U fokusu

pisanje kao otpor i prkos

Autorice propituju: ‘Zašto je svijet uređivanja knjiga postao muški i zašto su dobitnici književnih nagrada mahom muškarci sijedih brada?’

Autorice propituju: ‘Zašto je svijet uređivanja knjiga postao muški i zašto su dobitnici književnih nagrada mahom muškarci sijedih brada?’

S.K.

Sudionice panela ‘Klub spisateljica: Žena se piše i izgovara velikim – žene spisateljice pričaju svoje priče’ Ilona JeričMilja BrankovićLamija BegagićLeila ŠeperErvina Dabižinović i Nora Verde, koji se održao u petak u Sarajevu na PitchWise Festivalu, zaključile su kako su autorice i dalje na margini kada je riječ o bilo kakvoj vrsti pisanja.

Autorice iz Hrvatske, Crne Gore, Slovenije i Srbije govorile su o vlastitim iskustvima, načinima pisanja, izlaženjima iz nametnutih obrazaca iz kanona, rušenju tabua kroz izražavanje pisanom riječju i važnosti rada na odgoju dječaka i djevojčica, budućih čitatelja i čitateljica.

Sarajevska spisateljica Lamija Begagić je, govoreći iz svog iskustva višegodišnjeg rada s malima i mladima, kako kroz uređivanje magazina za djecu, tako i kroz rad na udžbenicima za osnovne škole i u magazinu za pravednije obrazovanje Školegijum, istakla kako priču o osvajanju sloboda za žene treba vratiti na početke i početi na vrijeme, ono vrijeme kada se dijete prvi put susreće s knjigom i udžbenikom.

“Iskustva su gotovo ista i u ostalim državama nastalim raspadom Jugoslavije: nastavni planovi i programi nisu adekvatni, a cilj nastave književnosti nije djecu naučiti da čitaju s razumijevanjem, da zavole književnost i nauče je interpretirati i usvojiti kroz nju univerzalne ljudske vrijednosti, već je uloga nastave književnosti u potpunosti skrenuti pažnju s estetskog i etičkog na etničko i koristiti književnost kao sredstvo za indoktrinaciju i ulazak ideologije u škole. Tek kad se u školskim udžbenicima nađu autorice, nađu junakinje i pripovjedačice, kada mame budu išle na posao kao i tate, kada rodno korektni jezik postane pravilo, a ne izuzetak, kada svijet otvorimo znanstvenicama, istraživačicama i programerkama, kada ženu i djevojčicu ugradimo u bazu, onda možemo raditi na nadogradnji i pitati se zašto je svijet uređivanja knjiga postao muški i zašto su dobitnici književnih nagrada mahom muškarci sijedih brada”, kazala je Begagić. 

Hrvatska spisateljica Nora Verde izrazila je nezadovoljstvo načinom na koji je terminski bio postavljen panel, ali i nejednakim tretmanom nekih od sudionica festivala.

“Kada i na feminističkom festivalu autorice, književnice imaju najgori i najproblematičniji termin, ovaj u deset ujutro, teško je govoriti o pozicijama ženskog spisateljstva na Balkanu. Možda o tome najbolje govori popis nominiranih za ovogodišnju književnu nagradu Meša Selimović, najprestižniju književnu nagradu na Balkanu na kojem se tri godina za redom u finalu nije našla ni jedna autorica”, istaknula je.

Ženska i mirovna aktivistkinja te kolumnistica Ervina Dabižinović istaknula je kako je pisanje za ženu permanentna borba za zrak.

“Trebaš imati sobu, pare i vrijeme. U ženskom svijetu to hvataš kao zrak. Svaki dan se borimo za vrijeme. Trebaš se s temom buditi svako jutro. Imaš odgovornosti prema onima s kojima živiš da platiš režije i doneseš hranu na stol”, kazala je.

Iako se složila s ostalim govornicama kako su žene ostvarile brojne prava do današnjeg dana, istaknula je da autorice se i dalje ponašaju kao gerilke, izmaknute su iz centra pažnje.

“Moje pisanje i danas ima prepreke. Živimo politički i ekonomski koncept koji za ženu nema ništa. Etablirani muški autori se drže svojih kanona i imaju monopol. Taj romantizirani koncept koji sada prevladava o ženi i ljubavi je poguban za mlade žene. Na ovim prostorima se događa repatrijarhalizacija i retradicionalizacija. I zato ja pišem iz prostora političkog. Ne tražim da mi se otvori prostor, sama ga okupiram”, pojasnila je Dabižinović, koja u jednom crnogorskom tjedniku ima svoju kolumnu.

Dodala je kako tri narativa okupiraju ovu regiju, a to su nacionalistički, vjerski i politički.

Sudionice su se složile kako je nemoguće preživjeti isključivo od pisanja, pa obično moraju raditi druge poslove kako bi si osigurale egzistenciju. Međutim, sve su složne kako je apsolutna nužnost pisati i boriti se za čujnost vlastitih riječi.

Upravo je zbog toga Eve Ensler pročitala svoju listu zašto žene trebaju pisati:
– Kada pišemo, onda postojimo.
– Stvaramo alternativnu osobnost.
– Dajemo glas onome što znamo i što ne znamo.
– Oslobađamo se.
– Postajemo istraživačice vlastite podsvijesti.
– Postajemo vješticama koje vještičare.
– Transformiramo bijes u otpor i ljepotu.
– Nismo same i izgrađujemo vlastiti prostor borbe.
– Pronalazimo sestre.
– Pišemo jer nam je rečeno da ne smijemo i ne možemo.
– Pišemo da pokažemo očevima koji su nas ušutkavali.
– Volimo svaki dah naših likova.
– Zabilježavamo bujice koje divljaju u nama.
– Tjeramo ljude na smijeh.
– Pišemo da iskažemo ono što mislimo, ali se bojimo izreći.
– Pomičemo granice.
– Pišemo kako bismo razbile zatvor patrijarhata.
– Pišemo kako bismo pronašle pravdu.
– Pišemo kako bismo razbile tabue i predrasude.
– Pišemo kako bismo provocirale.
– Pišemo jer je uzbuđujuće i zastrašujuće i divlje i jer nas mori i nemoguće je i tjera nas da činimo lude stvari.

Više o ovogodišnjem PitchWiseu pročitajte na navedenim linkovima: