Vijesti

28.09.2015. 09:00:18 - Sanja Kovačević

ZAJEDNIČKI ODOZDO

Više od solidarnosti: Pokvirivanje klasne borbe i koncepta radništva

We are a Community. We are united in both celebration and struggles, and we should never pull others down to rise up ourselves. We thrive and survive in solidarity.

(Queer – Reclaiming the "Q" word, Miranda Duncan)

Tribina "Solidarnost – radnički i LGBT pokret danas", kojom je otvoren ovogodišnji Zagreb Pride, bila je prvi u nizu susreta na temu solidarnosti radničkog i LGBTIQ pokreta. U posljednjih nekoliko godina, s pojavom Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID) s jedne strane, a naglaskom Zagreb Pridea i nekih novijih LGBTIQ inicijativa i udruga (poput LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta 'AUT' ) na širenje područja borbe i suradnje, počelo se u našem društvu ukazivati na to "kako višestruke niti opresije pletu strukture sustava koji stvaraju, održavaju i produbljuju društvene nejednakosti". Poticaj za raspravu, kako je bilo najavljeno, stalno je kresanje radničkih prava, sve manja gustoća sindikalno organiziranih, povećana radna migracija u zemlje zapadne Europe, transformacija socijalne države prema sve manjoj dostupnosti institucijama – od zdravstva do obrazovanja – širim slojevima stanovništva.

Drugi susret i razgovor na ovu temu, pod nazivom Zajednički odozdo – perspektiva solidarnog povezivanja LGBT i radničkog pokreta, dogodio se u Močvari u sklopu Filmskih večeri, uz dokumentarac "All out! Dancing in Dulais", koji tematizira solidarnost između londonske LGBT zajednice i velških rudara tijekom velikog rudarskog štrajka osamdesetih godina. Snimljen kamerom aktivističke skupine "Lesbians and gays support the miners", film donosi autentične iskaze protagonista koji svjedoče o dojmljivoj solidarnosti, zajedničkim akcijama i trajnom povezivanju dviju naizgled sasvim različitih grupa. Na ovoj tribini je, osim predstavnika sindikata i Zagreb Pridea sudjelovala i predstavnica Centra za mirovne studije – velike civilne organizacije u Hrvatskoj koja od samih početaka već 18 godina radi na povezivanju različitih grupa i inicijativa koje se bore za pravednije i humanije društvo. Razgovaralo su o konkretnim problemima i modelima povezivanja i suradnje, o potrebnim koracima kako bi se ta suradnja ostvarila u bliskoj budućnosti.

Razgovor je nastavljen u četvrtak, 26. rujna 2015., u prostoru Zelene akcije, a u sklopu sada već petog Sindikalnog kružoka BRID-a, ovoga puta pod nazivom Više od solidarnosti – Pokvirivanje klasne borbe i koncepta radništva. Kružok je moderirao Mario Kikaš kao domaćin BRID-a, a uvodničarka je bila Nina Čolović, LGBTIQ inicijative Filozofskog fakulteta AUT i odnedavno udruge Trans Aid Hrvatska, koja je bila i jedna od gošći prve spomenute tribine u sklopu Zagreb Pridea 2015. Kružok je najavljen sljedećim pitanjima:

Što bi to značilo zaista integrirati iskustva i potrebe LGBTIQ+ radnica i radnika u kontekst borbe za ekonomsku i socijalnu pravdu? Kako osnažiti i podržati transformativni potencijal periferije da bismo zajedno mogle_i poljuljati uobičajenu sliku rada i radništva kojom smo zahvaćene_i? Kako možemo pronaći i graditi djelatne modele radničkoga organiziranja i zagovaranja koji su zasnovani na načelima međusobne suradnje i podrške?.

Nina je započela s pričom o pobuni u Stonewallu, uvodeći nas tako u specifično iskustvo opresiranosti onih najmarginaliziranijih članova društva u tadašnjem New Yorku (1969.) – gejeva, lezbijki, queer, a posebno trans*osoba, kojima je ponajprije bila oduzeta mogućnost ikakvog rada u "formalnoj ekonomiji" te je ulica sa svojom "neformalnom ekonomijom" bila, kao što je i danas, jedino mjesto na kojemu su mogli steći obitelj i zaraditi novac. Isključeni/e i izbačeni/e iz "društva" na potpunu marginu, suočavali su se i s redovnim racijama i maltretiranjem od strane policije i svim oblicima opresije od strane građana/ki i institucija.

"Homofobija, bifobija, transfobija, interfobija i mizoginija duboko prožimaju i oblikuju kapitalističke odnose u kojima je različitost protjerana, a načini na koje je uopće moguće postojati u društvenim prostorima, kao i kretati se njima ograničeni. Stoga je oslobođenje radnika i radnica prožeto zahtjevom za oslobođenjem svih onih iskustava koji su njima okovani te, posljedično, zahtjevom za konstantnom prilagodbom i preispitivanjem modela društvene promjene prema kojima težimo", naglasila je Nina. Navela je i neke primjere uspješne suradnje radnika/ca i LGBTIQ osoba u borbi za ljudska radnička prava, koji pokazuju kako je važno da pokušavamo ukorporirati vlastita različita iskustva u ono što radimo.

Iako je tijekom godina aktivistička borba ostvarila pozitivne rezultate, posebno kroz zakonska i institucionalna rješenja, kao što je i kod nas slučaj s uvođenjem Zakona o životnom partnerstvu, mnogi i mnoge su i dalje ostali potpuno obespravljeni i ostavljeni na margini. Posebno obespravljena skupina su trans*osobe kroz čije se živote prelamaju višestruke niti institucionalne opresije i strukturalnog nasilja, koje najčešće "ostanu same na ulici", bez potpore bilo koje institucije uključujući i obitelj, višestruko diskriminirane i opresirane na radnom mjestu (ukoliko su se zaposlile prije tranzicije), budući da se radi o procesu koji je, za razliku od autanja, puno vidljiviji u radnoj sredini. Osim toga, još uvijek ostaju i na margini same LGBT zajednice, koja često propušta uvidjeti i boriti se za njihove specifične potrebe i protiv ogromne opresije koja ih pogađa.

Pričajući o diskriminaciji i iskustvu trans*osoba, kao goruća tema se nametnuo problem beskućništva. Udio LGBTIQ osoba u broju beskućnika/ca po procjenama doseže između 20% i 40%. Iako postoje prihvatilišta za beskućnike/ce, nerijetko se radi o mjestima koja nisu sigurna; osoblje, ako već nije eksplicitno homofobno, onda je neinformirano i ne zna kako se nositi s ovakvim slučajevima. Također, LGBTIQ, a posebno trans*osobe, nisu zaštićene niti u okviru feminističkog pokreta i udruga koje se bore protiv nasilja nad ženama, a taj je nedostatak razumijevanja i suradnje veliki problem i ukazuje na nužnost komunikacije i povezivanja feminističkog i LGBTIQ pokreta. Razgovarale smo i o tome na koji način se tu može uključiti Ženska fronta za radna i socijalna prava, te na koji način uvesti ovu temu u sindikalnu borbu, u pozitivne odredbe, kolektivne ugovore...

Beskućništvo, tema kojoj smo, a mislim da je to bilo instinktivno, posvetili/e najviše vremena je ona točka nefunkcioniranja društva, na koju pristajemo ukoliko o njoj ne razgovaramo, prepuštajući taj "problem" državnim institucijama. I pri tom ne mislim samo na stvaranje modela umrežene pomoći svima "ostavljenima", već i na one vidove borbe za promjenu cjelokupnog društvenog (tranzicijskog/kapitalističkog) modela u kojemu pristajemo na postojanje beskućništva kao "nužnog zla".

Tekst "Queer Liberation is Class Struggle", koji je 2010. za portal Unity and Struggle napisao/la JOMO – aktivist/kinja Black Orchid Collectiva, daje preglednu argumentaciju nužnosti pokvirivanja (queering) klasne borbe i koncepta radništva. Premda je tekst objavljen u SAD-u prije pet godina, odlično definira današnju situaciju našeg društva, u kojemu se zapravo tek počela razvijati scena koja osvještava povezanost queera i klasne borbe.

Tekst započinje konstatacijom kako je posljednjih godina u LGBT borbi prevladavalo pitanje istospolnog braka, popraćeno kritikom kako je time queer borba monopolizirana i asimilirana u "slike/narative srednje klase" kada se radi o normalnosti i obitelji, s jasnom liberalnom porukom: "We are the same as you, except for in bed." Podržavatelji/ce istospolnog braka naglašavaju ekonomske benefite braka te kako siromašne LGBT osobe iz radničke klase trebaju brak kako bi izašli/e iz siromaštva, a LGBTIQ imigranti/kinje kako bi dobili/e američko državljanstvo. Osim što je to pomoglo i pomaže samo jednom dijelu queer osoba, naglasak na borbi za pravo na istospolni brak prekrio je druga važna pitanja kojima bi se queer pokret trebao baviti kao i nedostatak strategije i vizije oslobađanja queer osoba koje uključuju antirasističku, antipatrijarhalnu, anti-ableističku i klasnu borbu.

Facebook/'Aut'

Facebook/'Aut'

"Dok su pripadnici akademske zajednice objavili tisuće knjiga i članaka o queer teoriji, od kojih nam se vrti u glavi od apstraktnog žargona i terminologije, mi koji smo na dnu, nismo producirali vlastite teorije i prakse queer borbe. To ne znači da nisu postojale uspješne i važne kampanje. Međutim, strategija i vizija nisu jasno artikulirane niti dovoljno teorijski potkovane, kako bismo ih mogli/e replicirati i generalizirati na različitim mjestima i pod različitim uvjetima. To je rezultiralo dominacijom liberalne ideologije s njenom prokapitalističkom, liberalno-rasističkom i ableističkom "pričom o toleranciji", piše JOMO.

Pitanja koja u ovom tekstu postavlja JOMO, ista su pitanja kojima smo se počeli baviti i artikulirati ih u okviru ovih rasprava i tribina: Koje su politike dovele do brisanja radničke klase koja čini većinu u svakom društvu? Većina queer osoba su radnici/e, što znači da je queer borba ujedno i klasna borba, no zašto to jasno ne vidimo? Kako da se organiziramo kao radnice i radnici koji zahtijevaju oslobođenje queer osoba? Tko su nam prijatelji, a tko neprijatelji? Na koji način možemo transformirati i uključiti sindikate?

To što je liberalna ideologija srednje klase izbrisala siromašne i obespravljene queer radnike i radnice nije slučajnost. JOMO kritizira termin "klasizam" ("classism"), koji je kako tvrdi zamijenio zagovaranje klasne borbe radničke klase i siromašnih za preuzimanje sredstava za proizvodnju i upravljanje društvom. Klasizam samo pretvara bogate u "osjetljive, ljubazne saveznike" koji pomažu onim manje privilegiranim, kako bi ih patronizirao u potpunosti im oduzevši moć kao agenta društvene promjene i pretvorivši ih u "teret društva".

Kao primjer borbe protiv "višestrukih opresivnih niti" i redefiniranja koncepta radništva, JOMO navodi organizaciju Global Women's Strike koja se bori za plaćeni kućanski rad, odnosno protiv neplaćenog ženskog rada. Jedna od pionirki tog pokreta bila je i Selma James, marksistička feministkinja koja je napisala ključnu knjigu "Sex, Race and Class" zahtijevajući oslobođenje žena iz ralja rasističke ideologije i srednje klase, te s Mariarosom Dalla Costa "The Power of Women and the Subversion of the Community" (1. izd., 1975.) – nenadmašni uvod u otvaranje i proširenje koncepta rada i radničke klase prema neplaćenom radu, posebno ženskom kućanskom radu – jednostavne ideje s revolucionarnim posljedicama. JOMO tako parafrazira James: "the queer struggle need not wander off into the class struggle. The queer struggle is the class struggle." Rekla bih: i obrnuto.

Nina je nakon kružoka upitala: "Jesmo li barem malo pokvirili klasnu borbu?". Mislim da jesmo i da se ovim umrežavanjem i komunikacijom krećemo u dobrom smjeru. Veselim se tom putu.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: brid, kapitalizam, lgbt aktivizam, lgbt pokret, lgbtiq inicijativa ff-a aut, radnički pokret, radništvo, solidarnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM