Vijesti

26.03.2016. 07:27:42 - Annalisa Merelli (quartz)

Kako se borimo?

Nikada nećemo pobijediti terorizam dok nam ne bude jednako stalo do svih žrtava

U nedjelju, 13. ožujka, 53 ljudi je ubijeno u dva teroristička napada u nekoliko sati i na udaljenosti od 7.200 kilometara.

Među žrtvama su bili petogodišnje dijete, studenti, direktor međunarodnog kulturnog udruženja, otac poznatog nogometaša, zaštitar, mladi ljubavni par, taksist, košarkaš, 23-godišnji mladić koji je izgubio prijatelja u terorističkom napadu koji se dogodio samo prije nekoliko mjeseci.

Napadi su se dogodili na prepunom trgu u Ankari u Turskoj i u luksuznom turističkom odredištu Grand Bassam u Obali Bjelokosti. Napadi su bili krvavi, brutalni i počinile su ih kukavice kako bi širile paniku i strah. I čini se da gotovo nikome nije stalo do tih žrtava.

Za razliku od napada koji su uslijedili u zapadnim zemljama – ili, bolje rečeno, u zemljama koje smatramo sigurnima – nije bilo medijske pompe. Ljudi nisu frenetično tražili nove informacije; televizijske postaje nisu slale reportere kako bi izvještavali/e o svakoj minuti razvoja događaja. Prema već poznatom obrascu, ove smrti su ostale gotovo neprimijećene na globalnoj razini. Zapravo, nekoliko dana kasnije, nije bilo izvještavanja o brojnim detaljima o ovim napadima, posebno o onom koji je prozvan "Napadom na Obali Bjelokosti" ("Ivory Coast Attack") (što je, samo da napomenem, kao da smo napade u San Bernardinu u Kaliforniji nazvali "napadom na SAD").

U koje vrijeme se dogodio napad? Tko su bili ljudi koji su ubijeni? Objavljeno je kako je jedno dijete, kojemu je bilo manje od pet godina, ustrijeljeno kraj drugog djeteta zato što nije htjelo kleknuti i moliti se (drugo dijete je poslušalo i bilo je pošteđeno). Među žrtvama su bili "državljani i državljanke iz Burkhine Faso, Kameruna, Francuske, Njemačke i Malija". Znamo da je jedan ubijeni muškarac Henrike Grohs (51) bio voditelj lokalnog ogranka Goethe-Instituta.

Što se tiče napada u Ankari, lokalni mediji su objavljivali popise žrtava, no bilo je malo međunarodnih reakcija ili solidarnosti na društvenim mrežama. Nitko nije Ankara. Nitko nije Grand Bassam.

A nitko nije bio ni Istanbul, kada se nedavno tamo dogodio napad. Nitko nije bio ni Bodo (Kamerun), Jakarta (Indonezija), Ougadougou (Burkhina Faso) ili Charsadda (Pakistan).  

Ne znamo, nije nas briga, ne želimo znati. To je opak i začaran krug.

Broj terorističkih napada sve je veći. Prije nekoliko dana (16.3.), saznali smo u vijestima kako je prema procjeni 22 vjernika ubijeno u samoubilačkom bombaškom napadu u džamiji u još jednom napadu u Nigeriji, u gradu Maiduguri. Želim naglasiti kako ovo nije prijekor. Prirodno je da nas više pogađaju tragedije koje su nam bliže – geografski i kulturalno. Broj terorističkih napada prešao je 200 samo u 2016. godini. Koliko ih se možete sjetiti? S koliko žrtava i njihovih bližnjih suosjećate?

Premda se zbog tehnologijskog napretka mnogi/e od nas osjećaju povezanijim nego ikada prije, a sve ove informacije su besplatne i javno dostupne, digitalna era još uvijek neproporcionalno privilegira Zapad. Kada se nešto dogodi u Parizu, Londonu ili Madridu, u dijelu svijeta koji doživljavamo kao 'siguran' – to je naš fizički svijet.

Kada se radi o Africi, središnjoj Aziji ili Bliskom istoku, implikacije su drugačije. To su mjesta koja će većina nas rado posjetiti, no malo nas bi voljelo ondje živjeti. I zato se osjećamo manje povezanima s tim ljudima i njihovim tragedijama. Ne osjećamo to kao vlastitu tragediju.

To je licemjerno, razočaravajuće, ali vjerojatno i neizbježno ljudski.

Empatiju, kao i sve osjećaje, nije moguće zahtijevati. Pa ipak, mora postojati nekakva sredina između izljeva solidarnosti, kakav vidimo kada se teroristički napad dogodi u nekoj zapadnoj zemlji, i potpune šutnje kada se to dogodi ljudima koje na neki način smatramo drugima.

U svojoj osnovi, borba protiv terorizma ima dvije strane – one koji pokušavaju proizvesti strah i one koji se moraju boriti protiv tog straha. Bez obzira nalaze li se u New Yorku ili Mogadishuu, žrtve terorizma su žrtve rata koji one – mi – nismo izabrali/e, koji/e se nađu na prvoj liniji fronte koja se stalno pomjera, u pogrešno vrijeme.

To je nemoguć rat, otporan na tradicionalne vojske. Možda su najefikasnija oružja ona nematerijalna: empatija i fleksibilnost.

Svaki napad koji se dogodi podsjeti nas na važnost fleksibilnosti i otpornosti. Znamo da je povratak nakon napada u život koji izgleda kao normalan krajnja osveta i da pogađa u sâm korijen izvora moći terorista.

Ali i empatija je jako važna. Bez nje, muškarci i žene koje je obuzela mržnja mogu postati netko tko je spreman ubiti u ime te mržnje. Nije li upravo to, naposljetku, terorizam? Moramo činiti upravo suprotno i koliko god možemo utjeloviti empatiju.

Ako ne možemo suosjećati za svaku smrt, možemo se potruditi da saznamo, imenujemo i odamo počast svim sestrama i braći – majkama i očevima i djeci i prijateljima koje svakodnevno ubija zlo koje ne poznaje suosjećanje. Ponekad osjećamo kao da nam je previše – ali imamo moralnu obvezu da barem pokušamo.

Jer, oni su mogli biti mi – oni jesu mi.

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević

 

Tagovi: empatija, mržnja, suosjećanje, svijet, teroristički napadi, tragedije, žrtve

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM