Facebook komentari

Stari komentari

otkad su žene usle u nadzorne odbore norveskih firmivrijednos im je pala za cirka 20 posto. nema veze sto postoji hrpa sposobnijih muskaraca za tu funkciju..

Ovo je iz teksta istraživanja (drugi link):
There isn’t a large enough pool of female CEOs to draw statistically significant conclusions, but the authors still found that the return on equity and stock valuation is higher for companies with women at the helm. “Either female CEOs make companies better or better companies hire female CEOs; or both,” it notes.
The causation versus correlation isn’t clear in the rest of the report, either. “While our statistical findings suggest that diversity does coincide with better corporate financial performance and higher stock market valuations, we acknowledge that we are not able to answer the causality question,” it notes. “Do better companies hire more women, do women choose to work for more successful companies, or do women themselves help improve companies’ performance? The most likely answer is a combination of the three.”
Zaključak: Znamo da ništa neznamo.

Ko će platiti pad vrijednosti norveških firmi za četvrtinu norveškome narodu?

lako za norvešku. tko će hrvatskoj platiti ženu na čelu države. vjerojatno su i nju preko kvote odabrali

lako za norvešku. tko će hrvatskoj platiti ženu na čelu države. vjerojatno su i nju preko kvote odabrali

ukip se protivi

www.youtube.com/watch?v=aQ4pgCa2DjA

Just because someone is packing a vagina that doesn't mean they should get an easy ride.

Uvođenje ženskih kvota u upravne odbore uistinu donosi rezultate - slabije poslovanje tvrtki.

Prije svega, treba reći da feministice u skladu sa svojim licemjernim načelima i manipulativnom praksom nikada nisu gurale žene u upravne odbore loših kompanija, nego samo onih najboljih.
Zato su 'pokazatelji' isprva bili 'jako dobri'.

Pritom zapravo većina kompanija nije uistinu postavila žene na neke odgovorne pozicije 'prema kvoti', nego su se uglavnom povećali broj mjesta u upravnim odborima i tako stvorili nova, dobro plaćena mjesta za feminističke uhljebe. Tako npr. upravni odbor neke kompanije više nema 15 mjesta od kojih su tri žene koje su se svojim sposobnostima uspele na te pozicije, nego sada ima 20 mjesta, od kojih 8 pripada ženama po kvoti. Tako sada imamo managerice za 'human resources' ili public relations' ili 'zaštitu okoliša' ili za humanitarne donacije...
I tako se onda ponižavaju ne samo muški članovi odbora, nego jednako i žene - zapravo svi koji su svojim sposobnostima i dugotrajnim mukotrpnim radom i požrtvovnošću došli na te pozicije.

Koliko puta treba ponoviti da su kompanije i njihovi upravni odbori odgovorni prije svega svojim vlasnicima - dioničarima. Vlasnici žele da tvrtku vode najsposobniji, i nije ih uopće briga za spol, rasu, vjeru, seksualnu orijentaciju ili bilo što drugo dok god tvrtka posluje dobro i u skladu sa zakonom. Kad ne bude tako, vlasnici će promijeniti rukovodstvo tvrtke, i opet ih neće biti briga za bilo što drugo nego da tvrtka dobro posluje.

Mit o 'staklenim stropovima'

Drage feministice , da vam otkrijem jednu sitnicu :
STAKLENI STROPOVI NE POSTOJE!
To je još jedna feministička deluzija.

Ili, da možda pojasnimo ovako:

'STAKLENI STROPOVI' JEDNAKO POSTOJE I ZA MUŠKARCE I ZA ŽENE!

Mnoge uspješne i sposobne žene danas izjavljuju da nikada nisu osjetile mitski stakleni strop.Sposobne žene se ne boje muške konkurencije i shvaćaju da se za najviše i najodgovornije funkcije i pozicije treba dokazati i izboriti u konkurenciji s drugima. One vide da se muškarci jednako teško bore i dokazuju da bi došli na te pozicije.
Deluzija o staklenom stropu koju stvaraju feministice bazirana je zapravo na povlasticama koje prosječna žena ima u društvu a da toga nije niti svjesna. Te povlastice prisutne su na mnogim razinama i u muškarce i žene je biološki ugrađen mehanizam da te ženske povlastice poštuju u svakodnevnom životu.Žene očekuju povlasticu 'jer su žene', a muškarci su do sada uglavnom to i poštovali.
Ali te povlastice se prestaju poštivati kada se radi o najvažnijim i najodgovornijim funkcijama. Tu ne može biti povlastica, jer o tim funkcijama ovisi dobrobit društva. Tu prolaze samo oni najbolji.

Muškarci (velika većina) to dobro razumiju, jer je cijeli njihov život baziran na kompetitivnom nadmetanju s drugima. Ali kada se žene suoče sa činjenicom da se na nekoj razini njima više ne otvaraju sva vrata 'zato jer su žene' - one su to onda u čudu sklone tumačiti kao diskriminaciju.
A povampireni radikalni feminizam sada je takvo egoistično poimanje svijeta u ženama doveo do ludila.

Nisam sigurna što sve pojam 'stakleni strop' podrazumijeva.
Nakon što sam se s 28 godina udala, otprilike u isto vrijeme je pokrenut projekt iz područja na kojem sam bila glavna u našoj firmi (neslužbeno glavna). Na čelo projekta je postavljena osoba (muška, ako je važno) koja je došla u firmu godinu dana ranije i bez konkretnijeg iskustva na tom užem području. Kad sam pitala zašto, rečeno mi je da firma ne može riskirati da ja odem na porodiljni i da projekt ostane bez vodstva.
Još godinu i pol dana sam se trudila dokazati da svoju karijeru shvaćam ozbiljno, a onda sam u konačnici i ostala trudna jer sam shvatila da se borim s vjetrenjačama i da je za moju karijeru možda bolje sada imati djecu, a onda se kasnije izboriti za neku poziciju.
Naravno da u mojoj firmi moju trudnoću shvaćaju dokazom svoje pretpostavke i smatraju da su sve odluke koje su donijeli očekujući moju trudnoću bile ispravne.

Što će biti kad budem majka i kakav ću tretman imati, to mi ostaje za vidjeti. Zasad se čude zašto još radim i ne odem na čuvanje trudnoće.

Pravobraniteljica je predstavila istraživanje o koristi rodno ujednačenog ekonomskog odlučivanja www.prs.hr/index.php/podrucja-aktivnosti/progress-projekt
Uz tekst su dati i linkovi na opširnije objašnjenje. Pozivam sve prisutne da navedu sve razloge zbog kojih ovakvo "istraživanje" ne bi dobilo pozitivnu ocjenu ni u višim razredima osnovne škole. Kao prvo gdje je link na samo istraživanje u izvornoj formi sa metodologijom? Otkud je iščupan podatak o gotovo 80% društava koje vide napretke provođenjem politike rodne uravnoteženosti kada se navodi da nijedna od 57 anketiranih kompanija ne provodi takvu politiku?
Ja sam za slične uratke s pravom dobivao jedinice. Obično nisam obavio zadatak i prije sata sam izmišljao toplu vodu.

Ima cijela stranica o tom projektu - staklenilabirint.prs.hr/
Sad ne stignem pregledati, ali možda ima nekih konkretnijih informacija.

Što se sve može pročitati i naći online, riječ 'istraživanje' je odavno izgubila svoje značenje, o riječi 'projekt' da ne govorim..

Uslijed lošijih rezultati kompanija koje vode žene na račun kvota i same će žene lošije živjeti.

Lako se rugati s cijelom nacijom ženama u poslovnim kostimima od nekoliko tisuća eura koja silom (kvotama) moraju na položaje i onda trpi cijelo gospodarstvo zbog nekompetencije i neznanja. Trpe i žene i muškarci...

Kolege iz Norveške mi javljaju da razmišljaju o migraciji u EU uslijed terora kvotama....

kosee
vjerujem kako si do sada imala priliku vidjeti da nemam običaj pisati bez provjere onog o čemu pišem. To je prva stranica koju sam pogledao i tu nema ništa. Čak nisam našao link na prijašnja istraživanja.
Uglavnom sve funkcionira po zacrtanom obrascu-prvo se lansiraju ovakvi propagandni članci na svim mogućim nivoima i senzibilizira javnost. Poslije više nitko i ne pita za istraživanje već svi pričaju od boljoj učinkovitosti ženskog odlučivanja u 80% slučajeva.
Ono što sam u zadnje vrijeme primijetio jest da se više ne priča o "svakoj trećoj" već "svakoj petoj". Očito je da ljudi sve više obraćaju pažnju na takva "istraživanja" pa se u skladu sa tim korigira i retorika. Što više ljudi bude reagiralo to su veće šanse da će se sve ovo svesti u realne okvire. Naravno, od toga da i muškarci budu anketirani još smo uvijek jako daleko.

Norveška je zemlja koja može uspješnost feminizma i ostalih socijalnih eksperimenata regulirati odvrtanjem i zavrtanjem ventila na naftnim i plinskim poljima. U tom kontekstu treba promatrati sve njihove pokazatelje. Za Hrvatsku bi ovdje vrijedilo-nemojte to probavati kod kuće.

Imat ćemo i mi uskoro obilje nafte, pa ćemo moći živjeti u feminističkom rezervatu. Jedva čekam!

nebi li bilo logično da se također osiguraju kvote za rad žena u rudnicima. počnimo od malih stvari kako bismo učinili velike.

Kme kme, žene su glupe, kme kme muškarci su pametni, šmrc šmrc žene ne znaju voditi firme i države, kme kme vratimo glupače u kuhinju šmrc šmrc kme kme....

Žene su najpametnija bića na svijetu za skuvat, oprat robu, stavit veš sušit, čuvat malog...

Dudov svilac fulao si poantu totalno!

a muškarci su pametni jedino za kopati septičku, promijenit ulje...

Pa muškarci to rade bolje od žena tako je...

I bilo bi potpuno apsurdno da u to ili u kuhanje idemo uvoditi nekakve kvote. Tko bolje radi posao, bilo u kućanstvu, bilo u firmi - dobit će ga. Nije li tako pošteno, prirodno i ispravno?

zašto se uvijek stvari gledaju iz rodno neutemeljene pozicije?

ako je ženama u redu da muškarci kopaju septičku nije li onda ispravno da muškarac misli kako je žena za kuhinju npr...

ovo je jako zanimljivo Korado Korelević 13. čovjek u svijetu po broju otkrivenih asterodia populizator znanosti i edukator u emisiji explora govori o ginocentričnosti (naklonjenosti ženama) odnosno diskiminaciji muškaraca u obrazovnom sustava i kakve će to imat posljedice na društvo evo emisije to počinje od 36:20 a i cijela emisija je fantastična


radio.hrt.hr/slusaonica/?q=explora

emisija ova zadnja od 10.03

JJM, nisi naveo taj link pa nisam bila sigurna. Suludo je da postoji cijela stranica o projektu a da nigdje ništa konkretno ne piše. Uvijek me iznova zbunjuje način na koji stvari funkcioniraju. Ja se bavim znanstvenim radom i zna se kako stvari idu - educirani i obrazovani ljudi obavljaju istraživanja, proučavaju druga istraživanja na tu temu, objavljuju znanstvene radove koje drugi stručnjaci recenziraju itd itd.
A mi stalno čitamo o nekim statistikama, pa 2 mjeseca kasnije o statistikama koje pobijaju ove prve, na sve to se najčešće troši državni novac, a zapravo neka Barica (ili Štef, da budem korektna s obzirom na tematiku ove stranice) zove ljude telefonom, pita ih 3 pitanja i onda iz toga izmišlja toplu vodu.

@ Kosee i JJM

Kako vama nije jasno kako funkcionira feminizam, tj. feminizmi? Nema to veze sa znanošću. To je čista ideologija. Prvo se iznese neka "činjenica" i onda se "dokazuje", a ne da se u procesu dokazivanja iznesu činjenice.

Pogledajmo malo koje struje čine današnji suvremeni feminizam i koja je njihova ideologija:

1. radikalni feminizam

Osnovna teza je mit o patrijarhatu i dobu vjekovne ženske obespravljenosti te je po RF-u glavni društveni antagonizam oduvijek bio onaj između muškaraca i žena. Sve zlo ovoga svijeta potječe od muškaraca jer su oni urođeni nasilnici ne samo prema ženama nego prema svijetu općenito (česta metafora zato je silovanje žena = silovanju Majke Zemlje; ekofeminizam). Radikalni je feminizam sve do kraja prošlog stoljeća bio društveno marginalan, da bi otada odjednom počeo prodirati u sve pore društva, od medija do legislative. Slučajno?! To neka svatko sam prosudi. Sve kampanje o obiteljskom nasilju i nasilju prema ženama preuzeo je RF.

U srži RF- je (kolektivna) paranoidna psihoza.


2. rodni feminizam

Kao jasna ideologija uobličuje se poč. 1990-ih i skoncentriran je oko rodne teorije koja je dijelom nastala unutar okvira (birminghamskih) Kulturalnih studija, a dijelom oko homoseksualne aktivističke prakse kojoj su se s vremenom pridružile i neke druge rodno manjinske skupine (danas poznate pod kraticom LGBTIQA). Osnovna je teza radikalni biološki relativizam i socijalni fundamentalizam. U srži te ideje fundamentalistički su shvaćene empirističke postavke ("tabula rasa") te se izgradnja svih vrsta identiteta u potpunosti shvaća kao društveni konstrukt. U zadnje vrijeme malo to revidiraju pod utjecajem sve većega razvoja molekularne biologije pa počinju isticati i "urođeno", ali i dalje se držeći osnovnih postavki rodne teorije.

Svi prajdovi i općenito LGBTIQA aktivizam pod utjecajem su rodnoga feminizma. Otuda npr. aktivističko zalaganje za homoseksualni brak, koji inače radikalne feministice preziru i smatraju ga tipičnom institucijom koja reprezentira muško ugnjetavanja žena.

U srži rodne teorije fundamentalističko je shvaćanje empirizma i biheviorizma prema kojima za nastanak i formiranju kognitivnih i identitetskih procesa važan je samo društveni utjecaj, dok su svi urođeni biološki procesi efemerni. U svojoj radikalnoj varijanti tvrde da čak niti biološki ne postoji jasna podjela na muški i ženski spol.

U srži rodnoga feminizma dubinska je kriza spolnoga identiteta i spolnih uloga.


3. liberalni feminizam

Logični nastavak evolucije liberalne ideologije koja na koncu može završiti samo u radikalnom individualizmu. Osnovna mu je postavka da žena ima pravo na sve što želi bez ikakvih društvenih ograničenja, da je sama sebi jedina mjera i svrha, da nitko ništa od nje nema pravo i ne smije u društvenom smislu zahtijevati. Liberalni feminizam traje od pol. 19. st. do današnjih dana.

Vidim da se tu raspravlja i o 'raznim vrstama feminizma'.
Kad se na kraju podvuče crta, više ni same feministice ne znaju gdje im je glava a gdje guzic... pardon, rep.

Evo kao u ovom uradku:
www.youtube.com/watch?v=hiTYDJ15r_c

Jako dobar prikaz kako više ni same ne znaju što govore.

@muško
Odlična emisija sa Korlevićem.

Jako je dobro da jedan ugledni znanstvenik uopće ima hrabrosti progovoriti o sustavnoj diskriminaciji dječaka u obrazovanju danas.

Jedino vidim da je Korlević slabo informiran o diskriminaciji muškaraca u povijesti, i da u tom pogledu još uvijek puši feminističku naraciju.
Možda da mu pošaljem kakav mejl?

@Bocko

Ali većina feministica niti ne pretendira na neki "objedinjavajući" feminizam. Da, postoji mali dio fundamentalističkih feministica, ali to u biti nije ni važno. Tako i tako svi feminizmi se vješto uklapaju u ono što si i sam jako dobro opazio - a to je demaskulinizacija i pacificiranje muškaraca. Jer sigurno je da neće žene ili demaskulinizirani muškarci dizati neku buduću pobunu protiv društvene nepravde.

U tom pogledu ja se nadam da će se ostvariti ova Korlevićeva prognoza o hordama obespravljenih i isključenih bijesnih i radikalnih muškaraca. To nam je jedina nada. Društvu u cjelini... mislim.

Gospodin Boris Jokić sa Instituta za zdravstvena istraživanja jedan je od rijetkih znanstvenika koji u svoja istraživanja uključuje i rezultate po spolu. Iako bi to uz e-maticu trebalo biti vrlo jednostavno svjedoci smo da su takve statistike veoma rijetke.
U ovom istraživanju prikazan je uspjeh učenika 7. razreda u 2012./2013. školskoj godini. U tablici (za koju ne znam kako će ispasti nakon spremanja komentara) je naveden predmet, prosječna ocjena dječaka i prosječna ocjena djevojčica.
MATEMATIKA 3,06 3,44
FIZIKA 3,19 3,55
HRVATSKI JEZIK 3,19 3,82
KEMIJA 3,19 3,62
ENGLESKI JEZIK 3,38 3,8
BIOLOGIJA 3,39 3,86
POVIJEST 3,4 3,76
GEOGRAFIJA 3,43 3,73
TEHNIČKA KULT. 4,09 4,42
GLAZBENA KULT. 4,29 4,69
LIKOVNA KULT. 4,4 4,81
VJERONAUK 4,41 4,8
INFORMATIKA 4,42 4,67
TJELESNA I ZDRAV. 4,63 4,64

Vidimo da djevojčice imaju prosječno bolje ocjene u SVIM PREDMETIMA. Treba reći kako je standardna devijacija (prisutna u orginalnom dokumentu) gotovo zanemariva u najvažnijim predmetima koji se uzimaju u obzir prilikom upisa u srednju školu.
Bilo bi lijepo kada bi o ovom postojala tema. Mislim da ovakva "superiornost" djevojčica zaslužuje analizu. Naime posljedica ovakvog uspjeha vidljiva je kroz činjenicu da gimnazije, koje su elitne škole našeg sustava, upisuje 65% djevojčica. Neki nas pokušavaju uvjeriti kako je razlog tome nezainteresiranost dječaka. Međutim vidljivo je kako je uzrok lošiji uspjeh u osnovnoj školi. Da sve bude do kraja čudno na državnoj maturi djevojčice napišu testove u prosjeku nešto lošije. I to nakon što su imale kvalitetnije školovanje.
Kao što je i bilo očekivano tek ovo se shvaća kao problem. Dakle nije problem konstantno lošiji uspjeh dječaka tokom školovanja, ali je problem što djevojke nisu bolje i na maturi. Naravno da se lošija ocjena na maturi lako kompenzira boljim ocjenama dobivenim tokom školovanja koje se također računaju kod izrade konačnih listi. Zato imamo preko 60% djevojaka na fakultetima.
Zanimljivo je kako se kao glavni uzrok slabije riješenih testova djevojaka uzima patrijarhat !!?? Ne šalim se. Našu ugledni sociolog tvrdi kako djevojke slabije rješavaju testove zbog utjecaja snažne uloge oca u obitelji. Tokom čitavog školovanja ta figura patrijaharnog uzurpatora zasmeta im jedino na maturi. Mainstream ideologije navikle su nas na ovakve apsurde gdje se kao uzrok nekih pojava uzimaju sve mogućnosti osim one najočiglednije. William od Ockhama zasigurno se prevrće u grobu.

U prvoj rečenici treba stajati Boris Jokić sa instituta za društvena istraživanja.

Svojedobno sam u školi imao lošije ocjene no kolegice, a danas one doma čiste i maltretiraju muža i djecu, a ja sam među vodećim svjetskim kulturolozima i komentatorima na libela.org

@ JJM bilo bi super kad bi naveo o kojem se sociologu radi i nekakvi link na izjavu

evo pronašao izjavu

" To je poznato iz svjetske literature. Učenice imaju redovno bolji uspjeh tijekom školovanja dok se na vanjskom vrednovanju izjednačavaju a ponekad čak učenici postižu bolje rezultate', rekao je Jokić. 'Savjesniji rad kroz duža razdoblja i ispunjavanje radnih obaveza više odgovaraju djevojčicama nego dječacima. S druge strane jednokratni ispit na vanjskom vrednovanju može više odgovarati dječacima. Kod djevojčica on čak može izazvati spolni stereotip pa one znaju na takvom ispitu podbaciti', pojasnio je. "


www.tportal.hr/scitech/znanost/263931/Cure-imaju-bolje-ocjene-iz-matematike-ali-ne-i-znanje.html


Ovo je strašno !!!

Može li netko objasniti pobliže tezu da su dječaci diskriminirani u školstvu?

Kad se ja osvrnem na svoje obrazovanje, stvarno ne vidim nikakav oblik diskriminacije - pisali smo iste objektivne testove i oni su imali nešto lošije (ne znatno) rezultate, na subjektivnijim testovima ne znam procijeniti, no gledajući unazad mislim da mi nikad nije palo na pamet (na razini dojma) da su npr. ispitivanja dječaka pred pločom bila oštrija nego djevojčica ili tako nešto. Konačna ocjena je uglavnom bila bazirana na pismenom+usmenom, teško da je famozno "zalaganje" baš puno moglo popraviti ili pokvariti jer je količinski tamo bilo malo ocjena, a puno više pod ispitivanjima.

Fakultet smo svi pisali isti šifrirani prijamni, isto kao i sva natjecanja na koja smo išli. Na fakultetu mi je teže procijeniti je li bilo negdje neki bias, ali ama baš nikad nitko nije povukao tu temu u društvu (tj. da bi postojala neka sustavna nepravda).

Sjećam se par situacija iz pred-fakultetskog školovanja koje po meni nisu bile fer, ali na štetu djevojčica. Tipa, šalju se dva predstavnika razreda na neku smotru i onda namjerno puknu jednog dječaka i jednu djevojčicu čak i kad su dvije najbolje učenice u razredu u relevantom predmetu obje djevojčice. (I sama sam jednom izvukla deblji kraj jer su umjesto mene poslali dečka da bude politički korektno - i svi su se tome iščuđavali, znači nije bio nesrazmjer mog dojma s onim što su mislili drugi učenici, imala sam objektivno bolje rezultate uključivo natjecanja - i profesor koji je donio konačnu odluku da iz našeg razreda mora ići dečko jer iz paralelnog ide curica je bio muško, dakle sve baš klasični elementi seksizma protiv curice). Ali na stranu te situacije - nisu fer ali ne mislim da imam neke žestoke psihičke posljedice usred tog što sam propustila jedan izlet ili tako nešto - stvarno mi ne pada na pamet nikakva sustavna diskriminacija.

Primijetila sam međutim da su curice većinom dosta bistrije kad su mlađe, dečki nekako sporije sazrijevaju, ali onda u nekom trenutku dostignu i u konačnici prestignu cure (tamo pred kraj srednje). To je moje osobno iskustvo, koje možda nije statistički relevantno, ali nekako dosta ljudi koje poznajem se uklapa u tu sliku, a i drugi imaju takav dojam. Dakle, baš mi i IMA smisla, logički, da će curice imati bolje ocjene u školi, ali na maturi da će se već izjednačiti ili da će blagu prednost imati dečki.

Sad, ne znam jesu li se u međuvremenu škole jako promijenile, ali ja sam maturirala evo nema ni 10 godina, dakle osim ako je u zadnjih 10-15 godina došlo do nekih žešćih promjena za nove generacije, za pretpostaviti je da je situacija ista kao i kad sam ja bila u školi.

Čak i u nekih stvarima bih se usudila reći da je sistem bio više u korist dječaka, npr. lektira - kad gledam lektiru do srednje škole, kao da je bilo puno više naslova koji više odgovaraju dječacima (avanturistički romani tipa Robinson Crusoe, ili romani Marka Twaina, ili Guliverova putovanja, takva štiva) nego onih koji više odgovaraju djevojčicama. Ja sam rado i puno čitala, ali gotovo sve VAN lektirnog programa, dok dečki kao da su se više nalazi baš UNUTAR samog programa dok smo se mi curice dosađivale. Sad sam pogledala popis lektire za 5.-8. razred na stranicama KGZ i evo većina tog što vidim, odokativno, mislim da bi se više svidjela dječacima.
U srednjoj je lektira imala drugačiju logiku, jer se kronološki učila povijest književnosti, pa ova razmatranja nisu relevantna, ali prije srednje škole, sad kad razmislim, kao da su namjerno išli na ruku dječacima, jer curice valjda ionako čitaju van škole.

Kakva su bila vaša iskustva?

mislim da tu ima dosta utjecaja lijepo ponašanje, recimo u srednjoj nastavnicia iz engleskog je imala prilično problema uspostavit mir u razredu nije imala neki autoritet ja sam po prirodi miran a imao sam i ostale dobre ocjene pa smatram da sam na kraju dobio i veću ocjenu nego objektivno po znanju.

Žešće promjene unazad zadnjih 10-15 godina uglavnom u sažete u tvojim riječima "Primijetila sam međutim da su curice većinom dosta bistrije kad su mlađe, dečki nekako sporije sazrijevaju, ali onda u nekom trenutku dostignu i u konačnici prestignu cure (tamo pred kraj srednje)".
Guranje ovog stereotipa ima blagotvorno djelovanje na bolji uspjeh djevojčica u školi. Kako "svi znamo" da su djevojčice pametnije u toj dobi ne bi se trebali čuditi lošijim ocjenama. Ova tvrdnja iz domene gender ideologije uhvatila je svoje korijene pa roditelji više i ne propituju lošiji uspjeh dječaka.
Čak i ona istraživanja od koja guraju ovakve stereotipe statistički se smatraju nevažnim. Ona pokazuju kako djevojčice od 11 godina (4 razred) ima veću inteligenciju za 0.8 boda. Rezultati koje sam prikazao u tablici odnose se na djecu od 14 godina gdje i po tim istraživanjima ne postoji nikakva razlika u IQ-u. Što više dječaci sa 16 godina imaju gotovo 2 boda bolje rezultate.
Ovo je moj zadnji napis o IQ-u. Znam kuda vode rasprave o njemu i moje mišljenje je da ne postoje statistički značajne razlike između muškaraca i žena koje bi ikom dale pravo da svoj spol naziva pametnijim. Ali moram reći ovo-ako je tih 0.8 bodova zaista toliko značajno onda se nitko nema pravo čuditi što sva upravljačka radna mjesta drže muškarci. Naime testovi, ili barem većina testova, pokazuju veću razliku u prosječnom IQ-u odrasle osobe u korist muškaraca nego što je ova kod djevojčica od 11 godina.

Inače guranje ovog stereotipa prisutno je i u samom razredu. Vjerujem kako danas svaki osnovnoškolac zna kako su djevojčice "pametnije". Ne samo da se ništa ne čini na rušenju ovog mita nego se on eksplicitno i implicitno iskazuje od strane pojedinih nastavnica. Feminizam nalaže da djevojčicama treba uliti samopouzdanje. To očito podrazumijeve i metodu srozavanja samopouzdanja kod dječaka.

Smatram kako bistrina u istoj košari sa ovakvim programom nema veze sa uspjehom u školi. Istina je da djevojčice ranije emocionalno sazrijevaju i postaju odgovornije i zrelije. Tu imamo priču o rodi i lisici jer školstvo pretjerano cijeni te vrline koje su obično sakrivene iza izraza poput kontinuirani rad. I ne bih ja ništa imao protiv da se unazad 20 godina paralelno ne događa još jedan proces-škole postaju beskrajno statične i dosadne. Kada usporedim svoje školovanje i ovo moje djece moram reći kako bih danas vjerojatno negdje kopao kanale i da me visoko školstvo ne bi vidjelo. Neću opisivati razlike u funkcioniranju mozga dječaka i djevojčica. Ima o tom dosta materijala. Dok ovakvo školstvo nije dobro ni za djevojčice dječake, koji ma je u tim godinama dinamika nasušna potreba, doslovno ubija. Kemija i fizika bez pokusa, tehnički na kome se kutija sa praktičnim vježbama uopće ne otvori, izbacivanje domaćinstva te obrane i zaštite doprinijele su stvaranje jedne monotone sredine u kojoj teško funkcioniraju i zrelije djevojčice, a kako ne bi dječaci kojima za normalno funkcioniranje treba moving.

Gore navedeni iščezli dijelovi obrazovnog procesa omogućavali suupravo to-dovoljno dinamike kako bi mogli ostati koncentrirani na predavanje statičnih predmet. Danas je i od potencijalno dinamičnih predmeta napravljena živa dosada i dječaci više ne mogu ostati fokusirani. A upravo ta fokusiranost ima jednaku težinu kao i znanje. Osobno sam svjedok kako je jedna jedinica iz zadaće koja se piše svakodnevno dovela do zaključivanja ocjene niže jer to ne bi bilo fer prema onim koji "kontinuirano rade". Naravno da se zadnja dva tjedna, kada nema informacija, u imenik upisuju ocjene koje trebaju i formalno potvrditi ocjenu koja je više izraz subjektivnog stava nastavnika nego objektivna ocjena znanja.

Moram još jednom napomenuti da kvalitativno od svega ovog ni djevojčice nemaju koristi. Međutim činjenica da naše školstvo postavlja ocjenu u centar svih daljnjih zbivanja daje mi za pravo tvrditi kako one itekako profitiraju od ovakvog školstva.
Sportskim rječnikom djevojčice nakon osnovne škole startaju sa značajnom prednošću u utrku na vrlo kratkoj dionici. Vidimo kako ih dječaci sve teže sustižu.
Nije mi namjera povezivati sve ovo sa feminizmom iako znam da to nekima tako ne izgleda. Cilj mi je ukazati na jedan problem koji jednostavno vapi za istraživanjem i rješavanjem, ali se sustavno gura pod tepih. E to guranje pod tepih sam sklon povezati sa feminizmom i radom onih koji se trebaju brinuti za rješavanje disbalansa među spolovima.

Obrazovanje je u nas katastrofalno, projektirano je za 19 stoljeće, mislim da je ova stvar još izrazenija na fakultetima kako je sad uvedena bolonja pa se ispiti rješavaju preko koklovija bodovi se zbrajaju pa dobiju ocjenu nekoliko se puta desilo kad sam ja studirao da profesor-ica jednostavno odbila upisat neku ocjenu na kolokvijama jer joj se taj student iskazao na predavanju bilo da je dolazio na svako predavanje sjedio u prvom redu uredno pisao, ili sudjelovao u raspravi itd, jednostavno bi mu dali veću ocjenu i to javno rekli ili bi ih pozvali na dodatan usmeni i onda dali veću ocjenu.

Osnovnoškolci su najranjivija skupina koja se ne zna i ne može samostalno zaštititi od bilo kakvih nepravdi i diskriminacije. Tu je bitno djelovanje institucija.
Nepravde iz osnovne škole vrlo je teško ispraviti budući da je subjektivno ocjenjivanje jedini kriterij upisa u slijedeću fazu školovanja.
Osim toga mladi ljudi u toj fazi najpodložniji su različitim ideološkim utjecajima koji će snažno obilježiti njihov razvoj. Ako se tu počnu stvarati kompleksi teško će ih poslije korigirati.
Vrijedi to za oba spola, ali primjetni su napori ka intenzivnom rješavanju problema ženskog spola i gotovo maćehinski odnos prema problemima dječaka. Što više oni čija bi to trebala biti briga ponašaju se potpuno ignorantski nijekajući kako je sadašnja kombinacija školskog programa i prakse te upisa pogubna za ravnopravno sudjelovanje današnjih dječaka, a sutrašnjih muškaraca u društvu.

Kada smo kod lektira lako ćeš primijetiti da je na spisku 30 knjiga od kojih se obradi jedva trećina, a ta trećina je savršeno rodno uravnotežena. Budući da imam lektire od sve svoje djece, koje su sačuvane u svrhu recikliranja, mogu reći da tu dikriminacija ne postoji. Međutim postoji dikriminacija prilikom ispitivanja gdje se u principu, osim same činjenice da li je knjiga pročitana ili ne, prečesto ocjenjuje sposobnost memoriranja prilično nevažnih detalja, verbalne vještine ili urednost na uštrb razumjevanja biti djela. U sva tri slučaja djevojčice su tu uspješnije. I nemam ja tu preveliki zamjerki-sve su to bitni elementi za obrazovanog čovjeka.
Ono što me ponovo smeta jest da feminizam vidi sve potencijalne situacije gdje bi djevojčice mogle biti diskriminirane, a ignorira činjenicu da je prosječna ocjena iz HJ za dječake 3.19, a djevojčice 3.82. Pa zar je moguće da su i uz diskriminaciju djevojčice toliko bolje pitanje je koje si svatko onda treba postaviti. Zar je moguće da odgajamo generacije muških debila koji nisu sposbni biti bolji od djevojčica u NIJEDNOM PREDMETU? Čak niti tehničkom ili tjelesnom.

@cvjetić

Zašto očitu diskriminaciju proglašavaš 'tezom? Zašto ti to treba objašnjavati, kada su izneseni vrlo jasni i nedvosmisleni dokazi?

Dječaci dobivaju lošije ocjene iz svih predmeta za 0,4-0,5 boda u prosjeku.
To je OGROMNA RAZLIKA.
I zanimljivo, jedino u tjelesnom odgoju nije tako! Daj mi reci zašto?!

Sa takvim ocjenama dječaci su zakinuti kod upisa u srednje obrazovanje, jer su te ocjene glavni kriterij prilikom upisa.
I onda kada cure i dečki prođu srednješkolsko obrazovanje, djevojke i dečki imaju otprilike jednake ocjene na maturi, iako su djevojke zbog boljih ocjena imale veću mogućnost izbora i upisale 'kvalitetnije' škole.

Vrlo transparentan slučaj diskriminacije!

Zašto se do sada niti pravobraniteljica za žene (pardon, za spolove) niti ona 'za djecu' nisu nikada niti oglasile zbog ove teške i sveprisutne diskriminacije?

Bocko - pitam zato što je izrazito problematično govoriti o diskriminaciji *isključivo* na temelju rezultata, naročito objektivnih testova. Pazi da ne padneš u iskrivljenu logiku "reprezentativnih uzoraka" (koja ide otprilike: "ako *rezultati* nisu poštimani tako da odražavaju u malom spolne, etničke i sl. odnose, mora da je neki problem u samom testu ili objektivnosti").

Može se govoriti o tome je li *struktura* nekog testa takva da, gledajući kako je postavljen, više ide na ruku A ili B, uzimajući u obzir njihove relativne prednosti. Ali ako i A i B pišu isti šifrirani test, i rezultati im nisu jednaki, a naročito ako pišu isti šifrirani test nakon što se podjednako uložilo u njih (isti broj školskih sati, isti program itd.), tu NEMA diskriminacije samo po sebi - ono što ima je nejednak rezultat koji se onda može objasniti na različite načine.

Tjelesni me jest malo zapanjio, ali dvije stvari: to je 7. razred (dakle ipak prije nego što većina dječaka prođe kroz ogromni kvalitativni skok koji se reflektira i na kognitivne i na tjelesne sposobnosti), a i kad sam ja bila u školi tjelesni je bio odvojen (zasebni setovi kriterija). Logično mi je da nije odvojen, a naročito da nije odvojen u starijoj dobi, da bi dečki prešišali cure samo tako, jer se ne mogu uspoređivati prosječne fizičke sposobnosti muškaraca i žena. Anegdotalno, mislim da se nijedna od nas, ako se i bavila sportom i mogla mjeriti s dječacima tamo negdje do početke srednje, nakon tog nije.

Ja na pitanje "reprezentativnosti" gledam dosljedno, tj. jednako kao što nemam NAČELNI problem s time da dječacima ide lošije u školi (kad se eliminira kao uzrok prava diskriminacija), nemam niti NAČELNI problem s time da muškarci vode firme i sabore.

E sad, ako se vratim na pitanje što kome ide bolje: moje je iskustvo - čisto iz pozicije intelektualne iskrenosti, uzimajući pritom u obzir da možda imam statistički nereprezentativan uzorak i/ili da su možda uzroci nesrazmjera koji vidim suptilniji - da su curice, CETERIS PARIBUS, općenito malo bistrije do neke dobi, a da imaju značajnu prednost u jezičnom razvoju. Ceteris paribus, znači kad uspoređujem djecu u koju se otprilike isto ulagalo (dakle NE curicu obrazovanih roditelja koja ide u dobru školu s dječakom koji doma knjige nije vidio a roditelje nije briga ide li uopće u školu - već djecu iz otprilike sličnih, ako ne izravno iz ISTIH obitelji). Ta razlika u nekom trenutku ishlapi, pa i malo se obrne u korist muškaraca, kod odraslih. Nije specifična za Hrvatsku (viđam je i vani i to u zemljama s vrlo različitim obrazovnim tradicijama), nije specifična za moju generaciju (viđam je i kod ranijih i kod starijih generacija).

Ima još jedna stvar koju sam primijetila. Muškarci više teže biti na Gaussovim ekstremima, žene u sredini distribucije. To reflektira moje iskustvo, a literature iz psihologije potvrđuje da je i tu riječ o nečem univerzalnom: PROSJEK je otprilike tu negdje, ali kod muškaraca je veća zastupljenost diljem cijele krivulje. To objašnjava i zašto su nam redoviti najnesposobniji učenici u razredu bili dječaci, ALI i zašto su među najsposobnijima, naročito nakon tog nekog "izjednačavanja" u srednjoj, prevladavali dječaci. A i kad gledam svijet odraslih, ta neka razlika ostaje.

Dakle nemamo NUŽNO posla s diskriminacijom ako su *rezultati* nejednaki, tu treba biti jako oprezan s tvrdnjama.

Još jedno muško:

Napisao si jako puno stvari o kojima bi se dalo kvalitetno raspravljati; s dijelom se u načelu slažem, ali par opaski:

1) Kažeš da je diskriminacija u tome *što* ocjenjuje u lektiri. Ali, nije li logično da će - u nastavi hrvatskog jezika - jezična preciznost, širina vokabulara i sl. imati utjecaja? I da, baš suprotno, ne bilo fer da se NE uzme u obzir, čak i dvoje djece kažu "isto" (sadržajno), ako je jedno to bolje uobličilo jezično (formalno)?

Slažem se s tvojom opaskom da se tijekom cijelog obrazovnog ciklusa previše gleda na formu u odnosu na sadržaj (što dakle ima efekt cijenjena raznih zalaganja, urednosti i sl. nauštrb konkretnih rezultata) - to uopće nije sporno i to je jako gadan problem samo po sebi - ali nije li SPECIFIČNOST jezičnih predmeta važnost forme?

2) Mi smo imali pokuse u znanstvenim predmetima (ne svaki sat, ali dovoljno često) i iskreno nisam vidjela spolne razlike u tome da je djeci značajno to da imaju pokuse. Tj. od nedostatka praktične nastave će vjerojatno isto tako imati štete djevojčice kao i dječaci. Što znači da, ako sam u pravu, *isključivo taj aspekt*, izoliran, ne može biti primjer nečega što su škole napravile da specifično ide u korist djevojčica, a na štetu dječaka.

Isto, pazi da ne padneš u zamku da misliš da nedostatak pokusa sama po sebi znači više nego što znači. Meni recimo pokusi uopće nisu "trebali", u smislu da bi mi jasnoća konceptualnog razumijevanja sadržaja, OVISILA o tome imam li pokuse ili one - oni su mi bili extra, ne NUŽNI za uspjeh.
Sad, ako tvrdimo da imaju veću nužnost za dječake nego za djevojčice (a mislim da nemaju, ali opet možda moje iskustvo nije reprezentativno), to je istovremeno dokaz diskriminacije na štetu dječaka, ali i inherentne superironosti curica. Jer ako A kuži konceptualno sadržaj i bez demonstracije i praktičnog petljanja, a B baš treba taj dio da uopće skuži o čemu je riječ, ja ne znam kako tumačiti osim da kažem da A ima BOLJU intuiciju od B, VEĆU jasnoću u apstraktnom mišljenju. I to bi onda i dalje značilo da TREBAJU pokusi ako ti je B polovica razreda - ne bi bilo fer zanemariti potrebe distinktne grupe - ali i dalje bi značilo da A ima baš tu neku primarnu konceptualnu prednost. Ponavljam, moje iskustvo NE reflektira to (da dječacima "trebaju" pokusi, a djevojčicama ne, tj. da je nedostatak pokusa specifično na štetu dječaka), ali KAD BI reflektiralo, mislim da se ne bi moglo uteći ovakvim zaključcima.

3) Ovo s kontinuiranim radom i jedinicom - slažemo se (dapače, osobno imam isto iskustvo koje me svojedobno jako iznerviralo), ALI... ako pretendiramo da škola ima "odgojnu funkciju", nije li to za očekivati? Tj. nije li za očekivati, kao dio samog sustava, da će škola imati i vrednovati sadržaje koji nisu isključivo akademski, i koristiti ih kao prevagu u "ceteris paribus" situacijama? I ako idemo protiv toga, ne idemo li zapravo protiv "odgojne" škole prema školi koja je isključivo "obrazovna" (samo po sebi nije problem da netko ima takav stav, ali treba se iskreno reći što se želi od škole)?

4) Moje je privatno mišljenje da je stvarni problem hrv. školstva guranje jedne podle vrste pedagoškog konstruktivizma, a ne feminizam - a da ispada da takav pristup više ide na ruku curicama. Dakako, mogli bismo se pitati i imamo li takav pristup ZATO što više ide na ruku curicama (tj. što je pravi uzrok, a što posljedica), ali tu ulazimo u područje tvrdnji koje se ne smiju davati olako.

Kad ja gledam u kojem nam je smjeru krenulo školstvo, dobivam dojam da se problem može ugrubo opisati ovako: opasna vrsta konstruktivizma (koja često pretpostavlja da će dijete upijati osmozom, pa ako do tog ne dođe onda je kao problem s djetetom a ne s metodama), + JAKO prenaglašena kolektivna komponenta (grupni radovi i sl.) + prenaglašena odgojna komponenta (ocjene iz zalaganja s jednakom težinom "pravih") + općenito premalo konkretnog rada a previše "ekstra" sadržaja (razni odgoji i projekti nauštrb klasičnom radu).

To su sve ozbiljni problemi, ali ja ih ne mogu izravno derivirati iz feminizma ni na koji način. Možda u mom razmišljanju postoji neki problem koji ja u ovom trenutku ne vidim, ali meni se čini kao da ovaj zasebni set problema nema veze s nikakvim CILJANIM napadom na dječake u školi. Tj. jedno je tvrditi da je A možda *kolateralna žrtva* niza praksi koje su se pokalaze lošima a koje su možda počele i u dobroj vjeri, a drugo je tvrditi da postoji "urota" protiv A. Ne znam razumiješ li što hoću reći - slažemo se po mnogim pitanjima, ali ja sam skeptična da to ima izravne veze s feminizmom.

Evo pronašao sam i link na istraživanje www.sindikat-preporod.hr/arh/ho_rsb.pdf Tu su ti i standardne devijacije, a i podaci vezani za obrazovanje roditelja i uspjeh (na žalost u sedmom razredu samo je primjer iz biologije).
A ovdje je i link na istraživanje o inteligenciji i kompetencijama vezan za dob personal.lse.ac.uk/kanazawa/pdfs/PAID2011.pdf

Nadam se da ćeš se složiti kako ni jedno od njih ne može opravdati tvoje teze o tako velikoj razlici u zaključnim ocjenama.

Svoje stavove baziraš na iskustvu. Osobno nemam ništa protiv jer su i moji stavovi temeljeni na osobnim iskustvima oca djece oba spola, višegodišnjim istraživanjima (doduše amaterskim) temeljenim na razgovoru sa drugim roditeljima, dugom stažu u vijeća roditelja i kratkotrajnom iskustvu predavača stručnog predmeta.

Ono što me najviše smeta jest odbijanje razgovora o ovom problemu na nivou bilo koje instance koja bi mogla pronaći uzroka ovakve razlike u uspjehu osnovnoškolaca vezano za spol. Samim tim ovo se shavaća kao nešto sasvim normalno i prirodno, nešto što nije ni u primislima kao potencijalni problem. Najbolje što mogu čuti jest da možda postoji malo pozitivne diskriminacije, ali se to izjednači do kraja srednje škole. Kada bih čak i ovo prihvatio kao kvaziargument radi se o onom što je Bocko spomenuo-djevojke time dobijaju prednost koja je prilično teško nadoknadiva.

Rješenje vidim u prijemnim ispitima-kako za fakultete tako i za upis u srednje škole. Iako je to daleko od cjelovitog rješenja problema mislim da je daleko pravednije od ovog što sada imamo.

Dok sam pisao komentar radeći još nekoliko stvari došao je ovaj tvoj zadnji koji još nisam pročitao. Dakle moj zadnji komentar nije u obzir uzeo tvoj zadnji upis. Kada uhvatim vremena pročitat ću ga uz napomenu da se unaprijed radujem jer u tebi vidim kvalitetnog sugovornika.

Na kraju se opet sve izjednači jer dok u školi cijene one koji marljivo uče, šute i imaju dobre rezultate, dok se bučni kažnjavaju (bez obzira na rezultate); na radnom mjestu je potpuno obrnuta situacija.

I imamo to što imamo - djevojčice su uspješnije u školi, dječaci (muškarci) na radnom mjestu i u penjanju na više pozicije.

JJM:


1) Prvi link (Jokićeva prezentacija)
Prvo, moram reći da sam IZRAZITO skeptična kad god pročitam formulacije poput "usmjerenost na učenika", "razvoj kompetencija", "cjeloživotno učenje", "formativno vrednovanje" - zvuče lijepo, ali najčešće (poglavito u stranoj literaturi, odakle su preuzete) skrivaju upravo onaj vid pogubnog konstruktivizma o kojem sam govorila.

A sad specifično glede odnosa spolova, pogledaj npr. str. 35 - kad se probiješ kroz te eufemizme, zagovaraju razvoj situacije upravo u smjeru koji će dodatno štetiti dječacima (i djevojčicama, ali vjerojatno nesrazmjerno dječacima). Govore o izbjegavanju "ispita visokog rizika" (čitaj: NE prijamni, tj. bilo kakvo jednokratno kumlativno ocjenjivanje), o "formativnom vrednovanju" (čitaj: konačna ocjena rezultat više manjih, od kojih nisu sve nužno iz pravih ispitivanja), "vrednovanje kao učenje a ne kao naučeno" (čitaj: počet će govoriti o "važnosti procesa" a ne rezultata, to na mala vrata uvodi još VEĆE ocjenjivanje poslušnosti i zalaganja).

Ja se slažem s tobom da treba uvesti prijamne ispite u srednje škole, koji možda ne bi nosili 100% težine, ali mislim da je nedopustiv trenutačni model upisa.

Ove formulacije koje ja čitam u toj prezentaciji su po mom mišljenju opasne. To je identična retorika koja je vani dovela do obrazovnih kaosa, a ključna riječ je "kompetencija" (vrlo mutan pojam iza kojega se svašta može skrivati, a naročito pad akademske vrijednosti i preciznog definiranja ishoda učenja).

Naravno, uvijek postoji teoretska mogućnost da su ljudi kod nas toga svega svjesni i da žele ići u dobrom smjeru i da će izbjeći sve klopke u koje su upali vani, ali ja se zadnjih godina stvarno već počinjem ježiti na retoriku "kompetencija", "učenika u središtu" i sl. S tim su počeli na mala vrata kad sam ja bila pred krajem srednje, mislim da su tad negdje krenuli s HNOS-om, a daljnji razvoj situacije nije slutio na dobro; ne znam, u tom smislu, hoće li ova reforma nešto poboljšati. O Jokićevom radu ne znam skoro ništa osim da se bavio fenomenom instrukcija (tj. "paralelnog" školskog sustava), što me u nekom trenutku zainteresiralo jer sam i sama primijetila koliko su rasprostranjene na svim razinama obrazovanja.


2) Glede drugog linka - iskreno imam veliku načelnu zadršku u vezi toga što "testovi inteligencije" uopće "mjere" (i sam koncept "mjerenja" je SULUD, znanstveno SULUD, u kontekstu u kojem nemamo objektivne mjerne jedinice - ježim se kad god pročitam pseudo-znanstvene formulacije tipa "MJERENJE kvalitete" i sl.). Pogledaj recimo str. 3 tog linka, gdje su navedeni koji testovi su korišteni, jedan od njih za djecu od 7 god. je "draw-a-man test", što u praksi hoće reći da izvlače zaključke iz toga koliko crteži imaju detalja - ne znam je li tako nešto uopće INDIKATIVNO za inteligenciju. Nećeš vjerovati, ali u tom testu oni stvari daju neke "bodove" po detaljima i onda dolaze do nekih "kvantitativnih" (smijem se dok ovo pišem) zaključaka.

Drugi testovi koji se spominju na istoj stranici su razini "reading comprehension" - to znači sve i ništa, često su takvi testovi izrazito dvosmisleni. Slični trikovi se koriste na svim razinama obrazovanja, ja dok sam učila za američki GRE sam na prvi pokušaj iz knjige koja te za to priprema SKORO SVE FULALA jer sam upala u te dvosmislene zamke, a onda sam skužila njihovu "logiku". I općenito, kad god se takav test može "gamat" (tj. skužiti "logiku" na kojoj se bazira) pitanje je koliko ima veze s inteligencijom. I drugi testovi iz kojih se "ekstrapoliraju" podaci u vezi inteligencije puno više počivaju na konkretnim znanjima nego na apsktraktnim "sposobnostima". Čak i spacijalni testovi se baziraju na Ravenovim matricama; pola "jezičnih" testova su u biti matematički (tj. matematička logika iza slijedova slova). Nema dodataka da vidimo koje su točno testove koristili za to istraživanje.

Ne znam, možda sam ja previše cinična, ali ja stvarno više ne doživljavam za ozbiljno skoro ništa od tih "istraživanja" koja "mjere" vrlo dubiozne koncepte za koje ne postoji objektivno uporište i mjerne jedinice. Ako ćemo govoriti o ozbiljnijim *fundamentalnim* medicinskim istraživanjima (s fMRI itd.), to je jedno (mada i to dolazi sa svojim setom epistemoloških i metodoloških problema), ali *fenomenološki* testovi su drugo.

I zato ja govorim iz svog iskustva :-)
Ne čak ni zato što ne bih imala nekog akumuliranog znanja po pitanju psiholoških istraživanja, već zato što sam počela jako ozbiljno propitivati načela i metodologiju na kojima se ona temelje, pa i same definicije koncepata koje istražuju.

A pseudo-znanost vrvi gdje god se okreneš.

I da se vratimo na temu, ja ne znam, u konačnici, koje su kvalitativne razlike (neurološke itd.) između dječaka i djevojčica; ne znam čak niti je li trenutni model zajedničkog obrazovanja najbolji mogući (mada, da ih odvojimo po spolu u različite škole, na temelju ideje da uče prerazličito, izložili bismo se čitavom jednom drugom nizu potencijalnih problema i skakanju u razne "determinizme" koji možda nisu opravdani).

Slažemo se, na vrijednosnoj razini, da treba govoriti i o onome što potencijalno predstavlja problem za dječake kao i za djevojčice, i da se ne smije ići na ostvarivanje benefita jednih izravno nauštrb drugih.

No sustave je često teško "optimizirati", tako da je moguće da su neki od ovih negativnih efekata slučajni.

Baš sam se raspisala, nisam mislila ići u ovolike detalje. :-) A i nije baš skroz vezano uz temu, već više moji stavovi općenito glede obrazovanja, pouzdanosti psiholoških istraživanja i sl.

P.S. Ja inače nemam veze s feminizmima i rodovima, naletjela sam na ovaj portal slučajno. Obično nemam vremena ni živaca sudjelovati u pisanim diskusijama online, ali mi je zapalo za oko o čemu ste govorili pa sam se zato uključila vlasititim iskustvom, a onda i ovim "esejima".

evo link na članak u the economist sa brojnim podacima

www.economist.com/news/international/21645759-boys-are-being-outclassed-girls-both-school-and-university-and-gap

i ovo

www.economist.com/blogs/economist-explains/2015/03/economist-explains-3

@cvjetić
Prvo da repliciram na dio sa pokusima iz pojedinih predmeta. Mislim da se mojom krivnjom nismo razumjeli. Osobno smatram da je nedostatak pokusa jednako loš i za dječake i za djevojčice. Sjećanja na pokuse iz osnovnoškolskih dana spada u rijetke trenutke koje prilično jasno imam urezane u pamćenje zajedno sa kontekstom.
Ali ja ovdje nisam mislio na kvalitativnu dimenziju izvođenja nastave korištenjem pokusa. Pokusi imaju sasvim drugu funkciju. Isto kao što su to imali domaćinstvo, obrana i zaštita ili tjelesni odgoj. Oni unose dinamiku u višesatni boravak u školi koji je uglavnom statičan. Danas je lako moguće promatrati funkcioniranje mozga oba spola u određenim životnim situacijama. Da ne pišem Markove konake o tome ima dosta materijala zajedno sa snimkama moždane aktivnosti pa koga zaista zanima vrlo će se lako informirati.
Takva istraživanja pokazuju da ovakav način predavanja ne odgovara dječacima. Ne odgovara ni djevojčicama, ali one su daleko duže sposobne održati mozak u "budnom" stanju te time stvoriti sliku motivirane i zainteresirane osobe što danas ima veliki utjecaj na ocjenu jer je to jedan od pokazatelja "kontinuiranog rada".
Ubacivanje dinamike u nastavu makar i u malim količinama rezultira podizanjem aktivnosti i motivacije kod dječaka tokom nastave i u predmetima kod kojih nije moguće proizvesti moving.
Kao što rekoh o ovom postoje materijali pa ne bih u detalje. Ostaje pitanje zašto uporno guramo model koji nije dobar ni za djevojčice, a dječake udaljuje od škole?

Što se tiče odgojne funkcije škole vrijedilo bi napraviti istraživanje koliko snižavanje ocjene zbog nepisanja zadaća, neurednosti i "nezainteresiranosti" (referenciram se na dio o radu mozga) imaju utjecaj na učenike koji usprkos svom "neradu" imaju daleko veće znanje od onih koji "kontinuirano rade".
Znam koliko je frustracija kod moje djece (inače jako dobri matematičari) izazvalo pisanje zadaće koji se sastoje od rješavanja gomile zadataka koji su po težini daleko ispod njihovih mogućnosti. O ovom bih mogao naširoko jer sam imao pravu aferu zbog toga, ali zaključak je kako se više cijeni rad bez rezultata nego rezultati do kojih se došlo na način koji ne propisuje kruti sustav.

Što se tiče četvrte točke mogu se složiti. Možda to nema veze sa feminizmom. Ali sam uvjeren kako sa feminizmom itekako ima veze činjenica što se ovakvim muškim problemima ne daje nikakva važnost. Znaš li šta je meni odgovorila forumašica koja je nastavnica i deklarira se kao feministica kada sam govorio o ovom problemu? Kme, kme. Danas nije politički korektno govoriti o muškim problemima pored svih ženskih problema i pored tisućljetnog muškog patrijarhata koj je ugnjetavao žene. Za takav opći stav krivo je feminističko lobiranje i propaganda.

Ono što ja želim jest da se o ovom problemu progovori. Kada sve oduzmemo i zbrojimo-i feminizam, i patrijarhat, i lijenost, i agresivnost, i IQ, i videoigrice ostaje činjenica da dječaci postižu lošiji uspjeh u svim predmetima, da upisuju lošije škole i da su sada već značajno manje zastupljeni u visokom obrazovanju. Možda je veći problem od samog problema što to nitko ne smatra zabrinjavajućim. Znamo što se sve radilo dok je sa fakulteta izlazilo više muškaraca. Zar moramo ponovo raditi istu grešku?

Istraživanje gospodina Jokića linkao sam jer je ono jedno od rijetkih javno dostupnih gdje se mogu pročitati statistički podaci vezani za uspjeh po spolu. Iako je to danas sasvim jednostavno dobavljivo onima koji imaju pristup e-matici imam dojam da se ti podaci kriju ili ih smatraju sasvim nevažnim. O samom istraživanju imam poprilici jednako mišljenje kao i ti.
Podatke o IQ-u linkao sam jer su oni temelj za propagandu koja kaže kako je razlika u uspjehu normalna budući da su djevojčice inteligentnije.
Do medija, ali i onih koji donose zakone dolaze filtrirane podaci bez spoznaje "istraživanjima" koja su dovela do takvih zaključaka.To je identičan slučaj kao i pravobraniteljičino predstavljanje istraživanja o spolnoj uravnoteženosti prilikom odlučivanja. Do političara koji podižu ruku doći će samo podatak o 80% firmi koje postižu bolje rezultate jer imaju žene na funkciji. Kako se do toga došlo ostat će mala pravobraniteljičina tajna, ali će kvote proći. Ako ne sada onda za godinu-dvije kada se pojavi još veći broj takvih istraživanja u kojima se prvo navedu željeni rezultati, a zatim sve prilagodi kako bi oni izgledali korektni. Kada je feminizam u pitanju oni čak ni matematički nisu točni.
Na isti način će jedan prosječni hrvatski političar dići ruku protiv bilo kakvih promjena koje bi dječake vratilo u igru iz jednostavnog razloga što mu je normalno da imaju lošije ocjene iz svih predmeta jer su gluplji od djevojčica. Propaganda radi svoje, a ja se trudim ljude navesti da barem razmisle o svemu.

JJM:

Mislim da se slažemo po skoro svemu.

Ja sam vjerojatno bila dio neke "prijelazne" generacije koja je krenula u školu tamo negdje potkraj rata, a maturirala usred prve dekade dvijetisućitih. Dakle, mi smo VEĆ bili generacija koja je imala skraćene satnice odgojnih predmeta, koja više nije imala domaćinstvo i obranu, koju su zakačile novotarije poput vjeronauka ili, nešto kasnije, pro-EU tematika, ali smo JOŠ bili generacija koju nije zakačio HNOS i vanjska vrednovanja i sve reforme vezane uz to, koja je izbjegla većinu konstruktivizma (i dalje smo dobili solidne temelje) i koja se upisivala na fakultete na temelju prijamnog.

Primijetila sam da se škola počela mijenjati još dok sam ja bila u njoj, ali sam promjene viđala na mlađoj djeci, sestrama i braći prijatelja, kao i prema onome što su mi pričali prosvjetari u široj obitelji. Tako da je sasvim moguće da je u zadnjih 15-ak godina došlo do *nečega*, što si ti možda na svojoj djeci jasnije vidio, a što je mene ipak većim dijelom zaobišlo, te da si možda bolje u stanju locirati problem i procijeniti da je novi model znatno pogubniji za dječake.

Glede tih "predaha" o kojima govoriš, to je vjerojatno stvarno spolno-specifičan problem za dječake. Nevjerojatno mi je koliko mi je (odraslih) muškaraca to reklo, iz raznih dijelova svijeta s razlitičim školama - iz USA, Francuske, itd. - da im je kao djeci falilo nekog ispušnog ventila ured nastave, odmora, drugačije strukturiran školski dan.
Ja sam recimo bila baš obrnuto dijete. Da se *mene* pitalo, odmora možda ne bi ni bilo, nego bismo sjeli na 3-4 sata u komadu, sve odradili na najefikasniji mogući način s najmanje uloženog vremena, izbacili sve "ekstra" (sve "kreativne radove", "grupne radove", "praktične radove", sve to što oduzima vrijeme, a što *meni* nije bilo od neke dodatne vrijednosti), i bok - ostatak dana slobodno vrijeme, a svatko neka uči prema potrebi. Gledajući unazad, ja sam baš nekako *zamjerala* tim odgojnim predmetima, satovima razrednika, satovima ponavljanja itd., u mojim očima je to sve bilo gubitak vremena i strašno mi je išlo na živce, kao da su to izmislili samo da me dulje drže u školi. Tako da mi je fascinantno, čisto kao razlika među ljudima (ne znam koliko je reprezentativna za moj spol) kako *isti* elementi pomažu i odmažu različitim ljudima. Ja mislim da bih svisnula da sam imala još više movinga, dok kao što ti kažeš mnogoj djeci baš to treba da se mogu koncentrirati i da mogu izvući korist iz škole.

Zato i kažem, ne znam, teško je pitanje kako sustav "optimizirati" da svoj djeci bude dovoljno u redu. Drago mi je npr. ako su iz tvog iskustva lektira ujednačene - znam da to dosta ovisi o izboru nastavnika, ali eto *meni* se baš nekako urezalo u sjećanje da su u višim razredima bile naklonjenije dečkima. Što ne znači sad da se tu smatram nekom "žrtvom", ali to je bio primjer kako je u tom istom sustavu moguće imati obrnuto iskustvo, tj. smatrati da su postojali elementi sustava koji su bili više na ruku dečkima. Čak i famozna zalaganja npr., tamo se mogla dobiti ocjena za kojekakve dodatne projekte, i kad razmislim i gledam unatrag, stvarno mi se ne čini da su djevojčice koristile tu mogućnost više od dječaka - SVI kao da smo kužili da je to prilika za laku peticu i umjetno pumpanje prosjeka. Tj. eksploatirali smo sustav na isti način, a onda dođe netko tko mi tvrdi da je prisutnost takvog elementa u sustavu "feminizirajuća", tj. nešto što je specifično u korist djevojčica... možda i nije. Ne znam.

Btw, kad već trošim produljeni vikend na eseje, još dvije napomene i onda ću zašutiti, obećajem :-)

1. Patrijarhat i sl., ja ti iskreno mogu reći da sam prvi put čula za te pojmove nakon 20. godine. Apsolutno me NITKO, NIKADA, nije podučavao o nikakvim sistemskim iskorištavanjima samo-žena (podučavali su me o tome kako je ljudima u prošlosti bilo teško i kako su imali smanjene mogućnosti u odnosu na danas, kako su prilike bile krutije ZA SVE i načini optimizacije odnosa u društvu uvjetovali krutije uloge ZA SVE - dakle NE kao specifično ženski problem!), niti ikakvom "zamjeranju" prema muškarcima. Sve ovo što neki komentatori ovdje imputiraju "feministkinjama" se eventualno odnosi na mentalni sklop jako malog broja žena, naročito u HR (a i u USA, odakle potječe ta retorika koju je EU uvezla, imam dojam da su debela manjina).

Ja definitivno imam neke specifične interese kao žena (i to otvoreno kažem), ali su vezane za trudnoću-porod, društveni treman majčinstva, mogućnost kraćeg i fleksibilnijeg rada za žene koje su odabrale imati više djece itd. Kakve kvote, kakvo "naštimavanje" školskog sustava protiv dječaka (i sama ću možda imati sina!), kakvo pirenje međusobnih zamjeranja po fiziološkim specifičnostima ("mi moramo rađati" vs. "mi moramo ratovati" tip rasprava) - vjeruj mi, većina žena se ne bavi ničim od toga. Možda jesu slijepe na neke muške probleme jer im nitko (još!) na to nije skrenuo pažnju, ali mislim da je jako rijetko u pozadini nekakva istinska zloba ili nebriga. Zato je, kao što kažeš, važno raspravljati o svim ovim pitanjima iz SVIH relevantnih perspektiva, i "ženske" i "muške", kako bi se pomirili različiti interesi ili došlo do nekih razumnih kompromisa.

2. Kvotama se protivim, ali im se protivim KONZISTENTNO: ja nemam problem s 90% muškaraca u saboru, ALI niti problem s 90% učiteljica u školama. Ako spolovi neravnomjerno gravitiraju različitim zanimanjima, meni je to u redu i mislim da je optimizacijsk bolje da što više ljudi radi tamo gdje se nalazi, što je usklađeno s njihovim sposobnostima, ambicijama i drugim prioritetima.
I tu vidim dosta licemjerja kod onih koji zagovaraju muška prava (ne govorim o ikome ovdje specifično, već nešto što sam primjetila općenito): ne bi kvote, ALI "feminizirane" škole nisu dobre jer je previše ženskog osoblja (dakle DE FACTO žele kvote u školstvu za muškarce). To mi se ne sviđa, jer ako netko nije za kvote, onda nije za kvote konzistentno, dakle U NAČELU nema problem niti sa 100% ženskog osoblja u školama.


OK, toliko od mene, ispričavam se na poduljim postovima i monopolizaciji rasprave u nekom smjeru (koji je imao smisla samo u mojoj glavi), čisto me zainteresiralo kao tema :-)
Drago mi je da se raspravlja o ovome.

@cvjetić

Prvo, moram napisati da je pravo olakšanje ovdje imati neku žensku koja ima znanja i želi argumentirano raspravljati o ovim problemima. Uistinu je ovdje općenito prisutno previše ideoloških dogmi koje priječe raspravu.

Prvo - o ocjenama dječaka u tjelesnom odgoju koje su jednake onima u djevojaka.
Jesi li razmislila o činjenici da u tjelesnom imamo za djevojčice zene profesorice tjelesnog, a za dječake muške profesore. Tako nije ni u jednom drugom predmetu.
Što misliš, bi li to mogao biti jasan indikator zašto u tjelesnoj nastavi nema diskriminacije u ocjenjivanju?

Drugo - ovo o distribuciji IQ po Gaussu za spolove - eto, neka su ovdje prisutne feministice jednom i iz usta jedne osobe koja je stručna i pritom je žena čule o tome.
To je nešto što stalno na raznim forumima i u rapravama spominjem već godinama. Ta distribucija savršeno objašnjava zašto je više muškaraca u 'gornjim', najvišim sferama društva. Zašto ih je večina u MENSI, u upravnim odborima tvrtki, ogromna većina izumitelja i vrhunskih znanstvenika, kompozitora, itd, itd.
Samo što ih je iz istog razloga velika većina u odnosu na žene i radnika u ćistoći,kopača kanala, beskućnika, alkoholičara i propaliteta.
Ali žene i naročito feministice uporno gledaju samo prema gore i traže 'ravnopravnost' pritom ignorirajući ovu činjenicu.


Problem sa 90% učiteljica u školi je stvaran problem, a problem sa 80-90% poitičara i saborskih zastupnika zapravo uopće ne postoji.

Saborski zastupnici u ginocentričnom društvu koje postoji od pamtivijeka ( a ne patrijarhalnom kako se to pogrešno naziva) izglasavaju zakone koji idu u korist ženama, a protiv interesa muškaraca. Da nije tako, žene danas ne bi imale pravo glasa ni ikakva prava, zar ne?

S druge strane, 90% učiteljica u školama utiče na nevjerojatnu feminizaciju cijelog sustava obrazovanja. Danas su školski programi i cijeli sustav nastave totalno prilagođeni curama, a dodatno se uvode razni genderistički i feministički eksperimenti koji stvaraju frustracije kod dječaka. Traži se mirno i pozorno slušanje nastave, isprazno biflanje bez zanimljivog eksperimentiranja kojem su dječaci skloniji. Traži se 'mir' pod pauzama, ne dozvoljava se nikakvo trčanje ili kakve druge živahne aktivnosti. Dječake koji su nemirni u USA se proglašava ADHD slučajevima i doslovno šopa sedativima.

Stručnjaci i liječnici već više od desetljeća upozoravaju na ove ozbiljne probleme, ali prevladavajuća obrazovna elita toliko je zaljubljena i impregnirana feminističkim dogmama da to ignorira i želi doslovno od dječaka stvoriti 'curice s greškom'.

Da se tu nešto učiniti, a da se pri tom ne inkomodiraju djevojčice. U doba mog školovanja za vrijeme velikog, ali i 10 minutnog odmora smjeli smo otići u sportsku dvoranu koja je bila u sklopu škole, bacati loptu u koš i koristiti sprave. Danas je dvorana zaključana u tim terminima. Također smo smjeli otići na sprave koje su bile na minutu od škole, ali ne u sklopu škole. Isto je vrijedilo za nogomeno igralište preko puta. Iskreno, ne znam da li je to bilo po kućnom redu, ali nas nitko za to nije kažnjavao. Ionako je danas ta vanjska infrastruktura zamjenjena dućanima, a ova sa spravama je zapuštena do neupotrebljivosti tako da tamo nitko ne bi išao i da ne postoji Školski kućni red koji to danas izričito brani.
Kućni red škole mojih klinaca (nij eist aškola u koju sam ja išao) jasno kaže da se za vrijeme velikog odmora smiju koristiti sam dvije klupe za sjedenje ispred same škole (to je u njenom sklopu). Odlazak na betonirane sportske terene udaljene cca 50m od škole zabraneno je. To nij ekrug škole već vlasništvo grada. Djeca krše pravila i odlaze tamo, ali onda u školu pozivaju roditelje. Ako se roditelji i "škola" ne usaglase onda se problem rješava tzv. kaznenim ispitivanjem (naravno da to formalno ne postoji). Mnoge nastavnice/i imaju praksu pitati one učenike koji su iz zbornice primjećeni na sportskim terenima, a oni nastavnici/pedagozi koji u potpunosti podržavaju kućni red znaju neplanski pitati učenike koji bi na sat došli crveni u licu, znojni i zadihani i to usprkos tome što mirno sjede. U 99% slučajeva to su dječaci. Izvrsna odgojna metoda osobito kada svrha ispitivanja nije provjera znanja već davanje što lošije ocjene kao odgojne mjere.
Moram priznati da sam išao u školu u neka druga vremena. To su bila vremena kada naslovnice tiskanih i internet izdanja nisu punile vijesti o djevojčici kojoj je stolica uštipila prst "do krvi" ili o učenicima koji su na hodniku gurnuli jedan drugog. Isto tako u to doba, na neku čudnu foru, iza svakog grma nije se skrivao pedofil. Ovakvi moji stavovi inače ne nalaze na nimalo odobravanja jer "djecu nikada ne možemo dovoljno zaštititi". Pitam se samo koliko je to stvar paranoje, a koliko razumnih procjena?

Kada smo kod lektira i pismenosti mi roditelji znamo da dječaci čitaju manje od djevojčica. Zna to i struka. Čitanje je važno. I sad mi imamo 30-ak lektira iz kojih odabiremo 9 ili 10. Djevojčice će manje-više pročitati i one koje ih zanimaju kao i one koje teže mogu progutati. Dječaci će pročitati samo one koje ih zanimaju. I tu u igru ulazi ono za što vjerujem da je dio gender ideologije. Nije mi jasno zašto se učenicima ne da mogućnost biranja što će čitati. Stavimo jednu "mušku" lektiru i jednu "žensku" i neka učenici sami izaberu. Ne vidim da bi to previše optereilo nastavnike, a ono što bi trebao biti glavni cilj, a to je da se dječaci motiviraju za čitanje, bio bi postignut. Nikako to ne bi bilo 100%, ali pomaci bi bili veliki, a da pri tom nitko ne bi bio diskriminiran. Ali ako negiramo biološke različitosti i sve strpamo u sferu socijalnog konstrukta onda je jasno zašto ovo nije moguće.

Na kraju o aktivnosti na satu. Upravo skeniranja mozga pokazuju kako način na koji se prezentira gradivo i izostatak dinamike koja se, kako sam naveo, može postići i izvan sata na mozak dječaka djeluju poput kratke epizode depresije. Naravno ne na sve. Sjetimo se Gaussove krivulje. I danas imamo dječake koji odgovaraju čak i kako nisu prozvani samo da bi demosntrirali svoje znanje i spriječili druge da budu jednaki ili bolji. I to su ti dečki kojima su nastavnice naklonjene i koji si mogu dozvoliti ono što "nije dozvoljenio volu". Ali ne postoji škola samo zbog najboljih. Šta je sa ostalim koji čine većinu?

I da završim sa 90% nastavnica. Na žalost tu se uplela gender i homo ideologija i sa svih naslovnica viče kako nuklearna obitelj nije ni malo bolje mjesto za odrastanje od bilo koje druge kombinacije. Tu se ponašam primitivno, diktatorski i netolerantno. Ma koliko mi se studija ponudi koje tvrde gore navedeno ja se neću složiti. Otac i majka ili, bolje, muškarac i žena potrebni su za stvaranje kompletne osobe. Šta mi danas imamo? Imamo to da je moj sin čudom izbjegao da osnovnu školu ne završi, a da nije imao ni jednog nastavnika. Zamjena zbog porodiljnog to je onemogućila. U vrtiću je imao tetice. Praktički, osim mene, nije imao muški model koji bi oblikovao njegovu testosteronsku stranu. I to je još dobro. A šta je sa onih cca 200.000 samohranih roditelja od kojih su 90% majke. Koji je njima muški model ponuđen kao uzor s kojim bi poistovjetili? Rambo, Justin Bieber ili možda Mladen Grdović. A možda i Jihad Joe. Ako ništa on "pripada".

Da završim svoj esej. Dječaci nisu djevojčice sa flerom. To su naša sinovi, budući supruzi naših kćeri, ljudi sa kojim ćemo sutra raditi i djeliti dobro i zlo. Njihova sreća je i zalog naše uspješnosti.
Cvjetić, hvala ti što si se uključila u raspravu. Ovo je do sada moj osobni vrh vrhova u komunikaciji oko ovih problema i pokazatelj kako treba pristupati muško-ženskim odnosima.

@cvjetić

Ne većinu su ti odgovorili ostali komentatori, ali oko ovoga si jako, jako u krivu:

"1. Patrijarhat i sl., ja ti iskreno mogu reći da sam prvi put čula za te pojmove nakon 20. godine. Sve ovo što neki komentatori ovdje imputiraju "feministkinjama" se eventualno odnosi na mentalni sklop jako malog broja žena, naročito u HR (a i u USA, odakle potječe ta retorika koju je EU uvezla, imam dojam da su debela manjina)."

Ja sam prvu feminističku knjigu pročitao s nekih desetak godina jer sam ju imao u kućnoj biblioteci (evo je još i danas) - bili su to Smrtni grijesi feminizma Slavenke Drakulić, a kroz dobar dio moga školovanja feminizam je bio stalna "sjenka". Mnoge feministice poznajem i osobno. Za svaki tekst ovdje na Libeli ili na bilo kojem drugom feminističkom portalu mogu ti jasno reći kojoj struji pripada i na kojim se ideološkim postavkama bazira.

Otprilike prije jedno desetak godina počela je radikalna i silovita kriminalizacija muškaraca. To ide toliko strelovito da je praktički nemoguće sve i pohvatati. Dosta nas muških ovdje o tome je pisalo. Radikalnih feministica doista nema puno, ali klasični radikalnofeministički narativ o muškarcu kao ultimativnom nasilniku i silovatelju u potpunosti je ušao ne samo u medije i općenito u popularnu kulturu nego i u legislativu. Primjera ima koliko hoćeš: promjene i donošenje niza novih (kaznenih) zakona, pokreti protiv ovakvog ili onakovog "muškog" nasilja, serije i knjige o psihopatima, serijskim ubojicama i svim "muškarcima koji mrze žene", akcije i aktivnosti oko problema svake treće žene koja trpi obiteljsko nasilje, o svakoj trećoj silovanoj, itd, itd... To što većina žena nisu radikalne feministice ne znači ništa jer jako velik broj žena, ako već i vidi nešto sporno u tome, neće otvoreno se usprotiviti.

Otprilike u isto vrijeme ide također strelovita demaskulinizacija muškaraca o kojoj je nešto, evo, napisao i JJM na primjeru feminizirana školstva.

A treće, i po meni možda i najvažnije, jest to da velika većina žena, rekao bih čak 99% ispod 50 godina ima makar internalizirane vrijednosti liberalnoga feminizma. Posljedica toga je odumiranje braka i sve veći broj razvoda, sve manje djece, sve više samaca (ne svojom voljom), i općenito sve više frustriranih, nezadovoljnih i ogorčenih (onim drugim spolom) muškaraca i žena.

ovo je zanimljivo

mra-uk.co.uk/?p=437

Zanimljivo je i kako muškarci na libeli komentiraju uglavnom u ranim jutarnjim satima, dok se komentar feministkinja rijetko viđa prije podneva.

U svojim dosadašnjim komentarima nisam se ni dotaknuo mogućih posljedica koje ovakvi rezultati imaju na samopouzdanje, opsihu i radne navike dječaka. Rješenje sam pokušao naći u sadašnjim okvirima obrazovanja i kriterija ocjenjivanja. Znači sve se ovo svodilo na što bolju prilagodbu dječaka postojećem stanju, a bez ikakvih promjena koje bi išle na štetu djevojčica ili mjenjale postojeći kriterija ocjenjivanja.
Zašto kažem da je ovo ipak vrh vrhova u pokušaju iznalaženja rješenja? Pokušat ću sumirati kako je to do sada išlo:
-Kme, kme
-Evo još jedne muške teorije zavjere sa zlim ženama u glavnim ulogama
-Muškarci se ne mogu pomiriti da su žene ravnopravne i plaču za prošlim vremenima
-Nagrađivanje "ženskih" karakteristika(urednost, poslušnost) je patrijarhalni obrazac daljneg jačanja stereotipa
-Negiranje postojanja bilo kakvih razlika u ocjenama(ne u načinu ocjenjivanja nego baš u ocjenama) i to nakon prezentiranja statističkih podataka
-Na ovaj način muškarci se očvrsnu i poslije lakše suočavaju sa problemima. Školstvo ide na štetu žena.
-Sada kada je postignuta jednakost u nekim djelatnostima muškarci bi povlastice. Inače 90% žena u školstvu, >75% sudstvo, 100% vrtići, 95% CZSS, 65% gimnazije, 65% izlasnost s fakulteta tretiraju se kao ravnopravnost. Ovo vrijedi za sve djelatnosti u kojima su žene nadzastupljene. Obrnuto je diskriminacija.
-Škola je najbolji primjer patrijarhata. Kada su se žene dokazale kao bolje muškarci ih pokušaju zaustaviti tako da su onemogućili kažnjavanje muških delikvenata čije je zadatak spriječiti djevojčice u napretku.
-djevojčice su inteligentnije i više rade te su ove ocjene realna slika
-Nije točno. Kada sam ja (moj sin/kći) išla u školu...ovdje dolazi primjer diskriminacije djevojčica.
-Tvoji muški potomci očito su pametni na taticu pa ne briljiraju u školi i sada su ti za to krive feministice.

Ako netko želi raspravljati o ovom ozbiljnom problemu molim da se suzdrži od davanja komentara puput ovih gore iako bi se o nekim dalo raspravljati.
Pozivam Libele da uz članak o očevima i dobivanju roditeljske skrbi, koji pripremaju već duže vrijeme, napišu i jedan o ovom ništa manje ozbiljnom problemu. Mislim da je barem jednako ozbiljan kao i seksizam u Disneyevim filmovima.
Besmisleno mi je dalje ovdje pisati o ovom. Ne samo što je offtopic nego će zainteresirani vrlo teško pronaći ove upise unutar tema o kvotama u upravnim odborima. Zato molim Libelu da nešto učini. Neka to barem bude oportuni potez. Ako ništa barem će izbiti adute iz rukava onim koji ih "cijepe" zbog 70000 kn državne dotacije.

Iako sam rekao kao neću više ovdje pisati o razlikama u ocjenama djevojčica i dječaka danas me kolegica "bocnula" kako nisam bio korektan i kako sam prešutio jednu veliku činjenicu-djevojčice u toj dobi imaju daleko bolje vještine čitanja, pisanja i razumjevanja pročitanog, a to su temelji za uspjeh u bilo kom drugom predmetu. Pa da i to spomenem i tako zaokružim cjelinu.
Pogledamo li različita istraživanja vidjet ćemo da je to zaista tako. PISA test, koji se piše i u Hrvatskoj, pokazuju da djevojčice u takvom testu imaju čak 45 bodova više od dječaka što je velikih 10%. Na žalost tom se činjenicom manje bavimo nego što se bavimo zaostajanjem djevojčica na PISA testu iz matematike koji iznosi nekih 15-ak bodova ako se dobro sjećam.
Čitajući različite studije sa ovom tematikom ne mogu se oteti dojmu kako se ta razlika preuveličava do te mjere kao da su dječaci neandertalci koji mumljaju i reže. U stvarnosti razlike su vrlo malene. Ovakvi rezultati odnose se na tekstove kod kojih obično treba čitati između redova. Dečkima to teže ide.
Međutim kada treba povezati razumjevanje teksta sa znanjem iz prirodnih nauka razlika se naglo topi. PISA test ima i treći dio-prirodne znanosti. Iako u osnovi vrlo sličan testu pismenosti ovdje razumjevanje pročitanog potrebito staviti u nekakav životni kontekst i povezati različite segmente naučenog. Tu prednost djevojčica pada na 4 boda što je oko 1%. Iz ovog se da zaključiti kako se komunikacijske vještine ne mogu u istoj mjeri preslikati na ostale predmete. Da stvar bude još kompliciranija dječaci imaju za oko 15 bodova bolje rezultate iz matematike. Tu su testovi pokazali kako su rezultati više u korist dječaka kako se smanjuje količina tipskih zadataka i traži povezivanje matematike sa primjerima iz života.
Fizika, tehnički i kemija su predmeti gdje dječaci, zbog gore navedenog, nikako ne bi trebali toliko zaostajati u prosječnim ocjenama, a u matematici je očekivano da su čak nešto bolji. Tjelesni, likovni i glazbeni neću ni spominjati. Ali ne da nisu jednaki ili bolji nego značajno zaostaju.
Ovo što sam napisao temelji se na PISA testu, ali postoji još niz istraživanja koja idu u prilog tvrdnji da bi dječaci morali bar u nekim predmetima imati približne, ako ne i bolje ocjene. Komunikacijske vještine jesu važne, ali nismo li svjedoci kako mnogi ugledni znanstvenici i inženjeri baš i nemaju razvijen taj segment? Osobito kada se trebaju verbalno izraziti. Stvorivši ocjenocentričnu školu gdje se takim vještinama daje veliki značaj i pri tom postavivši gimnaziju u centar daljnjeg školovanja, gdje se prema njoj oblikuju testovi za DM, možemo samo pretpostaviti koliko potencijalno dobrih matematičara i fizičara nije dobilo školovanje kakvo zaslužuju zato što se nisu znali najbolje izraziti na hrvatskom ili povijesti. Dalje se možemo pitati koliko je takva nemogućnost iskorištavanja svojih potencijala i prednosti utjecala na samopouzdanje i interes za daljnje obrazovanje.

Bocko:

Glede tjelesnog, mislim da zapravo ne postoji *obveza* niti odvojiti učenike po spolu, niti dodijeliti im profesora istog spola - čini mi se da je to ustaljena praksa (i po meni dobra, tjelesni je specifičan predmet, naročito u periodu puberteta) gdje je moguće, ali da škole nisu dužne to tako organizirati. Ja sam u višim razredima jedne godine imala učitelja, a u srednjoj znam da je i muški dio razreda barem kroz jedan period imao nastavnicu. Ali, nije riječ SAMO o tome da smo ipak većinski imali nastavnike vlastitog spola, već i da su standardi bili odvojeni (osim možda u nižim razredima), tj. set očekivanja je poštivao muško-ženske fiziološke razlike (nije se očekivao isti broj pa čak niti isti TIP sklekova niti isti rezultati na testovima izdržljivosti ili trčanja). A onda, uz to, budući da smo bili odvojeni, i sam program je reflektirao neke razlike u interesima po pitanju toga što se radilo. Dječaci su imali više grupnih aktivnosti, sportova s loptom, atletskih sadržaja, a djevojčice su imale možda izraženije gimnastičke sadržaje. To je imalo smisla, ne znam kako je sad.

Ali pitanje je može li se, i treba li se, ista dinamika prevesti na akademske predmete, tj. može li ozbiljno zagovarati tvrdnja da muški i ženski mozak u razvoju funkcioniraju do te mjere različito da ne samo *provedba*, već dijelom i *izbor* samih akademskih sadržaja to treba reflektirati. Kad bi se to i moglo - kad bismo i odvojili učenike po spolu i dali dječacima većinski učitelje, a djevojčicama većinski učiteljice - takvo bi rješenje imalo i ozbiljnih nedostataka. Dio školovanja se i temelji tome da se djecu uvede u načine mišljenja i pristupa svijetu koji im nisu *intuitivni*, a susret s muško-ženskim različitostima u učionici može imati i pozitivne akademske efekte, naročito u srednjoj školi kad su djeca ozbiljnija. Neki zagovaraju odvojeno obrazovanje DO srednje škole (uz isti osnovni program), ali potom zajedničko obrazovanje OD srednje škole - tj. tvrde da je period u kojemu je djecu optimalno razdvojiti otprilike period naše osnovne škole (govore uglavnom o 5.-15. godini, +/- koja godina ovisno o školskom sustavu na koji se referiraju), a da ih je nakon toga puno važnije grupirati u prema područjima interesa i prema sposobnostima, a ne prema spolu. Osobno ne mogu ozbiljno procijeniti prednosti i nedostatke ovih prijedloga jer se time nisam pobliže bavila, ovdje ih samo navodim kao primjer.

Ako djecu obrazujemo zajedno, pristup i program mora biti kvalitetno izbalansiran. Ali ponavljam, "optimizacija" je teška. Ja sam svakako voljna prihvatiti da dio djece (možda većinom dječaka) ima potrebu za movingom, dinamikom, praktičnim i grupno-natjecateljskim radom, ali zauzvrat želim da se prihvati i da postoji grupa djece (možda većinom djevojčica) koja ima ništa manju potrebu za mirom, tišinom, individualnim radom i apstrakcijom. Dakle, "optimizacija" će morati i njih uzeti u obzir.

Također, primijeti da ne postoji *nužna* veza između spola učitelja i metodičkog pristupa, kao niti da djeca *nužno* bolje uče s učiteljima vlastitog spola. Osobno su mi predavali i muškarci i žene na svim razinama obrazovanja i stvarno ne mislim da mi je taj faktor ikad bio od neke važnosti, cijenila sam ih (ili ne cijenila) na temelju drugih stvari. Tj. čak i da su mi predavali SAMO muškarci ili SAMO žene, ne mislim da bi to *samo po sebi* malo dobrog ili lošeg utjecaja na mene, uz uvjet istog programa.

U osnovnoj su mi muškarci predavali vjeronauk, glazbeni, fiziku i tehnički, tjelesni (1 god.). U srednjoj latinski, sve one "male" jednogodišnje predmete (logika, sociologija, PiG itd.) i povijest, glazbeni (1-2 god.), geografiju (1-2 god.).

U srednjoj nisam primijetila nikakvu korelaciju između spola profesora iz ključnih predmeta i upisa fakulteta po spolu (od onih koji su upisivali medicinu, PMF, FESB, građevinu itd. većina su bili dečki, iako su mi prirodne predmete i matematiku predavale žene; cure su više upisivale pravo i filozofski iako su im relevantne predmete često predavali muškarci).

Mislim zapravo da ovaj problem treba rastaviti na dva zasebna pitanja:
1 - Je li dječacima važno da imaju muški model u školi, NEOVISNO o metodičkim odabirima muškaraca koji im predaju - je li ono što im je psihološko važno sama činjenica da imaju NEKE odrasle muškarce u svom životu?
2 - Je li dječacima važan određen metodički PRISTUP koji u principu mogu odraditi i muškarci i žene, ali ispada da su mu žene manje sklone, pa se zato ČINI da im "trebaju muškarci", a ZAPRAVO im "treba PRISTUP koji je vjerojatnije da će dobiti od muškaraca"?

Tj. nisam sigurna da je sam spol presudan. Ako nije, to znači da je moguće imati didaktički izbalansiranu školu pa i ako je 90% učiteljica.

Provokator:

Što misliš pod time da je feminizam bio "sjenka" tijekom tvog školovanja?

Ne znam što misliš pod internaliziranim vrijednostima liberalnog feminizma, odakle ti numerička procjena (99%) te kvalitete, kao niti odakle ti pretpostavka valjanosti tvog uzorka za cijelu populaciju. :-) Šalu na stranu, mislim da razumijem što hoćeš reći, ali ipak primijeti da zvuči poput analognih tvrdnji o tome kako "većina" muškaraca mrzi žene ili pati od "internalizirane mizoginije" (nedavno sam naletjela na tu fomulaciju). Moj je dojam da je većina ljudi, iako ne može u potpunosti shvatiti psihološku dinamiku suprotnog spola (što je također normalno i za očekivati, jer smo različiti), jako daleko od bilo kakve mržnje.

O zakonima ne mogu reći previše, tu sam van svog elementa. Znam da su u principu sročeni tako da budu "rodno neutralni", što vjerojatno znači i da ako su suludi da ih mogu izmanipulirati i muškarci i žene na slične načine?

Ove statistike o svakoj trećoj i sl. mislim da uglavnom imaju ugrađen problem s operativnim definicijama (ako naštimaš početnu definiciju, možeš dokazati što hoćeš). To je problem s dosta statistika, recimo bez problema možeš "dokazati" da je praktički svako dijete zlostavljano (npr. pod "fizičko nasilje" podjednako brojiš simboličnu pljusku i ozbiljno premlaćivanje i tako zamutiš JAKO važne razlike pa su ti onda 90% Hrvata zlostavljači jer su jednom lupili dijete po dupetu kad im se otelo i istrčalo pred auto... samo je dovoljno proširiti definiciju da uključi SVE, bilo kakav udarac u bilo kojoj situaciji, i eto svi smo bili zlostavljani, a takva "proširenja" definicija idu na štetu stvarnim žrtvama jer su njihovi zlostavljači odjednom praktički izjednačeni s normalnim roditeljima). Slično tome, možeš "dokazati" da se svi parovi zlostavljaju tako da uvedeš vrlo mutne definicije "psihičkog nasilja", pa čak i da se većina parova fizički zlostavlja (samo je dovoljno redefinirati npr. ako se zakačimo i ja se uzrujam i ti me u nekom trenutku uhvatiš za ruku ali malo pregrubo po mojoj procjeni, da je i to vid fizičkog nasilja - i eto me u konačnim statistikama, tko će ići čitati detaljnu raščlambu).

Neki ljude vide dobru stvar u takvim statistikama jer je valjda u njihovoj glavi to sve stvarno otprilike isto, ali ja mislim da je jako opasno kad se nasiljem proglasi SVE bez "gradacije".

Serije i filmove gledam jako rijetko pa ne mogu izvući neke ozbiljne zaključke o tome kako reprezentiraju žene, a kako muškarce, koji su negativni stereotipi vezani uz koju grupu. No, ne mogu odoljeti a da ne kažem da ako djeca redovito gledaju takve serije to je prvenstveno odgovornost roditelja koji ne znaju postaviti granice. Meni su kao djetetu postavili neke granice po pitanju televizije, a kasnije i kompjutera; gledajući unazad, većina onoga s čim sam se izvukla je ionako bilo teško smeće, mojim bi roditeljima bilo bolje da mi nisu dali da gledam niti toliko, ali valjda su mislili da bi bilo ekstremno da mi ne daju ništa (a i barem smo naučili engleski iz tih serija).

Glede demaskulinizacije muškaraca, primijetila sam da postoji i obrnut fenomen: defeminizacija žena. Valjda svi idemo zajedno ka tom nekom "rodno neutralnom" svijetu koji pretpostavljam da na ovom portalu vide kao pozitivnu stvar...

JJM: Odgovorim kroz par dana, ako imaš živaca probijati se kroz još koji moj esej, sad neću stići. Ne znam ima li na ovom portalu nekako vremensko ograničenje koliko se dugo može komentirati članke.

Ukratko, slažem s dosta toga, osim po pitanju indikativnosti PISA (po mom mišljenju postoje preozbiljni problemi u tome kako je test postavljen da se išta iz njega zaključuje; hrpa matematičara, uključujući finskih, govori JAKO protiv načina na koji se matematika predaje u zemaljama koje kao imaju bolje rezultate od nas i tome kako su praktični trikovi došli nauštrb konceptualnog razumijevanja - možda bih ti mogla iskopati i par linkova na tu temu).

Što se tiče PISA testova kao i svaki oblik vrednovanja i on je podložan brojnim kritikama. Ne mogu se oteti dojmu da je dobar dio tih kritika temeljen na onoj " svi što gube se ljute". Tako su se kritikama pridružili i naši, očito instruirani učenici, koji tvrde kako PISA testovi ne odražavaju stvarnost jer se u njima se ne vidi sve ono za što osobno držim da je i dovelo do kraha hrvatskog školatva-kontinuirani rad, individualnost, napredak pojedinca u nekom vražijem kontekstu... U principu ti testovi trebali bi biti jedan od benignih komparativnih pokazatelja dijela kompetencija učenika, a neki u kritikama idu toliko daleko da na PISA testove svaljuju krivnju za srozavanje školstva.
Na ovo su osobito osjetljivi Finci. Nakon ne baš slavnog završetka Nokije obrazovanje im je ostao jedini prepoznatljiv brend. Ne mogu ne primijetiti kako žestina kritika koje dolaze od tamo raste u skladu sa sve lošijom pozicijom koje finski učenici zauzimaju na tablicam arezultata. Dok su bili na vrhu bili su izuzetno ponosni i nisu dovodili u pitanje pouzdanost PISA testiranja.

Još bih se osvrnuo na dilemu da li je muški model dječacima potreban u školi. Ako ne vjeruješ meni kada ti kažem kako je dječacima potreban muški mentor pokušaj krenuti od knjige "Raising boys"-Steve Biddulph. Iako se radi o popularnoj literaturi u njoj su navedeni znanstveni izvori koji će te bolje upoznati sa načinom na koji se razvija dječak. Danas vrlo agresivne i sveprisutne gender i feminističke ideologije pokušavaju negirati najveći dio tih istraživanja (naravno, osim one o muškoj agresivnosti). Međutim način na koji to rade je sve osim znanstveni i teško je prihvatljiv bilo kome tko pokušava sagledati širu sliku. Utjecaj okoline tj. socijalni konstrukt ne može se negirati, ali minimaliziranje, da ne kažem anuliranje bioloških činioca van je svake razumne rasprave.

Što se tiče tvojih "eseja" volim umišljati kako me je zaobišao muški feler u svezi averzije prema čitanju i razumijevanja pročitanog. Zato slobodno nastavi na ovaj način i u ovom obimu.

Umalo zaboravih, što se tiče matematike i trikova pokušaj na youtube-u naći predavanje Dr. Ranka Rajovića o uzrocima zaostajanja za Dalekim istokom na PISA testovima ( i bilo kakvim budućim testovima tog tipa), razvoju inteligencije djeteta, učenju... Ima vrlo zanimljivih teorija temeljenih na neuropsihijatarskim i neurološkim istraživanjima.

Umalo zaboravih, što se tiče matematike i trikova pokušaj na youtube-u naći predavanje Dr. Ranka Rajovića o uzrocima zaostajanja za Dalekim istokom na PISA testovima ( i bilo kakvim budućim testovima tog tipa), razvoju inteligencije djeteta, učenju... Ima vrlo zanimljivih teorija temeljenih na neuropsihijatarskim i neurološkim istraživanjima.

@Cvjetić

1. INTERNALIZIRANI LIBERALIZAM

Odakle mi podatak o 99%? Evo iz usta legendarnoga Matana. Samo uzmi da danas strah više ne postoji. Cinično rečeno Matan je tu iz pera Raosova ispao zloguki prorok.

www.youtube.com/watch?v=1Atp5BpDzbA

Mizandrije i mizoginije ima sve više. Ali njezin uzrok nije u nekom vjekovnom patrijarhatu i urođenoj mržnji muškaraca prema ženama, nego je mizoginija uglavnom reakcija na tekstonske poremećaje u općim društvenim i naročito muško-ženskim odnosima, često i izravna reakcija na mizandriju koja je temelj radikalnoga feminizma a mržnja prema suprotnom spolu uglavnom je posljedica frustracije što sve veći broj ljudi ne može uspostaviti neki elementarni seksualno-emocionalni kontakt s drugim spolom. Kao veli jedan moj prijatelj: većina žena danas je svjesna da im feminizam nije donio ništa dobro - ili im je donio više lošega nego dobroga, ali ne žele to priznati same sebi. To je kao da znaš da ideš u pogrešnom pravcu, ali, eto, ustraješ. Jer već ćeš nekako doći do cilja.


2. KRIMINALIZACIJA MUŠKARACA

U teoriji neki da, a neki ne, ali u praksi riječ je o onome što sam nazvao: "kriminalizacija muške spolne žudnje" ili je jednostavno riječ o diskriminaciji. Dakle, zakoni koji su doneseni zadnjih desetak godina tipa: seks bez pristanka, da znači da, ulično uznemiravanje, spolno uznemiravanje na poslu, dodjeljivanje u 90% slučajeva roditeljske skrbi nakon rastave ženama, plaćanje alimentacije, čitav splet zakona spolno uvjetovane pozitivne diskriminacije... evo ovo sam odmah izbacio iz glave, a sigurno ima još.

3. STATISTIKA

Da, to je točno što si napisala. Samo nije problem u definiciji "psihičkoga nasilja". Ona je sasvim ok. Problem je naprosto o nedopustivoj i sramotnoj manipulaciji. Da je nasilje u obitelji problem, o tome nema spora. Ali, ponavljam, NASILJE U OBITELJI, a ono uključuje nasilje među svim članovima koji žive skupa: i majke prema djeci, i braće i sestara međusobno, i žene prema mužu, i snahe prema svekrvi ili svekru i obrnuto, i punca ili punice prema zetu i obrnuto, i djece prema roditeljima i baka i djedova prema unicima i unuka prema bakama i djedovima... itd... itd... Naravno neka su manje zastupljena a neka više. Ali, evo ti npr. nasilje ženske djece prema samohranim majkama postaje sve veći problem.

www.jutarnji.hr/sve-vise-djevpjcica-tuce-svoje-roditelje/1263516/

Zato ja na sve te kampanje o nasilju nad ženama naprosto pobjesnim.

Izdvajanje samo muškoga nasilja prema ženama i djeci nije ništa drugo nego gnjusna manipulacija, koja bi trebala biti zakonski kažnjiva.

U psihologiji ne postoji nikakva relativizacija nasilja nego su dapače svi aspekti agresivnoga ponašanja jako dobro opisani i istraženi. Jedino je sramotno što na ovakve nedopustive laži i manipulacije nije već davno reagirala psihološka komora.

4. GINEKOCENTRIČNOST ŠKOLSKOGA SUSTAVA

Na to su pedagozi upozoravali još prije petnaestak godina. To nije nikakva tajna. Negdje sam spremio to upozorenje, ali ne mogu ga više naći.

Provokator:

Nije li mizandrija-mizognija pitanje kokoši i jajeta? Ne znam što je reakcija na što, a možda su i oduvijek supostojale, ali se koncentrirale na različite stvari.

Glede 90% djece s majkama, mislim da je to moot point, kao i svaka situacija u kojoj pod istim pravnim uvjetima dobiješ postotno različite rezultate. Muškarci trebaju imati pristup skrbništvu pod istim uvjetima kao i žene, ali ako ispadne da je više žena zainteresirano za skrbništvo, ili da je u interesu više djece da budu s majkom (uzimajući u obzir specifičnosti svake situacije), nemam načelni problem s 90% žena koje dobijaju skrbništvo, niti bih imala da su brojke obrnute. Tj. nije svaki put kad imaš postotne razlike to posljedica aktivne diskriminacije.

Usput, netko mi je pričao - ali za američki pravni kontekst, ne naš - da je ženama lakše dobiti skrbništvo i alimentaciju zato što su zakoni tako postavljeni da de facto penaliziraju bračnog partnera koji više zarađuje, a *ispada* da je to većinom muškarac. Pazi, to je jako bitna razlika: znači da zakon ne penalizira muškarce *kao* muškarce, već da su muškarci veća kolaterna žrtva zakona koji penalizira *bračnog druga koji više zarađuje*. Ista osoba mi je pričala da ima i žena karijeristica koje su upale u iste pravne zamke i izgubile djecu prilikom razvoda i morale plaćati sulude alimentacije. Dakle kriterij nije spolni, već financijski, i ako zakon nije dobar, nije dobar na *drugim* osnovama (npr. nepravedno pretpostavlja da je onaj tko je više na poslu lošiji roditelj), a ne na temelju toga što većinom ispaštaju muškarci.

Ne znam po pitanju psihičkog nasilja, istina je da su neke dinamike jako dobro opisane u literaturi, ali je problem kad god imaš posla s nečime što je bazirano na subjektivnoj procjeni.

Ti govoriš doduše o nečem drugom: o tome da je problem u samom istraživanju ako npr. isključuje muškarce (pa dobijemo postotak žena koji ima iskustvo X, ali ne i postotak muškaraca, ili postotak gdje je nasilje obostrano), odnosno kad se sagledava *jedan aspekt* nečega što je višedimenzionalni problem (sve ostale obiteljske veze koje si naveo). S time sa slažem, ali primijeti i da postoji određen vid manipulacije s druge strane, kad se počnu izvlačiti statistike o 50-50 kad se broji *sve*, ali prešute nesrazmjeri po pitanju *intenziteta* pretrpljenog nasilja. Recimo, ja ipak ozbiljno sumnjam da je broj muškaraca i žena koji završe s ozljedama specifično uslijed obiteljskog nasilja približno isti (ali nemam statistike). To NE ZNAČI da su blaži oblici obiteljskog nasilja "prihvatljivi" (naravno da ne), ali ne znači niti da postoji potpuni reciprocitet. Možda naglasak na nasilju nad ženama ima neke veze s time što ljudi češće vide žene među žrtvama kad se gledaju teži slučajevi (ali ponavljam, nemam statistike u vezi toga, ovo pišem ovako po dojmu, kad pokušavam razmisliti zašto se baš naglašava taj aspekt).

JJM:

Vjerujem ti kad kažeš da je muški model važan dječacima - i djevojčicama je ženski - ali moje pitanje nije ciljalo na to, već na to je li baš nužno da dobiju taj model u školi i je li taj model u školi toliko važan da je u teoriji bitniji od kvalitete nastave (npr. zamisli, čisto kao mentalni eksperiment, situaciju A sa 100% vrhunskih učiteljica koje imaju takav pristup da uvažavaju potrebe oba spola, i situaciju B sa 50%-50% profesora koji su posvuda što se tiče vrsnosti, dakle i dobrih i loših oba spola podjednako - je li važnost muškog modela tolika da bi birao B za svog sina, a ne A?).

JJM:

Pretjerane regulative u skoro svakom području života su dovele nažalost i do toga da se škole panično boje pravnih sukoba ako se djeci nešto dogodi. I mi smo se igrali posvuda oko škole, ali mislim da našim roditelja ne bi palo na pamet npr. ići na sud da nam se nešto dogodilo. Mislim da je tu došlo do nekog "klika" koji je pretvorio škole u čudne zone gdje djeca moraju biti pod stalnim nadzorom (ne sjećam se da smo mi pod odmorima bili nadzirani?) i gdje ništa ne može biti previše sigurno.

Glede komunikacijskih vještina: tradicionalna škola je jako verbalno-orijentirana, svi muški geniji ih prošlih epoha su tako obrazovani, i koliko mi je poznato dječacima uopće nije lošije u "verbalnocentričnoj" školi, pod uvjetom da je riječ o kvalitetnom obrazovanju i da je ono ŠTO se čita primjereno dobi i interesima. Znanstvenicima također treba sposobnost verbalizacije koncepata, jer je znanstvena *komunikacija* i dalje verbalna, iako su za praktičan uspjeh ključne neke druge vještine, npr. 3D vizualizacija. To što su neki znanstvenici toliko usmjereni na prostorno da su loši u verbalnom ne govori protiv "verbalnih" škola koje su pohađali, dapače: da ih NISU pohađali, vjerojatno ne bi imali potreban minimum za moći iskomunicirati vlastite ideje. Razvoj jezičnih vještina je ključ za kvalitetno kasnije ovladavanje bilo kojim područjem ljudskog znanja.

Meni je u školi najdraži predmet bila matematika i imala sam jako dobru intuiciju, ali uzalud ti intuicija ako nisi u stanju *komunicirati* na uvriježen način. U matematici taj način nije verbalan, jer je matematika čisti jezik simbola, ali već u znanosti verbalne vještine jako dolaze do izražaja. Ti ćeš možda moći vizualizirati rješenje, ali da bi ga praktično ostvario i surađivao na nekom projektu, moraš moći komunicirati. Mislim da je moj razvoj bio dosta ujednačen jer sam čitala u slobodno vrijeme, ali da nisam čitala, možda bih razvila sličnu frustraciju što ne mogu kvalitetno komunicirati. U nekom me trenutku verbalna strana počela izvlačiti, sjećam se da sam na nekom natjecanju iz matematike doslovno OPISALA, riječima, što mi se događa u glavi, jer je zadatak bio iz neke domene koju nismo učili pa ga nisam znala postaviti matematičkim jezikom, ali sam ga intuitivno razumijela. I pobrala maksimalne bodove na tom zadatku, jer je postupak imao sve potrebne etape i sav račun koji je bio potreban, ali ne bih ga uopće mogla postaviti da nisam imala razvijene verbalne vještine.

Nova škola nije "jezično-centrična" i to je dio problema. BAŠ ZATO što dječaci zaostaju u tom području (a kad gledam predškolsku djecu, naročito onu koja govore više jezika ili uče strane jezike, razlika je preočita, djevojčice se puno bolje snalaze u svemu jezičnom kad su male), a istovremeno imaju veći potencijal za područja u kojima su jezične vještine sekundarne za razumijevanje ali nužne za komunikaciju i ozbiljni napredak, na tome treba inzistirati. U mnogim zemljama relativno zaostajanje dječaka za djevojčicama u jeziku izravno korelira sa skraćivanjem satnice materinskog jezika (npr. u Francuskoj je od 60ih godina ta satnica doslovno prepolovljena), s eksprimentiranjem s globalnim metodama učenja čitanja (koje srećom nisu previše primjenjive na hrvatski jezik, ali guglaj whole words za angloamerički kontekst i methode globale za frankofoni kontekst pa ćeš vidjeti o čemu govorim), smanjenjem lektire (količinski, čak i ako je dobro izbalansirana sadržajno), smanjenjem kvalitetne književnosti i smanjenjem vođenih vježba izražavanja u školi. Ta sva smanjenja isto tako imaju veze s konstruktivizmom i s idejom da će djeca učiti "osmozom" ako samo budu "izložena" nekom sadržaju. Štos je u tome da su djevojčice bolje po pitanju takve "osmoze" u ranoj školskoj dobi, ali ideja "osmoze" nije dobra niti za njih niti za dječake. Često se prenaglašava "intuitivna" komponenta nauštrb vještina, a u ranoj dobi je ionako teško odvojiti intuiciju od memorizacije.

Od popularne literature o dječacima u školi sam čitala samo "The War Against Boys", ali dosta primjera koji su tamo su kulturološki specifični, tj. nisam sigurna koliko je relevantno za naše područje. Pročitat ću knjigu koju si naveo.

DM je rađena prema gimnazijskim programima, ali praktički sve jače četverogodišnje škole *imaju* gimnazijske satnice i programe obveznih predmeta i/ili izborne module kojima nadopune ono što im fali. Djeca koja idu u škole bez latinskog, filozofije, drugog i trećeg i petog stranog jezika, povijesti umjetnosti, fizike i sl... *nisu* zakinuta na DM u hrvatskom, engleskom i matematici ako su za *te* predmete pohađala iste programe - a čini mi se da se ide prema tome da sve škole ponude barem razliku do gimnazijskog programa (od četverogodišnjih, trogodišnje škole su priča za sebe).
Slažem se da djecu ne treba gurati u gimnazije pošto-poto, ali djeca iz drugih škola nisu nužno u nepovoljnijoj situaciji na DM, mislim da se to preuveličava. Također, niže razine obveznih predmeta DM su stvarno nezahtjevne, imaš na stranicama NCVVO arhivirane sve testove po godinama pa vidi npr. matematiku, dobar dio testa je praktički osnovnoškolska razina.

Stignem replicirati samo na dio tvojih upisa. Prvo da ti (ne)odgovorim na pitanje u svezi uloge muškarca i onog što bi odabrao za svog sina. Ne znam imaš li mušku djecu, ali ako stvari postaviš na ovaj način slutim probleme u komunikaciji. Uopće nije bitno što bih ja odabrao već je bitno to s čim se on želi poistovjetiti i izabrati kao model kojem na neki način teži. Moj izbor se stoga svodi da učinim sve kako bi on imao što veći izbor različitih kvalitetnih modela. On je taj koji će, ma šta ti činila, donijeti odluku na koji način želi oblikovati svoju testosteronsku komponentu. Alternativno se ti možeš nametnuti kao ultimativni autoritet, ali to opet ne sluti na dobro. Mogu ti sada citirarti neka istraživanja ili navesti popularne knjige sa tom tematikom (Odrastanje Kaina, Mind of boys i već spomenutu), ali ovdje ću navesti primjere iz obitelji. Sve muške osobe s kojima sam blizak i čije sam odrastanje imao prilike pratiti imali su muški model kojem su težili. Iako su postojali kvalitetniji ženski modeli oni su od ponuđenog izabirali muški. Ponekad to nije bilo ni malo dobro, ali ovaj obrazac prilično je uočljiv. Ja sam imao sreću pa su moji klinci bili oduševljeni nastavnikom tehničkog(zamjenski) i učiteljem gitare. Dakle ja, prije svega zbog osobnog iskustva koje ima potvrdu i u nemalom broju istraživanjima, vjerujem kako je dobro da dječak ima što veći izbor potencijalnih muških mentora na koje se može ugledati. Ako on ne želi muškog mentora sve OK. Ali šta ako ima potrebu za muškim uzorom? Velike su šanse da ga dobije tek na početku srednje škole, a potreba se javlja nekoliko godina ranije. Stvar se dodatno komplicira činjenicom da je sasvim moguće da u njegovom životu nije prisutan nijedan muškarac s kojim bi bio blizak. U Hrvatskoj već imamo 21% samohranih roditelja koje uglavnom čine majke. U velikom broju obitelji muškarci imaju vrlo malo vremena biti očevi.
Da ja sada tebi postavim slično pitanje. Vjeruješ li kako je ovakva situacija dobra za djevojčice? Vjeruješ li kako je dobro da se one tek u srednjoj školi ili čak na fakultetu prvi put susretnu sa muškim autoritetima? Mogu ti reći da je ovo kod moje kćeri izazvalo popriličnu konsternaciju. Čak mi je jednom prilikom došla doma sa pričom kako profesor evidentno mrzi žene. Problem je bio u činjenci što se, osim nezainteresiranog trola iz likovnog, nije imala prilike upoznati sa načinom kako funkcioniraju muškarci sa pozicije autoriteta u obrazovanju. Činjenica je da su velike šanse da je sutra na radnom mjestu dočeka muški šef i zbog nepripremljenosti na drugačiji način komunikacije i osobnosti jedino što joj preostaje jest doći na Libelu i trubiti o 99.9% muškaraca koji mrze žene.

I još, za sada, o DM. Moj najmlađi pokazuje ogromni interes za strojeve, rad sa alatima i sl. Logično bi bilo upisati ga u neku od tehničkih škola. Međutim kada kreneš u analizu dostupnog onda brzo shvatiš da se tu ništa ne preuveličava već se i uljepšava. Disciplina u tehničkim ili strukovnim školama je katastrofa. U razgovoru sa ravnateljem jedne od hvaljenih tehničkih škola koja bi mogla odgovarati mom sinu saznao sam da matematiku i fiziku rade po "programu gimnazije". Ovo je izgleda omiljeni buzzword koji bi trebao jamčiti visoku kvalitetu. Međutim u razgovoru sa nastavnicom matematike doznao sam da se sadržajno prati gimnazijski program samo što su zadaci koje rješavaju na nivou niže razine mature i da je osnovni cilj pripremiti učenike baš za tu razinu DM. Uz opasku da je to ponekad teško jer tu ima i učenika koji su iz matematike imali dvojke u osnovnoj ili poklonjene ocjene pa se stvari često ne razvijaju prema očekivanjima. Podatak o broju upisanih na fakultete iz te škole nisu imali, ali sam ih dobio u nekim drugim školama i to je bilo poražavajuće. Ne treba zaboraviti ni to da dok u gimnazijama rješavaju po n-ti put probnu maturu strukovnjaci i tehničari idu na praksu i rade svoju stručnu maturu. Ako želim da moje dijete nastavi školovanje na strojarskom ili sličnom fakultetu ostaje mi samo neka od gimnazija sa svim onim predmetima kojih se užasava.
Apsurd negimnazijskog školovnja možda je ipak najbolje vidljiv na primjeru djevojčica i medicinskih škola alias škole za medicinske sestre. Pogledaj ovaj nastavni plan www.mlinarska.hr/sites/default/files/obavijesti_files/MsMtOp%C4%87eNjege.doc
U pet godina školovanja imamo matematiku, engleski i hrvatski samo u prva dva razreda. Za upisa na sestrinstvo boduju se ti predmeti. Po kojoj logici jedna maturantica Medicinske škole može konkurirati bilo kojoj gimnazijalki prilikom upisa na neko od zdravstvenih veleučilišta koja bi trebala biti logičan nastavak započetog stručnog obrazovanja? Ma šta gimnazijalki? Pa veće su šanse da će sestrinstvo upisati tehničar za vozila nego medicinska sestra sa sa srednjom školom. Sretne su kada uspiju upasti negdje uz plaćanje.
Ovakvih apsurda ima koliko hoćeš, samo ja više nemam vremena pisati.

JJM:

Nemam djece zasad, ali jedan od razloga zašto me zanima ova tematika jest što se nadam da će se to kroz narednih par godina promijeniti :-) Možda mi je zato i teže razumijeti neke stvari iz tvoje perspektive, ili zato što ja dolazim iz baš lijepe situacije pa mi ZATO te stvari nisu bile uočljive tijekom odrastanja.

Za početak, stabilna obitelj, dakle imala sam oca. Nije ga bilo doma jedan period u mom ranom djetinjstvu, kad je bio rat, ali nakon toga su moji roditelji živjeli zajedno i stabilno.
Nadalje, gotovo svi moji prijatelji kroz osnovnu školu su imali stabilne obitelji (padaju mi napamet dvoje djece razvedenih i jedna djevojčica čiji je otac poginuo u ratu, od djece s kojom sam bila bliskija). Dakle, kad smo išli jedni kod drugih i družili se, bila sam izložena očevima i starijoj braći te djece. A i roditelji su se družili međusobno.
Onda, u redovnoj školi sam ti napisala što su mi predavali muški profesori, ali profesor instrumenta mi je bio muškarac, a i dio tjelesnih aktivnosti koje sam mijenjala kao dijete su vodili muškarci (osim plesa, to je bila ženska zona u punom smislu riječi).
Dobar dio lječnika su mi bili muškarci (i primarna zaštita u nekom periodu, kao i većina specijalista kod kojih sam išla uslijed nekih zdravstvenih problema). Katehisti su mi bili muškarci.
Imam većinom muške bratiće i sl., a kao dijete sam provodila dosta vremena i kod djeda i bake, gdje se družila starija garda ljudi, pa sam imala prilike upoznati svu silu muškaraca starije generacije, džentlmentski nastrojenih.

Čak i kad gledam prijateljstva, osim nekog perioda u višim razredima OŠ kad je nekako svaki spol više grativirao sebi, družila sam se i s dječacima, također i izvan škole. U srednjoj školi sam još više gravitirala dečkima zbog interesa za prirodne predmete i matematiku. Na fakultetu sam razvila par lijepih prijateljstava s muškarcima. U istom me periodu me jedan, koji mi nije predavao, uzeo pod svoje okrilje kao mentor, ne samo akademski, i izvukao kroz jedan gadan period, a kasnije je to preraslo u jedno od najvrjednijih prijateljstava koje imam (i baš me on uputio u neke od ovih problema, do tad nisam imala pojma o patrijarhatima i sl.).

Kad sam boravila u inozemstvu, spontano sam razvijala slične dinamike s ljudima.

Sad - ako je moje iskustvo IZNIMKA, a ne PRAVILO, to je problem. Ali dobila sam dojam da nije, odnosno kad god se osvrnem oko sebe, gledam prijatelje i slušam što oni kažu, dobivam dojam da smo svi imali i muške i ženske modele, da se svi normalno mogu odnositi sa suprotnim spolom i da ga nitko ne mrzi (ne razumijemo se u potpunosti, ali se lijepo nadopunjujemo i imamo normalne odnose).

Ali razumiješ da je jedini način da se uvedu muškarci u škole poput one tvog sina tako da se uvedu kvote? Meni je to teško progutati, jer su mi kvote i inače teške za progutati, ne sviđa mi se ideja da potencijalno bolji kandidat ostane bez posla, u svim područjima.

Samo da dodam još dvije stvari:

Prvo, jako mi je drago da možemo ovdje diskutirati, ne znam za vas ali meni se čini da dobivam neke kvalitetne uvide i to cijenim.

muško - na stranici na koju vodi tvoj link (preletjela sam im upise u kategoriji o obrazovanju) ima jedna fantastična analiza, s primjerima, kako su se mijenjali testovi i standardi za fiziku u GB. Ono što mi ostaje nejasno jest koliko takvo što ima veze s *feminizmom*, a koliko s onim trendovima u obrazovanju u kojima sam pisala (a koje smatram lošom za svu djecu). Ne znam koliko je to primjenjivo na naš kontekst, ali bilo mi je jako zanimljivo.

@cvjetić
Koliko sve ovo o čemu pišemo ima veze sa feminizmom ovisi o tome koliko netko želi priznati da feminizam ima utjecaj na sve ove sfere društva.

Za analizu kako je sve feminizam kao ideologija i lobistički pokret u zadnjih 150 godina uticao na društvene promjene kojih poslijedice sada trpimo trebala bi jedna podeblja knjiga.

Dobro kažeš da je to čudan klik. Jer što je najapsurdnije djecu se pod odmorom ne nadzire.
Mogu se poubijati, a da nitko od učitelja neće skužiti. Prije jednog roditeljskog naiđem na dva klinca kako se tuku.
Oko njih krug. Prođu ravnateljica i predmetna nastavnica bez da okrenu glavu u tom smjeru. Rastavim ekipu i bijesan odem pitati zašto to one nisu učinile.
Kažu-nije prostor škole!!?? Ovo o čemu pričam nije odraz planskog nadziranja i discipline nego kaosa gdje svatko radi što hoće i kad hoće bez ikakvih pravila.

Što se tiče stabilnih obitelji i danas ih ima veliki broj. Ali trendovi pokazuju kako njihovo broj opada. Kao odgovor na takav trend nude nam se istraživanja po kojima su obitelji sa samohranom majkom ili gey parom još bolje od nuklearne obitelji. Kao mali bonus kritici feminizmam tvoja iskustva baš ne idu u prilog "svakoj trećoj".

Rješenja za ovu situaciju ima. Pričalo se o ponovnom vraćanju opisnih ocjena od 1-4 razreda iako je ono što sam čuo van zdrave pameti-umjesto ocjena davali bi se cvjetići ili zvjezdice u broju ekvivalentnom znanju. Inače sličan takav projekt već je postojao kod nas i propao. Moja kolegica je išla po njemu i kaže kako su generacije iz tog doba pokazale najbolji uspjeh u povijesti škole. Nisam baš pratio što je navedeno kao uzrok neuspjeha. Zasigurno se navelo da bez ocjena djeca ne uče, a prešutilo kako je to više posla za nastavnike. Ako netko zna više o ovom neka napiše. Uglavnom ovaj način dobar je za izgradnju samopozdanja jer se kroz lošije ocjene ono gubi. Već u prvom razredu formiraju se "ljubimci" koji su došli sa velikim predznanjem, a oni koji eventualno ne znaju čitati nisu baš na listi favorita nastavničkog kadra. Osim toga ocjena 3 ili 4 ne daje baš jasnu sliku gdje treba uložiti dodatni napor. Opisna ocjena daje. Treba spomenuti i da se na taj način nastavnici mogu spasiti od roditelja kojim često ocjena znači više nego samom djetetu i vrše pritiske na sve strane.
Tu je i predloženi model lektira gdje je bolje da djeca čitaju bilo što nego kruto zadano. Promijeniti i način ispitivanja sa sistema "postavljeno pitanje pa pričaj" na sistem koji bi više izgledao komunikaciji učenik-nastavnik. Tako bi se razvile verbalne vještine. Nedavno je kolega od klinca dobio komad iz zemljopisa. Učiteljica kaže naziv cjeline, a on šuti. Nakon nekog vremena drugi naziv cjeline i opet tišina. Na mjesto jedan. Ovo se događa daleko češće nego što mislimo. Ako učenik već šuti onda ga treba pokušati poticati da nešto kaže. Često problem nije u neznanju.

Dalje, vraćanje batine, naravno u prenesenom značenju, u škole. Moraju postojati mehanizmi kažnjavanja problematičnih učenika. Najgori je onaj kada učiteljica pita dječake jer su oni (u stvari pojedinci) zločesti. Svrha ovog ispitivanja nije provjera znanja već kažnjavanje zbog kojeg bi dječaci sami trebali razračunati sa problemima. Katastrofa, ali ne mogu ne razumjeti nastavnike kojima su ruke praktično zavezane.

I na kraju prijemni za upisu srednje škole tj. Mala matura. Ima mnogo protivnika ovog sistema. Mnogo je i nastavnika među protivnivima jer se na ovaj način vrednuje i njihov rad i to daleko realnije nego preko zaključnih ocjena. Bune se i oni čija djeca kontinuiran rade. Moram vas nekolicinu upitati šta misle-da li se lakše za ispit pripremiti onm koji kontinuirano radi ili onog koji će zadnjih mjesec dana nabubati gradivo od nekoliko godina. Budimo realni, ako ima onih koji mogu na taj način biti bolji od onih koji vrijedno rade čitavo školovanje ja ih odmah želim u svoju kompaniju. I ovo bi imalo efekt rasterećenja od roditelja koji hodočaste školu na završetku školske godine. Samo da napomenem da ne treba potpuno odbaciti "minuli rad" i da rezultati mature ne trebaju biti jedini kriterij kao što su to sada ocjene.

Kada bi se samo dio navedenog implementirao sustav bi bolje funkcionirao i bez kvota

Problem s opisnim ocjenama je što i one postaju podložne špranci. Zamišljene su kao individualiziran feedback, ali gdje god su implementirane prerasle su u neku vrstu formulaične zamjene za ocjene, tj. nastavnici uobliče po verbalnoj špranci ono što je nekad bilo skraćeno u ocjenu.

Recimo, kad se sjetim famoznih opaski o vladanju iz knjižica i svjedodžbi, to je zvučalo individualizirano, ali zapravo nije bilo, kao da su stalno vrtili istih desetak opaski s minimalnim oscilacijama. Dakle umjesto brojke po špranci dobili smo opisnu ocjenu po špranci, koja ne govori baš previše.

Ovo da učenik ne kaže ništa pa dobije 1 mislim da nisam vidjela nikad kao prvo odgovaranje ili kod nastavnika koji ne poznaje razred, a i inače jako rijetko. Dapače, uvijek sam kao dijete imala dojam da je neslužbeni princip da se izvlači iz učenika što god se može izvući, pa i preko granice korektnosti (npr. došaptavanja se često zanemare, ima slučajeva kad nastavnici de facto nude odgovor u pitanju i sl.). Ono što je nama s dobrim ocjenama u školi često smetalo je bilo upravo to kršenje granice korektnosti, mogu razumijeti malo nekad progledavanja kroz prste, ipak se ima posla s djecom i ne može se baš biti 100% rigidno pravičan, ali sam uvijek imala dojam da moje ocjene nemaju puninu svoje vrijednosti zbog toga što se ta granica toliko kršila. Od "sugeriranja" prilikom odgovaranja do ignoriranja šaptanja i prepisivanja.

Doduše, fer je priznati i da je bilo situacija kad je i moja ocjena bila nepravedno viša uslijed iste dinamike, ali uglavnom je bilo obrnuto. I to je jedan aspekt našeg školstva koji, iz mog iskustva, jako smeta djeci koja imaju visoke ocjene i motivaciju. Strahovito je demotivirajuće kad ti dobiješ 4-5 na temelju odgovaranja koje se u potpunosti temelji na tvojoj inicijativi (dakle daju ti pitanje i ti si u stanju dati koherentnu i jasnu sintezu na licu mjesta) i onda netko drugi dobije istih 4-5 nakon gomile "sugestija" od nastavnika u dijaloškom obliku.

Ovo ne kažem da ti proturječim, već samo kao drugu stranu priče. Razumijem zašto vidiš problem u takvom tipu odgovaranja kao što si opisao i sigurno nije najsretnije kao JEDINI oblik odgovaranja i sigurno postoji hrpa djece kojemu ne odgovara.

U biti, offtopic offtopica, ali raspravljajući s tobom o obrazovanju sam osvjestila nešto.
Kao što se možda nekad govori o djevojčicama zanemarujući perspektivu dječaka, mislim da se slično događa kad se govori o tome kako pomoći djeci koje ide slabije ili prosječno, a totalno zanemari da je sustav jako nepravedan prema onoj kojoj ide SUPER, kako devaluira njihove ocjene dovodeći do inflacije, kako demotivira, kako često postavlja takvu djecu u funkciju pomoći slabijima (umjesto da se fokusiraju na to da im ponude diferencirano obrazovanje u skladu s njihovim sposobnostima, gdje je to moguće), tj. općenito kako gleda kako da ih "iskoristi" (za pomoć drugoj djeci, za promociju škole na natjecanjima i sl.) a ne kako da ONI iskoriste sustav najbolje što mogu, kao i druga djeca.

Slažemo se da škole nisu i ne smiju biti optimizirane prema najboljima, ali to ne znači da oni također u nekim stvarima nisu kolateralne žrtve situacije u kojoj se potrebe druge djece smatraju prioritetno važnijima.

S ostatkom se u potpunosti slažem (prijamni + ocjene, a ne samo ocjene; lektire na izbor gdje je moguće; veće ovlasti nastavnicima; dodala bih još da je integracija djece s pp. zaseban problem zbog nedostatne potpore pa nastavnici osim disciplinskih imaju baš i akademskih problema jer ne mogu odrađivati istovremeno različite programe, dakle tu treba jača potpora).

Bocko:

Dojam koji sam ja stekla jest da postoji određen trend okrivljavanja "feminizma" (stavljam pod navodnike jer više ni sama ne znam što znači ta riječ, očito ima šire značenje nego što sam mislila) za čitav niz problema a za koje ja, premda se slažem da su problemi, ne vidim kako *IZRAVNO* PROIZLAZE iz djelatnosti feminističkih organizacija, još manje iz akademskih teoretiziranja o patrijarhatima.

Taj dojam je podložan korekciji, kao i kod svih razumnih osoba: ako mi se pokažu jasne i nedvosmislene uzročno-posljedične veze, bez prešućivanja eventualnih dodatnih aspekata problema, svakako ću to prihvatiti.

Obrazovanje u RH. Primjer pitanja koja se meni javljaju:

Je li ikada ikoja od feminističkih organizacija (ne znam ni koje imamo osim one Babe?) ušla u neki vid organizirane agitacije s ciljem promjene školskih programa ili metodičkih pristupa, a sa specifičnim ciljem benefita djevojčica? I ako jest, je li takav cilj bio jasno i nedovsmisleno isključiv po pitanju benefita dječaka? I postoje li negdje pisani trag takve agitacije, dokumenti?
Jesu li naišle na jednostrano odobravanje od strane čelnih ljudi koji brinu o obrazovanju? NIje li krajnja odgovornost odobravanja tih promjena na *tim* ljudima, a ne na nekoj organizaciji koja je došla s nekom idejom?

Tj. sama činjenica da dječaci imaju lošije ocjene se može pokušati objasniti hrpom faktora; svesti cijelu priču na "feminizam" je možda reduktivno. Možda i nije, ne znam. Ali sama činjenica da postoji *trend* u obrazovanju u RH koji sliči trendovima vani ne znači da su NUŽNO *uzroci* jednaki. Čak i ako vani možemo izravno dovesti u vezu feminističke agitacije s tipologijom testova i s lošijim uspjehom dječaka u školi, postavlja se pitanje koliko je domaći utjecaj - možda smo nekritički preuzeli *efekte* nečega što se desilo vani, pa tako "uvezli" nešto što je problem, ali bez da su *naši* tome previše kumovali. Recimo ova "rodna" obrazovanja izgledaju uvezena, i dijelom čini mi se po nekim središnjim EU direktivama, i pitam se koliko tu zapravo *hrvatske feministkinje* imaju nekog UTJECAJA. One se možda slažu s *krajnjim efektima* jer je njihov svjetonazor u skladu s onim koji se promiče, ali imaju li UTJECAJA na to što se događa? Nedovsmislenog, uzročno-posljedičnog utjecaja?

Pitanje SLAGANJA s onim što se događa (privatnog ili javnog) je odvojeno od pitanja UTJECAJA na ono što se događa.

Ili pravni problemi o kojima govorite. Ima li neka akademska feministkinja koja teoretizira patrijarhat na Filozofskom ikakav konkretan *UTJECAJ* na legislativne prakse (nedosmislen, uzrok-posljedica, tipa taj i taj zakon možemo dovesti u jasnu vezu s njenim teorijama, ti i ti pravnici su bili inspirirani tim i takvim teorijama)?
Možda se feministkinje prešutno SLAŽU s određenim nejednakostima (de iure ili de facto), ali zapravo nemaju UTJECAJ na to? I ne znači li to da treba derivirati problem s instanci koje imaju *utjecaj*?

Odatle moja skepsa.
Uopće mi ne pada na pamet dovoditi u pitanje da ljudi jako mogu profitirati od prešutnog slaganja (tj. "ne talasanja") po nekim pitanjima. Ali to je jako daleko od konkretne mogućnosti utjecanja, bilo na trenutnu bilo na daljni razvoj situacije.

Ja NEMAM povijesnog, pravnog i drugih znanja da mogu reći kako su zadnjih 150 godina u Hrvatskoj obilježene feminizmom. Ti zvučiš kao netko tko je prostudirao problem puno dublje od mene, ja zagrebem površno pa postavim pitanja koja meni izgledaju očita i možda sam na krivom tragu, ali ti samo želim pokazati kako to izgleda "izvana", vjerojatno ne samo meni nego mnogim ljudima.

Samo da preciziram, pod "rodnim obrazovanjem" sam mislila kontroverzne dijelove programa zdravstv. odgoja, a za koje mi se čini da su usklađeni s europskim trendovima, tj. mislim da na razini EU postoje slaganja po nekim pitanjima pa to onda utječe i na nas, i dakako dovodi do reakcije od strane dijela ljudi.
Ne znam što se u međuvremenu s tim dogodilo, sjećam se samo prašine koja se digla.

Poanta ovdje je međutim čisto kao primjer trenda koji očito dijelom dolazi izvan RH, te o težnji da se RH uskladi s nečime što se događa vani. Samo kao primjer, dakle ne da krenemo u diskusiju specifično o zdravstv. odgoju.

@cvjetić

Vidim da moram požuriti sa tom knjigom o feminizmu, jer je nemoguće čak i u jednom podužem tekstu objasniti kakav sveobuhvatan utjecaj feminizam zajedno sa ostalim ideologijama s kojima je u savezu ima na društvo.

Moraš prestati gledati na neke udruge feministkinja kao izvorište feminizma. Feminizam se danas već institucionalizirao u sve segmente društva. Danas samo u RH su tisuće profesionalnih feministkinja na državnoj plaći. One su napisale , ili značajno utjecale na sve zakone koji se tiču društvenih odnosa, obrazovanja, obitelji, djece i mladih, pravosuđa u segmentu odnosa spolova , itd. I one su na svim mjestima gdje se ta politika sprovodi.

Da bi prepoznala feministkinju, dovoljno je da analiziraš svaku osobu koja se na bilo koji način protivi zagovaranju prava muškaraca.

Evo, pogledaj ovdje po temama na Libeli.
Da li nas nekolicina koji pišemo o pravima muškaraca zagovaramo nekakvo oduzinmanje prva ženama?
Ne.
Upućujemo na diskriminaciju muškaraca i navodimo vrlo konkretne primjere. Ali nas se stalno vrijeđa da smo ovakvi ili onakvi, stalno se te teme omalovažavaju i guraju u stranu.
Nema volje da se o takvim stvarima otvoreno raspravlja - a glavni razlog je da feministice nemaju argumente za svoje tvrdnje.
To nipošto ne znači da žene nemaju probleme koje treba rješavat, nego one sve probleme žena žele rješavati na račun muškaraca , ili točnije - da im muškarci rješavaju te probleme. Stalno nas se ušutkava frazom "check your male privilege!" - ali kad se postavi pitanje o tome koje su to stvarne privilegije nastaje muk!

Sad ih već hvata panika kad uviđaju da muškarci otkrivaju da imaju vrlo često i veće probleme nego žene, i da nemaju baš nikakvog razloga pomagati feministička zahtjevanja kada se njihovi problemi sustavno ignoriraju.

Koji bi inače bio razlog svih tih otrovnih napada i klevetanja na račun zagovornika muških prava?

Prije dosta vremena i ja sam si postavljao isto pitanje kao što sada radi cvjetić-ako je feminizam tako moćan gdje su te njegove poluge moći? A onda shvatiš gdje leži snaga feminizma-u lobiranju. Feminizam je u osnovi lobistički pokret. Njegovo djelovanje je vrlo često indirektno kao što je Bocko naveo-netko drugi odradi njihove zahtjeve. Evo, sada je prošao zakon o 40% žena na izbornim listama. Još do jučer (iako ni sada ne vidim promjene) feministice su ukazivale na patrijarhalno hrvatsko društvo i "položaj žene teži nego ikad", žene su izuzetno slabo zastupljene u politici i pozicijama moći itd. Unatoč svemu preko noći usvojen je zakon koji, usprkos guranju iz EU, uz ovakav "strašni patrijarahat" nije imao nikakve šanse proći.
Pogledajte rad pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. Ona formalno ne može donositi nikakve zakone. Ali će marljivo gurati ideje poput ratifikacije Istambulske konvencije sve dok ne prođu. Ako ne prođe danas proći će sutra ili prekosutra. Feminizam u stvari izvrsno koristi onu stranu patrijarhata o kojoj ne voli govoriti-muškarci, uz sve svoje mane, vole ugoditi ženama. I zato feminizam ne mora ni imati svoje ljude na mjestima odlučivanja. Dovoljno je uporno gurati ideje, etiketirati neistomišljenike i plasirati u javnost istraživanja bez ikakve znanstvene težine oslanjajući se na to da će svaka laž, ako je ponovimo dovoljan broj puta, dobiti status istine.
Feministice u principu koriste metode koje su koristile žene tisućama godina. Iako su rijetko bile na najvišim funkcijama djelovale su kroz svoje muževe, očeve ili braću. Uostalom sam pokret sufražetkinja iznjedrile su žene srednje i visoke klase koje su imale muškarce u zaleđu. Tako se i moglo desiti da su sufražetkinje za podmetanje bombi, požara i vandalizam bile prvo kažnjavane zatvorom, nakon štrajka glađu pokušali su ih prisilno hraniti, a ako to nije prošlo onda su ih puštali kući. Sumnjam da su muškarci koji su isto činili u borbi za prava radnika imali iste privilegije.
Teško je danas razaznati da li je netko u osnovi feminist ili je pao pod utjecaj propagande. Npr. teško da će Obama za sebe reći da je feminist iako je njegova politika pod ekstremno snažnim utjecajem feminizma.
Može ti se ovo činiti kao nekakva teorija urote, ali nije li ti čudno da muškarci, koji su spremni ratovati za banalne stvari, s takvom lakoćom i bez borbe prepuštaju ženama sve veći dio udjela u vlasti?

@JJM

Moram te u jednom ispraviti.

Povijesni patrijarhat je feministički MIT !

Moramo se naučiti svaku feministicu i svaku osobu odlučno ispraviti kada počne govoriti o povijesnom patrijarhatu i muškarcima kao povlaštenoj klasi koja tlači, ili je bar u povijesti tlačila žene.

"Patrijarhat" kao riječ je marksističko-feministička izmišljotina.

Kroz cijelu povijest postojao je GINOCENTRIZAM, a ne Patrijarhat.
To je sustav koji je na sve načine štitio žene, da bi one mogle obavljati funkciju koja je bila najvažnija za opstanak i prosperitet - RAĐATI DJECU! Muškarci su bili ti koji su zauzimali važnije i teže dužnosti, ali glavnu korist od toga osim šačice muškaraca na vrhu imale su žene. A čak ni oni na vrhu nisu nužno imali bolju korist nego njihove žene.

Najbolja ilustracija je Titanik.
'Povlašteni' sloj, klasa, grupa - je prepustio mjesta u čamcima svojim slugama???
Pa stvarno moraš biti idiot da to tako tumačiš!

Slučaj Titanik samo zorno prikazuje kako su se muškarci uvijek žrtvovali za žene.
Sustav koji feministice lažno nazivaju Patrijarhatom, i podmeću povijesne falsifikate o potlačenosti i trpljenju žena pod muškim terorom u cijeloj povjesti rijetko se gdje pojavio. Da, život većine žena nije bio lijep, i bile su im uskraćene mnoge slobode koje sada imaju. Ali kad god pogledamo meko povijesno razdoblje i usporedimo život , prava i obaveze žena i muškaraca iz iste klase u tom društvu, vidimo da su muškarci bili jednako ili više usktraćeni u svojim slobodama i sputani obavezama.

Zato svaki, baš svaki puta treba ispraviti neku feministicu kada spomene patrijarhat kao sustav opresije žena.
Postojao je GINOCENTRIZAM, a ne patrijarhat!


I svaku osobu koja to spomene treba smatrati feminist(ic)om. Nije bitno ako ta osoba to demantira. Treba ukazati da vjerovanje u Patrijarhat čini svaku osobu feminist(ic)om!
Ako vjeruješ u Boga, onda si vjernik.
Ako vjeruješ da ljudi različitih rasa nisu jednako vrijedni kao rase, onda si rasist.
Itd.
Ako vjeruješ u Patrijarhat, onda si feministica.

Ok, onda je postojao ginocentrizam kao sustav opresije žena, jel tako bolje?

Postoje i otmičari koji zatoče ženu u podrum, kupuju joj krasnu odjeću, daju ukusnu hranu, te žene spavaju u svili i imaju sve što im srce poželi. No one su ipak zatočene i nemaju nikakva prava, a nemaju ni slobodu, zar ne?

Bocko,
riječ patrijarhat je ipak malo starija od feminizma. Sa feminizmom je dobila nove atribute-ugnjetavanje, tlačenje, diskriminacija, nasilje...
Vremenom je "patrijarhat" postao sinonim isključivo za gore navedene izraze, a zahvaljujući feminizmu.
Sličnu preobrazbu pod utjecajem ideologije doživjele su neke riječi koje su potpuno izgubile pozitivne konotacije zadržavši samo one negativne. Prva koja mi pada na pamet jest nacionalizam-u Jugoslaviji sinonim za šovinizam i mržnju.
Zato nisam pobornik izbacivanja ove riječi iz rječnika već za njeno zrelo i razumno definiranje. To što je nećeš upotrebljavati samo dodatno ide na mlin onim koji u tom pojmu vide samo negativnosti.

@Cvjetić,

načelno, ti bi htjela da ti mi tu u nekoliko rečenica odgovorimo na cijeli jedan splet izuzetno složenih društvenih problema i fenomena, koji se usput razvijaju takvom brzinom da je očito da ih većina ljudi racionalno ne uspijeva osvijestiti, ali ih intuitivno "osjeća". Nadalje, ne znam koje si struke, ali pogled na društvo ti je previše mehanicistički i formulaičan, što te u konačnici dovodi do spoznajanoga relativizma. On je u redu ako je polazišna pozicija, ali ako se držimo njega ko pijani plota, ne znam kakva to ima smisla.

A sad odgovori, ugrubo i vrlo pojednostavljeni:

1. Da, postoji jasna i izravna veza između glavnih teza radikalnoga feminizma i novonastale kriminalizacije muškaraca i muške spolne žudnje. Dakle upravo kako si napisala: u posljednjih petnaestak godina donesen je niz zakona (u cijelom svijetu) koji IZRAVNO PROIZLAZE iz djelatnosti feminističkih organizacija i (akademskih) teoretiziranja o patrijarhatima. Već sam ih navodio, ali vidim da moram ponovo; riječ je o radikalnoj promjeni u shvaćanju muško-ženskih spolnih i emocionalnih odnošaja: tu je u prvom redu cijeli niz kampanja i zakonskih propisa i praksi koji nasilje u obitelji svode samo na muško nasilje nad ženama, a zatim i cijeli niz zakona i aktivizma koji kriminaliziraju mušku spolnu žudnju: silovanje u braku, seks bez pristanka, zakon "da znači da", seksualno uznemiravanje na poslu, seksualno uznemiravanje na ulici, kažnjavanje samo klijenata prostitutki itd.

Što se pak obrazovanja tiče, tu feministički utjecaj nije izravan, ali ponavljam, to da je cijelo zapadno školstvo ginekocentrično, nije nikakva novost u pedagoškoj struci i na to su čak i neki naši pedagozi upozoravali prije 15-20 godina. Tu mislim da je utjecaj feminizma samo posredan. Tipičan primjer tog utjecaja mogli smo vidjeti i ovdje kad je jedna učiteljica na cijeli niz mojih stručnih referenci i istraživanja iz psihološke struke odmahnula rukom i rekla da ona zna i vidi da su dječaci mali divljaci a djevojčice princeze i da ne trebaju njoj tu neki suhoparni podaci akademskih istraživača. No na stranu sad to, zašto je suvremeno školstvo ginekocentrično zanimljivo je pitanje. Mislim da bi tu morali ući u dubinsko psihosocijalnu analizu i zahvatiti danas nepopularnu tezu o kognitivnoj razlici između muškaraca i žena.

Što se implementacije raznih aspekata rodne teorije tiče, ne samo u obrazovanju nego uopće (npr. brak za sve, kontroverze oko MPO-a, posvajanje djece), to nije fenomen uvezen izvana nego je posljedica djelovanja i domaćih aktivista, iako naravno općenito su sve feminističke i LGBTIQ organizacije, kako kod nas, tako i u svijetu financirane iz svjetskih centara moć. U nas konkretno europskih.

@Bocko

Čini mi se da je JJM u pravu. Nema smisla jedan mit i jednu generalizaciju zamjenjivati drugom, odnosno, treba biti oprezan u izražavanju. To je pojam koji je sve samo nije jednostavan. "Mit o patrijarhatu" je doista samo mit i nema puno veze s povijesnim činjenicama. Problem je što je zapravo teško definirati što uopće podvesti pod patrijarhat. Feministice će i podjelu posla u društvu po spolovima podvesti pod patrijarhat i heteronormativnost, što je naravno potpuna glupost. Podjela posla manje više uvijek je bila posljedica funkcionalnosti. Patrijarhatom bismo po meni mogli nazvati ona društva u kojima je opći položaj žene u nekoj zajednici bitno ograničen i podložan (samo) muškoj volji u svim sferama života. U antropologiji se smatra da su jedina takva društva bila ratničke nomadske skupine. To u povijesti nije nikakva tajna niti je feministička izmišljotina. Takve su skupine bile malobrojne, ali je njihov utjecaj upravo zbog ratničke kulture na druga društva često bio velik, ali niti približno takav kako ga feministice predstavljaju. Još je jako, jako važna stvar upravo ono što je JJM spomenuo, da to je koliko su često žene upravo imale vrlo velik neizravan utjecaj upravo stoga je što u muškoj naravi da ugađa ženama.

Stvari su tu sve samo ne jednostavne. Na jedan ili drugi način.

Spolne uloge su se sastojale od različite participacije muškaraca i žena u društvenom, ekonomskom, političkom i religioznom životu.
Gotovo je univerzalna pojava da se ženama pripisivala važnija uloga u privatnoj sferi ( domaćinstvo, reprodukcija, obitelj), a muškarcima ulogu javnog-društvenog života.
Naravno javna i privatna sfera se drugačije definirala klasno, od kulture do kulture, od jednog povijesnog perioda do drugog ali suština ostaje ista, tj.osnovni obrazac podjele uloga po spolu.
S tim podjelama spolnih uloga u društvu dolaze i vrednovanja tih uloga.Budući da mußkarci obavljaju javnu funkciju koja se u svim ljudskim
društvima više vrednovala, svugdje uživaju višu valorizaciju svoje uloge i
položaja.Sve skupa je, naravno, kulturna konstrukcija, a ne prirodna.
Pri tome kako bi se sačuvala da kulturna konstrukcija spolovi i njihove uloge bile su etiketirane, muškarce kao racionalne i logične, a žene kao iracionalne, intuitivne i emocionalne.Sve se to definiralo kao prirodna podjela ili kako će neki danas reći posljedica funkcionalnosti.

Oprostite, na mob. sam i neštto mi ßteka, poruka mi jr pobjegles nedovrš