Vijesti

03.12.2013. 23:03:33 - Ivana Perić

Moje prvo bliskoistočno putovanje

Jordan, kraljevstvo izbjeglica

samostan Petra

samostan Petra

  Jordan je bio posve logičan izbor za moje prvo bliskoistočno putovanje, dugo priželjkivano. Za razliku od drugih bliskoistočnih zemalja, nema nikakvog prikupljanja papirologije i problema oko vize, a samo kretanje unutar zemlje krajnje je jednostavno. Dodatni plus je i činjenica da se radi o šarenom, otvorenijem društvu, pa sam znala da nije potrebno da za put pripremam tone odjeće u koju ću se zamatati. Sve su to praktične sitnice koje vam mogu pomoći pri orijentaciji u jordanskom vremenu i prostoru. Van toga, snažna motivacija za odlazak u Jordan postojala je upravo zbog raznolikog stanovništva te zemlje. Jordan sam uvijek doživljavala kao kraljevstvo izbjeglica, u što sam se dodatno uvjerila lutajući tjedan dana od juga do sjevera zemlje.

Između tri svijeta

 Kako uopće početi?

U četiri ujutro smo sletjeli u Aqabu, grad na samom jugu zemlje, na Crvenom moru. Vani je bilo trideset stupnjeva, zrak težak, uokolo aerodroma (na kojemu skoro pa i nije bilo živo duše) postavljena žičana ograda za koju sam kasnije doznala da označava granicu s Izraelom. Uhvatili smo taksi u kojem smo upoznali Mohammada, iskusnog taksistu, koji nas je, iako smo rekli kako želimo čim prije stići u Wadi Rum (Dolina Mjeseca), pustinju u kojoj smo rezervirali smještaj u kampu za prve dvije noći, prvo provozao centrom Aqabe. To se pokazalo kao sjajna ideja. Mohammad nam je objašnjavao kako ljudi stereotipno zamišljaju Jordan kao zatvorenu zemlju, a u Aqabi u pet ujutro u centru na svakom koraku sjede žene i muškarci, piju, jedu, pričaju, plešu. "Kada ljudi razmišljaju o Bliskom istoku, zamišljaju jednu zemlju, kao da uopće nisu svjesni da postoje granice i ogromne razlike između pojedinih država" objašnjava. Uvjerava nas da je Jordan siguran, da postoji dobra razina tolerancije prema strancima i njihovim običajima, i svaku drugu rečenicu završava sa 'welcome'.  Aqaba je poseban grad upravo zbog činjenice da je neposredno okružuju tri granice – odmah na zapadu je granica s Izraelom, preko Crvenog mora jasno se vide svjetla Egipta, a istočno se nakon vrlo kratke vožnje nađete na granici sa Saudijskom Arabijom. Upravo je zato područje Aqabe posebna zona bez poreza, kako bi se potaknula trgovina i ekonomski iskoristio poseban položaj grada. Također, ako sletite u Aqabu, na licu mjesta dobivate besplatnu vizu (za razliku od sletanja u bilo koji drugi grad), pod uvjetom da ne napuštate Jordan, i da u roku mjesec dana letite natrag ponovno iz Aqabe.

 Mohammad nas vozi po uličicama centra, vani je još mrkli mrak, i kroz prozor u blizini vidim veliko svjetleće brdo. "To su svjetla Izraela", govori Mohammad. Nešto u meni ukočilo se iznutra i oči mi ostaju fiskirane na svjetlima, koja već lagano ostaju za nama. Toliko sam blizu države o kojoj sam toliko čitala, odmah sam pomislila na blizinu Palestine, na blizinu svega... Znala sam da se svjetlima ne mogu približiti. Ne ovoga puta. Upitala sam Mohammada, jednog od rijetkih Jordanaca koje sam upoznala u Jordanu, je li ikada bio u Izraelu. "Nisam, nikada. Iako bih htio vidjeti Jeruzalem jednoga dana. Ali nije jednostavno. S druge strane, Izraelci svaki vikend dolaze u Aqabu na provod, zabavljaju se, bez ograničenja i problema. Izraelska vlada je problem, njihova vlada je grozna, jako loša",  govori mi. Vani se redaju stabla palmi i svjetla malih dućana koji prodaju toplu kavu i čaj u svitanje zore. Nebo se lagano razvodnilo, iz mrtvačke crne u blijedu sivkasto - plavu. Mohammad nas je počastio crnim čajem i pokazao nam nekoliko debelih bilježnica. U svakoj su, na brojnim jezicima, zapisani dojmovi ljudi koji su se godinama izmjenjivali u Mohammadovom taksiju. Bilo ih je nevjerojatno puno i s njima je proputovao čitav svijet. Sam nikada nije mnogo putovao, pamti jedan izlet u Saudijsku Arabiju i putovanje na Tajland. Ali najviše putuje kroz lica koja gleda u retrovizoru, njihove priče o mjestima iz kojih dolaze, njihov jezik, trenutke koje dijele vozeći se po Jordanu. Bilježnice su njegov najveći ponos. Svjedočanstvo kako dobro radi svoj posao i trajna poveznica sa svim ljudima koje je upoznao. Ispijala sam čaj, već tada osjećajući koliko je divno ovo putovanje.

Wadi Rum

Wadi Rum

Dolina mjeseca i majka zvijezda

 S buđenjem jutra stigli smo u Wadi Rum. Razlila se žuta i narančasta po ogromnim stijenama sa svih strana okruženim pijeskom, beskrajnim livadama pijeska.  Oprostili smo se s Mohammadom i sjedili u malom dnevnom boravku u iščekivanju da dođe Atallah, voditelj beduinskog kampa u kojem smo odsjeli prve dvije noći. Njemu se nije previše žurilo, pa samo dobra dva – tri sata neispavani kljucali na kauču. U jednom trenutku je  u sobu uletjela žena u oskudnoj noćnoj opravi, iznenađeno zinula kad nas je ugledala, brzo opet zatvorila vrata i nestala u sekundi. Pomislila sam da mi se možda priviđa, ali oboje smo vidjeli taj prizor. Bila je to Atallina žena, koja valjda nije znala da ga čekamo u toj sobici. Nakon nekog vremena je napokon stigao i on, u dugoj bijeloj haljini, s palestinkom oko vrata i kožnim šlapama na nogama. Donio je crni čaj, jako zašećeren (beduinski viski) i odmah prešao na posao, nudeći nam razne ture po pustinji, nabrajajući što je sve uključeno, što nije, što nam je najbolje (a najbolje je, naravno, ono najskuplje). Već se bližilo podne i htjeli smo čim prije stići u kamp, malo se odmoriti i uživati u pustinji. Pristali smo jahati na devama do od sela do našeg kampa, ne razmišljajući previše da se bliži podne, sunce suvereno vlada nebom, i imamo jednu bocu vode. Došao je naš vodič s dvije deve. Atallin brat, dječak od kojih dvanaest, trinaest godina. Svakoga dana vodi grupe na devama do kampa, hodajući po četiri – pet sati po vrućini. Na prvu me osvojio - širok osmijeh, entuzijastičan i loš engleski, paradiranje na devi, ljubaznost. Deve su hodale neumorno, sedlo je nakon nekog vremena žuljalo, ali izdržali smo. Kad smo stigli u kamp, nigdje nije bilo žive duše. Ni beduina koji rade u njemu, ni ostalih turista. Naš mali vodič nas je odveo u veliku zajedničku prostoriju, posjeo na tanke madrace, nudio keksima, zasvirao nam koju, a onda ipak morao ići. Deve su ga čekale i jedva ih je natjerao da ponovno krenu na dugačak put. Čitavo popodne hodali smo po pijesku, penjali se po obližnjim stijenama, i u prosjeku svake dvije minute u potpunosti ostajali bez daha. Ima nešto nevjerojatno moćno u pustinjskom krajoliku, neko otvaranje vidika u beskraj, veličanstvo prirode koja čisti dušu kao snažna bura odjeću na sušilu, lišava svega suvišnog. Noć smo dočekali uz beduinsku pjesmu, zvijezde su se se rasule nebom u milijun pravaca. Sjetila sam se poruke koju mi je prije nekoliko godina poslao prijatelj iz Sirije; "U pustinji postoje zvijezde kakve još nisi vidjela". I istina je. Odrastajući na selu, daleko od svjetala velegrada, blizu tamnog mora, mislila sam kako znam koliko veličanstveno izgledaju zvijezde prosute po nebu, ali pustinjsko nebo dodaje neku novu, meni nepoznatu dimenziju, novu svjetlucavu ljepotu. Šutjela sam i pila beduinski viski. Riječi su nekad suvišne, nedostojne, premalene da bi obgrlile veličinu trenutka.

 U takvoj je, uglavnom šutljivoj atmosferi, s velikim očima koje bježe svugdje, nastoje uhvatiti krajolik koji ih okružuje, protekao i drugi dan u Wadi Rumu. Naš vodič bio je beduin iz Saudijske Arabije, koji posljednjih 20 godina živi u Jordanu. Njegova obitelj i brojne beduinske obitelji izbjegle su iz Saudijske Arabije tada. Za njih tamo više nije bilo mjesta i slobode, objasnio mi je.  Mršav je, koža mu je tamna i suha, bore vidljive. Ima 23 godine, izgleda kao da mu je 40. Život u pustinji je takav, sunce i pijesak čine kožu starijom, a duh zrelijim. Ne izgleda samo starije, tako se i osjeća. Nikad se nije obrazovao, ali zna mnogo o životu, objašnjava nam. Nakon duge šetnje kroz kanjone, sjeli smo ispod jedne stijene kako bi ručali i malo odmorili. Ispitujem ga o životu u Jordanu. Rado priča sve i priča s posebnim žarom. "Da nema Palestinaca, Jordan bi bio mrtva zemlja. Mi smo ovdje u pustinji, ali Palestinci daju život Jordanu", govori. Gotovo polovica jordanskog stanovništva je palestinsko. Njegovi prijatelji beduini uglavnom su iz Saudijske Arabije i Egipta, a rijetke su 'izvorne' beduinske obitelji koje još žive u Wadi Rumu, tek ih je šest.

 Čudna su ta pustinjska lutanja i beduinske priče. Prolaziš pokraj malih beduinskih šatora, u kojima su obitelji koje u pustinji žive već desetljećima i iz nje ne izlaze, vodom se opskrbljuju s obližnjeg izvora, uzgajaju ovce i deve, stranci ih ne zanimaju, s turistima ne komuniciraju (iako su sva djeca izuzetno ljubazna i kad vide strance mašu i pozdravljaju). S druge strane, nedaleko od tih šatora postoje kampovi koje beduini koji žive u Wadi Rum selu drže isključivo u turističke svrhe, i u kojima se navečer uz beduinsku pjesmu turiste pita što misle o nazivu za sljedeći kamp – je li bolje 'Beduin Gold' ili 'Beduin Premium' kamp. Obuzeo me na trenutak neki blagi osjećaj šizofrenije, brzog putovanja kroz paralelne svemire. No, kad zapravo razmislim o svemu, nema ničega iznenađujućeg u tome. Komercijalizacija svega je općeprisutna pojava i čemu uopće očekivati  da će beduin u kampu koji si rezervirao preko neta imati jedan zub, pjevati i živjeti od ljepote pustinje, da će pričati o zalascima sunca i pijesku pod prstima, a ne nuditi raznorazne aranžmane i večeru za 15 jordanskih dinara po osobi (120 kn). Na kraju krajeva, to ne narušava ljepotu zalaska sunca u pustinji, i sve one priče koje pokupiš usput, kao rajčice rasute na podu tržnice. Nastojiš sagledati čitavu priču, ali izabereš ono na što se želiš posebno fokusirati, što želiš zauvijek pamtiti.

Wadi Rum meni ostaje crveno-čokoladni pijesak, suhe i naborane ruke beduina, sunce razliveno po stijenama, eksplozija zvijezda, servis za čišćenje duše koji vodi majka priroda.

Svjetska čuda i Cortez

 Kratka vožnja busom dovela nas je nakon Wadi Ruma u Petru. Svjetsko čudo, grad isklesan u stijenama, sve sam to čitala odavno, pratila me još iz osnovne škole fotografija riznice iz knjige iz geografije. Ipak, nisam bila spremna za ono što me čekalo. Kuće, vrtovi, grobnice, vodovodni sustav, amfiteatar, samostan, sve isklesano u stijenama. Većina prije više od dvije tisuće godina, kada nije postojalo ni alata ni tehnologije koja postoji danas (ni približno). Čitav dan lutanja u Petri u sebi sam pjevala Youngovog Corteza ubojicu (but they built up with their bare hands what we still can't do today...). Možda najimpresivnije mjesto koje sam u životu vidjela. Zapravo ne mogu puno više reći, jer se riječi gube na putu prema gore, prema vani. Ostat će mi u glavi ispijanje čaja od mente i promatranje ed-deira, grobnice u stijeni, isklesane visoko na vrhu brijega, poznate kao samostan, jer su u srednjem vijeku tamo obitavali redovnici. Ogromna građevina do koje vodi podosta velik uspon stepenicama isklesanima u brdu. Sat vremena sam samo promatrala razmišljajući koliko je napora, želje, upornosti, suradnje bilo potrebno za izgradnju nečega takvog. Kad smo mi zadnji puta uložili takav napor u nešto, jesmo li ikada?

Amman

Amman

Aman taman

Amman, glavni grad, oko četiri milijuna stanovnika, tri sata vožnje busom udaljen od Petre. Radovala sam se u malom busu, iščekujući ludilo, užurbanost, glasnoću, sve te otkucaje srca velikog grada. Koliko volim tišinu i mir, toliko se zaželim apsolutne suprotnosti. Dočekale su nas žute kućice stisnute jedna do druge, tisuće i tisuće njih, na svakom brdu. Tutnjava automobila, mnoštvo prolaznika na ulicama, trgovine začinima, Kentucky Fried Chicken, mali štandovi s brdom voća i prirodnim sokovima, reklame za Pepsi, prodavanje golubova, kokošiju, zečeva u kavezima nasred glavne ulice, pladnjevi na kojima ljudi nose lepinje i humus za marendu. Otišli smo do hostela koji u centru, na drugom katu zgrade, vodi grupa staraca koji puše i kartaju, a kat ispod je stara birtija (u kojoj sjedi pet –šest staraca)  s malim drvenim stolicama, jednom nargilom u kutu i slikom kralja na zidu (neizbježan detalj na zidovima diljem Ammana). Odmah sam se osjećala kao doma i krenuli smo u razgledavanje. Nasuprot hostela je Hashem, kultni restoran, u kojemu dvoje ljudi može jesti humusa i falafela do mile volje, popiti čaj od mente i račun neće bit veći od 4JD-a (oko 32 kn). U trgovini suvenirima upoznali smo prodavača koji je u Jordan doselio iz Egipta prije četiri godine. Pričao nam je o bubnjevima, gitarama, posebnim egipatskim pjesmama. "U Egiptu sam isto radio kao trgovac. Naučio sam ruski kroz razgovore s kupcima. Bilo je dosta Rusa, posao je cvjetao. Sad je sve drugačije, morao sam otići", objašnjava. Ne prestaje pričati, kao da mu je potrebno da nam ispriča sve. Nije potrebno mnogo da čovjek shvati kako mu nedostaje dom. Postoji ona ista iskra koju sam vidjela na licima brojnih 'pridošlica' koje sam upoznala tijekom putovanja. Sjetila sam se Nerude; "Život je oproštaj. Živimo opraštajući se od svega i svakoga. Eh, kada bismo mogli sve te oproštaje nanizati na ogrlicu."

 Da ih se može nanizati na ogrlicu, u Jordanu bi na svakom koraku sretali ljude pognutih glava, od silne težine ogrlica koje nose. Drugi dan smo upoznali Sirijca, koji se u Jordan doselio nedavno, ali na zidu sobe ima veliku sirijsku zastavu. "To je moj dom", govori. Moje omiljeno mjesto u Ammanu postao je štand od kojih dva metra kvadratna. Na njemu otac i sin prodaju svježe voće i iscijeđene sokove (koji se u Ammanu piju naveliko i svi ih obožavaju, a posebno se ispija sok od bambusa). Štand se zove 'Palestine juice', i za 1JD možete kombinirati kakvo god voće želite, i koliko god ga želite u soku. Ljubaznost i prihvaćanje, osmijeh, snalaženje u životu i nametnutim okolnostima, sve to stane u ta dva metra kvadratna.  Predozirala sam se sokovima redovno i zadnji dan s tugom rekla prodavaču kako nas neće vidjeti barem još neko vrijeme. Vratit ću se. Po novi sok, novu priču, novi život.

Palestine juice, Amman

Palestine juice, Amman

 Još je mnogo toga što valja reći o Jordanu, o svim ovim mjestima, o svim licima koje sam susrela. Jordan, kraljevstvo sunca i pijeska, kraljevstvo izbjeglica, koji neki drugi pijesak, neko drugo sunce nose u očima. U Jordanu su pronašli utočište, a istovremeno - jordanska suradnja sa zapadnim silama  možda je samo produžila njihov put na povratku doma. Sve je malo bipolarno, sve je tužno i nostalgično, a opet sretno istovremeno. I nema konačnog rješenja, jednog odgovora, kako to obično i biva na Bliskom istoku. 

Tagovi: amman, čaj, izrael, jordan, palestina, svijet, voće, wadi rum

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM