Vijesti

01.05.2016. 08:47:40 - Sanja Kovačević

'Žensko' pitanje nije 'sekundarno klasno pitanje'

Meni je 8. mart čak i kada je 1. maj

Konferencija 'Drug-ca – Novi pristup' u Beogradu 1978.

Konferencija 'Drug-ca – Novi pristup' u Beogradu 1978.

Sjećam se svoje ljutnje i ojađenosti dok sam pisala prošle godine o Prvom maju, ojađenosti na društvo koje spava i ne poduzima ništa dok nam se naočigled urušavaju sva ljudska uključujući i radnička prava. Pisala sam o tome kako se ne osjećam slavljenički i jedini impuls mi je bio odati počast svima koji i koje su se za ta prava borile/i i izborili/e.

Dakle, prije samo godinu dana Prvi maj – Praznik rada, u našem medijskom prostoru i društvenom diskursu gotovo da nije ni postojao, a dominantna atmosfera imala je gorak okus defetizma. Sindikati su 2015. središnji prosvjed održali u Sisku, a nakon toga mogli smo samo pratiti zabrinute objave Stožera za obranu Rafinerije i očuvanje radnih mjesta o potezima mađarskog MOL-a kao većinskog vlasnika Ine koji vode neminovnoj obustavi rada i zatvaranju Rafinerije. Nigdje drugdje u Hrvatskoj, pa tako ni u metropoli, nije održan niti jedan drugi prosvjed, marš ili akcija koji bi pozvali radnike i radnice, građanke i građane, na borbu i otpor - protiv gubitka radnih mjesta, siromaštva, protiv društvenog raslojavanja, privatizacije javnih dobara... ukratko, protiv kapitalizma. Kako se nedvojbeno radi o borbi protiv kapitalizma ukazuju i pozivi ovogodišnja čak dva centralna zagrebačka prvomajska marša: Kapital napada – vrijeme je za otpor! i Ljude ispred profita!.

Čini mi se da je ove godine, pod nepodnošljivim pritiskom koji živimo, ljutnja pobijedila defetizam i da prilike za odašiljanje ovakvih poruka ima i da će ih biti (spomenut ću ovdje i postprvomajsku tribinu Svaki dan je Prvi maj, najavljenu za 3. svibnja, kojom se želi naglasiti upravo važnost svakodnevne bore za radnička prava). Pa ću se posvetiti feminističkoj prvomajskoj odnosno radničkoj temi na koju se tako lako zaboravlja – a to je odnos patrijarhata i kapitalizma, odnosno kombinacija ova dva opresivna sustava koji jedno drugo hrane i proizvode višeslojnu društvenu nepravdu.

Nažalost, radnički pokreti su često diskriminirali žene u svojim redovima, perpetuirajući (reproducirajući) patrijarhalne, pa samim tim i nepravedne društvene i proizvodne odnose, prepoznajući uglavnom samo deklarativno (a ponekad ni to) važnost ostvarenja rodne ravnopravnosti.  Povijesno, u lijevim, anarho-sindikalnim i radničkim pokretima, žene su često znale izlaziti iz tih organizacija i pokreta, isprovocirane seksističkim ponašanjem u tim uvijek dominantno muškim zajednicama. Slogan koji po meni najbolje objašnjava feministički stav koji nam je i danas relevantan i potreban 'Proleteri svih zemalja, tko vam pere čarape?', nastao je 1978. godine na Prvoj međunarodnoj feminističkoj konferenciji u Beogradu pod nazivom 'Drug-ca – Novi pristup?'.  Ta je konferencija, dakle, održana prije gotovo 40 godina, s ciljem jasne artikulacije željene političke promjene. Konferencija je tada, sa svojom kritikom partijsko-birokratskog pristupa 'ženskom pitanju' u realnom socijalizmu jugoslavenskog tipa, značila radikalan preokret. To je otvorilo put prijeko potrebnoj (pa i zakašnjeloj) feminističkoj kritici patrijarhata u socijalizmu i propitivanju dogmatskog marksizma kroz rodnu optiku.

Zašto ovo pišem danas, na sâm Prvi maj, kada smo se konačno mobilizirali/e i odlučili/e pokazati otpor kapitalističkoj opresiji? Zato što mi se čini kako je ta feministička faza, vrlo specifična za ove prostore, zaboravljena i zanemarena, te kako današnje okolnosti zahtijevaju novo artikuliranje političkog djelovanja i kako bi upravo ovo povijesno iskustvo socijalističkog feminističkog djelovanja moglo pomoći u propitivanju kako feminističke tako i radničke – antikapitalističke borbe danas. Socijalistički feminizam koji je uzrok neravnopravnosti žena vidio u njihovoj dvostrukoj opresiranosti od strane kapitalizma i patrijarhata, danas se često proglašava anakronim, što je po meni još jedna neoliberalna zamka, no osobno smatram da je njegov teorijski koncept danas aktualniji nego ikad.

To znači da smo zaboravili i da trebamo iznova artikulirati revoluciju uperenu protiv kapitalizma i neoliberalne hegemonije – onu na koju se rado pozivamo kao na anarho-feminističku. Kako nema borbe protiv kapitalizma bez borbe protiv patrijarhata, feministkinje su tada jasno vidjele i artikulirale. To je bilo vrijeme uzleta novih socijalnih pokreta: ekološkog, antinukleranog, pokreta za razoružanje, mirovnog - vrijeme otvaranja novih prostora slobode. U feminističkoj teoriji i praksi, to je bilo vrijeme ozbiljnih feminističkih kritika koje su bile upućene dogmatskom marksizmu i konzervativnoj ljevici, ali i teoriji i praksi neoliberalne zapadne demokracije. Kritika androcentrizma 'ljevice' i njezinog odnosa prema ženskom pokretu bila je izrazito subverzivna, a takvu sudbinu je feministički pokret imao i u drugim 'lijevim' kulturama i revolucijama diljem svijeta.

Uoči Praznika rada, na tribini 'Ja od jutra nisam stala' odlučile smo vratiti na agendu temu rodne podjele rada u kućanstvu i društvene reprodukcije koje su odavno prestale biti 'vruće' teme. Danas shvaćamo kako je zanemarivanje tih tema dovelo do rasprava o 'usklađivanju obiteljskog i poslovnog života', a u novije (neokonzervativno vrijeme) i do tendencija potpunog vraćanja žena u privatnu sferu i ulogu majke/supruge/skrbnice obitelji, uz cijeli niz dodatnih konzervativnih politika – počevši od ukidanja stečenih reproduktivnih prava, do svih vrsta urušavanja radnih prava žena. Kućanski neplaćeni rad je bio i ostao neprepoznati rad, a danas kada govorimo o njemu govorimo gotovo isključivo u kontekstu kapitalističkog sustava. Na tribini smo govorile i o kontekstu Jugoslavije i AFŽ-ovom pokušaj socijalizacije kućanskog rada. No, čini mi se da je u našoj kolektivnoj feminističkoj svijesti, a i kulturi sjećanja, izostalo sjećanje na to izrazito važno subverzivno feminističko razdoblje u bivšoj Jugoslaviji u osvit raspada države, pa onda i tranzicije i kapitalizma. Također, čini mi se da su naglasci tog feminističkog razdoblja i dalje subverzivni, no nikada argumentirano osporeni. Tada se, više od 30 godina nakon NOB-a i osnivanja AFŽ-a, po prvi put progovorilo o tome kako su žene iz prvih redova socijalističke revolucije vrlo brzo sklonjene na marginu, kako su u radnoj sferi bile izložene feminizaciji potplaćenih zanimanja, kako su bile manje plaćene od muškaraca, kako su teže napredovale u karijeri, kako je i socijalistička država zarađivala na neplaćenom ženskom radu. 

Danas, kada živimo kapitalističko nasilje i urušavanje socijalne države, svjesne smo kako su žene u sferi društvenog rada tada bile zaštićene - uslugama socijalne (socijalističke) države – kroz socijalno i zdravstveno osiguranje, pravo na besplatni i asistirani pobačaj, i ženama je u tom smislu zasigurno bilo bolje nego danas. No, danas živimo i u vremenu globalnog nasilja, intelektualnog relativizma i militariziranog kapitala. Klerikalizacija i gušenje demokratskih sloboda pritisli su nas sa svih strana. Sve lakše uočavamo tu spregu vjerskog i tržišnog fundamentalizma, koje prati lišavanje žena onih prava i sloboda koja su prethodno u borbi stečena. Svjedočimo kako srozavanje humanosti i sve veća fašizacija ima za posljedicu dramatičnu eroziju ljudskih prava, pa tako i ljudskih prava žena, između ostaloga i zato što se ljevica zbog svojih neriješenih slabosti, među kojima je i neprepoznavanje feminističke borbe kao potencijala društvene promjene, nije u stanju oduprijeti ovakvoj navali retradicionalizacije društva. 

Retradicionalizacija koja ide 'ruku pod ruku' s kapitalizmom moguća je upravo zbog 'vječnog' patrijarhata – koji se i danas najbolje ogleda u funkcioniranju obiteljskog života i nevrednovanog ženskog rada. Žene su na tržištu rada ostale diskriminirane, 'fleksibilizirane' i eksploatirane. Ništa se nije promijenilo ni kada je ju pitanju institucionalno i muško nasilje nad ženama, a militarizirani kapital je samo materijalizirana forma patrijarhata. Kapitalistički procesi uz pomoć patrijarhata ulaze u sve sfere života, ne samo u sferu rada. Rodna podjela rada, koja je hijerarhizirana i u obitelji i na poslu, znači direktnu eksploataciju žena, dok ti 'ženski' poslovi nisu organizirani niti sindikalno niti kao najamni rad, a žene su roba na crnom tržištu rada. Patrijarhat je duboko utkan u samu prirodu kapitalizma i stoga bi se današnji radnički, lijevi i sindikalni pokreti trebali baviti upravo ovakvim pitanjima.

Ako u kontekstu marksističkog feminizma govorimo o ženama kao potlačenoj klasi, onda bismo trebale ponuditi barem neka dostupna rješenja. Primjerice, sindikalno organiziranje čistačica/spremačica zaposlenih u velikim institucijama javnog sektora (recimo na fakultetima), budući se sindikati kojima pripadaju (u ovom slučaju Nezavisni sindikat znanosti i visokog obrazovanja) nemaju namjeru baviti njihovim radničkim problemima. Nije dovoljno solidarno se pobuniti protiv fleksibilizacije i 'outsourcinga', ukoliko se nakon tog 'gašenja požara' ne pozabavimo temeljima diskriminacije koja je u pozadini ovakvih 'politika'.

'Proleteri [i revolucionari] svih zemalja, tko vam pere čarape?' za mene je itekako aktualna parola koju bi feministkinje trebale beskompromisno plasirati i za Prvi maj. Žene jednostavno ne bi smjele opet stati u pozadinu i čekati da pobijedi klasna revolucija koja ih ne prepoznaje kao potlačenu klasu. Povijest se ponavlja, socijalni i lijevi pokreti su najčešće iskorištavali pa odbacivali žene – dok su im u revolucijama potrebne bilo kao suborkinje bilo kao 'peračice čarapa', nakon revolucija im se i dalje ne daje pristup mjestima odlučivanja. 'Žensko' pitanje nije 'sekundarno klasno pitanje', ne postoje prioritetna prava – žene nisu Druge ni Drugarice Žene ni Drug-ce.

Stoga, drugovi, kad vas danas pitam: 'ko vam pere čarape?, shvatite to kao dio zajedničke borbe.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: dan žena, drugarice, feminizam, klasa, osmi mart, praznik rada, prvi maj, prvomajski prosvjed, radnički pokret, revolucija, rod, rod i klasa, sindikati, socijalistički feminizam, szborkinje, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM