Vijesti

15.12.2014. 09:56:41 - Ivana Horvat

Psihologija seksualnosti

Koliko je ženama orgazam bitan?

Psihologija se kao znanost odvojila krajem 19.st.  kao zasebna grana neovisna o  filozofiji. Tražio se novi pristup problemima koji su u sklopu filozofije bili zanemareni. Moderna psihologija je prirodna i društvena znanost koja se bavi mozgovnim procesima i njihovim izražavanjem u ponašanju. Baveći se psihoanalizama, moderna psihologija pri početku 20.st.  po prvi put slobodno promišlja o utjecaju seksualnosti na čovjekovu psihu. "Razvoj čovjeka ovisit će o iskustvima koje je čovjek svjesno ili nesvjesno stekao," rekao je Sigmund Freud, začetnik psihoanalize i  moderne psihologije. 

Da bi psiholozi i psihologinje odredili analizu nekog pacijenta/ice moraju dublje proučavati sam čovjekov razvitak od ranog djetinjstva. Raznim saznanjima došli smo napokon do prihvaćanja teorije kako čovjekova seksualnost počinje od njegovih prvih dana života.

S obzirom da bi za dublja razmatranja ovog problema bilo potrebno uzeti u obzir i biološka istraživanja, a ne samo psihološka, dolazi se do razilaženja u nekim stajalištima. Biološka nezainteresiranost za problematiku pojedinca je odraz stvarnosti. Zašto je to tako kada su toliko bliske te dvije znanosti? Razmislimo li malo bolje, shvatit ćemo da je za analizu svake osobe  potreban razgovor i promatranje, a biologija će rijetko kada pristupiti nekom problemu ispitujući samo pojedince/ke. Zaključujemo da će se ponekad općenita biološka stajališta zanemarivati, jer cilj psihologije teži ka tome da se svakoj osobi pristupi na njoj odgovarajući način.

Kako Freud kaže "...da su ljudi u mogućnosti naučiti iz direktnog promatranja male djece, teorije rasprave, a i članci poput ovoga bili bi nepotrebni".

Poznata je činjenica da razni psiholozi/ginje i biolozi/ginje "spolni nagon" nazivaju prosto rečeno "glad", međutim kada se treba  upotrijebiti zamjenska riječ, upotrebljavamo dobro poznati termin "libido", koji utječe na ponašanje čovjeka. Narodna mišljenja i mišljenja ljudi koji takvu problematiku zanemaruju su povezana s razmišljanjem da dječjem dobu nedostaje taj nagon. Interpretacija i mišljenje su krivi iz razloga što postoje odrazi stvarnosti. Odnosno, ako se oštrije počne proučavati, dolazi se do spoznaje da se čovjek sam po sebi nije niti trudio dublje proučavati  postupke male djece koji su pomalo neobični, ali bitni za daljnji razvoj mlade osobe.

Jedna od činjenica koja je zaslužna za takvo što je infantilna amnezija. Riječ je o neobičnoj amneziji koja većini ljudi (ne svima) pokriva prve godine odrastanja do šeste ili osme godina života. Odraslom čovjeku su poznate samo priče o ranom djetinjstvu koje mu uglavnom prepričavaju roditelji. Malo je onih koji bi zamijetili činjenicu da postoji amnezija o tom dijelu razdoblja, a bilo je puno razloga koji su uzrokovali upravo tome. Zamjećuje se da smo potisnuli to sjećanje jer su neka saznanja ostavila negativan dojam te nas šokirala ugodno ili neugodno, ovisno o situaciji, a i o osobi. Takvog stajališta drži se Freud, ali je li to korektno? Što je s onim biološkim saznanjima da sinapse kod djece nisu dovoljno razvijene? Možemo li tu onda uzeti biološko razmatranje ili ćemo se slijepo povoditi za Freudom i ovog puta, također, zanemariti biologiju? Ostaje na svakome od nas da se odlučimo.       

Kako bi se neke stvari bolje pojasnile, počet ćemo od samog rođenja ženskog djeteta. Naime,  vodeća erogena zona djevojčice je klitoris koji je  građen od jednakih dijelova kao muška erogena zona na glaviću uda. Činjenica je to koja je već davno usvojena i nema potrebe za polemikom. Što znamo o masturbaciji djevojčica? Skoro pa ništa. Istražujući saznajemo da  sve ono što se može saznati o masturbaciji djevojčica odnosi se na klitoris, a ne na stidne usne te na vanjske genitalne organe koji su bliži vagini koji su puno važniji a daljnji razvoj mlade žene.

U razgovoru s ženama, koje se sjećaju svog ranog djetinjstva, dolazi se do zaključka da djevojčice dolaze do orgazma samo putem klitorisa, tako da se isključuje mogućnost da se djevojčica može zadovoljiti vaginalnim putem. Naime, spontana pražnjenja seksualnih uzbuđenosti, koja su tako česta, ispoljavaju se u trzajima klitorisa.            

Ako želimo razumjeti pretvaranje djevojčice u ženu, potrebno je pratiti daljnju sudbinu tog uzbuđivanja klitorisa. Ono što razdvaja dječake od djevojčica je pubertet. Psihički i somatski proces razvitka i kod dječaka i kod djevojčica ide neko vrijeme jedan pored drugoga nemajući skoro nikakve veze jedno s drugim. Činjenica je to koju je teško razumjeti.

Pubertet koji dječaku donosi veliki prodor libida, obilježen je kod djevojčica jednim valom potiskivanja seksualnosti, koji pogađa upravo seksualnost klitorisa. To pojačanje seksualnih prepreka, stvoreno prilikom pubertetskog potiskivanja kod žene, daje draž da se poveća libido dječaka odnosno muškarca i primorava ga na povećanje efekta. Naime, po Freudu s povećanjem libida povećava se i seksualno precjenjivanje, koje u punoj mjeri može dosegnuti samo žena koja se opire i koja poriče svoju seksualnost.

Proučavajući dalje žensko ponašanje odnosno ponašanje djevojčice, dolazi se do zaključka da je klitoris taj koji zadržava ulogu kada je i sam uzbuđen, prilikom dopuštenog seksualnog čina da prenese to uzbuđenje na susjedne ženske dijelove. Usporedivo s tom činjenicom za primjer se daje iskra koja pali vatru, odnosno luč koja zapali tvrđa drva. Tako to uspoređuje Freud kojeg će kasnije mnogi psiholizi kritizirati. Vidjet ćemo tko će zapravo biti u pravu i može li uopće itko biti u pravu.

Naime, po Freudu, problem je u tome što je potrebno izvjesno vrijeme da mlada žena prenese erogenu zonu klitorisa na vanjske dijelove ženskih genitalija. Mlada djevojka je u tom periodu prenosa anestetična. Međutim, ta anestezija može postati trajna, ali  može biti i lokalna. Ako postane trajna to može biti ozbiljan problem i žena postaje frigidna. Naime, zona klitorisa se u takvim slučajevima opire daljnjem prijenosu svoje uzbuđenosti na ostale dijelove genitalija. Razlog zašto se opire je upravo prevelika aktivnost tijekom djetinjstva male djevojčice, odnosno masturbacija djevojčice. Anestetičnost tada ostaje na ulazu u vaginu, a vaginalni receptori ne reagiraju jer su pod prividnom anestezijom i nemaju korelaciju s mozgom. Nije nužno da pretjerana aktivnost masturbiranja tijekom djetinjstva postaje glavni uzrok, psihološki utjecaj je također bitan. Upravo tim psihološkim utjecajem pozabavili su se psiholozi 50ih godina 20. stoljeća jer teorije koje je naglašavao Freud  nisu djelovale na svaku ženu i razvio se još veći strah od frigidnosti.

Rumis Federico 1968. u svom djelu Seksualnost u žene ističe kako je izrazito važan odgoj za djevojčice jer bi im to uvelike olakšalo. Imamo li mi danas seksualni odgoj u školama? Nažalost, ne. Djevojčica bi time izbjegla intelektualni napor koji je nastao uslijed neprestanih psihičkih muka. Psiholozi 20. stoljeća dokazali su da postoji slab uzajamni odnos između spolnog sazrijevanja žene i njene erotske radoznalosti, koja je kod nekih žena, pogotovo u doba puberteta u potpunom zastoju. Djevojka mora pričekati do svoje dvadeset i pete godine i više da bi dosegla maksimum svojih erotskih mogućnosti.  Bitno je naglasiti i činjenicu da se Federico Rumis slaže s Freudom kada govori da nije ispravno smatrati pubertet prvim uvodom u seksualnost, ali ne slaže se u potpunosti kada Freud navodi da žena prenosi erogenu zonu s klitorisa na vaginu. Što je ispravno? Zašto se pobijaju Freudove teorije?

Istina je da Federico je preuzimao dosta teorija i od Kinseya i od Freuda, međutim Kinseyeve teorije se gotovo suprotstavljaju Freudu. Što se to događa u tijelu žene tijekom seksualnog odnosa pitanje je koje se i do danas vuče i teško da se itko usudi dati konačnu definiciju i razriješiti mnoge žene, a i muškarce muke. Naime, Kinsey je pobijao Freudove teorije. Ima li to veze sa slijedom društvenih promjena i pojavom drugog vala feminizma? Ima, Kinsey je upravo prethodio tome. Naime, Kinsey je bio pobornik  ideje koja smatra da žena izvodi masturbaciju nadražujući samo klitoris. Po Kinseyu, unutrašnjost rodnice ima vrlo malo živčanih zvršetaka i zbog toga je vrlo slabo osjetljiva. Po njegovim teorijama ostaje samo klitoris kao jedina erogena zona.

Bitno je naglasiti da važnost masturbiranja ne umanjuju ni Freud ni Kinsey. Teorija koju zastupa Freud  temelji se na činjenici da žena koja svoj orgazam doživljava samo uz pomoć klitorisa, neće uspjeti doživjeti jačinu orgazma koji joj može pružiti vaginalno nadraživanje. Po Kinseyu nema razlike jer je klitoris jedini koji može proizvesti orgazam.

Ono što je bitnije od njihovih razilaženja u teorijama jest da, nedoživljavanje orgazma može dovesti do neuroze. S time proizlazi zaključak da se svaka žena mora posvetiti samoj sebi bilo samostalno ili uz partnera/icu. A pitanje je kako će pojedina žena pristupiti svom problemu i hoće li ga shvatiti kao problem ili samo kao činjenicu koja ne mijenja ništa?

Prateći daljnji razvoj društva, zamjetit ćemo kako je oko 50ih godina 20. stoljeća zavladala, blago rečeno, teorija "klitoralnog apsolutizma", upravo zahvaljujući Kinseyu.  Pobijale su se teorije Freuda i vjerovalo se da samo klitoris ima ulogu erogene zone. Međutim, ako uzmemo u razmatranje Kinseya koji je začetnik takve ideje, vidjet ćemo jednu stavku koja može dovesti do razmjera s onim što se tvrdi. Naime, kao jednu od terapija, Kinsey upućuje žene na apstinenciju klitorisa kako bi se njihova "konstitucionalna frigidnost" izliječila. Koliko god bio uporan, vidimo da je Kinsey bio kontradiktoran.

Istina je da je Freud bio maglovit s nečim, a to je fiziološki problem. On se nije bavio dvojbom da spolni odnos okrzne, vuče ili pritišće klitoris.  Neke žene poput Marie Bonaparte bile su mučene Freudovom objavom. S obzirom da je bila opsjednuta svojom nesposobnošću podvrgla se kirurškom zahvatu i dala odstraniti ligamente klitorisa kako bi je umanjila dužinu koja ju je dijelila od klitorisa i vaginalnog otvora. Koja bi se žena danas usudila napraviti takvo nešto? Koliko je ženama orgazam bitan? Naša Marie operacijom nije postigla svoje orgazmičke želje. Tvrdila je da orgazmička ekstaza postoji samo na području klitorisa bez obzira je li to riječ o trenju, prstu ili jeziku tijekom spolnog odnosa. Marie se predala. 

Idući dalje kroz povijest, u javnost se 1982. pojavljuje jedna karizmatična osoba. Bila je to Beverly Whipple koja tvrdi da postoji područje na unutrašnjoj stjenci vagine koja daje zaprepaščujuće orgazme. Upravo je to područje takozvana  G-točka.  Whipple je oživjela  Freuda,  te samim  time i patrijahalni seks. Što je s trećim valom feminizma koji se javlja upravo 80-ih godina? Laže li Beverly? Uzme li se u obzir razgovor s ženama,  vidjet ćemo kako je samo 50% onih koji potvrđuju postojanje G-toče. Je li to samo psihosomatsko blaženstvo? Britanci su pokušali napraviti pokus na blizankama koje bi trebale biti identične i imati istu vaginalnu stjenku. Međutim, pokus je opovrgnuo teoriju G-točke, rezultat je pokazao da nije na istom mjestu ni kod identičnih blizanki, odnosno neke od blizanki niti nemaju G-točku, a druge tvrde da imaju. Činjenica je da je  za polovinu žena G-točka  mit, a za drugu polovinu najveće područje ekstaze. 

Nakon neuspjelih tvrdnji, Whipple ne odustaje.  Uz pomoć Komisaruk traži dokaze pomoću paraplegičnih bolesnica. Te pokušava vrat maternice staviti na razmatranje kao posebnu zonu koja donosi još jedan drugačiji oblik ekstaze.  Ustanovili su da postoje 4 načina prenošenja signala od spolnih organa do mozga, dva od tih kanala idu ravno uz leđnu moždinu, treći hipogastrični, skreće, on se ne spaja s kralježnicom sve dok nije iznad zdjelice, otprilike u visini pupka. Četvrti, vagus , svojim zaobilaznim putem ide sve do mozga, a da uopće ne ovisi o kralježnici. Naime, paraplegične žene ne mogu doživjeti orgazme putem prva tri načina prenošenja signala jer one imaju oštećenje leđne moždine i kralježnice, mogu samo putem vagusa. Što isključuje činjenicu da klitoris  jedini vlada zonom koji može dovesti do ekstaze.

Većina žena, koje čitaju članak se sigurno pita, "A gdje sam ja?"," Što je moja ekstaza?". Hoću li vjerovati Freudu, Kinseyu ili Whipple? Može li itko uistinu dati sebi za pravo da razumije mehaniku živčanih putova? I jesu li to samo produžeci klitorisa koji stvaraju G-točku unutar vagine? Jesu li žene sposobne proizvesti orgazam samo pomoću misli? Postoje one koje tvrde da jesu, a postoji i nešto što se zove placebo efekt.

Nijedan napor nije okončao rasprave, bilo da se tvrdi da je unutarnji ili vanjski, duhovni ili mehanički. Vjerojatno nikada ni neće s obzirom na činjenicu da svaka žena funkcionira na sebi svojstven način. Ovisi o ženi hoće li poći za duševnim jedinstvom koje nude brojni terapeuti pomoću meditacije. Hoće li žena jedino kroz poštovanje, ljubav i podršku  uspjeti doživjeti kvalitetan seksualni odnos? Ili je to možda samo stvar mehanike?         

Postoji mnogo različitih razmišljanja jer postoji mnogo različitih žena. Freud kao začetnik moderne psihologije, a time i začetnik slobodnog pristupa ka seksualnosti, potaknuo je na promišljanje. Htjeli su ga opovrgnuti, ali nisu imali dovoljno dokaza. Pokušali su opet stati na njegovu stranu, ali nije vrijedilo.  Ostavio je mnoge u dvojbi, ali je barem utjecao na brojne psihologe, seksologe, te nekolicinu žena koji će i dalje istraživati.

Postoji još jedna stavka koju bi trebalo uzeti na razmatranje.  Američki Womansday  nedavno je objavio postotke žena koje doživljavaju svoj orgazam na ovaj ili onaj način. Naime, 1/3 žena ima velikih problema s postizanjem orgazma kada ima spolni odnos bilo kojeg oblika, 80 posto žena ima problema s postizanje vaginalnog orgazma za vrijeme seksulanog odnosa. Kad govorimo kako dob utječe na postizanje orgazma, zamjetit ćemo da samo 61 poato žena doživi orgazam od 18. do 24. godine. Ženama u  30. godinama diže se  postotak na 65 posto,  a tek od 40. do 50. godine 70 posto žena doživi svoj orgazam svaki put za vrijeme seksualnog odnosa.

Ono što proizlazi iz svih teorija i postotaka, bilo onih pri početku 20.st. ili onih kroz cijelo 20.st., jest da svaka žena mora sama istražiti svoje fiziološke i psihološke promjene, svoj odnos prema samoj sebi, poštovanje prema sebi  i u konačnici prestati se bojati svega što bi je kočilo u tom istraživanju. Imati otvoren um za sve ono neistraženo. Emancipiranost žene ne zmjećuje se samo kroz materijalne stvari poput auta, odjeće, putovanja i diplome. Emancipirana žena zna kako slobodno razmišljati bez pritiska društva i pušta druge da slobodno razmišljaju.

Hoće li žena svoju ljubav i promišljanje usmjeriti prema samoj sebi, kako bi, kako Freud kaže, doživjela "...zahtjevno jedinstvo ljubavne funkcije", ili će ju usmjeriti prema partneru/partnerici kako bi zajedno doživjeli/e jedinstvo, ostavlja se na razmatranje svakoj ženi ponaosob.

Literatura:

Bergner, Daniel, 2013.,  Što žene žele.

Freud, Sigmund 1903., (izdanje 1963.) Tri teorije seksualnosti

Horvat, Dunja, 2013., Ljubav, strast, orgazam

Rumis, Federico 1968., Seksualnost u žene

http://www.womansday.com/sex-relationships/sex-tips/10-surprising-facts-about-orgasms-111985

Tagovi: freud, kinsey, orgazam, psihologija, seksualnost, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (2)

Stari komentari

zrnce:
Prvo što se ističe i kvari dojam teksta je količina pogrešaka u njemu. Danas, uz sve internetske programe za provjeru pravopisa to je neoprostivo. Drugi problem kod teksta je što jednostavno nema smisla. Kao da se autorica nije mogla odlučiti hoće li pisati o teorijama o seksualnosti kroz povijest ili dosad nepobijenim otkrićima o fiziološkom mehanizmu ženskog orgazma. Pisanje o Freudu na ovaj način je u najmanju ruku neozbiljno, a posebno mi je nevjerojatno da je to objavljeno na ovom portalu. Kraj teksta je skup posebno glupih i ispraznih rečenica da mi ih se ne da niti analizirati, ali eto primijetit ću da nisu povezane sa ostatkom teksta. Loše.
20.12.2014. 00:13
muško:
jedan mladi ugledni jezikoslovac lijevih politički orjetacijam bi tvoju analizu pravopisa nazvao jezični fašizam
20.12.2014. 08:11

Stup srama

Iz drugih medija

AEM