Vijesti

22.07.2013. 18:05:19 - Marinella Matejčić

kreativnost i progresivna kultura

Republika ili kako provocirati propali grad

Što je to Republika i zašto je sam festival postao kontroverza odmah nakon prve pressice? Republika je trodnevni susret naprednih mislioca sa svih strana svijeta, okupljenih na festivalu kreativnosti i progresivne kulture (rečenica koja većini ništa ne znači). Sastoji se od predavanja, panela, radionica, projekcija, zabave i glazbenih programa.

I onda onaj vrh koji je bio toliko puta ponavljan i tijekom samih panela i u medijima, a to je, već antologijska kovanica – kreativna industrija. Kako su vizuali bili dosta nesretno riješeni i kaotični (nisu davali osnovne informacije) i kako je satnica bila nadrealno nepregledna, zapravo nije postojao pretjerani interes da bi se proučilo i saznalo zašto bi eventualno bilo dobro pohoditi Republiku.  A spominjanje industrije bez odgovarajućeg konteksta, u gradu u kojem je toliko ljudi ranjeno propadanjem iste unazad dvadeset godina, ne može izazvati ništa drugo nego prijezir. Neki/e kažu, bolje kreativna, nego propala.

Iako je prava kontroverza vezana, naravno, uz financiranje, koje je posve netransparentno, što je zasmetalo kulturnu scenu Rijeke. Za projekte koji su isključivo volonterskim radom postali određeni brand Grada jednostavno se 'nema novaca', dok se za organizaciju ovako 'plastične' manifestacije ima stotine tisuća kuna.

Kako je osnovni problem funkcioniranja nezavisne kulturne scene rascjepkanost i dugovi koji se vuku već godinama unutar istih omanjih grupa ljudi koji većinu potencijalno kreativne energije troše na proučavanje tko je dobio koliko novaca i za što, mislim da je ulazak nekih novih lica (pri tome mislim na organizaciju svih pod-manifestacija koje su se dogodile tijekom trajanja Republike – Share, A Maze, Pause i novih regionalnih projekata – RockPaperStartups i Start Art Expo) na scenu uzrokovao talasanje ustoličenih i time eventualno pokrenuo val promjena, što je naravno, pozitivan učinak. Rijeci nedostaje 'nove krvi' koja je nužno morala doći izvana, jer mladi nemaju priliku, tj. izuzetno je teško ući na kulturnu scenu i nešto napraviti ako nisi apsolutno nedodirljiv/a.

Sama organizacija je na diskutabilnoj razini. Brod Galeb i Ex-Rikard Benčić su udaljeni otprilike dva i pol kilometra, radi čega se jednostavno nije moglo popratiti dio predavanja, jer bi se gubilo previše vremena na transport. Dislociranost lokacija je uvjetovala i gubljenje one atmosfere koja je jednostavno nužna za dobar osjećaj koji vežemo uz sve festivale. Galeb, kao Titova ostavština je teoretski odlična ideja, ali se u praksi pokazala neprimjerenom. U unutrašnjosti broda je prevruće, kabine su male (što je 'In bed with...', tj. mogućnost da se s predavačima/icama razgovara jedan na jedan pet minuta, učinilo gotovo neizvedivim zbog sparine). O tome u koliko je lošem stanju Galeb nema smisla niti govoriti. S druge strane, Benčić je također derutan, ali je u puno boljem stanju. Mislim da Ex-Benčić ima kapaciteta za puno više. Da je sve bilo na jednom mjestu, došlo bi do veće fluktuacije i publika bi imala priliku više toga poslušati/vidjeti/doživjeti.

Najvažnija pozitivna strana Republike su svi ti ljudi koji su došli podijeliti svoje znanje. Istina, neki su pričali o apsolutno ničemu, ali na tu količinu predavača/ica za očekivati je da neki/e jednostavno neće bit pretjerano zanimljivi/e niti inovativni/e.

S obzirom na vlastitu specifičnu situaciju, nije mi bilo jednostavno 'izvaditi glavu iz pijeska' i sagledati problematiku iz drugog kuta, odnosno pronaći nešto pozitivno u cijeloj priči. Uvijek je nekako tijek misli: predavanja > mislioci > mlaćenje prazne slame > a mi nemamo budućnost. Ali nećemo je niti imati budemo li se sjedili u dvorištu Ex-Benčića uz pivu i tugaljive priče o tome kako nam je teško.

Kao što sam već navela, dio predavača/ica je stvarno bio inspirativan, dok su neki/e samo otvorili/e nova pitanja.

"Pornografija može biti loša, pornografija može biti dobra. Ovisi o kontekstu", izjavila je Asta Helgadottir prilikom govora na Republici o pornografiji, koji se je u satnici nalazio pod mističnim nazivom The politics of porn. 

Iako je predavanje bilo popraćeno slajdovima s Google grafikama koje su bile poprilično zabavne, samo po sebi se može slobodno nazvati gubitkom vremena. Da je trajalo deset, umjesto trideset minuta, bilo bi sasvim dosta.  

Budući da je naglasak cijelog predavanja bio na tome kako je pornografija samo najvažniji imaginarni razlog za promicanje cenzure, Asta smatra da ona nema nikakve veze s visinom BDP-a države i socijalnom strukturom države. Moram napomenuti da jedini način na koji mogu objasniti ovako isključiv pogled na problematiku pitanja, koje uz sebe veže socio-ekonomski status određene države, neznanje. U hrvatskim okvirima, cenzura generalno nije poželjni alat za formiranje javnog mijenja, ali u situaciji kada je 315.000 ljudi nezaposleno i vlada opća depresija, ne postoji niti inicijativa niti volja da bi se diskutiralo o tome koliko cenzure je dovoljno cenzure.

Birgitta Jonsdottir (Foto: Facebook)

Birgitta Jonsdottir (Foto: Facebook)

Za razliku od predavanja Aste Helgadottir, u subotu je njezina sunarodnjakinja i suborkinja piratkinja Birgitta Jonsdottir govorila o 'majki krumpiru' kao alegoriji za pokvarenost koja zahvati i poštene političare/ke nakon prvog mandata, aktivizmu, digitalnom identitetu i koliko je unificiranost svih online proizvoda primamljiva korisnicima/ama, no i pojednostavljeni alat Vladi i ostalim zainteresiranim trećim stranama za špijunažu građana/ki. 

Jiillian York i Andy Sellars su govorili o Facebooku i njegovim apsurdnim oznakama 'neprihvatljivog'. Dojenje – neprihvatljivo, vjerska netrepeljivost – prihvatljivo, prosvjed protiv Monstanta – neprihvaljitvo i jedno pola predavanja je prošlo u postavljanju pitanja i odgovaranja publike. Prilikom intervjua sam je upitala misli li da je to neka velika zavjera (aludirajući na dojenje kao prirodnu prehranu i djelovanje Monsanta koji donosi propise o stvaranju hrane koja je sve osim prirodna), jer, hej, svi/e volimo o zavjerama, zbunila se i rekla da to nije tako te je naglasila kako 'Facebook samo ne voli golotinju'. Ali voli fan stranice masovnih ubojica.

Moram priznati kako sam od predavanja Michelle Thorne očekivala puno više. Naime, ona radi kao strateginja za globalne evente u Mozilla Foundation. Međutim, nije govorila o Mozilli, rastu i razlozima zašto Mozilla postoji, nego o tome kako se treba 'naučiti web', održavati radionice djeci, starcima i političarima/kama, kako bi svi/e 'naučili/e web'. Istina, edukacija je korisna kao alat zaštite, ali baš održavati radionice nekome tko nije zainteresiran/a djeluje kao kontraproduktivan čin.

Radionice su oduševile! Peek&Poke retro gaming room je bio omiljeno odredište retro entuzijasta/kinja. Glazbeni program održan u petak na Lukobranu je bio totalni promašaj, radionica Željka Baškovića o izradi projekcija je dala notu realne kreativnosti trupu Galeba, predavanja su inspirirala i ostavljala 'što bi ovo trebalo biti' doživljaj, ovisno o prezenteru/ici.

Na koncu mogu zaključiti kako je Republika je zadovoljila. Vidjet ćemo što budućnost nosi, generalni plan je da se koncept ostavi lokalnoj zajednici (na taj način funkcionira organizacija). Nadam se i drugom izdanju Republike s jednako zanimljivim događanjima, možda više prilagođenim našem podneblju i problemima. I normalnijim vizualom, naravno.

Tagovi: festval, kreativnost, kultura, kultura silovanja, republika, startup

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM