Vijesti

30.09.2015. 18:52:49 - Elizabeth Heideman (www.thedailybeast.com)

Kada ćemo u hrvatskom jeziku imati riječ za ableism?

#YesAllWomen, ali zapravo ne sve žene: Kako feminizam isključuje žene s invaliditetom

Nesvjesno ili ne, suvremeni feminizam isključuje svoje sestre s invaliditetom iz feminističke rasprave. S popularnim hashtagovima kao što su #SolidarityIsForWhiteWomen i #DropDunham, aktivistkinjama je lakše nego ikad kritizirati tradicionalnu feminističku alijansu koja uključuje samo heteroseksualne, cisrodne i žene bez invaliditeta.

Nakon ubojstava u Isla Visti u svibnju, na internetu se počelo dijeliti tisuće priča pod #YesAllWomen koje govore o tome kako se sve žene svakodnevno suočavaju sa zlostavljanjem i diskriminacijom. No, unatoč brojnim uspjesima ove kampanje, postalo je jasno da se #YesAllWomen ustvari odnosi samo na neke žene.

Kada je Stephanie Woodward na svom blogu pisala o #YesAllWomen bila je uzbuđena što će se priključiti pokretu i podijelila je svoje životno iskustvo žene s invaliditetom. Nije očekivala da će njezin tekst izazvati neprijateljske poruke aktivistkinja koje su je napale zbog pokušaja "odvraćanja od pravog problema"  i prebacivanja pažnje na invaliditet.

"Nisam znala da je priča o nasilju koje doživljavaju žene s invaliditetom skretanje pozornosti s 'prave teme', što god da to je", kaže Woodward. "Zar žene s invaliditetom nisu žene? Zar one nisu dio vas?"

Iskustvo Stephanie Woodward nažalost nije jedinstveno. Feministkinje s invaliditetom kažu da se njihovi glasovi ne čuju i da je to vrlo, vrlo opasno. Zašto?  Zato što su žene s invaliditetom jedna od najugroženijih društvenih skupina na svijetu. Prema National Coalition Against Domestic Violence, nevjerojatnih 80 posto žena s invaliditetom su seksualno zlostavljane, a taj postotak je čak i veći kada se radi o mentalnim poteškoćama. Općenito, žene s invaliditetom će u 40 posto više slučajeva nego žene bez invaliditeta doživjeti nasilje – najčešće od strane svojih muških partnera, ali i od skrbnika i obitelji.

Dio problema leži u nemogućnosti fizičkog pristupa. Lokalne feminističke grupe vrlo često se sastaju u coffee shopovima na katu i bez dizala, ili u krcatim barovima bez instalirane indukcijske petlje* (hearing loop), što učinkovito isključuje svakoga tko je fizički različit. Najčešće je u pitanju i nedostatak financijskih sredstava, pa lokalni kafić besplatno, recimo četvrtkom, ugošćuje feministkinje, dok je najam dvorana koje su pristupačne osobama s invaliditetom prilično skup.

No, ukoliko se ne radi o fizičkoj nepristupačnosti, onda je u pitanju nedostatak empatije ili razumijevanja za žene s invaliditetom. Ispod teksta na blogu The F-Word, feminističke mrežne stranice iz UK-a, neke komentatorice pišu o tome kako je feministički angažman kada si osoba s invaliditetom teži nego što bi smio biti. Jedna od njih piše kako je za nju problem to što s njom uvijek mora ići njezin pomagač. "Moj pomagač je moj dečko, u većini mjesta mi je potrebna njegova pomoć te mora ići sa mnom. Sve lokalne feminističke grupe koje sam do sada pronašla imaju pravilo da su njihovi sastanci otvoreni isključivo za žene. Kada moj pomagač ne može biti prisutan, ne mogu ni ja. Premda razumijem takav pristup, mislim da bi trebale biti fleksibilnije kada se radi o ženama s invaliditetom".

Nedostatak razumijevanja kakav pokazuju brojne mainstream feministkinje stapa se s potpunim ignoriranjem specifične opresije s kojom se suočavaju žene s invaliditetom: diskriminacijom na osnovi invaliditeta (ableism). "Kada se radi o intersekcionalnosti, izgleda da mnoge feministkinje naprosto zaboravljaju da su invaliditet pa stoga i ableizam teme za koje bi feministkinje trebale mariti", kaže Elsa S. Henry, koja piše popularni blog Feminist Sonar. Henry kaže da je bila aktivno izbacivana iz feminističkih rasprava kada bi ukazala na prisutnost diskriminacije na osnovi invaliditeta. To ne iznenađuje, s obzirom na prisutnost feministkinja iz pop-kulture koje osobno provode takvu diskriminaciju. Na primjer, engleska spisateljica i kritičarka Caitlin Moran je izgubila neke fanove nakon što je u autobiografiji iz 2011. sebe u tinejdžerskim godinama opisala kao "radosno retardiranu" ("the joyful ebullience of a retard").  (Također, imala je i nekoliko diskriminirajućih komentara o transrodnim osobama i intersekcionalnosti).

"Kada se feministkinje uspoređuju s uzorima koji diskriminiraju na osnovi invaliditeta i odbijaju prihvatiti da nešto nije u redu u tome kako tretiraju osobe s invaliditetom, to dodatno stigmatizira i narušava mogućnost funkcioniranja feministkinja s invaliditetom", kaže Henry.

Stvari se još više pogoršaju kada feministkinje s invaliditetom ukažu na problem reproduktivnih prava – što je jedna od najvećih tema mainstream feminizma. Premda se većina aktivistkinja s invaliditetom zalaže za pravo na pobačaj, osjećaju duboki konflikt u vezi nekih argumenata koje koriste feministkinje u zagovaranju legalizacije pobačaja. "Svaki put kada se u vijestima govori o politikama pobačaja, netko će neizbježno iznijeti  tvrdnju o potrebi legalizacije pobačaja, kako bi žene kojima je u trudnoći utvrđena mogućnost rađanja djeteta s invaliditetom mogle pobaciti", kaže Henry.

"Za ljude s invaliditetom, reproduktivna prava su kompleksno pitanje", kaže Allie Cannington, aktivistkinja za prava mladih s invaliditetom i supokretačica projekta #DisabilitySolidarity. "Premda se aktivistički rad za prava osoba s invaliditetom zasniva na  samoodređenju i tjelesnoj autonomiji…  aktivisti/kinje mogu biti pogođene/i kada se problem pobačaja svodi na pravo na odstranjivanje fetusa na osnovi utvrđenog invaliditeta".

Isto vrijedi i za iznuđenu ili prisilnu sterilizaciju žena s invaliditetom, koja je mnogo češća nego što ljudi misle. "Nikada nećete čuti da je neka žena, feministkinja, rekla, 'Da, u redu je da roditelj svoju kći prisili na sterilizaciju'", kaže Woodward. "No, kada se radi o kćeri s invaliditetom,  mnogi ljudi će reći, 'Pa, znate, mora da je za to postojao dobar razlog', ili, 'Razumijem zašto su to napravili'. Jednostavno, nećete izazvati istu količinu ljutnje".

Danas samo u SAD-u živi više od 27 milijuna žena s invaliditetom i taj broj raste. Bilo tko može postati osoba s invaliditetom bilo kada, a nepravde koje osjećaju žene s invaliditetom, svaka od nas bi mogla doživjeti.

"Feminstkinje bez invaliditeta doista trebaju razmotriti vlastite privilegije i vlastito diskriminirajuće ponašanje i slušati što imaju za reći žene s invaliditetom",  kaže autorica i urednica Caitlin Wood. "Zato što smo tu, i zato što oduvijek pokušavamo pridobiti ljude da obrate pažnju".

Prevela i prilagodila Sanja Kovačević


* Instalacija koja se ugrađuje u građevinu radi otklanjanja šumova iz okoline i poboljšanja kvalitete zvuka.

Tagovi: feministkinje, feminizam, feminizam i isključivost, svijet, žene s invaliditetom

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM