Vijesti

07.08.2015. 10:03:00 - Marinella Matejčić

Rijeka uzburkanih strasti

Ti su ljudi pokupljeni iz svojih domova. Kako netko može osjećati ponos zbog ubijanja i nasilja?

(Foto: M.M.)

Petog kolovoza 2015. godine rekli su nam da slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Tim povodom, u Hrvatskom narodnom kazalištu Ivana pl. Zajca održan je performans "Drugi rat", odnosno pet žena, iz mješovitih brakova, podijelilo je svoja sjećanja na te ratne godine.

Kako to nerijetko biva u režiji Olivera Frljića, cijeli event je dobio provokativni predznak, iako je u startu osmišljeno kao sjajan prostor za artikuliranje priča onih koje za to inače nemaju mogućnosti. No, i na provokacije se može odgovoriti na različite načine. Nisam ponosna što su se ljudi koji žive u Rijeci, koji slovi kao najtolerantniji u Hrvatskoj, odlučili na ovakav način – nasiljem, ustaštvom i naposlijetku, omalovažavanjem žena koje su prošle kroz rat, žrtve, ni krive ni dužne. Izgleda da je žrtva hrvatske nacionalnosti važnija od žrtve neke druge nacionalnosti. Ili djeteta osobe druge nacionalnosti.

Govorile su nam o nestancima supruga, govorile su o težini putovanja u koloni bez hrane, vode, bez  ičega. Slušali/e smo priču mlade žene koja je kao dvanaestogodišnjakinja protjerana s majkom, tetkom i sestrom. Iz stana su ih odveli pripadnici HVO-a, za što navodi da se toliko bojala da nije uzela niti svežanj osnovnim potrepštinama. "Ionako nas vode ili ubiti ili prvo silovati pa ubiti. Ako nešto uzmem, bit će mi samo još gore", navodi sudionica. Odvedene su prema liniji razgraničenja, gdje se nalazila skupina vojnika. Mislile su – gotovo je. Tetku su već odveli. No, pojavio se neki hrvatski vojnik i rekao: "Ne vodi žene na vojsku", i nakon pronalaska tetke sve ih je uputio preko ceste koja je razdvajala dijelove grada.  Njezina pogreška je bila ta što je iz bošnjačko muslimanske obitelji i živjela je u Mostaru. Protjerane su u istočni dio grada, kao i ostale takve obitelji.

Za to vrijeme, ispred HNK su se skupljali ostaci prosvjedne kolone. Urlalo se, vrijeđalo, čak su se i zatrčali na vrata. Zatim je došla interventna. Koliko ti mora smetati pravo na slobodno izražavanje, da se ideš fizički zalijetati na vrata kulturne ustanove?

Jedna od sudionica je navela kako je za nju počeo rat kada više nije bilo slatkiša. Nekoliko dana nakon našla se je u koloni koja je išla iz Polače kod Knina prema Srbiji. Je li ona pas rata? Je li ta mlada žena, koja je kao dvanaestogodišnjakinja mjesece provela u neljudskim uvjetima, prijetnja onima koji su ispred radili nerede?

Snažan je taj nacionalni ponos kad moraš vikati "Ubi, ubi Srbina!" i mjeriti kukuruz dok demonstriraš svoje nezadovoljstvo, zar ne? Da su prosvjednici ljudi s imalo stila, organizirali bi mirni prosvjed, s transparentima s podacima o nestalim građanima/kama RH, na primjer. Ali jučerašnji prosvjed se nije dogodio kako bi se artikulirale ikakve poruke, jučerašnji prosvjed je bio festival mržnje grupe lokalnih siledžija.

Slušali/e smo o tome kako su "pokupljeni ljudi u koncentracijske logore". Pokupljeni, kao stoka. Brojevi. Tijekom rata na koji trebamo biti ponosni. Kako netko može biti ponosan/na bilo kakvo ubijanje i nasilje? Sve ove žene su do 1991. živjele mirno u svojim obiteljima, kretale se u krugovima ljudi različitih nacionalnosti i vjera. Civili nisu krivi ni za što, no iskustvo nam pokazuje da i dalje nose veliki teret. Civilne žrtve ne smiju imati nacionalnost.

Prosvjednicima ne treba davati legitimitet. Jučer je bilo nasilja, napadnut je novinar Lupiga.com i ljudi koji su bili s njim, mi smo izlazile iz kazališta i letio je neki upaljač prema nama. Ali nije bilo strašno. Ne dajmo im pravo da misle da su ikoga zastrašili. Prošla je četvrtina stoljeća već, vrijeme je da damo priliku i drugim ljudima da artikuliraju svoju bol. Slušati i razumjeti, kako bi gradili budućnost u miru.

Prema zadnjim policijskim procjenama, u prosvjedu je sudjelovalo tristotinjak sudionika, dok je ispred kazališta nerede radilo sedamdesetak osoba. Kako saznajemo iz priopćenja MUP PGŽ, nisu upotrebljavana sredstva prisile. Policija je evidentirala deset osoba koje su počinile ukupno 11 prekršaja iz domene Zakona o prekršajima javnog reda i mira – naročito drsko i nepristojno ponašanje, te tuča, svađa i vika. Sedmorica od njih su ponosni nositelji optužnih prijedloga za počinjenje prekršaja iz Zakona o suzbijanju diskriminacije, što znači da smo jučer ipak bile u krivu i da policija je reagirala na nadasve neprimjerene povike sudionika marša.

Rekli su nam da slavimo Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja. Moja domovina nije ustaška i odbijam slaviti zveckanje oružjem. Ponos i zahvalnost su jedno, mržnja nešto potpuno drugo. Da, doista, osoba može biti ponosna na svoju domovinu i pri tome ne biti nacionalist/kinja, nije šala!

Jedno od iznenađenja jučerašnjeg performansa sigurno je bio i Bojan Glavašević, pomoćnik ministra branitelja, koji je otvorio događaj govorom o ratu i gubljenju najvažnijeg – ljudskosti i autonomije nad svojim tijelom. Prenosimo zadnji dio govora:

O ratu trebamo govoriti i trebamo se sjećati rata. To trebamo činiti zbog nas koji smo rat preživjeli, zbog ukradenih djetinjstava, školskih godina provedenih u skloništima i studentskih dana provedenih u rovovima. Trebamo to činiti i zbog onih koji nisu dočekali završetak rata i novi početak jer ih tako čuvamo od zaborava. Na kraju, a zapravo najvažnije, trebamo to činiti zbog onih koji rat nisu doživjeli i nemaju vlastite uspomene na patnju i bol. I dobro je da nemaju - na taj način u njihovim srcima ostaje više mjesta za ljubav, neiskvarenu i ničime uvjetovanu. Jedino takvi ljudi mogu izgraditi svijet bez rata. Trebamo se sjetiti suosjećanja, ljudskosti, junaštva u vremenu koje je ljudskost oduzimalo, i trebamo se sjetiti žrtava. U ratu samome nema ničeg dobrog. Dobrote ima samo u ljudima. Zato se, u biti, i ne sjećamo rata, nego ljudi.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: civilne žrtve, hnk ivana pl zajca, hrvatska, kazalište, nacionalizam, oliver frljić, oluja, rat, rijeka, žene u ratu

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM