Vijesti

02.06.2016. 12:51:13 - Ana Brakus

skoro 20 godina crol -a

Iva Tomečić, Crol: Želimo uključivo društvo, zato smo i same takve

(Foto: Matej Čelar)

Ove subote Crol, nekada forum, a danas i LGBT news portal slavi svoj 17. rođendan, a tim smo povodom razgovarale s Ivom Tomečić, njihovom glavnom urednicom. Crol već nekoliko godina predstavlja ključan izvor informacija za pitanja povezana sa LGBT tematikom, ali i drugih manjinskih skupina u našem društvu. U razgovoru o tome kako je sve počelo, gdje je zapinjalo, a kada se preokrenulo i hrabro zakoračilo u donošenje pozitivne promjene ne samo u svijet medija, već i u društvo općenito, doznajte koje je njihovo pogonsko gorivo i zašto je homofobni referendum U ime obitelji bio prekretnica.

Iva, krenimo od početka. Možeš li nam reći što se događalo u mjesecima prije svibnja 1999. godine kada je stranica Crola prvi put ugledala svjetlo dana?

Ne sjećam se što se događalo tih mjeseci prije jer sam došla godinama kasnije. Znam da je Crol nastao kao posljedica dosade tadašnje studentice medicine koja je između predavanja odlučila učiniti nešto za žene, odnosno, lezbijke u Hrvatskoj, povezati ih. Koliko znam, tada su se ljudi virtualno družili na chatu na tadašnjem gay.comu i mislim da je postojala neka hrvatska varijanta te stranice. Tako je nastao prvi Crol koji je tada više služio kao društvena mreža, za okupljanje i povezivanje žena iz Hrvatske i regije. Crol je, dakle, nastao iz same zajednice. I danas pamtimo sve žene koje su tada pomagale svojim angažmanom i vlastitim novcem, neka znaju da nisu zaboravljene.

Koliko dugo je Crol funkcionirao isključivo kao forum za društveno okupljanje?

Do početka dvijetisućitih, ali nije bio samo forum, bilo je tu i sadržaja koje su slale posjetiteljice. Negdje 2004. poprima obrise news portala. Forum je oduvijek bio veoma živ, danas je to nešto manje, najviše zbog društvenih mreža kao što svi znamo. Kao portal djeluje oko 12 – 13 godina. No, nije sve bilo samo u domeni virtualnog. Negdje oko 2002. godine je počeo izlaziti lezbijski časopis "Just a girl" koji su djevojke dijelile i slale po čitavoj Hrvatskoj, po fakultetima itd. Napravile su i naljepnice Crola koje su također dijelile posvuda.

Kako su izgledali početci portala?

Svi smo radili volonterski sve do jeseni 2013. kad smo dobile prva sredstva od Ministarstva kulture. Svi suradnici i suradnice. koji su prošli kroz Crol radili su također isključivo volonterski. Iz svojih smo džepova plaćale hosting i sve ostalo što je trebalo. Teško je pobrojati što je sve ušlo u tih 14 i pol godina volonterstva, no osnovne odrednice su valjda upornost, vjera u to da je Crol vrijedan projekt, i entuzijazam.

Prva stranica Crol -a u nastajanju davne 1999. Foto: Crol

Prva stranica Crol -a u nastajanju davne 1999. Foto: Crol

Jeste li od početka Crol doživljavale kao aktivizam?

Ne, a to je interesantno zato što su dvijetisućite bile početak nekog kontinuiranog i vidljivog (LGBT) aktivizma. Bilo ga je i prije ali tada permanentno ulazi u javni prostor i tamo ostaje. Mislim da Crol ljudi nisu, u početku, doživljavali kao aktivistički projekt, već više kao svojevrsnu društvenu mrežu koja je povezivala, kako "obične" ljude, tako i aktiviste. No, Crol je s vremenom izrastao i u medijski aktivistički projekt. Mislim da ga mi nismo doživljavale tako jer se nismo primarno bavile njime, već je to bilo nešto što smo radile uz redovne poslove. No, to je bio naš subjektivan doživljaj.

Iz osobnog iskustva znam koliko je Crol kao mjesto društvenog okupljanja bio važan. Za vrijeme odrastanja u Splitu, pružio mi je priliku vidjeti da, iako tada nikoga u Splitu nisam poznavala, zaista ima ljudi poput mene. To nije samo moja priča. Često se čuje koliko se osoba preko Crola upoznalo, sklopilo prijateljstva ili završilo zajedno u sretnim ili nesretnim vezama. Što misliš o tome?

Ponosna sam na to, kako u svoje, tako i u ime svih ljudi koji su to stvarali onda i stvaraju danas. Kad si "unutra", onda nemaš svijest o kakvom je utjecaju riječ. Nije prvi put da to čujem, ali nisam doživljavala da smo toliko utjecale. Polako počinjem shvaćati da je to tako i iznimno mi je drago zbog toga, pogotovo kad pomislim da nas danas čitaju i prate klinci koji su se 1999. tek rodili. Tu smo neprekidno gotovo dva desetljeća, to je stvarno respektabilno.

S obzirom na to da je Crol prva sredstva dobio od Ministarstva kulture, a kao i ostali neprofitni mediji značajno financijski ovisi upravo o toj potpori, kako komentiraš dosadašnje poteze ministra Hasanbegovića i uopće odluku ove Vlade da se upravo on nađe na tom mjestu?

Najprije kratka povijest. Crol je kao udruga registriran 2012. godine i natječaj Ministarstva kulture 2013. godine je prvi na koji smo se javili, budući da smo se u potpunosti uklapali u kriterije natječaja. Dobili smo sredstva jer se prepoznalo da je to projekt medijskog aktivizma LGBT zajednice koji bi trebalo financijski poduprijeti. Međutim, što se tiče odluke aktualnog ministra o raspuštanju povjerenstva, ne mogu je podržati niti opravdati, prvenstveno iz razloga što je to napravljeno bez konzultacija, bez dijaloga i bez analiza pa stoga djeluje kao nekakav ad hoc potez. A ministar je više puta rekao da je "spreman na dijalog", pa zašto se onda tako ne ponaša?
Budući da se u nekim medijima mjesecima prije pisalo i govorilo o stanovitim nepravilnostima tog natječaja, što stvarnim, što izmišljenim, ono što me fascinira jest da nitko nije pitao drugu stranu. Također sam uvjerena kako aktualni ministar uopće ne poznaje rad neprofitnih medija, jer da ga poznaje, ne bi ukinuo sredstva za njihov rad. Mogao je ostaviti natječaj, odabrati povjerenstvo kakvo smatra da treba biti, i zadržati prostor za razvoj neprofitnih medija.

Mnogi mainstream mediji nisu se držali osnovnih profesionalnih i etičkih načela kad su pisali o neprofitnim medijima. Pisali su, primjerice, o Libeli, Voxu, Lupigi, H-alteru, Crolu i svima ostalima, ali nisam primijetila da je netko kontaktirao ikoga od nas i pitao kakva je stvarno situacija, već su nas sve zajedno ocrnili kao da smo dobili sredstva bez ikakvih kriterija, a njih koristimo za zimovanja na Tajlandu i slična zadovoljstva. Kad bih karikirala, čitava je situacija uglavnom bila prikazivana kao da nas je svakog ponaosob nazvao Zoran Milanović i rekao "Hej ekipa, dat ću vam puste milijune, a vi meni samo pišite hvalospjeve". Bezveze, neprofitni mediji bili su izrazito kritični prema radu njegove vlade, često kritičniji od srednjestrujaških medija. Osim toga, govorilo se da je to novac poreznih obveznika, a riječ je o sredstvima Hrvatske lutrije. No, dovoljno ponavljana laž na koncu postaje istina.

Spomenula si objave na različitim portalima koji su rezultate natječaja za neprofitne medije proglašavali nevaljalim najčešće u potpunosti izmišljenim kritikama. Koliku ulogu misliš da je povezanost ministra sa, primjerice, inicijativom/udrugom/političkom strankom U ime obitelji odigrala u njegovim postupcima?  

Obrazac je jasan, kao što je jasno da se ministar iz sebičnih političkih motiva obračunava s medijima manjinskih zajednica i neprofitnim medijima koji se bore da Hrvatska bude liberalno demokratsko društvo. A što se tiče odnosa ministra i Željke Markić u pogledu financiranja neprofitnih medija, zamisli samo da ja postanem ministrica kulture. Onda mi, recimo ti, pošalješ pismo u kojem rogoboriš protiv dotadašnjih kriterija natječaja i dodjele sredstava, a ja već sljedeći dan napravim točno to što si tražila. Onda kažem medijima da to uopće nije povezano. Pa ne bih vjerovala samoj sebi, a možeš misliti kako bi mi vjerovala javnost.

U posljednje vrijeme dosta pišete o načinu na koji se financirao Hod za život, odnosno, o ponovnoj blagonaklonosti gradonačelnika Bandića prema inicijativi U ime obitelji. Koliko vam je važno povezivati LGBT tematiku sa kršenjima drugih manjinskih prava u Republici Hrvatskoj? Zašto vam je važno i o tome progovarati?

Sigurna sam da nismo jedini medij kojeg je to zanimalo, kad govorimo konkretno o Hodu za život i načinu na koji se financirao. Tim više što portal Željke Markić i njemu srodni jako vole kopati po tuđim financijama, dok svoje skrivaju kao zmija noge.

Dalje, važno nam je progovarati i o takvim temama jer su LGBT osobe građani i građanke ove zemlje. Ovo je zemlja svih nas tako da nas se to direktno tiče. Sve što se događa u ovoj zemlji tiče se i nas - i korupcija i teško zapošljavanje i kršenje ljudskih prava drugih manjina jer smo svi u istom košu. Ne možemo izdvojiti isključivo taj segment priče jer segment LGBT prava ne bi trebao biti izoliran od svih drugih pitanja. S obzirom na to što se trenutno događa oko nas, da se sve trese, da je Vlada nestabilna i da se ne zna hoćemo li na prijevremene izbore, da je u tijeku rasprodaja Hrvatske..., sve je to važno i propitujemo stvari za koje smatramo da treba propitivati, i koje možemo propitivati u skladu s mogućnostima. Jako bih voljela da se možemo baviti samo showbizom, laganim temama i veselim vijestima, ali nemoguće je, a i opasno, ignorirati vrijeme u kojem živimo.

"Novostima" se vrlo često, kad govorimo o članovima i članicama redakcije, broje krvna zrnca, tko je kakve nacionalnosti. Pokušava ih se time staviti u svojevrsni geto gdje bi se oni trebali baviti samo određenom, skučenom tematikom. Slični komentari često se mogu čuti i za Libelu, budući da je feministički portal. Je li se i Crol do sada susretao sa sličnim kritikama?

Osim od strane pripadnika U ime obitelji, nismo imali takve komentare. Mislim da se ljudima sviđa da se bavimo širim društvenim temama

Što se tiče brojanja krvnih zrnaca u "Novostima", jasno je o čemu se radi jer u principu o njima uvijek pišu kao o "Pupovčevim Novostima". On je politički čelnik srpske nacionalne manjine i budući da je riječ o mediju nacionalne manjine, poručuje se da Srbi ne bi trebali pisati o Hrvatskoj, odriče im se pravo da imaju stav o ovom društvu samo zbog nacionalne pripadnosti, a smeta im i što su svoje autorsko utočište u tom mediju pronašli bivši Feralovci. Retorika kojom se napada rad "Novosti" je iz devedesetih i posve mi je neprihvatljiva.

Meni se čini da moguće pronaći zajednički nazivnik kod trpanja različitih vrsta manjina u okvire koje je zadala većina, a iz kojih nikako ne bi trebali izlaziti.

To je točno, ali... Ta većina koja kao određuje kako bismo se mi trebali ponašati, kako i o čemu bismo trebali pisati i tako dalje, htjeli bi nas strpati u neku ladicu kao da nismo integralni dio ovog društva i kao da nas, kao što sam maloprije rekla, sve te stvari ne tiču. Tiču nas se itekako i mislim da svi trebamo pisati i galamiti oko toga.

U zadnje vrijeme ste dosta uspješno proširile krug suradnika i suradnica na portalu. Baš kao i drugi neprofitni mediji, pružili ste utočište osobi koja je iz nejasnih razloga, nakon dugo godina u novinarstvu ostala bez posla (doduše, kasnije je na njega vraćena). Zašto vam je to bilo važno?

Krug suradnika i suradnica ćemo širiti i dalje. Mislim da je to dobro za svaki neprofitni medij. Međutim, kao što i sama znaš, mogućnosti nam nisu usklađene sa željama.

Elizabeta Gojan, jer na nju misliš kad me to pitaš, ostala je bez posla i mi smo stupile u kontakt s njom i na neki način smo joj htjele pomoći, koliko smo to bile u mogućnosti. Osim toga, mi smo bile prvi medij u kojem se ona oglasila nakon onog nesretnog otkaza na HRT-u. Čast nam je što je ona naša suradnica, kao i brojni drugi novinari i novinarke koje odlikuje profesionalnost i etičnost u radu.

S druge strane, važno nam je da s nama rade i muškarci i žene, i gej i strejt i trans*, i mlađi i stariji... otvoreni smo za sve jer to su glasovi različitosti, drugačije perspektive koje se međusobno ne isključuju. Neki ljudi dolaze iz same zajednice, neki ne. Surađujemo i s nekim novinarkama koje su dobile otkaze u mainstream medijima. Na koncu, jedina zaposlena novinarka na Crolu također dolazi iz mainstreama. Doista nas ima svakakvih, ali ja to baš volim. Osim toga, zalažemo se za uključivo društvo, pa pružamo primjer tako što smo i sami uključivi.

Ono koliko bismo mi htjeli da ti ljudi pišu je opet u neskladu s našim mogućnostima. Naravno da će oni uvijek rado nešto napraviti besplatno, međutim, ja smatram da moraju biti plaćeni za svoj posao. Ne mislim da bi trebali vječno volontirati. Beskrajno sam zahvalna svima koji to rade za minimalne honorare, kao što i sama znaš da jesu minimalni u sektoru neprofitnih medija.

Pozivnica za prvi Crol party Foto: Crol

Pozivnica za prvi Crol party Foto: Crol

Ove subote Crol slavi 17. rođendan i to velikom proslavom u Spunku. Kada su se počeli odvijati rođendanski partyji?

Prvi partyji su bili isključivo ženski, a taj prvi je održan 8. prosinca 1999. godine. To je bilo dosta nesretno vrijeme jer je zemlja bila u previranju. Tadašnji predsjednik Franjo Tuđman bio je na samrti, nije se znalo što će se događati dalje. U zagrebačkim klubovima su često bile racije, atmosfera nikako nije bila poticajna, u najmanju ruku. Ta ekipa koja je uspostavila Crol se, međutim, nije dala zastrašiti. U to vrijeme su se partyji odvijali srijedom u Bad Boyu na Ksaveru, koji je tad bio jedini gej klub u Zagrebu. Nakon toga kreće tradicija tih rođendanskih tuluma, zapravo se nikad nije prekinulo, već se samo počelo održavati jednom godišnje. Ljudi su ih spontano počeli zvati "Crol party" i tako je to i ostalo.

Dvijetisućitih su se partyji održavali u Globalu koji je postao ponovno jedini gej klub u gradu. Nastavilo se u Rushu. Međutim, odlučili smo izaći u druge prostore i otvoriti party za sve. To je izraz i naše emancipacije, kao i promjena u društvu.

Zašto vam je bilo važno izaći u druge prostore, ali i otvoriti party za sve?

Mi jesmo LGBT medij i naravno da se primarno obraćamo toj populaciji i zastupamo specifične interese zajednice, ali mi želimo da svi u Hrvatskoj žive bolje. Svim građankama i građanima u Republici Hrvatskoj i šire, jer jedan je od naših ciljeva i senzibiliziranje javnosti po pitanju LGBT prava, a vjerujem da, barem u određenoj mjeri, u tome uspijevamo. Dakle, kad slavimo, slavimo svi zajedno, bez, u nedostatku boljeg izraza, getoiziranja našeg čitateljstva ili same LGBT populacije.

Čini mi se da Crolovi party i dalje uspijevaju izmamiti i ljude koji inače ne vole takve tipove izlazaka. Zbog čega je to?

Ne znam zbog čega, meni je to također naravno jako drago. Moguće je da je to zbog naše duge tradicije, zapravo smo najstariji LGBT party u Hrvatskoj i odlično je što se kod nas sada spajaju različite generacije. Znam da se svake godine ljudi organiziraju i dolaze iz Osijeka, Splita, Rijeke i drugih gradova. Svake godine već na zimu dobivamo pitanja kad će biti novi party. Valjda im to nešto znači. Mene svaki put oduševi kad na partyju sretnem ljude koje nisam vidjela godinama, od kojih se mnogi sjećaju naših davnih početaka, kao što mi je lijepo vidjeti brojna nova lica.

Misliš i da se možda radi o nekoj čudnovatoj vrsti nostalgije, budući da su Crolovi partyji zaista konstantni od 1999. do danas, a veliki broj osoba koji ih posjećuje je isto tako konstantan? Čini li ti se da se svakim novim dolaskom imaju priliku prisjetiti koliko daleko smo došli, unatoč svemu?

Mislim da imaju. Primjerice, ja se sjećam partyja početkom dvijetisućitih u Globalu koji je imao jedan mali odvojeni prostor. Budući da su to nekad bili isključivo partyji za žene, bilo nam je teško dobiti subotu, sjećam se da je u počecima bilo možda 50-60 žena koje su bile stisnute u tom malenom prostoru. S vremenom se to promijenilo i počelo je dolaziti sve više i više ljudi na te partyje i nakon toga smo počeli imati klub samo za sebe.

Kad govorim o nekim vremenima čak i prije 2001., možda je na te partyje dolazilo 4 – 5 žena i mislim da ih je ondašnja ekipa Crola u dogovoru s konobaricom iz Bad Boya doslovce morala navlačiti za rukav, nagovarati da dođu i objašnjavati im da im se ništa neće dogoditi. Ma koncu, trebalo je vlasnika uvjeriti da ima dovoljno žena koje će tu jednu večer u tjednu popuniti klub.

Ima i danas toga, žalosno je, ali ima ljudi koji se boje i kojima to nije jednostavno. Kojima nije lako doći jer misle da se tamo događa ne znam što, da će ih "netko vidjeti", a zapravo samo plešemo, družimo se i tulumarimo do jutra, a ekipa je veoma raznovrsna.

Rekla si ranije da u početku niste bili aktivistički nastrojene, kad se dogodio taj prijelaz? Što vas je potaknulo na taj iskorak?

Ne postoji  takav prijeloman trenutak. Danas kad pogledam unatrag, u sve te silne godine koje su iza nas, a nadam se i ispred nas, znam da je to od samog početka bio aktivizam. Jedino što to do nekog trenutka nije bio aktivizam s imenom i prezimenom jer u vrijeme kad su već ljudi počeli izlaziti imenima i prezimenima, mi smo još uvijek bile "u ormaru", napravile smo to tek nešto kasnije.

Zamah smo dobili 2013. kad je krenula kampanja za referendum o braku, kad su svi shvatili, aktivisti i aktivistkinje i pojedinci koji se do tada nisu bavili aktivizmom, važnost povezivanja i nekakvog jedinstva u cijeloj toj priči. Mi smo se, naravno, našle u tome. Tad smo se povezali s inicijativom Glasaj protiv i svim ostalim LGBT i ljudskopravaškim udrugama u javnom zagovaranju, pisanju saborskim zastupnicima, pisanju Ustavnom sudu kad to Sabor nije htio napraviti, a vladajući su se ponašali kao da ih se to ne tiče. Kasnije smo sudjelovali u kampanji za Zakon o životnom partnerstvu. Ali ne, nije postojao trenutak kad smo se probudile i rekle, e, mi ćemo sad to ovako, stvari su se odvijale spontano, kao reakcija na društvene događaje.

Pozivnica za 17. rođendan!

Pozivnica za 17. rođendan!

Od samog početka prikupljanja potpisa za taj prvi homofobni referendum U ime obitelji značajno se počela mijenjati atmosfera u društvu, uz tisuću i jednu lošu stvar koja je sa njime došla, barem je jedna bila dobra - postalo je jasno koliko je zaista Hrvatska homofobno društvo i da se ne borimo protiv fantoma. Misliš li da je i na takav način potaknut i vaš otpor?

Mislim da je odgovor potvrdan, ali isto tako mislim i da se neka istinska mobilizacija nije dogodila ni dan-danas. Svaki put na početku na udaru bude LGBT populacija ove zemlje, donedavno u potpunosti zakonski nezaštićena. Dobar dio ljudi to nije doživljavao kao svoj problem, ni većina, a ni brojni pripadnici drugih manjina. O tome najbolje govori izlaznost na referendum koja je bila niska. Prisjetimo se rezultata: od 3.791.000 registriranih birača/ica, 1. prosinca 2013. glasovanju je pristupilo njih 1.436.835. To je 37,90% građanki i građana. Od tog broja se za brak kao zajednicu muškarca i žene, odnosno da se takva definicija uvrsti u Ustav RH, izjasnilo njih 946.433. To znači da je za tu definiciju glasovalo 24,9% ljudi. Ako je to "većina" kao što pokretači referenduma vole naglašavati, onda ne znam gdje su učili matematiku.

Mislim da je malo ljudi shvatilo tada kamo bi to sve moglo krenuti, a kamo je krenulo, osvijestili su tek prije nekoliko mjeseci.

Sjećam se kako se u to vrijeme masovno dijelila prilagođena verzija Niemöllerove pjesme, "Prvo su došli po pedere, a ja sam šutio jer nisam bio peder...". E pa, nadam se da onima koji tad nisu shvaćali i šutjeli su jer nisu bili pederi, barem danas počinje polako svitati.

 

 

*** Crol svoj 17. rođendan slavi u subotu, 4. lipnja u Spunku od 22 sata, a u sklopu Tjedna ponosa pred ovogodišnju jubilarnu 15 Povorku ponosa koja će se održati u Zagrebu 11. lipnja. Facebook event pronađite ovdje.

Tagovi: 17 godina crol, crol, hrvatska, lgbt aktivizam, lgbt prava, ljudska prava, neprofitni mediji, u ime obitelji, zagreb

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM