Vijesti

27.07.2015. 21:58:55 - Tajana Broz

I hear you, sister!

Priča nasukanog kita ili trudna sam, ali ne blažena il' bolesna

(Foto: R.K.B.)

Nakon mojih 40 + 38 tjedana provedenih u trudnoći ('još samo 2 tjedna i nikad više!' - trenutno mantram), ne mogu reći da sam išta blaženo pronašla u cijelom događaju. Negdje do trećeg tromjesječja sam se osjećala kao hodajuća kontracepcija - ona koju bi umjesto seksualne edukacije trebalo pokazivati u školama s napomenom "Ovo će vam se, djeco, dogoditi ako ne koristite kondome" (čak mi je i priglupi Facbook test rekao da kada bih bila lijek, bila bih kontracepcija), da bi u trećem tromjesječju prešla u agregatno stanje nasukanog kita. Uz sve to, koliko god ne voljela to priznati, hormoni me drmaju tako da ne samo da sam otplakala svoje ne samo na  TV reklame i novinske članake, nego mi je suza krenula i na Kolindinu inauguraciju usprkos i unatoč tome što je cijela izgovorena u muškom rodu.

Prije kojeg tjedna glumica Ana Gruica napisala je status o svojim trudničkim danima koji je izazvao salve komentara internetskih trollova i dobronamjernika. Požalila se tako Ana na ogroman trbuh, pritisak na mjehur, 'hobitovske noge' i zapravo nimalo blaženo stanje. Na to mogu samo reći "I hear you sister!".

Foto: FB srcreenshot

Foto: FB srcreenshot

Spavanje je posljednjih tjedana nemoguća misija jer se od težine ne mogu niti okrenuti da se ne probudim, a kad se probudim, moram piškiti pa se razbudim i onda u tri ujutro gledam dokumentarac o Ciprasu i Sirizi. Gdje god idem, unaprijed moram raditi plan posjeta WC-u do kojeg ću se dogegati u patka stilu jer trljanje bedara dok hodam svakako trebam izbjeći. Sjediti mogu samo sa raširenim nogama što je spektakularno elegantan prizor, a određene dijelove svojeg tijela nisam vidjela već sigurno dva mjeseca bez ogledala. Na onu priču kako je divno osjećati udarčiće bebe u trbuhu, da budem posve iskrena, većinu vremena ili upotrebljavam sve psovke naučene od moje bake jer me mala teroristkinja lupa ravno u mjehur ili paničarim jer se nije pomaknula već  XY sati i dolazim u napast da si u maniri holivudske zvijezde nabavim prijenosni ultrazvuk. Na kraju, osjećam ogromnu grižnju savjesti što cendram jer nisam povraćala, nisam trudnoću morala provesti u krevetu (što mi je bila najveća noćna mora), nisam završila na serklaži i generalno, medicinski gledajući, imam gotovo savršeno urednu trudnoću uslijed koje sam odletjela na Island, prošli tjedan popravila roletu i vozim se još uvijek sama na ginekološke preglede, za razliku od svih onih koje su završile na patologiji trudnoće s kojima duboko suosjećam.

Tu dolazimo do problema broj dva u cijeloj ovoj priči, a koji je Ana također upiknula, a to je da je trudnoća, čak i kada je uredna (a uredna ne znači blažena!), pretvorena u bolest. S izuzetkom moje Rh minus krvi koja zahtjeva malo više kontrole pa mi je donijela koje vađenja krvi više, kao potpuno zdrava osoba, a slijedeći upute ginekologa u ovih 38 tjedana, bila sam na ukupno 10 ginekoloških pregleda koji su uglavnom uključivali i vaginalni pregled i ultrazvuk; tri puta sam kontrolirala urin, uz 4 vađenja krvi za imunohematološko ispitivanje, krv sam vadila još dodatna dva puta za kompletnu krvnu sliku plus treći put kako bi provjerili šećer plus četvrti za testiranje na hepatitis B plus peti put za kontrolu hormona štitnjače; napravljena su mi tri brisa grlića maternice (papa test, razno razne flore i BHS) i do sada već dva CTG-a. Da, smrtnost beba i majki je u Hrvatskoj minimalna, ali zaista nam sve ovo treba?!? Ne samo iz perspektive sulude medikalizacije trudnoće nego i iz perpsektive javnozdravstvenog troška (a ovdje treba reći da je hrvatski javnozdravstveni sustav u potpunosti besplatan za trudnice i rodilje). Ujedno, u pet i pol godina između dvije trudnoće smanjene su, primjerice, referentne vrijednosti za šećer pa je tako za identičan nalaz kakav sam imala 2009. godine, a na koji ginekolog nije niti trepnuo, sada dobivena uputa kako moram na dijabetičku dijetu.

Foto: Tajana Broz - Jesu li hobiti stvarni?

Foto: Tajana Broz - Jesu li hobiti stvarni?

Uz to što u tramvajima slušam trudničke priče nepoznatih osoba, sedamdesetogodišnjakinje vam u dućanu odluče dati pusu u trbuh i općenito odgovarate na milijun poprilično intimnih pitanja, količina upozorenja kako se treba paziti i biti na miru i čuđenja kako i dalje radite, plivate, vozite, živite, a niste na komplikacijama i u krevetu je nevjerojatna. Tako da se meni situacija u kojoj me nitko ništa ne pita i po mogućnosti uopće ne primjećuje da sam trudna i ostavlja mi iluziju vlastite normalnosti, a na što se Ana u svom epskom statusu žali, čini kao idealna situacija. Naravno, na pitanje trebamo li u tramvaju ustati osobi koja je u lošijem stanju od nas, a ako imamo na umu sve trudničke gadosti, trudnica to vjerojatno jest, odgovor je - da. Za mene je to pitanje elementarne pristojnosti prema drugom ljudskom biću, a nikako nekog shvaćanja trudnoće kao akutnog stanja koji zahtijeva stalnu brigu i skrb. No, istovremeno, vrijedi postaviti pitanje hoću li prihvatiti da mi se ustane osamdesetogodišnja gospođa ili da me preko reda prepusti majka s djetetom dva dana nakon što sam sletjela s Islanda? Neću, njima to mjesto treba više nego meni. Uostalom kako znamo da ti ljudi koji nam se ne dignu u tramvaju ili nas ne puste preko reda nisu upravo iz noćne smjene, iz bolnice, umorni ili prestrašeni?

Kako naći ravnotežu između toga da se trudnice smiju žaliti na svoje stanje i ne biti smatrane nemajkama, trpiti zgrožene poglede jer se usuđuju žaliti na lupanja u svoj mjehur i naotečene noge i na vrućinu i na što god žele, a istovremeno ne tretirati tih devet mjeseci kao neku bolest koju treba provesti pod staklenim zvonom prikopčana na aparate i kako cijeli svijet treba stati i vrtiti se oko trudnoće? Svaka od nas može pokušati naći tu neku svoju ravnotežu, ali kako je uspostaviti na društvenoj razini? Nažalost, s izuzetkom RODA, malo tko u Hrvatskoj se bavi pitanjem trudnoće, poroda i majčinstva iz feminističke perspektive.

Foto: R.K.B. - nasukana na plaži

Foto: R.K.B. - nasukana na plaži

Povremeno, mi popričamo o tome, požalimo se jedna drugoj, udavimo trudničko-porođajnim pričama svoje kolegice, napišemo koji redak u izvještaje, ali kolektivna akcija je u principu izostala (s izuzetkom veze trudnica i majki i tržišta rada), a radi se o feminističkim pitanjima. Način na koji društvo tretira žene očituje se itekako tijekom trudnoće: s jedne strane Rađanje i Majčinstvo kao ultimativno ostvarenje ženine svrhe, s druge strane nemoćna i neadekvatna žena koju treba staviti pod medicinsku i svaku drugu pasku kako bismo bili sigurni da ona, takva manjkava kakva jest, neće upropastiti cijelu stvar i oduzeti naciji toliko nužan podmladak i kapitalu radnu snagu. Svodeći cijelu priču na nekakve "mummy wars" oko roditeljskih stilova u odgoju i njezi djece dobrim dijelom nam promiču važna pitanja za žene. Isključiva fokusiranost na djecu koja žene stavlja u svojstvo pukog inkubatora odnosno dadilje te eksplicitno etiketiranje žena kao sebičnih kada se žale i traže podršku jer time dovode do konflikta svojih i dječjih potreba mit je koji treba razbiti. I to ne zato jer kako će neki reći majke koje su dobro su dobre za svoju djecu, nego zato što su te majke, žene ljudska bića koja imaju pravo biti dobro i pravo na vlastitu autonomiju. Zato moramo, i kao feministkinje, o ovome govoriti. I onda kad faza nasukanog kita prođe i izvan svojih malih kružoka.

Tagovi: feminizam, hrvatska, ljudska prava žena, porod, rode, trudnoća

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM