Vijesti

02.11.2016. 06:54:04 - Marina Veličković

Antifašizam treba da sprečava, a ne da liječi

Što je nama vaša borba dala?

Sarajevo.

Vilsonovo šetalište, 7. mart 2016. godine, 23:32.

Dvije djevojke osrednje građe klimaju glavama sakrivenim ispod kapuljača. Niža višoj daje gumene rukavice s crvenim flekama. Viša ih stavlja. Iz obližnje pekare izlaze dva policajca. Viša ruke u rukavicama pokušava ugurati u džepove, ali guma zapinje od farmerke. Niža pokušava sakriti sprej. Policajci prolaze, djevojke prelaze cestu. Prvi stencil rade nakon pet minuta hoda.

Smrt seksizmu, sloboda narodu!

Štreberke smo, nenaviknute na kršenje pravila, pa nas je malo strah. Nemamo iskustva, stojimo preblizu stencila, trošimo previše spreja. Sakrivamo se od kamera kojih nema, izbjegavamo penzionere koji nas ne vide, i šetače pasa kojima nismo zanimljive. Paranoja nas ograničava dok biramo objekte koje smo voljne stencilirati - nemoj na čistu zgradu, nemoj da je osvijetljeno, nemoj da nas neko može vidjeti s prozora. Ostaje nam samo cesta.

Viša stavlja stencil na pješački.

- Nemoj na sredinu, da ne prljamo!

- Pa dobro, jesi ti normalna?

Smijemo se.

Sve ovo djeluje pomalo bizarno. Završavamo za sat i po. Nestalo nam je spreja. Mislile smo da će osjećaj biti bolji, a stvarnost je: smrznute smo i umorne, i hronično-upaljeni sinusi nam cure. U kuhinji, uz PJ Harvey i toplane je ideja djelovala super; s tačke gledišta mosta kod Elektroprivrede, u pola jedan naveče, dok cupkamo u mjestu od hladnoće, djeluje pomalo naivno i djetinjasto. Htjele smo za 8. mart uraditi nešto konkretno, nešto što bi prepoznalo historiju praznika, koja se proteže dalje od poklanjanja cvijeća i parfema mama i učiteljicama. Pisale tekstove, pravile meme, objavljivale statuse, ali sve je to online, virtuelno, i neopipljivo, i ograničeno na ljude koje zanima. Htjele smo "na ulicu," ostaviti naš trag u prostoru sviju nas. Ali ko smo mi, i koji je naš trag? Zašto smrt seksizmu, a ne fašizmu? Zar seksizam nije samo jedan od oblika fašizma, a valjda bi trebale biti protiv svih oblika?  

Sedam dana ranije.

Šest cura sjedi u kuhinji stana od trideset kvadrata. Kuhinja je ujedno i trpezarija, dnevna i spavaća soba. Momenat je ovjekovječen na Instagramu i fejsbuku s natpisom - Žene u kuhinji kuhaju revolucije.

Mi smo žene.

Raspon godina: u dvadesetim.

Pet rođeno u Jugoslaviji, jedna nije.

Dvije se Jugoslavije sjećaju, tri ne.

Raspon seksualnosti: pokriven cijeli spektar.

Dvije veganke, četiri mesožderke.

Dva strana pasoša, četiri bosanska.

Dvije magistrirale, tri diplomirale, jedna studira.

Primarne ideološke orijentacije:

  • anarho-marksistkinja x2
  • intersekcionalna feministkinja x1
  • anarho-feministkinja x2
  • radikalna feministkinja x1

Mi nismo samo žene.

Mi smo lezbejke, bi i strejt žene. Zaposlene i nezaposlene žene. Imigrantkinje, rezidentkinje i dijaspora. Ateistkinje i agnostkinje. Ostale! Obrazovane i osnažene. Mi smo presjek svojih identiteta, ali ne i njihova suma - proizvod politike identiteta, odgojene na različitim omjerima jugonostalgije i ogorčenja.

Za nas je antifašizam istovremeno i preširok i preuzak. Previše historijski-uvjetovan i obojen porodičnim sagama o partizanima, previše vezan za rečenicu - Das ist Valter, i kalendare Tita koji se u decembru prodaju na Ferhadiji. Za nas je antifašizam nedovoljno trenutan, nedovoljno relevantan, nedovoljno naš.

Mi nemamo fašizam, mi imamo nacionalizam.

Mi nemamo bratstvo-jedinstvo, mi imamo toleranciju.

Mi nemamo drugove i drugarice, mi imamo sugrađane i sugrađanke.

Mi nemamo antifašizam, mi imamo zakon o zabrani diskriminacije, petogodišnje strategije implementacije i akcione planove.

Mi nemamo antifašizam, imamo prava i slobode.

Osim što nemamo. A više nemamo ni model borbe.

Boris Buden je nedavno napisao tekst o ograničenjima historijskih analogija fašizma, u kojem iznosi tezu da pravo pitanje nije šta u našoj društvenoj stvarnosti podsjeća na fašizam iz prošlosti, već šta nas sprečava da prepoznamo Fašizam koji tek dolazi?

Fašizam ne dolazi odjednom, i ne dolazi sa svastikom na prsima, obično dolazi malo po malo, u obliku ograničavanja prava određenih grupa pod izgovorom zaštite kolektiva. Fašizam je, dakle, kumulativan, a politika identiteta mu daje prostora da svoju snagu akumulira prije no što prepoznamo šta se dešava. Ako svoju političku akciju vežemo za solidarnost koja je isključivo zasnovana na pripadanju određenoj grupi, to našu akciju faktički depolitizira. Otpor postaje interesna politika. Ukoliko je naš koncept nepravde ograničen samo na one nepravde koje se mogu desiti nama, ili koje analogijom možemo sebi dovoljno približiti da se osjećamo ugroženo, mi time fašizmu odvezujemo ruke.

Sa druge strane, antifašizam je vezan za historijsku viziju fašizma kao potpuno strukturalnog i nimalo kapilarnog, kao nečega jasno definisanog, neprijatelja u uniformama, koji nose vidljive ambleme. Uspjeh antifašizma zavisi od vidljivosti fašizma, ali metodi koje mi još uvijek koristimo da fašizam prepoznamo prepoznaju samo njegov puni oblik, njegovu historijsku činjenicu, ali ne i proces njegovog nastajanja.

Politika identiteta je neadekvatan metod borbe protiv fašizma, jer je apolitična, previše vezana za akademiju, a premalo za akciju; a antifašizam je neadekvatan jer je previše vezan za specifičnu historijsku borbu, kojoj ne treba težiti u 21. stoljeću. Lekcija historijskih analogija treba da bude da fašizam treba sasjeći prije nego što procvjeta, prije nego što bude izabran, prije nego što počne donositi zakone i započinjati ratove. Antifašizam 21. stoljeća treba da sprečava, a ne da liječi.

Možda smo zato stencilirale Vilsonovo šetalište. Možda zato idemo na okupljanja, proteste i šetnje. Možda smo zato cupkale od hladnoće ispred Narodnog pozorišta nakon što je direkcija MESS-a zabranila izvođenje Frljićeve predstave, i ispred Kantonalne Vlade nakon ubistva dvije djevojke. Možda se zato svake godine vraćamo u Kriterion, tvrdoglavo, i pomalo prkosno. A možda i zato što gdje god dođemo nismo same. Smrzavamo se i prkosimo sa ženama koje su to radile mnogo prije nas, koje su naučile da fašizam prepoznaju čim pomoli glavu, i koje znaju da se reaguje odmah, prije no što se jedna glava pretvori u tri, pa u devet, pa u vladu, pa u sistem. Možda samo i shvatile, negdje na mostu kod Elektroprivrede, da su neke revolucije neglamurozne, da nema dima i eksplozija, da se ne trči preko eksplodirajućih mostova i ne gine u močvarama. Nekada je borba dosadna i spora. Nekada je borba proces koji traje godinama. Nekada borbi nema kraja, ali se svejedno nastavljamo boriti svaki dan. 

Tagovi: antifašizam, borba, fašizam, krajnje neuračunljive, osmi mart, pj harvey, protesti

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM