Vijesti

24.09.2016. 09:11:00 - Emili Ema Sedlar

otvarajmo prostore za učenje

LGBTIQ aktivizam i umjetnost bitni su u obrazovnom sustavu

Prije nekoliko mjeseci bila sam u bircu s jednim kolegom. Vodili smo zanimljiv razgovor koji se, na koncu, umalo nije pretvorio u žestoku svađu. Rasprava je bila uobičajena, možda čak i vrlo konvencionalna, sve dok nismo počeli pričati o školskom odgoju i obrazovanju. S obzirom na to da ponekad ljude namjerno provociram da vidim u kojem smjeru idu njihova mišljenja i argumentacija o različitim temama, započela sam s tezom kako se danas u školama uopće ne priča o LGBT autorima/cama i o njihovim životima. Odmah sam primijetila kako je kolega počeo mijenjati boju i ubrzo me napao kako te teme nisu za škole niti za bilo koju obrazovnu instituciju. Rekla sam mu kako je neupućen jer je, prije svega, sigurno u njegovoj gimnaziji postojala barem jedna osoba koja je dio LGBTIQ skupine. Zaprepastio se, a ja sam dodala da naš obrazovni sustav vrlo malo ili uopće ne govori o autorima koji su bili gej, poput Tennesseeja Williamsa, Walta Whitmana, Edwarda Albeea, a oni su svojim djelima postali inspiracija mnogim osobama. Moram napomenuti da, koliko god sam ga pokušala uvjeriti u bitnost LGBTIQ tema i obrazovanja, uopće nije želio slušati, a na kraju je samo rekao da takvo informiranje i odgoj pripadaju kućnom odgoju te da teme kao što su ove nisu bitne jer smatra da LGBTIQ osobe nisu ugrožene.

On nije jedina osoba od koje sam takvo nešto čula. Nažalost, on je jedan od većine koja vjeruje da tema poput LGBTIQ ne pripada onome o čemu bi nas škola trebala informirati. 

U školama je potrebno otvoriti prostor za učenje o pravima LGBTIQ osoba te dijalog o nepravdama koje se po svijetu, ovisno o ekonomskom, kulturnom, i religijskom kontekstu, nanose LGBTIQ zajednicama i diskriminaciji s kojom se LGBTIQ osobe susreću, kako bismo kao aktivisti/kinje, studenti/ce, učenici/ce , građani/ke uopće, postali osviješteni/e o ovoj problematici. Četiri su fascinantne i  inspirirajuće osobe za Libelu izrekle svoje mišljenje o tome zašto je informiranje i educiranje o LGBTIQ temama bitno, te su predočile primjere iz vlastitog radnog iskustva o tome što je sve potrebno da budemo više upućeni/e u LGBTIQ priče i iskustva.

U samo nekoliko mjeseci svjedočili/e smo različitim pričama iz različitih dijelova svijeta o tome kako LGBTIQ osobe doživljavaju nasilje. U Beogradu je bio napadnut LGBTIQ aktivist i organizator Pridea Boban Stojanović,  a u Turskoj je spaljena Hande Kader, samo zato što je transrodna osoba. Nažalost, ovakva su nasilja prisutna svaki dan, samo što u većini slučaja uopće ne dospiju u medije. U doba kada su nam mnogi podaci dostupni, treba naglasiti koliko je dijalog o problemima predrasuda i nepravdi bitan jer se bez prave spoznaje gubi mogućnost prostora za obrazovanje o ljepoti različitosti.

Politika zna stvoriti krivu sliku

U 21. stoljeću, mnogi političari/ke  pričaju nam kako su demokracija, sloboda i tolerancija bitni za sve  građane/ke, no ipak, to sve izgleda kao jedna velika obmana. Štoviše, ne smijemo zaboraviti kako je bivša ministrica socijalne politike i mladih Bernardica Juretić rekla na Međunarodni dan obitelji, kako su LGBTIQ osobe nebitne, a samo tri mjeseca poslije, dok je Božo Petrov predstavljao program svoje stranke u desetoj izbornoj jedinici u Splitu, ignorirao je novinarsko pitanje o tome što će i kako MOST napraviti da se isprave nepravde prema pripadnicima/ama te zajednice. Izbjegavajući realnu problematiku okrutnosti i indiferentnosti prema LGBTIQ skupinama, vjerska dominacija počinje gušiti pravu demokraciju. U društvu u kojem Crkva ima sve jači utjecaj na politički i na društveni život dolazi do jačanja konzervatizma i desnice i zbog toga problematike LGBTIQ prava i diskriminacije postaju neprihvatljive.

Nezainteresiranost ( i neupućenost) političara/ki, pomaže širenju nasilja protiv LGBTIQ osoba, jer šalje poruku o tome kako je ova tema nebitna. Naime, još uvijek će postajati određeni strah od tema koje se tiču LGBTIQ zajednica i onih koji ih podržavaju. Kao građani/ke svijeta, trebamo razmišljati malo dublje o tome sto možemo napraviti i kako možemo utjecati na stanje da budemo država u kojoj će se svatko, bez obzira na bilo koje opredjeljenje, osjećati sigurno. Trebamo onemogućiti neslobodu koja je prisutna kada govorimo o LGBTIQ zajednicama. 

Bolja budućnost s dijalogom u školama

Razgovori po školama o LGBTIQ osobama jedan su korak do tolerantnijeg društva i većeg stupnja demokracije. Zašto? LGBTIQ osobe ne smiju biti predstavljene kao neki hodajući tabu, nego kao osobe koje su jednake strejt osobama: ujutro ustaju, jedu, kada su sretni - smiju se, kada su tužni - plaču, zaljubljuju se, poznaju pojam ljubavi i tuge, žele upoznati nove ljude, studiraju… Moramo tražiti nove, drugačije i posebne sadržaje u kojima ćemo imati mogućnost otvaranja rasprava o tome što znači biti stigmatiziran/a u 21. stoljeću na lokalnoj i na globalnoj razini.

Upravo su aktivisti/kinje i umjetnici/e koji se bave ovom tematikom, bitni/e u obrazovanju, jer oni/e mogu na najbolji način ilustrirati trenutačne probleme kojima smo okruženi, te dijeliti osobna iskustva o svojim radovima i aktivizmima.

To potvrđuje i dugogodišnja profesorica engleskoga jezika Kate Lewis koja je naglasila kako je "obrazovanje u ovom području bitno, tako da možemo predstaviti utjecaje i inspiracije drugima". Jasno mi je o čemu ona govori. Primjerice, filmovi poput The Normal Heart Ryana Murphyja, priča je o LGBTIQ i HIV/AIDS aktivistu, koji se bori protiv predrasude o osobama koje su oboljele od HIV/AIDS-a. Danas imamo mnogo takvih priča i aktivist/kinja koji su prisutni u svakoj zemlji i zbog toga je potrebno ozbiljno istraživanje i ulaganje vremena da se otkrije hrabre pojedince/ke koji/e ne odustaju. Profesorica Lewis radila je preko 36 godina kao profesorica engleskog jezika u inozemstvu, putovala je diljem svijeta i obožavala je upoznavati različite kulture, običaje i ljude, pogotovo one koje su imale nešto bitno za reći, te  joj je sve bilo vrlo inspirirajuće.  Iako nikada nije posebno predavala o LGBTIQ temama, uvijek se borila da se o tome priča u učionicama te je inzistirala da se čitaju kratke priče i knjige koje se bave ljudskim pravima i različitim predrasudama u svijetu. Na kraju, istaknula je kako je to program u koji se treba uložiti, pogotovo za one koji se boje  zbog mogućih negativnih komentara. Objasnila je  vlastito iskustvo: "U zadnje tri godine svoga rada, prišla su mi dva studenta koji su mi pričali o svojim problemima i strahovima. Osjećam kao da sam im stvorila sigurno mjesto u razredu i smatram da kao profesor, moram stvoriti sigurnu atmosferu".

S druge strane,  LGBTIQ aktivist Boban Stojanović, komentirao je kako nam danas nedostaje kolektivna borba za obrazovanje, te ideja za takvo što se brzo zaboravlja i izostavlja: "Ono što je pomalo tužno je da se takvi primeri uvek svode na inicijativu pojedinca, a ne na koordinisanu odluku društva da u prvom redu stane na put nasilju, a u drugom da promoviše različitost kao polaznu tačku unapređivanja kvaliteta života svakog pojedinca". Također, Stojanović se slaže koliko je danas teško otvoreno pričati o problemima LGBT zajednica, iako imamo sve potrebne sadržaje.  "Savremena tehnologija i brzi protok informacija učinili su svoje, ne možemo da ignorišemo da negde u svetu, koji nam fizički nije tako daleko, neke stvari postoje, ali još uvijek nismo izašli iz momenta u kome ljudska seksualnost nije stid i sram već integralni deo naših života. Iako o LGBT pravima govorimo najčešće kao o nizu društvenih normi koje neko društvo treba da ispuni kako bi se LGBT osobama olakšao život, borba za ova prava podrazumeva i velike kulturne promene koje se ogledaju u oslobađanju društva od nemetnutih stega koje ničim nisu opravdane", opisao je Stojanović.

Postoji i nada-primjer iz Turske

U vrijeme kada Turska ide u smjeru politički autoritativnih mjera, jedan hrabar student filozofije iz Istanbula, koji se ne boji reći svoje mišljenje, bori za obrazovanje o temama LBGTIQ zajednica. On je Madir Ӧktiş, rodno-fluidna osoba koja je nedavno je na Sveučilištu Bogazici osnovao LGBTIQ studije. U razgovoru je istaknuo kako je nedavno napravio Facebook stranicu, gdje studenti/ce koje zanimaju LGBTIQ teme, mogu čitati nove informacije koji se pojavljuju ne samo u svijetu, nego i u njihovoj sredini. 

"Na našem fakultetu, napravili smo Facebook stranicu koja je dostupna samo našim studentima/cama te ima preko 900 članova/ica. Na toj stranici, predstavljali smo mnogo problema koji su danas prisutni, kao što su rodno neutralni toaleti, seksualna zlostavljanja, seksualno zdravlje, "službena" imena vs. izabrana imena itd. S ovakvim temama, uspjeli smo osvijestiti ljude o ovim problemima. Na fakultetu, imamo predstavnike/ce koji prezentiraju bitnost tematike kao što su seksualno zlostavljanje, imamo čak i studentski klub. No isto tako, bez obzira na to što smo mnogo toga napravili, postoji još mnogo toga što trebamo predstaviti jer trebamo sve više osvijestiti ljude o ovim problemima", opisao je Ӧktiş. 

Štoviše, komentirao je kako danas u Turskoj stanje ovisi o mnogim stvarima: "Sve to danas ovisi o obiteljskoj pozadini, kvartu u kojemu živiš, obrazovanju prijatelja, te koliko sigurnosti postoji u tim odnosima. Imao sam sreću što sam bio okružen pozitivnim ljudima koji su htjeli slušati i moja obitelj se nije zamarala time jer su mi vjerovali da sam mogu izabrati dobar put za sebe. Objasnio je bitnost LGBTIQ literatura i filmova u sustavu obrazovanja i vjeruje koliko to danas može pomoći mladima da postanu tolerantniji i znatiželjni. "Na fakultetu sam uzeo predmet koji se bavi LGBTIQ književnošću koja je pokrila nekoliko perspektiva na seksualne orijentacije... Vjerujem da je danas nužno da pokrijemo ove teme kroz književnost, umjetnost i humanističke studije, jer bismo na taj način mogli širiti horizonte drugima koji nisu bili upućeni/e u rodne i seksualne raznovrsnosti", izložio je na kraju Ӧktiş.  

Tagovi: aktivizam, diskriminacija, edukacija, lgbt aktivizam, obrazovanje, školstvo, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM