Vijesti

21.10.2013. 14:56:16 - M.S. / S.K.

Napredak - nazadak

Osam sati rada, osam sati odmora, osam sati sna

Koji je cilj rada općenito? Jeste li ikada razmišljali/e zašto radimo? Školska definicija bi bila da radimo kako bismo sebi i svojoj obitelji osigurali/e osnovne potrebe za život, ali i kako bismo pristojno živjeli/e. Prema antropološkim istraživanjima primitivnih zajednica, njima je potrebno manje od četiri sata dnevno da postignu taj cilj. Zapravo, kada bismo svi/e radilI/e, četiri sata bi bilo dovoljne da svi/e živimo pristojnim životima, zar ne? No, u tom svijetu ne bi carovao profit, nego neke druge vrijednosti.

Tijekom 19. i 20. stoljeća 'revolucionarno' je postignuće ograničenje radnog vremena na osam sati dnevno. Bila je to velika pobjeda radnika/ica i sindikata protiv eksploatirajućeg, divljeg kapitalizma. Međutim, pokazalo se da taj 'komunističko-socijalistički' sistem od osam sati nije dovoljan. Danas prosječni/a građanin/ka Republike Hrvatske ne može svojim osmosatnim radnim vremenom osigurati preživljavanje sebe i svoje obitelji.

Vjerojatno je na to mislio ministar rada i mirovinskog sustava Mirando Mrsić kada je izjavio da zaboravimo radni dan od osam sati. Jednostavno, osam sati dnevno nije dovoljno da zaradimo za osnovne potrebe sebe i svoje obitelji. Plemenito misli Mrsić na naše životne potrebe i uvjete u kojima živimo. Želi nam najbolje da ne ulazimo u minuse na tekućim računima i ne posuđujemo od rodbine iz Njemačke i Švicarske.

Pa, na prvu bismo rekli/e: 'U redu, onaj/ona u primitivnoj zajednici nema osobno računalo, iPhone, auto, ormar krcat odjećom, ne ide na godišnji odmor, ne mora slati svoju djecu u školu, i ostala čuda tehnologije koja nam  'olakšavaju' život".  No, ako ćemo u prosjeku raditi dvanaest sati dnevno, pa još sedam dana u tjednu, onda nam sva ta čuda od raznih gadgeta do novih krpica neće ni trebati. Budući da ono što nedostaje u cijeloj toj računici je slobodno vrijeme, koje, budimo realni/e, također kupujemo svojim osmosatnim radom.

Sav taj napredak u tehnologiji, medicini, biologiji i ostalim znanostima smo profućkali/e kad ga ne možemo koristiti. S jedne strane, radimo, a nikako da zaradimo za te blagodati. Štoviše, konstantno radimo, a istovremeno nam se svakodnevno 'režu' radna i socijalna prava. Radimo, a ne primamo plaću. Radimo, a ne uplaćuju nam se doprinosi. Radimo više, zarađujemo manje. Radimo kako bismo mogli/e živjeti, a u konačnici ne živimo, nego preživljavamo.

S druge strane, kada bismo čak i bili/e dostojno plaćeni/e za svoj rad, vjerojatno bismo radili/e po 10 ili 12 sati dnevno i ne bismo imali/e vremena uživati u vremenu i stvarima koje si možemo priuštiti svojim adekvatno plaćenim radom.

Naravno, kao i u ostalim segmentima života, posebno ugrožena skupina ponovno su žene. Tu sada ne mislimo na neplaćeni ženski rad, iako bi bilo vrijeme da se dotaknemo i tog pitanja. Budimo realni/e, razmislimo malo tko nam kuha, pere i pegla odjeću, tko briše prašinu s vitrine i usisava tepihe, njeguje djecu i starije. Nitko ti to ne plaća, to je samorazumljivo ako si žena. To je opisu toga što si se rodila kao žena - zvuči patrijarhalna mantra. "Oni to zovu ljubav, mi to zovemo neplaćeni ženski rad", zaključila je Silvia Frederici.

Dok Ministarstvo rada navodi kako bi se fleksibilizacijom radnog vremena smanjio opseg i troškovi prekovremenog rada, iz CESI upozoravaju kako navedena tvrdnja upravo zabrinjava jer je evidentno kako će se pod krinkom omogućavanja nejednakog rasporeda radnog vremena i dalje krije prekovremeni rad, a uvođenje ovog instituta način je da se on učini obveznim i legalnim te da se ne mora evidentirati i plaćati.

"Na ovaj način poslodavac u potpunosti kontrolira i upravlja slobodnim vremenom radnika, gdje ima slobodan prostor za izrabljivanje radne snage. Navedeno je vrlo nepovoljno osobito s rodne perspektive jer klizni, odnosno varijabilni raspored radnog vremena u pravilu pogoduje pripadnicima dominantne društvene skupine, prije svega muškarcima. Žene koje se odluče za osnivanje obitelji na ovaj način doći će u vrlo nepovoljan društveni položaj na tržištu rada jer će teško uskladiti obiteljski i poslovni život te će u tom smislu zabrana neizravne diskriminacije, koju je vrlo teško otkriti i prepoznati, imati izuzetno važnu ulogu. Prema izvješću Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova 2012. godinu, 66 posto ispitanica odgovorilo je da smatra kako je glavni razlog negativne odluke poslodavca pri zapošljavanju bila njegova pretpostavka da mu neće biti dovoljno na raspolaganju za potrebe konkretnog radnog mjesta zbog svojih obveza prema djeci", pojasnile su u CESI.

Ženska fronta za radna i socijalna prava također je istaknula fleksibilizaciju radnog vremena kao jednu od najopasnijih tendencija novog Zakona o radu.

"Pod krinkom preraspodjele radnog vremena, na mala se vrata uvodi prekovremeni rad koji nije adekvatno plaćen, a kroz primjer sezonskog rada legalizira se i prekovremeni rad od 60 sati tjedno. Zahtijevamo da se zakonom utvrdi maksimalni četrdesetosatni radni tjedan, a da se prekovremeni rad ograniči na osam sati tjedno, uz poštovanje radnog dana od 0 do 24 sata", stoji u priopćenju Ženske fronte.

Što bi pak značila regulacija prekovremenih sati i pojačane kontrole inspektora? Kada ste zadnji put u dnevnim novinama pročitali/e da je poslodavac kažnjen jer nije poštovao dogovoreno radno vrijeme? Jeste li recentno naletjeli/e na članak koji problematizira situaciju u kojoj poslodavac nije platio prekovremene sate svojih radnika/ca? Možete li u mainstream medija uopće naći informacije o promjenama u Zakonu o radu? Znate li kakve on opasnosti nosi? Fleskibilizacija radnog vremena samo je jedna od mnogih neoliberalnih i kapitalističkih težnji ove Vlade. Zakonske izmjene na kojima se inzistira ove jeseni apsolutno počivaju na dodatnom rezanju radničkih prava, koje će potom voditi u daljnje osiromašenje radništva, prekarijat i nesigurnost.

Stoga, nikako ne smijemo pristati da postane prihvatljivo raditi svaki dan 10-ak ili više sati kako bi se elite samo dodatno bogodile, a radnička klasa preživljavala u bijedi i siromaštvu, bojeći se dignuti glas za svoja prava.

Tagovi: fleksibilno radno vrijeme, ministarstvo rada i mirovinskog sustava, mirando mrsić, neplaćeni ženski rad, osmosatno radno vrijeme, posao, prekovremeni sati, rad, radnička prava, radno vrijeme, zakon o radu, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (2)

Stari komentari

Katarina:
Iskreno vise se uopce ne isplati raditi,ali se mora nesto raditi da bi prezivjeli,kako je krenulo sve vise ce ljudi biti na socijalkama jer bar dobiju neke novce a dok sa radom za svoje novce trebas cekati dok od gladi ne umres jer sve vise poslodavaca niti ne placaju niti mare za radnike,glavno da se govori da mladi ljudi ne zele raditi,zele raditi, ali za novce da mogu imati dostojanstveni,normalan i samostalni zivot.
15.12.2014. 20:12
:
Feminizam je danas u praksi u potpunosti dio liberalne političke opcije koja je upravo zaslužna za ukidanje dostignutih socijalnih prava. Suvremeni feminizam nema nikakve veze s kolektivističkim pokretima poput raznih socijalizama, tako da ne znam što se bune.
15.12.2014. 22:41

Stup srama

Iz drugih medija

AEM