Vijesti

12.09.2015. 08:09:00 - Charlotte Alfred (huffingtonpost.com)

Hrabro u bolje sutra

Djevojke koje unatoč gladi, siromaštvu i diskriminaciji imaju velike ambicije

Osnovnu školu Pariang u Južnom Sudanu pohađaju djevojčice i žene u rasponu od 5 do 25 godina. Starije učenice uče zajedno s mlađima i svoje osnovno obrazovanje stječu na drvenim klupama smještenima ispod nekoliko stabala koja nude sjenu u školskom dvorištu. Bez obzira na sve nedaće, one su se borile da budu tu, a mnoge od njih su izgubile godine obrazovanja zbog siromaštva, nesigurnosti i rodne diskriminacije koja mori ovu mladu naciju.

Kada se 2011. Južni Sudan odcijepio od Sudana i postao nezavisna država, bilo je tri puta vjerojatnije da će djevojka umrijeti za vrijeme trudnoće ili poroda nego da će završiti osnovno obrazovanje. Nakon godina ratovanja protiv sudanske vlade, novonastali nezavisni Južni Sudan imao je praktički nefunkcionalan obrazovni sustav. Godine 2013. sukobi između novih državnih vođa izazvali su brutalan građanski rat koji je zaustavio razvoj zemlje, uključujući i obrazovanje.

U zemlji s više od 11 milijuna stanovnika/ica postoji samo 249 srednjih škola. Južni Sudan ima jednu od najnižih stopa pismenosti na svijetu: samo 27 posto odraslih zna čitati i pisati. Obrazovanje djevojaka osobito je trpjelo, što dodatno otežavaju iznimno velik broj dječjih brakova i tradicionalni otpor prema obrazovanju žena. Procjenjuje se da je pismeno samo oko 16 posto žena.

Dobrotvorne organizacije i vlada Južnog Sudana nastoje promijeniti taj trend putem raznih inicijativa, uključujući poboljšanje uvjeta u školskim ustanovama i podizanje razine svijesti o važnosti obrazovanja žena. U nekim školama diljem zemlje djevojke i njihove obitelji primaju novac i hranu ukoliko djevojke dolaze na nastavu. Većina polaznica osnovne škole u Pariangu svaki mjesec od humanitarne organizacije World Vision dobiva paket hrane.

Osnovna škola u saveznoj državi Warrap, smještenoj na sjeverozapadu Južnog Sudana, podučava oko 200 djevojaka i 500 dječaka u improviziranim učionicama na otvorenom, u kojima su ploče naslonjene na debla, a oprema za održavanje nastave jedva da postoji.

WorldPost je s nekoliko djevojaka iz te škole razgovarao o izazovima s kojima su se suočavale u svom obrazovanju te na koji način namjeravaju iskoristiti to obrazovanje u budućnosti.

Asunta Adut, 9

"U školi su mi najdraže lekcije. Volim sve u školi. Moji su roditelji sretni što sam ovdje. Sve bi djevojke trebale ići u školu kako bi bile ravnopravne s dječacima. Ako završim svoje obrazovanje, htjela bi postati liječnica jer želim pomagati ljudima da budu zdravi".

Asunta Akuot, 15

"Moji su mi roditelji na početku zabranili da idem u školu. Stvarno sam htjela ići i na kraju sam uspjela uz ujakovu pomoć. Krenula sam u osnovnu školu kad mi je bilo 10 godina. Sada me i roditelji podržavaju. Kad završim školu, želim se pridružiti organizaciji UNMISS [United Nations Mission in South Sudan] jer oni ljude obučavaju zaštiti građana/ki Južnog Sudana. Kad bih se uspjela pridružiti UNMISS-u, mogla bi uzdržavati vlastitu obitelj i pomoći svim stanovnicima ako bude još ratova".

Mary Loc, 11

"Moj jedini problem sa školom je hrana. Svi bi trebali dobiti besplatne obroke. A naši obroci nisu nam dovoljni. Ja svoj nosim doma i dijelim sa svojom obitelji koja ima 10 članova, pa ne ostane dovoljno hrane. Većinom ne jedem doručak ili ručak i nakon lekcija žurim kući da provjerim ima li hrane. Moji roditelji nisu zaposleni, samo rade na svojoj zemlji. Ogladnim u školi i jedini način da izdržim je da jednostavno pretrpim dan.

Želim postati guvernerka Parianga. Kad postanem guvernerka, prvo ću izgraditi više škola u Pariangu, za djevojčice i za dječake. Kao drugo, podržavat ću ekonomski najosjetljivije stanovništvo i promijeniti način na koji ljudi rade. Moji roditelji ručno obrađuju svoju zemlju – rade na koljenima. Promijenit ću metodu obrade zemlje. Kao treće, uključit ću u zajednicu više ljudi kako bi se osiguralo da svi ljudi imaju podršku i da smo sigurni. U saveznoj državi Warrap trenutno je na guvernerskoj poziciji žena, pa zašto i mi ne bismo bile buduće guvernerke svojih zajednica?".

Bakhita Ngok, 10

"Došla sam u školu kad mi je bilo sedam godina jer sam se željela obrazovati i podržavati svoju zajednicu. Moj najdraži predmet je vjersko obrazovanje. Ovdje imam puno prijatelja i svi želimo biti obrazovani. Možda se u budućnosti pridružim UNMISS-u. Djevojke i dječaci su ravnopravni. Važno je da svaka djevojka ide u školu jer smo svi isti".

Mary Nyariak, 18

"Počela sam pohađati školu kad sam bila mlada, ali morala sam odustati i nekoliko godina provesti kod kuće jer moja obitelj nije imala dovoljno novaca da plati školarinu. Nakon toga sam se vratila u osnovnu školu. Ove su me godine roditelji ponovno počeli tjerati da prestanem ići u školu jer nemaju dovoljno novca za školarinu. Ali namjeravam ostati u školi čak i ako ću morati raditi kako bih si sama platila školarinu. Ako ne budem imala izbora, nastojat ću radit kao prodavačica čaja uz cestu i tako platiti školarinu. Ako završim osnovnu školu i upišem se u srednju, namjeravam ići na fakultet i postati liječnica. Želim pomagati ljudima, osobito onima koji su jako bolesni".

Prevela i prilagodila Petra Kos

Tagovi: djevojčice, djevojke, obrazovanje, obrazovanje djevojaka, obrazovanje djevojčica, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM