Vijesti

09.12.2014. 12:31:51 - Marina Tkalčić

Kritičko-feministički doprinos razbijanju mitova o seksualnom nasilju:

Ka pravednijem kaznenopravnom sustavu

Ivana Radačić

Ivana Radačić

"Seksualno nasilje jedan je od najtežih oblika diskriminacije žena i kršenja njihovih ljudskih prava. Ono je jedan od oblika rodno uvjetovanog nasilja, definiranog kao nasilje usmjereno na žene zbog toga što su žene ili nasilje koje neproporcionalno pogađa žene[1]. Naime, većina žrtava su žene, dok su počinitelji uglavnom muškarci. Nadalje, seksualno nasilje je 'izraz povijesno nejednakih odnosa između žena i muškaraca koji su doveli do dominacije i diskriminacije žena od strane muškaraca i sprečavanja potpunog napretka žena'[2]. Osim što je seksualno nasilje izraz spolne/rodne diskriminacije[3], ono ujedno podržava i održava rodnu nejednakost".

Eksplikacija je ovo Ivane Radačić u knjizi Seksualno nasilje. Mitovi, stereotipi i pravni sustav (2014) – prvoj feminističko-kritičkoj studiji u Hrvatskoj o pravnim regulacijama silovanja i predrasudama u sudskoj praksi. Ovim radom Ivana Radačić afirmira svojevrsni feministički pristup problemu silovanja, pokušavajući pritom ukazati na važnost glasa žena koje su preživjele silovanje. To je moguće, kako ističe recenzentica knjige Biljana Kašić, "zahvaljujući feminističkoj metodologiji uključivosti i jasnoj etičkoj poziciji".

Cilj ove knjige je, između ostaloga, ukazati da seksualno nasilje kao oblik rodne diskriminacije utječe na sve žene, s obzirom da strah od seksualnog nasilja ograničava njihovu slobodu, a neprimjeren način reagiranja na nasilje podržava rodne stereotipe i norme seksualnosti koje ženu karakteriziraju kao pasivnu, onemogućujući time ravnopravne odnose među spolovima. "Neravnopravni spolni odnosi pak nisu samo problem za žene nego za cijelo društvo jer je neravnopravnost prepreka miru i razvoju društva", ističe I. Radačić.

Autorica Ivana Radačić višestruko je nagrađivana znanstvenica koja je doktorirala pravo (područje međunarodnih prava žena) 2008. godine na Sveučilištu u Londonu, magistrirala je pravo na Sveučilištu u Michiganu 2003. i Sveučilištu u Zagrebu 2001. Također, 2002. magistrirala je kriminologiju na Sveučilištu u Cambridgeu. Zaposlena je kao znanstvena suradnica na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar. Predavačica je i istraživačica na brojnim sveučilištima, centrima i institutima; surađuje s nizom nevladinih organizacija na području obrazovanja za ljudska prava, stručnjakinja je Vijeća Europe za ljudska prava. Objavila je više od dvadeset znanstvenih članaka u području ljudskih prava i feminističkih pravnih teorija, većinom u međunarodnim časopisima. Također, uredila je tri knjige.

Povodom nedavnog izdanja gore spomenute knjige, kao doprinosa nedovoljno obrađenoj temi u hrvatskoj teoriji i pravnoj znanosti koja često nije kompatibilna sa suvremenim rješenjima iz međunarodne pravne znanosti, te koja se isto tako često mimoilazi s kritički osvještenim feminističkim pristupom, a u sklopu međunarodne kampanje 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama (25.11.-10.12.), razgovarale smo s Ivanom Radačić.

U razgovoru smo se dotakle stanja u hrvatskom kazneno-pravnom sustavu, odnosa prema žrtvama silovanja, stereotipa i mitova koji prožimaju hrvatsko sudstvo pri rješavanju djela seksualnih delikata i povezanih tema obrađenih u knjizi Seksualno nasilje. Mitovi, stereotipi i pravni sustav.

Na samome početku,  reci nam kako se javila ideja za pisanje knjige 'Seksualno nasilje. Mitovi, stereotipi i pravni sustav'? Od čega se sastojalo istraživanje?

Ideja se javila dosta davno, negdje 2004., kada sam naišla na presudu Vrhovnog suda RH u slučaju silovanja u kojem je taj Sud pri ocjeni olakotnih okolnosti kao tzv. doprinos žrtve uzeo to što je žrtva stopirala i "pristala voziti se starom Karlovačkom cestom". Razmišljala sam kako se žrtve osjećaju kada im sudac ili sutkinja kažu da su same odgovorne za svoju viktimizaciju: koliko snažne moraju biti da odbace osjećaj krivnje (koji im ionako već nameće društvo) i sačuvaju svoju istinu kada im institucija koja ima legitimitet utvrđivanja istine i provođenja pravde kaže da su same krive za viktimizaciju. S obzirom da sam kao znanstvenica i pravnica dio povlaštenih struktura, imala sam potrebu žrtvama 'dati glas', istražiti njihova iskustva sudskih postupaka te podvrgnuti kritici pravni i sudski diskurs, ukazati kako sudstvo nema monopol nad istinom i da nije imuno na predrasude. Osim toga, cilj mi je bio potaknuti rasprave o pravnoj regulaciji silovanja i sudskoj praksi te potaknuti daljnja promišljanja o odnosu roda i prava i kritičke analize sudske prakse koje nedostaju u hrvatskom znanstvenom području.

U knjizi govoriš o stereotipima i mitovima u pravnom sustavu, odnosno u sudskoj praksi u području silovanja i drugih seksualnih delikata – možeš li objasniti  koji su to mitovi i u kojim su područjima zakonskog sustava najvidljiviji? Koliko negativno ti mitovi utječu na položaj žena žrtava seksualnog nasilja na sudu, ali i u društvu uopće?

Komparativna feministička istraživanja pravnog tretmana seksualnog nasilja ukazala su na tri dominantne stereotipne pretpostavke o seksualnom ponašanju žena kojima se opravdava seksualno nasilje. Prva je da žene žele biti seksualno posjedovane od strane muškaraca bez obzira na okolnosti. Ona je najvidljivija u definicijama silovanja čiji je element sila, odnosno u sudskim interpretacijama silovanja u kojima se nedobrovoljni seksualni odnošaji u kojima nema očite sile i otpora ne smatraju silovanjem. Druga pretpostavka je da su žene sklone fantazirati o seksu te lagati da su silovane kako bi opravdale svoje ponašanje ili se osvetile muškarcima kada seks ne bude zadovoljavajući. Ta se pretpostavka očituje u iscrpnim ispitivanjima žrtve o svim aspektima seksualnog i privatnog života.

Treća pretpostavka je da su žene same odgovorne za silovanje, da 'provociraju silovanje' te da se svaka zdrava žena, ako hoće, može oduprijeti silovanju. Ovu pretpostavku često nalazimo pri odmjeravanju kazne, kada se procjenjuju olakotne okolnosti, pri čemu je često relevantno kako se žrtva ponašala prije, tijekom i poslije silovanja.

Ove pretpostavke odražavaju i održavaju mitologiju o silovanju prema kojoj je 'pravo silovanje' nasilan napad nepoznate osobe na javnom mjestu kojemu se žrtva svim snagama odupire, dok je 'prava žrtva' čedna osoba, svjesna rizika silovanja, koja čini sve kako bi spriječila silovanje. Ta pak mitologija počiva na normi posesivne (hetero)seksualnosti prema kojoj su muškarci ti koji iniciraju seksualni odnos i koji ostvaruju seksualni užitak u posjedovanju žena, dok su žene te koje ga pasivno prihvaćaju i uživaju u tome da ih muškarci posjeduju.

Ove predrasude i mitovi imaju ozbiljne negativne učinke na žrtve: iskustva žrtvi koja se ne uklapaju u dominante scenarije (a to je velika većina), diskvalificiraju se u sudskim postupcima, čime s povećava trauma žrtve i usporava oporavak. Osim toga, ovakve norme odražavaju i podržavaju patrijarhalne seksualne obrasce i nejednake rodne odnose, što ima negativne učinke na cijelo društvo.

Reformama kaznenopravnih točaka, pri definiranju silovanja, odnosno seksualnog nasilja, naglasak se sa sile premješta na nedobrovoljnost – što je slučaj i pri Europskom sudu za ljudska prava – koji time nameće državama obveze kriminaliziranja svih oblika seksualnog nasilja. Zašto je, dakle, nužno fokus staviti na nedobrovoljnost kao središnji element seksualnog nasilja, a ne na silu? Što to znači za žrtve seksualnog nasilja?

Stavljanjem fokusa na nedobrovoljnost, koja se definira na pozitivan način koji zahtijeva da osoba ima sposobnost i mogućnost slobodno izraziti svoju volju, proširuje se zaštita seksualne autonomije jer se kriminaliziraju svi oblici nedobrovoljnih seksualnih odnosa – i oni u kojima nema očite sile, odnosno aktivnog otpora. U sustavima u kojima je silovanje definirano silom, kao u Hrvatskoj, zahtijeva se od žrtava da pružaju otpor, s time da pojedini suci traže da on bude jasan, intenzivan i da traje cijelo vrijeme. Mnoge žrtve nisu u stanju oduprijeti se (ili se odupirati cijelo vrijeme) pa čak niti verbalno, već reagiraju disocijacijom, ili sindromom tzv. smrznutosti od straha. Ako se u centar stavi nedobrovoljnost, a ne sila, slučajevi gdje nema otpora ne bi nužno završili odustankom od progona ili oslobađajućom presudom jer submisija ne bi značila dobrovoljnost. Prema modelu 'pristanak plus' istražuju se proces donošenja odluke i komunikacije pristanka među strankama. Takav model podržava tzv. komunikativan model seksualnosti, koji je utemeljen na dogovoru među strankama u odnosu, a ne na pretpostavci da žene žele biti seksualno posjedovane, kao što je to u modelu posesivne seksualnosti. Taj model promiče ravnopravne spolne odnose u kojima i žene i muškarci izražavaju svoje seksualne želje i granice.

Koliko su hrvatski Kazneni zakon, odnosno materijalno zakonodavstvo u području seksualnih delikata, usklađeni s međunarodnim standardima ljudskih prava?

Jedan od ciljeva reformi KZ-a 2011. bio je upravo uskladiti naše zakonodavstvo s međunarodnim standardima zaštite ljudskih prava. Tako se smatralo da bi pri definiranju seksualnih delikata fokus trebalo staviti na nedobrovoljnost. Međutim, Zakon je u tom pogledu konfuzan. Osnovno kazneno djelo je definirano kao spolni odnošaj bez pristanka, no silovanje je ostalo definirano silom ili prijetnjom na život i tijelo, a osim toga predviđa se i još jedna kategorija teških djela protiv spolne slobode, čije razgraničenje nije jasno s obzirom da se okolnosti koje su presumpcije nedostatka pristanka (kao na primjer, ranjivost žrtve, zlouporaba položaja) pojavljuju, u nešto različitom obliku, i kao okolnosti koje djelo čine teškim. Gradacija utemeljena na različitim oblicima nepristanka je problematična jer se pristanak ne može stupnjevati.

U knjizi, također, govoriš i o modelu posesivne heteroseksualnosti prema kojemu su muškarci ti koji iniciraju seksualni odnos, a žene ga pasivno prihvaćaju. Koliko je taj model prisutan u hrvatskom kaznenopravnom sustavu i što podrazumijeva kada govorimo o presudama počiniteljima seksualnih zločina? Kakav je uopće odnos, nazovimo ih tako, 'pozitivnih' i 'negativnih' presuda optuženicima za seksualno nasilje u Hrvatskoj i je li novi Kazneni zakon (na snazi od 1. siječnja 2013.) pridonio transparentnijem i pravednijem presuđivanju?

Model posesivne heteroseksualnosti temeljni je model seksualnosti koje odražava i podržava analizirana sudska praksa. Prema tom modelu, spolni odnošaji u kojima nema očite prisile i aktivnog otpora ne smatraju se silovanjem. U mnogim slučajevima donesene su oslobađajuće presude jer je smatrano da nedostatak jasnog i trajnog otpora znači da je odnos bio dobrovoljan ili ga je takvim smatrao okrivljeni. Tako je u jednom predmetu zaključeno da je žrtva 'naknadno pristala na odnos' jer se prestala odupirati, iako je medicinskom dokumentacijom utvrđena uporaba sile koja je rezultirala lakim tjelesnim ozljedama. U drugom pak predmetu problematično je bilo što je žrtva, koja je trčala od okrivljenika, pokušala istoga pogoditi biljarskim štapom te je na njega bacila pepeljaru, odustala od otpora u 'ključnom trenutku' kada ju je okrivljeni odveo u sobu. Također se često traži intenzivnost sile, 'slabašna sila' nije dovoljna jer se smatra inherentnom spolnom odnosu. Tako je, na primjer, u jednom predmetu vještak psihijatar iznio stajalište da je određena doza sadizma inherentna muškoj seksualnosti, dok je određena doza mazohizma inherentna ženskoj seksualnosti.

No, postoje i presude u kojima se sila definirala kao djelovanje protiv volje osobe koju osoba ne mora izraziti kroz fizički otpor. U njima je naglašeno da je silovanje djelo protiv seksualne autonomije i da sve žrtve – bez obzira na svoje ponašanje – zaslužuju zaštitu. No, takve presude su još uvijek u manjini.

Što se tiče novog KZ-a, s obzirom da je osnovno kazneno djelo definirano kao spolni odnošaj bez pristanka, za nadati se je da će doprinijeti većoj zaštiti seksualne autonomije. No, kao što sam navela djela nisu jasno razgraničena, što se već pokazalo na zadarskom slučaju grupnog silovanja, koje je prvo definirano kao spolni odnošaj bez pristanka.

Koliko su civilne, nevladine udruge (gdje bismo mogli ubrojiti i feministička kritička istraživanja) u Hrvatskoj pridonijele rješavanju problema u kaznenopravnom sustavu kada govorimo o seksualnom nasilju, i na koje načine?

Nevladine udruge doprinijele su mnogo u smislu osvještavanja i izražavanja zahtjeva za poštivanje seksualne autonomije i fizičkog i psihičkog integriteta žena. Nadalje, pojedine udruge godinama pružaju pomoć žrtvama seksualnog nasilja. Međutim, problem je što u Hrvatskoj u nevladinim organizacijama gotovo pa i nema pravnica i pravnika koji bi te zahtjeve stavili u pravni jezik. Također, gotovo pa ne postoje feminističke pravne kritike i istraživanja prava i sudske prakse. Dok je u mnogim pravnim sustavima, osobito onim baziranim na anglosaksonskom pravu, tema pravne regulacije silovanja i predrasuda u sudskoj praksi (te druge feminističke pravne teme) u središtu pravnih istraživanja još od 1980-tih godina, moja knjiga prva je takva studija u Hrvatskoj i pitanje je hoće li postati dio literature na pravnim fakultetima.

Veliki problem svugdje u svijetu jest problem neprijavljivanja seksualnog nasilja. Kakvo je stanje u Hrvatskoj i koji su razlozi neprijavljivanja? Možemo li u tom kontekstu govoriti o mitu o tzv. 'pravoj žrtvi' i 'pravom silovanju'?

Silovanje je djelo u vezi s kojim postoji problem 'tamnih brojki'. Naime, prijave čine samo vrh sante leda. Većina slučajeva ostaje neprijavljena. Razlozi leže u društvenim normama prema kojima se stigmatiziraju žrtve, kao i karakteristikama pravnog i sudskog postupanja koje često rezultiraju daljnjom traumatizacijom žrtve. Dakle, jedan od ključnih problema su upravo stereotipi i mitovi o silovanju. Žrtve koje se ne uklapaju u scenarij 'pravog silovanja' i 'prave žrtve' često se ne odlučuju prijaviti iz straha da će one same biti okrivljene.

U posljednje smo vrijeme na Libeli svjedočile brojnim komentarima ispod tekstova o seksualnom nasilju, uznemiravanju i sl. koji spominju 'feminističke mitove o silovanju', 'sumanute legislative progurane u različita zakonodavstva poput seksualnog uznemiravanja na poslu, seksu bez pristanka, uličnom uznemiravanju' i sl., 'kriminalizaciju muške heteroseksualne žudnje' pod utjecajem 'radikalnog feminizma kao lijevoliberalne kapitalističke ideologije'. Što je rezultat sve češćim ovakvim stavovima? Naime, u knjizi 'Seksualno nasilje. Mitovi, stereotipi i pravni sustav' možemo vidjeti da je seksualno nasilje upravo rodno uvjetovano te da podržava i održava rodnu nejednakost. Prema vlastitom istraživanju prikazuješ statistike o očitoj disproporcionalnosti u nasilju koje je počinjeno nad ženama od strane muškaraca.

Ja se nadam da je većinom u osnovi tih komentara nerazumijevanje feminističkih zahtjeva i zakonskih promjena te nerazumijevanje odnosa moći u društvu. No vjerojatno se određeni dio populacije koji podržava dominantan normativni sustav boji da će promjenama izgubiti svoje povlastice.

RODA-e su nedavno pokrenule akciju u sklopu kampanje 16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama, #PrekinimoSutnju, u kojoj pozivaju žene da podijele svoja loša iskustva pri porodu u bolnicama. Mnoge su žene okarakterizirale porod kao zlostavljanje od strane bolničkog osoblja, no unatoč tome, takvi se slučajevi ne prijavljuju. Koji su zakonski okviri, ako uopće postoje, na koje se žene mogu pozvati ukoliko se odluče za prijavu ovakvih slučajeva?

Ovaj problem nije se zakonski posebno regulirao jer se donedavno smatralo da problema ni nema. To je u Hrvatskoj potpuno novo područje, kojim su se do sada  bavile samo RODA-e. No postoje odredbe različitih zakona koji se mogu primijeniti. Također se slučajevi mogu prijaviti pravobraniteljici za ravnopravnost spolova.

Za kraj – ka pozitivnijem i pravednijem kaznenopravnom sustavu – predlažeš inovativni teorijski prijedlog o komunikativnom modelu seksualnosti naspram modela posesivne seksualnosti. O kakvom se točno modelu radi i na koji način taj model pridonosi položaju žrtve seksualnog zlostavljanja?

O komunikativnom modelu dugo se već raspravlja u feminističkoj literaturi i istraživanjima, a na tom modelu utemeljena su i zakonska rješenja nekih pravnih sustava, npr. Engleske i Walesa, Kanade, australske države Viktorije. U knjizi dajem prijedloge kako bi izgledala primjena takvog modela u Hrvatskoj. Prijedlozi se odnose na reformu kaznenog i kaznenog procesnog prava, no i nužnost edukacije i osvještavanja, kako bi se smanjila razlika između 'zakona na papiru' i 'zakona u praksi'. U Hrvatskoj je u tom pogledu situacija nezadovoljavajuća: seksualno obrazovanje je ukinuto, a teme rodne ravnopravnosti i ljudskih prava nedovoljno su zastupljene u obrazovnom sustavu, uključujući i situaciju na pravnim fakultetima, kao i obuci pravosudnih organa. Nedostatno obrazovanje o ovim temama utječe na manjak rodne osviještenosti u društvu, a istovremeno je i posljedica društveno-političke klime. Stoga je potrebno raditi na promjeni svijesti, a moja je nada da je ova knjiga jedan mali doprinos tome.



[1] Odbor UN-a za uklanjanje svih oblika diskrimacija žena (CEDAW Odbor), (1992). Opća preporuka br.19 (A/47/38). Ujedinjeni narodi.

[2] Opća skupština Ujedinjenih naroda (1993). Deklaracija UN-a o uklanjanju nasilja nad ženama (A/RES/48/104). Ujedinjeni narodi. Preambula.

[3] Pojam spol obično se koristi kako bi se opisale biološke razlike između muškaraca i žena, a pojam rod kako bi se uputilo na društveno konstruirane identitete žena i muškaraca. Međutim rod i spol nisu lako odvojive kategorije jer je i spol društveno konstruiran. Vidi Butler, J. (1990). Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity. Routledge. New York. 

Tagovi: feminizam, ivana radačić, kazneni zakon, nasilje protiv žena, patrijarhat, rodni stereotipi, seksualno nasilje, sudstvo

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (23)

Stari komentari

muško:
Da citiram uvazenu znanstvnicu borkinju za ljudska prava Radačić "Ja se nadam da je većinom u osnovi tih komentara nerazumijevanje feminističkih zahtjeva i zakonskih promjena te nerazumijevanje odnosa moći u društvu. No vjerojatno se određeni dio populacije koji podržava dominantan normativni sustav boji da će promjenama izgubiti svoje povlastice."

Jeste li čitali njen tkz. znanstveni rad im ga na srce.hr mogli ste stavit link, nezna što je tu znanstveno, mislim da je jedan slučaj gdije je pohvalila rad pravosuđa naknadno sud za ljudska prava to suđenje proglasio kršenjem ljudskih prava jer je čovjek osuđen bez ikakvih dokaza na temelju iskaza istraznom sudcu što u znanstvenom radu nema ni riječ o tome, a kad istraživač-ica uzme podatke koji mu odgovaraju a zanemari one koje se u uklapaju u njenu teoriju radi se o klasičnoj pseudoznanosti, nadalje sve argumente obrane smatra predsrasudom a argumente tuziteljstva smatra ispravnim, iako ne donosi nikakve dokaze zašto su oni ispravni, po mom mišljenju se tu radi o klasičnoj mržnji prema muškarcima odnosno o mizandriji jer su uvijek argumenti muškarca predrasude recimo argument obrane koji je logičniji proglasi predrasudom a argument tuziteljstva koji je nelogičan i manje vjerovatnim proglasi ispravnim i pohvali ga, to po meni nije znanost.

Neka gospođa znanstvenica navede jednu povlasticu koju muuškarci imaju, ja ču joj navest jednu diskiminaciju veliku koju muškarci imaju i mene muči zašto ne mogu dobit državnu potpotu za poduzetničke projekte jednako kao i zene, zašto muškarci ne idu u peznziju kad i žene, neka obradi taj problem, uzasno me vrijeđa njene lazi i obmane da muškarci imaju neke povlastice a radi kao tkz znanstvenica plaćena javnim novcem odnosno novcem prisilnog otetog građanima, neka objasni zašto je 95% muškaraca u zatvorima jesu li to povlastice, jesu li povlastice kada zena obori osobu na pješačkom pobjegne dobije uvjetnu ili za najteze kazneno dijelo teškog ubojstva u pokušaju radi koristoljublja pokušaj i ubojstvo se jednako kaznjavaju dobije 3 godine zatvora a muškarac za tjelesne ozljede 8 jeli su li to povlastice. jesu li povlastice da u Splitu preko 90% dijece se dodjelju majkama da je velika večina beskučnika muškarci jesu li to povlastice srami se tkz. znanstvenice.
10.12.2014. 09:27
Bocko:
Ka pravednijem kaznenom sustavu za silovanja možemo prvo tako da apsolutno odbacimo ovakve pseudoznanstvene studije bazirane na lažnim podatcima i statistikama.

Također, da prestanemo tretirati svaki seksualni kontakt kao silovanje i prestanemo vjerovati da su sve prijave za silovanje istinite.

Nadalje, da se zabrani bilo kakvo objavljivanje imena do trenutka kada se podigne optužnica.

Danas postoji prava epidemija lažnih prijava za silovanje.
O tome se treba pisati, a ne o osudama za prava silovanja, što svatko normalan podržava.

Feministice stalno podmeću izmišljeni brojku od 2% lažnih prijava za silovanje, dok je prava brojka lažnih prijava negdje između 25% i 90%,
Ovisno o tome kako kategoriziramo lažne prijave.

Pod hitno trena uvesti vrlo strogo kažnjavanje za one koje lažno prijavljuju silovanje, sa jednakom kaznama kao i za počinitelje silovanja.

Treba ograničiti vremenski rok u kojem se može podnijeti prijava za silovanje, na recimo 7 dana. Za svaku prijavu koja izlazi iz tog okvira trebaju postojati materijalni dokazi, ili drugi svjedoci osim same žrtve silovanja da bi se pokrenula istraga.

Seks bez pristanka, koji je danas praktično izjednačen sa silovanjem, mora se jasno definirati. Danas su kriteriji takvi da bilo tko može bilo koga optužiti za silovanje, samo ako su imali bilo kakav seks.
Nije istina da je svaki mladoženja silovatelj, a svaka mlada silovana nakon vjenčanja zato jer je popila decilitar šampanjca.

Svakom optuženom za silovanje mora se odmah ponuditi poligraf.
To je mnogo jeftinije nego bilo što drugo.
U slučaju da optuženi prođe poligrafsko testiranje, isto se mora ponuditi i navodnoj žrtvi koja je podnijela prijavu. Ako se optužba pokaže lažnom, kazna mora biti ista kao što bi bila kazna za silovanje po toj optužbi da je istinita.
10.12.2014. 11:13
Misandristica:
Inače, broj lažnih prijava za silovanje nije ništa veći od ostalih lažnih prijava za bilo koje kazneno djelo, plus "između 25% i 90%" daj molim te, ne sramoti se. vaši komentari samo dokazuju upravo ovo šta Radačićka pokušava objasniti, daj se malo educirajte dragi ugroženi muškarci
10.12.2014. 14:51
Bocko:
@Misandristica

Svi izvan feminističkih krugova sad već jako dobro znaju da je lažna prijava za silovanje neuporedivo češća nego prijavljivanje bilo kojeg drugog kaznenog djela. Glavni razlog za lažne prijave je kad žena koja vara partnera, dečka ili muža bude otkrivena. Ona tada tvrdi da je bila silovana. Ista stvar i sa mladim curama koje su imale seks sa dečkom, pa da bi izbjegla priznati roditeljima da se dobronviljno seksala, kaže da je bila silovana. Takvih primjera ćeš naći doslovno stotine koji su RAZOTKRIVENI kao lažni. Treća kategorija su serijske lažne prijaviteljice. Obično se radi o osobama sa ozbiljnim psihičkim problemima. Samo prošle i ove godine u Britaniji je nekoliko takvih osuđeno na dugogodišnje zatvorske kazne, ali ne prije nego je svaka od njih upropastila lažnom prijavom život nekolicine muškaraca.
Četvrta kategorija su lažne prijave koje prijavljuju feministice, ili feministice takve prijave koje su potpuno neutemeljene napuhuju.
Sada je već desetine prijava protiv američkih sveučilišta za tešku diskriminaciju muškaraca zbog prestrogog tumačenja Title IX u borbi protiv imaginarne Rape culture' koju su izmislile feministice. Lažno optuženi studenti koji bivaju izbačeni sa sveučilišta u nagodbama dobivaju astronomske cifre za odštetu.
Evo najmoviji primjer takve sramote je ovaj slučaj koji je razotkriven , a zbog kojeg se časopis Rolling Stone stravično osramotio:
dailycaller.com/2014/12/09/bad-reporting-in-uva-rape-story-is-on-rolling-stone-but-jackies-story-still-doesnt-add-up/

Feministici freelance "novinarki" Sabrini Erdely to nije prva takva eskapada. Već je objavila i priču o strašnom skandalu sa silovanjem u crkvi, u kojem su sada nakon godina u zatvoru svi lažno optuženi oslobođeni.


Norveška je nedavno uvela zakon kojim se kažnjavaju lažne prijave za silovanje. I što se dogodilo? Broj lažnih prijava je drastično opao.
Sada su statistike pokazale da su u preko 90% slučajeva pravih silovanja silovatelji - islamski imigranti.
10.12.2014. 16:58
Bocko:
@misandristica

Najveći neprijatelji feminizma su ISTINA i ZDRAVA LOGIKA.

Da te prvo pitam:
Podržavaš li ti da se optuženima prvo ponudi poligraf, a lažne optužbe da se kažnjavaju zatvorom?

Jer, ako su stvarno samo 2% te lažne prijave, onda ne bi tu trebalo biti problema.


A da malo protumačimo i to o postotku lažnih prijava.

Evo ovdje jednog grafičkog prikaza:
www.informationisbeautiful.net/visualizations/rape-a-lack-of-conviction/

Pa da ga malo logički prokomentiramo.

Prvo, gore imamo prikazanu jednu fiktivnu, imaginarnu brojku silovanja od 78000, Koju su izmislile feministice množeći broj silovanja sa faktorom 5 - a to su ničim potvrđena neprijavljena silovanja.

Tako da taj podatak ignoriram, dok mi netko ne dokaže da je broj neprijavljenih silovanja uopće statistički značajan.
Jer, oprosti, ako je prije stotinu godina za ženu bio problem prijaviti silovanje, danas kad po svakoj prijavi muškarca ekspresno i bez pitanja odvuku u pritvor, a navodnoj žrtvi se nesmiju ni postavljati neugodna pitanja - kako da ti itko vjeruje da ima tako gooolem broj neprijavljenih silovanja.


Tako da - krenimo od PRAVIH BROJEVA:

Stvarno prijavljenih silovanja je 16000.
A podignutih optužnica manje od 3000 !

Razumiješ li što to znači?
Većina prijavljenih uopće nisu bila silovanja, ili su lažne prijave, ili u 13 % slučajeva nisu našli počinitelja.
U stvarnosti, u praksi bude čak i do 25000 prijava, ali policija odmah odbaci naojčitije lažne prijave, pa uopće ne uđu u statistiku.

I onda na sud dođe manje od 3000 slučajeva, a bude osuđeno tek 1100 !
I pazi, to nije neka usrana primitivna vukojebina gdje su sudovi blagonakloni prema silovateljima! U Britaniji sudovi nikad u povijesti nisu bili nimalo blagonakloni prema silovateljima.

I što na kraju imamo?

Imamo 16000 prijava godišnje, i oko 1100 osuđenih.
To je manje od 7% !!!!

E sad možemo spekulirati što je ova razlika. Ja mogu reći da su to sve lažne prijave, ili da je 90% od toga lažnih, ili 80%...

Ali ti tvrdiš da je samo 2% od te razlike između prijava i osuđenih lažne prijave.
razumiješ li koliko je takva tvrdnja van realnosti?

U statistici je objašnjeno da se u 12 % radi o lažnim prijavama, ali tu se radi o slučajevima u kojima je van svake sumje DOKAZANO da se radi o lažnoj prijavi!
U stvari, u većini slučajeva kada su prijave povučene radi se o nekoj vrsti lažne prijave.
U slučajevima kada počinitelj nije pronađen, moguće je da se radi o stvarnom silovanju, ali je sve više trend da žene žele zaštititi identitet ljubavnika od muža, pa prijavljuju imaginarnog 'silovatelja' - DNK analiza učinila je da se više ne može uprijeti prstom u nekog potpuno nevinog.

I još jedna stvar - od onih 1100 koji su bili osuđeni, mnogi su nevini. U SAD dnk analiza danas oslobađa stotine muškaraca koji su čak i desetke godina proveli u zatvoru !
Analize pokazuju da je i do 40% osuđenih za silovanje u američkim zatvorima - nevino! Neki od njih su (oni koji su sirotinja pa ne mogu priuštit odvjetnika) suočeni sa optužbom priznali djelo za blažu kaznu. A večini slučajeva lažno osuđenih radi se o tome da je žrtva silovanja indentificirala pogrešnog počinitelja. Tako imamo slučajeve da se neke od tih žena danas moraju suočiti sa činjenicom da su nekom nevinom čovjeku uništile život.

Sve ovo osuđivanje nevinih samo govori da kada se nekoga optuži za silovanje, nije nimalo lako osloboditi se takvih optužbi. Češće se osude nevini nego oslobode na suđenju pravi počinitelji.




A sad ti slobodno ARGUMENTIMA napadni i pobij obo što sam tu analizirao.

10.12.2014. 17:50
:
Moram priznati da sam jedva pročitao tekst do kraja.

No pokušat ću nekim redom.

Promjena kriterija "sile" na kriterij "nedobrovoljnosti". Molio bih Ivanu Radačić da napiše na koji bi način utvrđivala je li neki odnos bio dobrovoljan ili nedobrovoljan - ili je bio dobrovoljan pa je iz nekoga razloga poslije postao "nedobrovoljan". Hvala!

Ah, da, znam. Ako žena kaže da nije bilo, onda nije. Jer žene ne lažu. Ahahahahaha...

"Model posesivne heteroseksualnosti". Još jedna predivna feministička umotvorina. Mene sve više zanima jedna stvar - dok je drugi val feminizma sa svojim radikalizmom bio na društvenim marginama i zabavno štivo za čitati, treći, rodni, uglavnom na fakultetskim marginama, četvrti odjednom prodire u sve pore društva. Nisam pristalica teorija zavjere, ali ovo je mislim jako, jako zanimljivo.

Oduvijek me fasciniralo feminističko suočavanje sa stvarnošću i negiranje velikoj većini i muškaraca i žena normalnih stvari. Ne postoji nikakav "model posesivne heteroseksualnosti" nego se muškarci i žene razlikuju biološki, a seks je dobrim dijelom stvar biologije iz koje onda proizlaze i neke psihološke razlike. Pa uzmimo samo položaje pri spolnom odnosu - velika ih je većina takva da je muškarac dominanatan. Ali, da, i to je valjda posljedica zle muške patrijarhalnosti.

Kriminalizacija muške i ženske heteroseksualne žudnje.

Evo, pogledajmo:

Ulično uznemiravanje: uzmimo da je to hvalevrijedan čin, mene zanima kako će se provoditi ili kako se provodi tamo gdje su takvi zakoni doneseni (npr. Belgija). Ono, neko ti vikne: Đe's pičko! A ti se odmah hvataš za mobitel i zoveš policiju. Dobar dan, policija? Ovako, prijavila bih uličnog seksualnog nasilnika. A, da ga zadržim dok ne dođete. Dobro. Evo sad ću ga šćepat da ne mrda.

Svakom s imalo zrnaca soli u glavi jasno da je će takav zakon imati potpuno suprotan učinak na svim razinama od namjeravanog. Barem deklarativno namjeravanog.

"Seks bez pristanka i svi slični zakoni toga tipa"

Dok su neki kriteriji toga zakona sasvim ok, neki su temeljno kršenje ljudskih prava. Po čemu bi obostrano željen odnos između npr. tajnice i šefa, profesora i studentice ili, eto da budem do kraja provokativan, između profesora i učenice starije od dobi dozvoljene za ulazak u spolne odnose, bio kriminaliziran? Zloupotreba položaja? A što ako nema zloupotrebe položaja? To već sadašnji zakon ne dopušta i smatra svaki takav odnos automatskom "zloupotrebom položaja".

Problem sa silovanjem u sudskoj praksi je taj da je silovanje jako, jako teško dokazati, jer ako nema zbilja vidljivih teških tjelesnih ozljeda ostaje riječ protiv riječi.

I kako bi to feministice riješile. Jednostavno. Ako žena kaže da je bila silovana, bila je. Eto, problem riješen.

Inače, silovanje, a posebno neki vid dominacije, često od potpuno nepoznatih muškaraca, jedna je od češćih ženskih maštarija.
10.12.2014. 17:54
Bocko:
Evo današnji članak o tome zašto žene lažno prijavljuju silovanja, 13 razloga i 13 konkretnih primjera:

www.avoiceformen.com/mens-rights/false-rape-culture/13-women-who-lied-about-being-raped-and-why-they-did-it/
10.12.2014. 22:45
:
Bocko, ti su u zabludi. Zaveo te zli patrijarhat.

ŽENE NE LAŽU!

To im naprosto nije u genima. Zato se ženama uvijek mora vjerovati.
10.12.2014. 23:10
Micka:
Nekako upada u oči da su se na vaj tekst navjiše pobunili i negativno ga komentiraju muškarci...
Kako to da se "Provokator", "Bocko" i "muško" osjećaju ugroženi i napadnuti ovim člnakom? Zanimljivo....
11.12.2014. 06:48
Bocko:
@Micka

Pa tekst je u osnovi usmjeren na ODUZIMANJE TEMELJNIH LJUDSKIH PRAVA MUŠKARCIMA !

Oduzimanje prava na pravedno suđenje.
Uništenje temeljne pravne postavke da je netko nevin dok mu se ne dokaže krivica!

Pa naravno da se bunimo.

Umjesto da nabaciš bezvezni komentar, PROČITAJ s razumijevanjem što smo napisali.
11.12.2014. 13:19
muško:
@ micika fenomenalno spinaš, pridruzi se nekom izbornom stozeru
11.12.2014. 15:47
muško:

radi se o velikoj hipokriziji ja se bavim ovim problemom jer se očito radi o tome da imamo velikih broj nevinih u zatvoru zbog silovanja u RH jer kako protumačit da je postotak osuđenih dramatično porastao u zadnjih petnaestak godina gotovo svi koji su optuzeni su i osuđeni i to često bez ikakvih materijalnih dokaza, samo na izjavu osobe koja ima status žrtve, kako to da recimo u Švedskoj u kojoj je feminizam isto jak i imaju široku definiciju silova se rijetko tko ko je optuzen za silovanja bude osuđen, kako je to moguće voli li Švedsko pravosuđe silovatelje, naravno da ne oni su zadrzali neovisnost, poštuju pravila struke i stalo im j naravno da nevinog ne stave u zatvor u RH sudci se vjerojatno boje da im kao što se događa kad sudac nekoga oslobdi izađe naslov sud pustio obiteljskog nasilnika jer novinar zna da je on obiteljski nasilnik a sudac koji je proučio sve dokaze to nezna zanimljivo ili kad u knjizi koju je financiralo ministarstvo kulutre uvazena feminiskinja napiše pazite ovo to je silovatelj koji je sud oslobodio pari da je ona bila na suđenju proučila sve dokaze i zna bolje od sudca, što je stravično kazneno dijelo klevete koje je finanirano novcem prisilno otetim građanima
12.12.2014. 08:04
Bocko:
@muško

Ovo za Švedsku, je li ti to neka šala?

Švedska je po broju silovanja u statistikama na samom vrhu, uz države u kojima vlada anarhija, građanski rat ili haraju odredi smrti.

Pritom se u Švedskoj prikrivaju silovanja koja čine islamski imigranti, takva se silovanja često i ne proganjaju iz razloga 'političke korektnosti'.

Naravno da je preko 95% navodnih silovanja događaji tipa afera Julian Assange, koji ni u primisli nisu čak ni blizu silovanju.
12.12.2014. 09:01
muško:

@ bocko naravno radi se o tome da je Švedska u vrhu po broju prijavljenih silovanja, što razni novinari naravno izostave ovo prijavljeni i napišu da je Švedska u vrhu po broju silovanja, a ja sam pisao o tome da se u Švedskoj ima mali broj osuđenih u odnosu na broj prijavljenih, i nemojte sad spinat i shavati ovo da se ja zalazem da se silovatelji na osuđuju samo postavljam pitanje kako to u RH se gotovo svi osude koji su optuzeni a u švedskoj je to mali broj i kako se to broj osuđenih naglo večao kako su feminiskinje sve više aktivne u javnosti i kako to da naše pravosuđe je očito podlozno pritiscima odnosno ne poštuju princip u slučaju sumlje osloboditi optuzenog, kojeg se u Švedskoj očito drže i kako to da borci za ljudska prva koja bi trebala podrzavat taj pricip da se ljudi mogu osuđivat samo ako im je sumlja nedvojbeno utvrđena recimo u nekim zemljama trećeg svijeta prigovaraju da se ljudi zatvaraju u istrazni zatvor bez dokaza a kad se nekoga oputuzi za silovanje bez dokaza zalazu se za upravo suprotno da se čovjeka odmah zatvori, kako to da uskog i po godinu dana radi istragu prije nego uhiti nekog poličara a za uhititi muškaraca potrebna je samo izjava žene pa se njega zatvori ili mu se da otkaz pa se onda evenutalno radi kakava takva istraga, recimo klasična primjer žena kaze da je svjedočila da je istaknuti političar bivši ministar primio mito što je poduzeo represivni aparat ništa, da je žene prijavila da ju uhvatio za guzu ili nedaj boze nešto više mometalno bi bio uhičen i dobio otkaz, ili recimo slučaj direktora javnog poduzca di je bio optuzen za obiteljsko nasilje dobio je otkaz iako je jedini dokaz bio optuzba osobe koja je imala interes da laze , diskiminacija muškaraca je tako očita i opipljiva da je to strašno ma koliko feminiskinje to pokušavale ignorirat i spinat.
12.12.2014. 09:33
muško:
kako što ćeš u medijima često čudi da je Julian Assange optuzen za silovanje nije samo je pozvan na obavjesni razgovor, u biti žena koja se sa njim seksala je bila zadovoljna seksom čak je i sa njim doručkovala samo je problem je doznala da se seksao i sa njenom prijateljicom pa je bila malo ljubomorna pa je odlučila ga prijavit za nekakvu vrsta silovanja mislim da to spada pod ovo pristanak plus kocept silovanja za kojeg se uvazena feminisinja i borkinja za ljudska prava zalaze da se uvede u kazneni zakon, jer, taj je koncept sjajan za elite ako nekoga žele maknit kao recimo strausa kanna koji je izgubio jednu od najutjecajnih funkija na svijetu direktora mmf koji odlučuje o financijskoj sudbini mnogi država, iako je optuzba odbačena nije vraćen na posao, di su tu borci za ljudska prava, ili recimo što rade borci za ljudska prava na zapadu ponude firmi ili čete nam platiti 100.000 dolara za program rasne tolerancije ili čemo vas javno optuzit da ste rasistička firma
12.12.2014. 10:07
muško:
u prošlom upis sam kod dijela teksta jer je taj koncept sjajan za elite greškom upisao ovo jer
12.12.2014. 10:24
aleksandrinka:
Ja mislim da bocko, muško i provokator imaju zadaću kontrirati većini libelinih tekstova da bismo ostali koji čitamo libelu kontrirali njima i tako pokazali da ipak postoji u ovoj lijepoj našoj bar malo zdravog razuma i dubljeg razumijevanja rodne problematike. No događa se naime suprotno, a to je ignoriranje njihovih komentara:D što na kraju krajeva i nije toliko loše, čak i pomalo zabavno:)) hm, a možda su bocko, muško i provokator jedna te ista osoba...hihihi
12.12.2014. 10:51
Bocko:
@aleksandrinka

Da je libela stvarno portal koji se zalaže za prava svih osoba, onda bi se zalagala i za prava muškaraca.

Onda bi se bocka i provokatora i muško i druge koji znaju nešto argumentirano napisati pozvalo da pišu i objavljuju članke na Libeli.

Ali ja znam da se to neće dogoditi. Ali zato neki od nas već kontaktiraju sa jednim od najjačih portala za prava muškaraca:
www.avoiceformen.com/

da se otvori i podružnica na hrvatskom jeziku, nakon što je otvorena na engleskom, španjolskom, njemačkom, talijanskom, rumunjskom, švedskom, a ima podružnice i za Iran, Izrael i Indiju.
Možda se neće dogoditi za godinu-dvije, ali će se dogoditi. Nešto takvo, ili nešto domaće.



I zanimljivo je kako se rijetko koja od vas koje ste "jako upućene" ne usuđujete ulaziti u argumentiranu raspravu sa nama.
12.12.2014. 13:22
muško:
@ aleksandrika ja nisam tu da kontriram nego volonterski trošim svoje slobodno vrijeme boreći se za ljudska prava i pravednije društvo
12.12.2014. 15:52
:
OVA ZENA NIJE NIKAKOVA ZNANSTVENICA VEC FEMINISTICKO NASILNO CUDOVISTE. NADAM SE DA CE DOCI BUDUCNOST KOJA CE OVAKAV GOVOR I IZJAVE SMATRATI I TRETIRATI ONIM STO JESU- KRIMINAL. MOLIM IKOGA SA IMALO MORALA DA OBJAVI NA OVOM PORTALU KOLIKO JE ZENA U OVOJ DRZAVI I NA KOLIKE KAZNE OSUDJENO ZA LAZNO PRIJAVLJIVANJE SILOVANJA? OVAJ INTERVJU JU TOLIKO UVREDJUJUC ZA MUSKARCE DA ME NAPROSTO BOLI STO NISAM GLAVNI UREDNIK JUTARNJEG ILI VEC KOJIH NOVINA DA GA OBJAVIM SA OSVTRIMA PRAVNIH STRUCNJAKA I INTELEKTUALACA. I KOMENTARIMA MUSKARACA KOJI SU PROVELI GODINE NEVINO OPTUZENI ZA SILOVANJE PO ZATVORIMA. OVAJ INTERVJU JE UZASAN PRIMJER ANDROGINIJE....JA SAM ZBOG LAZI ZENE BIO NEVIN U ZATVORU.....ZA MENE NEMA PRAVDE. OVO DRUSTVO JE MONSTRUOZNO OTROVANO NACIFEMINIZMOM.
28.12.2014. 21:50
muško:

Josipe, jel mozeš iznijeti što ti se dogodilo?
29.12.2014. 04:15
Bocko:
Evo jedne od brojnih priča o lažnoj optužbi za silovanje:

www.surenews.com/controversial/disturbing-video-shows-the-moment-a-womans-rape-allegation-falls-apart-as-the-man-she-falsly-accused-sat-in-jail/

Muškarac kojeg je kolegica s posla lažno optužila izgubio je i posao i ugled i dalje se bori s traumama. Ona je dobila samo 35 dana zatvora. On je više proveo u pritvoru.

Tko je ovdje žrtva?
Tko pomaže ovim muškarcima koji su žrtve feminističkog sustava?

Danas iam više muškaraca koji su žrtve ovakvog terora lažnih prijava nego što ima žena koje su doživjele pravo silovanje.

Kada se za ovakvu lažnu prijavu bude dobivalo po 5 godina zatvora bez iznimke, onda ću početi vjerovati u ravnopravnost spolova.
29.12.2014. 09:18
muško:

Nazalost, kako je to definira kazneni zakon, ona ide u zatvor samo zbog toga što je pravosuđe i policija gubila vrijeme na postupak, a to što je čoviku uništen život to njih na zanima, nego on mora dignit tuzbu za klevetu koja se plaća iz svog žepa di će ta lažna prijavljivačica dobit opet neku novčanu kaznu, pa onda eventualno moze trazit nadokandu štete zbog duševene boli propuštene poslovne prilike, katastrofa, trebalo bi stavit da ako završit nevin zatvoru minimalna kazna za lažnog prijavljivača-icu treba biti minimalno 10 puta veća
29.12.2014. 09:54

Stup srama

Iz drugih medija

AEM