Vijesti

06.08.2015. 12:48:02 - Sanja Kovačević

"DRUGI RAT", Rijeka, 5. kolovoza 2015.

Kako su žene još jednom ostale u sjeni i zašto se danas osjećam pobjednički i zahvalno

(Foto: N.T.P.)

Jučer je bio Dan pobjede, domovinske zahvalnosti i hrvatskih branitelja. Pobijedili smo Njih, zahvalni smo (na) Domovini, a za sve su to zaslužni hrvatski branitelji. Za suočavanje s fašističkim divljanjem, mržnjom i "odriješenim rukama" onih koji bi bez daljnjeg upotrijebili sva sredstva (ne samo ona koja smo imali priliku vidjeti dan prije na mimohodu) kako bi se riješili preostalih i preživjelih Drugih, bili bi dovoljni i jučerašnji "događaji" u Kninu, a i na prosvjedu u Rijeci.

U zadnjih nekoliko dana bile smo izložene "esenciji" najočitijih oblika dominantnog narativa, koji ću u ovom tekstu bez ispričavanja zvati muškim  – svladavanju Drugog/Druge, sili, ušutkavanju, ignoriranju, pobjedi, prijetnji silom i ratnoraznim falusnim bojnim cijevima – svim dostupnim sredstvima aktivne i pasivne agresije. Ako ga još uvijek ne prepoznajete - to je narativ kulture nasilja i silovanja. To je narativ Rata. Rata Prvih – onih koji imaju moć i koji silu primjenjuju nad Drugima.

Jučer sam u Rijeci željela čuti priče onih koje su Druge – uvijek, u ratu i u "miru" – žena.

U samoj najavi događaja u Rijeci bilo je nejasnoća i paradoksa. Uhvatila sam se, kao i sudionice, a vjerujem i većina publike, za ono što sam željela čuti.

" ...ovaj razgovor kao svojevrsna usmena povijest svjedokinja jednog vremena pomoći će da njihova iskustva ne ostanu tek osobna sjećanja. Ovim događanjem pokušavamo otvoriti i javnu debatu o položaju žena u ratu, progovoriti o zamjeni ratnog nasilja nad ženskim subjektom 'mirnodopskim' nasiljem kroz dominantne/muške narative o ratu, te mogućnosti emancipacije od njih kroz kreiranje prostora ženskog sjećanja", stajalo je u priopćenju riječkog HNK.

Nismo znale treba li to biti razgovor, tribina, performans, političko kazalište ili nešto peto. Poznavajući Frljićev rad, vjerovale smo da to i nije tako bitno. Kazalište je specifičan prostor – istovremeno javan i zatvoren. U mraku kazališne dvorane sjedilo je šest žena – pet svjedokinja rata sa svojim pričama i moderatorica Vesna Janković. Dvije od njih, sjedeći na jednom i drugom kraju niza, mogle su biti i moja majka. Između njih tri mlade žene koje bi mogle biti njihove kćeri, i koje su rat proživljele kao djevojčice. Ispričale su svoje priče boli, straha, borbe, hrabrosti, solidarnosti i, da, pobjede i zahvalnosti, ne onakve na kakvu se misli u nazivu ovog Dana. Gospođa Marija, čiji je glas toliko čist od poštenja i dobrote i ljekovit, koja je zajedno sa svojom djecom ispaštala zato što se "udala za Srbina" pričala je i moju priču i priču moje majke. Druga Marija, danas mlada majka, a '91. djevojčica koja je svoje djetinjstvo u selu kod Knina morala napustiti u izbjegličkoj koloni i suočiti se s patnjama koje jedno dijete obilježe za cijeli život. Kao i Iva koja je izbjegla iz Vukovara. Poznajem mnoge djevojčice Marije i Ive, izbjeglice iz Vukovara i Knina, koje su se našle u nepoznatim malim i velikim sredinama, uplašene, obilježene i neshvaćene. Sljedeća priča suočila nas je s užasom koji su žene proživljavale u ratnom Mostaru. Smireno, svjesno i odgovorno, ova mlada žena, koja je kao djevojčica i mlada djevojka, zajedno sa svojim sestrama i majkom, preživjela rat u podijeljenom Mostaru, ispričala je priču koja je i 20 godina nakon rata kod nas i dalje cenzurirana i potisnuta, o nasilju koje je provodio HVO nad muslimanskim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Na kraju je svoju priču ispričala gospođa Jelena, izbjegla kao Srpkinja iz Slatine, koja je i u Srbiji i u Hrvatskoj, radeći kao medicinska sestra u ratnim i poratnim uvjetima, pomagala i spašavala živote stradalih civila i vojnika.

Mi u dvorani smo ih slušale i čule, ušiju i glava žednih normale, istine i ljudskosti. One su ispričale svoje priče, znajući koliko je pričanje ljekovito. No, ne mogu se oteti dojmu, da smo još jednom u izoliranom mračnom prostoru pričale same sebi.

Mislim da je organizator ovog događaja ipak pogriješio. Da se ovdje ipak nije radilo o Drugom ratu, posebno ako se pod time misli na žensko iskustvo rata. Idući u Rijeku, mislila sam – u Zagrebu i Kninu nema nikakve šanse za neki drugi diskurs, u Rijeci možda ima. Policija je odradila katastrofalan posao (to jest nije ga odradila). Tko god bio za to odgovoran trebao bi odgovarati, kao i "prosvjednici" čije su nasilje i govor mržnje bili istovjetni onim kninskim, samo što su ovdje u Rijeci ovoga puta imali pred sobom konkretnog "neprijatelja" od krvi i mesa. Ovdje se radilo o Prvom ratu – onom muškom, u čijoj je sjeni još jednom ostao ženski glas. No, isto tako osjećam da je taj glas došao tamo kamo je trebao – i mi Druge ili Treće na ovaj dan smo se s razlogom mogle osjećati pobjednički i zahvalno.

Tagovi: drugi rat, hnk, oliver frljic, oluja, priče žena, rat, rijeka, vojni mimohod

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM