Vijesti

29.09.2014. 12:57:49 - Ivana Perić

Svijet kroz fotografije Jamala Penjwenija

Irak leti i sanja!

Iraq is flying

Iraq is flying (Foto: Jamal Penjweny)

Iraq Body Count i dalje pažljivo broji mrtva tijela svakoga dana, pa je tako u rujnu  u Iraku poginulo oko 2.000 civila. Od početka američke invazije 2003. godine, dokumentirano je gotovo 150.000 poginulih civila. Daleko je ovaj izmučeni Irak od svoga zlatnog doba, kada je u Kući mudrosti 'tinta znanstvenika bila više sveta no smrt mučenika'; kada je Bagdad bio centar učenja i mjesto u kojem su se rađale priče iz tisuće i jedne noći. Daleko je sve to i teško je naći čaroliju života, razlog za život uopće. Kako je pričao Mohammed Hayawi, koji je godinama prodavao knjige u najpoznatijoj bagdadskoj ulici knjiga al-Mutanabbi (i u istoj poginuo, zajedno s knjigama i dućanima koji su mirisali po čaju, papiru i čežnjama): "Mi ne želimo čuti eksplozije, ne želimo više slušati o napadima, želimo biti u miru. Irački čovjek samo želi nasloniti glavu na jastuk i osjećati se opušteno".

Pa ipak, upravo iz tog izmučenog Iraka dolaze fotografije koje me tjeraju da razmišljam o šećernoj vuni, o bosim nogama na cementu – o slobodi, onoj iz djetinjstva. Jamal Penjweny, Iračanin i Kurd, fotograf i redatelj, počeo je karijeru kao mladi zanesenjak, slikajući i izrađujući skulpture. Ubrzo je shvatio kako je fotografija ono čime se želi baviti i iako je pokrivao velike novinarske teme, poput ilegalne trgovine oružjem i posthumne prisutnosti Sadama Huseina u iračkom društvu, njegove najpoznatije fotografije su pomalo drugačije. U njima protagonisti/ce pričaju o svojim mladenačkim snovima i željama, skaču visoko u zraku i smiju se – na trenutak lete i zaboravljaju na okove tla. Za Penjwenija – narod Iraka leti i sanja, i puno je više od rata koji mu se događa.

Nakon bavljenja kiparstvom i slikarstvom, gotovo odjednom si započeo svoju fotografsku karijeru i upravo si po svom fotografskom radu danas najpoznatiji. Kada se dogodio taj preokret ka fotografiji i zašto?

Moj fotografski rad zapravo je započeo s idejom da vizualno izvještavam o životu u Bagdadu i životu na samoj granici s Iranom, da radim nešto direktno, 's terena'. Nakon tih početaka, sve se nekako prirodno razvijalo, u nastajanju, i počeo sam razmišljati o dugotrajnim konceptima i idejama pa se moj fotografski rad pretvorio iz šture dokumentacije u više – manje umjetnički projekt. Sve se to odvijalo sponatno, tako je dolazila i inspiracija, jer nikada nisam bio tek puki promatrač u svom radu, već sam bio dio svega, dio fotografija koje stvaram.

Mnogi tvoji projekti, poput I wish ('Da bar') i Iraq is flying ('Irak leti') bude dobre duhove djetinjstva – bezbrižnost, slobodu, sanjarenje. Otkud ti inspiracija za takve projekte?

Moj rad je često putovanje kroz vrijeme, upravo u dane djetinjstva. Kada sam bio mali, u mom selu nije bilo struje i često sam zvao stare ljude iz sela da dođu k meni i pričaju mi priče o životu i ljepotama života. Svi lijepi prizori u mojoj glavi potječu iz tih dana i to najveća inspiracija u mom radu.  

Projekt 'I wish' (Foto: Jamal Penjweny)

Projekt 'I wish' (Foto: Jamal Penjweny)

U tvom projektu I wish ('Da bar') upoznajemo starije muškarce i žene koji nam predstavljaju svoje mladenačke snove. Svi su sanjali da će biti poznati/e sportaši/ce. Fotografirao si ih sa slikama njihovih sportskih heroja/heroina. Uzimajući u obzir da putovanje kroz neostvarene snove može biti bolno i neugodno za mnoge − otkud želja za takvim projektom, koji je bio tvoj cilj?

U I wish ('Da bar') sam fotografirao ljude iz ruralnih sredina Iraka, kopajući zapravo njihovim snovima iz djetinjstva. Svim je njima zajednička želja za sportskim uspjehom, ali i činjenica da su naišli na prepreke koje nisu mogli preskočiti – uglavnom siromaštvo i fizičke ozljede. Čovjek u planinama je htio biti poznati plivač, ali se rodio u selu (iz kojeg nije otišao) bez bazena, bez rijeke i mora. Čovjek koji prodaje benzin na magarcu oduvijek je htio biti vozač relija, itd. Svaka fotografija zapravo predstavlja želju da budemo nešto više. Međutim, život nije animacija i ponekad ne možeš nacrtati sve što želiš. Kroz ovaj sam projekt htio svima podariti barem jedan trenutak slave, trenutak u kojemu će odglumiti svoj san pa će tako barem na trenutak biti ostvaren.

Projekt 'I wish' (Foto: Jamal Penjweny)

Projekt 'I wish' (Foto: Jamal Penjweny)

U Iraq is flying ('Irak leti') koncept je bio jednostavan. Zamolio si ljude da skoče u zrak i zaborave na sve na trenutak. Reci mi nešto više o samom projektu i realizaciji istog.

Zbilja vjerujem da svatko od nas nosi dijete u sebi. Kada sam bio mali, obožavao sam skakati, bez ikakvog razloga i objašnjenja, jednostavno sam volio gledati svijet s visine. Htio sam se popeti na najveću kuću, skakati u zrak, gledati cestu, kuće, čitav grad. Sada često letim i vidim čitav Irak kroz mali prozor aviona, ali više nema uzbuđenja i sve mi nekako djeluje drugačije. Čini mi se da su jedini trenutci kada letimo, oni kada se natječemo u nekim drugim igrama, punu drugačijima od nevinosti djetinjstva. Kako bih se vratio u te trenutke – zamolio sam ljude da skaču, veoma jednostavno, kako i treba biti s nekim velikim srećama. Htio sam uhvatiti drugačiji Irak, bezbrižan i sanjarski, makar na trenutak.

Iraq is flying (Foto: Jamal Penjweny)

Iraq is flying (Foto: Jamal Penjweny)

Što želiš postići svojim radom, koja bi bila najveća želja i nagrada za tebe kao umjetnika i aktivista?

Moj rad je neizostavno vezan uz činjenicu da sam osoba koja dolazi s iračko – iranske granice, iz kurdskog sela, mjesta koje gotovo nitko ne bi ni znao kao dio Iraka. U takvoj neposrednoj blizini granice, 'država' gubi smisao, (za)dani identiteti i jezici se miješaju, i svi smo zapravo muškarci i žene koji dijele zajedničku priču, priču koja poništava nacionalnost, rasu, rod, religiju. Stoga mi je jako bitno da moj rad ruši stereotipe, da nudi drugačiji pogled. Prošlo je više od deset godina od invazije, mijenjala su se vodstva, ali ovo desetljeće iza nas govori koliko se malo toga zapravo promijenilo. Mnogo je problema u iračkom društvu, što vanjskih, što unutarnjih, a kao dio društva – umjetnik mora upozoravati na te probleme, dovoditi u pitanje prakse kojima je cilj razdvojiti ljude i zatvoriti ih u unaprijed definirane identitete i suprotstaviti se strahovima koji se kriju iza takvih praksi. Svi/e protagonisti/ce u Saddam is here ('Sadam je ovdje'), dolazili/e oni/e iz Bagdada, Erbila, Basre ili Falluje , svi su oni ljudska bića koja dijele zajedničku prošlost, iračku prošlost straha, koja nažalost, u tom smislu – nije prošlost. Samo zajedno možemo prebroditi te trenutke i sve ovo što nam se sada događa. Želim ljude podsjetiti da smo svi mi u Iraku, kao i svi drugi na svijetu – ljudska bića, želim skrenuti pozornost na ono što nam je svima zajedničko – poput bezbrižnosti skakanja ili snova iz djetinjstva. Time, nadam se, umjetnost može potaknuti na promjene.

Iraq is flying (Foto: Jamal Penjweny)

Iraq is flying (Foto: Jamal Penjweny)

 

 

Tagovi: aktivizam, fotograf, fotografija, i wish, iračanin, irak, iraq is flying, jamal penjweny, kultura, kurd, ljudska prava, rat, svijet, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

Bocko:
Dok ovi palamudi 'stvaraju umjetnost' od nekih (muškaraca, naravno) se očekuje da ih idu braniti od fnatičnih jihadista koji sijeku glave.

Zašto feministice Zapada ne bi organitirale borbene odrede ljutih feministica i išle obraniti te jadne žene tamo?
Ali, ah, rat je tako prljav. To je ta muškarce, oni su glupe nasilne svinje. Oni će nas obraniti, a mi ćemo se u međuvremenu baviti umjetnošću i na drugi način samoostvarivati.
A mogo bi punuti i koji lakirani nokat. Strašno.

03.10.2014. 06:39

Stup srama

Iz drugih medija

AEM