjeluje u njihovu upravljanju, pokazuju niže stope nasilja, pogotovo rodnog nasilja i silovanja u svrhu "izlječenja". Moramo svjesnije raditi na tom pitanju, budući da nas je pravni sustav iznevjerio."

"Ljudi govore, ali mi nikada nisu prijetili," kaže Funda, koja je uspjela zadobiti poštovanje nekih članova zajednice i inzististira na tome da rade posao koji i ona radi, stoga ostaje živjeti u Gugulethu. Osim toga što pruža podršku, ponekad i utočište za žene u nevolji, ona također vodi nogometni klub te surađuje s ostalim LGBTI organizacijama."Ugostili smo Township Pride 2005. i 2006. godine u sportskom kompleksu u Gugulethu što je izazvalo pozitivne reakcije u zajednici."

"Predsjednik Mandela je rekao 'moj put je dugačak'. Ovo je također. Nitko nije poznavao Madibu. Ili Biko. Ali borili smo se za njih. Borit ću se do zadnje kaplje krvi." izjavila je Funda na kraju.

 

 

ZLOČIN IMA MNOGO IMENA

Ne postoje uvjerljivi statistički podaci o učestalosti "korektivnog" silovanja. "Dok je problem zasigurno postojao već godinama, naše shvaćanje problema naglo je poraslo tek posljednjih godina," objašnjava Emily Craven iz Joint Working Group. Iako je zabilježila povećanje broja prijavljenih slučajeva - pa i prvo suđenje u slučaju silovanja homoseksualca - Craven je ipak posumljala da se radi samo o vrhu sante leda.

"Ne postoji svijest o zločinima iz mržnje i "korektivnom" silovanju," tvrdi activistica Ndumie Funda. "Potreban nam je program akcije, intervencija i istraživanje, te sredstva kako bismo istražili probleme s kojima se žene lezbijke suočavaju."

Bernadette Muthien, jedna od osnivačica i ravnateljica Engendera, nevladine udruge ( NGO)  u Cape Townu, inzistira na terminu "kurativno" silovanje: "Kurativno je snažnija riječ. Silovanje kao kura, lijek za nastranost (homoseksualnost)," rekla je. Kampanja 07-07-07, imenovana prema strašnom dvostrukom ubojstvu Salome Masooa i Sizakele Sigaza 7. srpnja 2007. godine upotrijebila je termin "silovanje iz mržnje" u nedavnom izdanju novina.

Tagovi: homofobija, homoseksualnost, lezbijke, lgbtiq, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM