Vijesti

26.10.2013. 11:32:31 - Olivia Olivia (salon.com / diskriminacija.ba)

izbrisani životi

Ostaci za odbačene: Služiti privilegiranima

Dok je moja majka radila kao dadilja djeci iz bijelih porodica, naučila sam što znači biti u blizini privilegiranih - što dobivate, a što gubite time.

Cijelog života sam bila blizu njih, pa sam mogla neposredno osjetiti što znači imati privilegije u životu. Imala sam pristup mnogim dobrima – hrani, odjeći, obrazovanju - samo zbog toga što sam bila u njihovoj blizini. No, to nije ništa novo. Kućni/a rob/pkinja je uvijek bio/la u boljoj poziciji od onog koji je radio na polju. Tako je i danas – dadilje i posluga imaju mnogo bolju poziciju od onih imigranata/tkinja iz Latinske Amerike ili s Kariba koji/e rade na plantažama.
 
Kao maloj, nije mi bilo jasno zbog čega je moj otac bio sretan kada je majka dobila posao kao služavka u kući jedne bogate bijele žene. Moja majka je imala diplomu, radila je kao certificirana računovotkinja u El Salvadoru. Ipak, bila je zahvalna što je završila u kući tih ljudi, koji su je tretirali kao onog psa-dadilju iz Diznijevog 'Petra Pana. Trebalo mi je vremena da razumijem zašto je to tako.
 
Preko ljeta, majka me je vodila sa sobom na posao, tako da sam imala priliku da se igram s bijelom djecom. Rano sam naučila engleski jezik. Bijela djeca su mi prosljeđivala svoje ostatke – ako se bogatom djetetu nije svidjela nova igračka, ja bih je dobila. Ako bogato dijete preraste svoju odjeću, moja majka je uvijek znala neko dijete kome bi bila taman. Ako bogata porodica nije pojela svoj obrok, mi bi ga pojeli. Uvijek ostaci bogatih, koji su – da budem iskrena – uvijek bili bolji od svega što smo mi inače imali.
 
Zajednici imigranata/kinja iz Salvadora privuklo je pažnju to što je moja majka radila za brižne i bogate bijele ljude. Drugi imigranti/kinje, koji/e nisu bili/e dovoljno sretni kao mi, molili/E su nas da obratimo pažnju i javimo kada se nešto baca. Sjećam se jedne trudnice koja je zamolila majku da joj javi ukoliko neko bude bacao odjeću za bebe ili sjedalicu za auto. Radila je u tvornici mesa, i nije imala nikakvog pristupa tim stvarima. U tom sistemu, bogatstvo je bijele boje, i ono kapa samo na određena mjesta. Svi su znali gdje su ta mjesta, ali i koliko je teško doći do njih.
 
Naučila sam također, da me moja, inače nasilna majka, nikada neće udariti pred bijelom djecom. Bijela djeca imaju 'pauze', ne moraju dovršiti obrok da bi dobili desert. Naučila sam da bijela djeca imaju aktivnosti, interese i očekivanja. Bijeloj djeci se govorilo 'kada odrasteš'.
 
Meni moja majka nikada nije rekla 'kada odrasteš'. Nisam znala što je to fakultet, hoću li imati bilo kakvu mogućnost izbora u životu. Nisam znala ništa o svojoj budućnosti. Moji roditelji me nikada nisu pitali o mojim interesima, očekivanjima, jer su znali da ta 'budućnost' mene ne uključuje. Jednog dana, i mi ćemo biti otpad, baš kao i ta hrana, odjeće, igračke. "Mama, ne sviđaju mi se više", rekla bi bijela djeca, i tko zna gdje bi to završilo.
 
Kapljice bijelog bogatstva, koje bi nekako nekad završile kod nas, bile su sporadične i nikad zagarantirane. Često smo se selili i nikada se nismo osvrtali za sobom. Bijelo majčinstvo i bijeli feministički san o 'postizanju svega' – i karijere i porodice – često ovisi od pokornosti onih koje nisu bijele. One prodaju ne samo svoje vrijeme, već i svoju ljubav pa i svoju djecu. Moja majka nas nije stigla odgajati. Ja nisam mogla pružiti pažnju i brigu moje majke. Morala sam se natjecati s bogatim ženama iz Paolo Alta, Menlo Parka, za pažnju one koja bi trebalo da bude moja majka. Drska bijela djeca bi isisavala njeno strpljenje satima, i za mene ništa ne bi ostalo. Nisam imala vani školske aktivnosti, niti domaću kuhinju. Izgurana sam s tržišta da bi moja majka mogla da se brine o djeci neke bijele žene. Izvukla sam deblji kraj, ponovo ostatke, da bi neko imao topla sjećanja na brižnu dadilju.
 
Zamišljala sam budućnost u kojoj je moja majka jako stara, nas dvije potpuno udaljene. Kako uspijevam da joj pobjegnem iz kandži. Kako se ona sama vozi u svom mini kombiju, traži novu kalifornijsku porodicu koju će služiti. Traži kuću žene koja ju je nedavno unajmila. Ne zna koliko ima djece, kolika je kuća koju treba da čisti, ali zna da je plaća dobra. Zaustavlja se ispred kuće, ne vidi tragove djece u dvorištu  - nema bicikala, rolera. Kuca na vrata, otvara joj odrasla žena. "Hajde", govorim joj na španskom, "odgoji me kako treba, plat ću ti ovaj put".  
 
Pobjegla sam od njih, baš kako sam i zamišljala. Upisala sam dobar bijeli fakultet, i nastavila dobivati ostatke bogate bijele djece. Krajem semestra služili smo se hranom koja je ostajala u njihovim frižiderima, namještajem koji je visio po hodnicima. "Idi po svoj dio. Ostavila su ti ga bijela djeca", govorila sam sama sebi.
 
Najgore je bilo kada ne bih imala kome da dam sve te stvari. Nisam više bila s obitelji, pa samim tim ni s dijasporom. Bila sam daleko od ljudi koji su mojoj majci dolazili po pomoć. Imala sam osjećaj bespomoćnosti, dok sam zurila u brda mikrovalnih pećnica, grijača, ekološki izrađenih stolica. Privilegije koje imate jer ste u blizini bijelog bogatstva, podrazumijevaju to da možete uzeti sve te stvari kada vam trebaju. Ali, ta blizina znači i da niste više u blizini onih kojima su te stvari najpotrebnije.
 
Taj jaz je bivao sve veći kako sam starila. Kada vam 'bijelo' postane tako blisko, ono okruži cijeli vaš prostor i izgura sve što je prethodno bilo u njemu. Jezici, porodice i zemlje se uništavaju na taj način.  
 
Posljedice onoga što je moj otac zvao bijelim američkim terorizmom, uništile su El Salvador tijekom kasnih 80-ih i ranih 90-ih godina. Ali, žrtve nisu bile samo mrtvi. Moj otac je govorio i o 'ne-mrtvima', onima koji/e su umrli/e iznutra. Koji/e su morali/e da žive bez strasti, bez dostojanstva koji/e su im oduzeti. Egzistirali/e su kao sluge svojih osvajača/ica. Nemaš izbora, osim da im pripadaš na neki način, da im budeš blizu.
 
To su ti izbrisani životi, nas, pripadnika/ca drugih rasa, koji smo njihova posluga u kući ili u tvornicama. Moj otac, inače marksista i veliki kritičar američke politike, vrištao bi na TV koji je gledao nakon sati i sati bezuspješnog traženja posla. Jednom sam ga pitala: "Zbog čega smo se doselili ovdje ako je Amerika tako odvratno mjesto i Amerikanci/ke rade tako grozne stvari tvojoj zemlji?" (Salvador već dugo nisam doživljavala kao svoju zemlju).  Rekao mi je tada jednu istinu, koja važi i kada radiš kao kućna posluga za svog tiranina, i kada živiš u zemlji koja tranizira: Bolje je biti u stomaku zvijeri, nego u njenim čeljustima.
 
Tekst je objavljen u seriji feminističkih tekstova autorica različitih rasa. Urednica: Roxane Gay. Autorica teksta:Olivia Olivia, je američka spisateljica porijeklom iz El Salvadora. Živi u Portlandu, Oregon. Piše za Jezebel, Salon, i Rumpus.
Prevela i prilagodila: Diskriminacija.ba

Tagovi: amerika, bijelci, bogati, djeca ponoći, imigranti, južna amerika, kućne pomoćnice, posluka, privilegija, rasa, rasizam, roblje, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM