Vijesti

02.07.2013. 10:31:00 - Barbara Matejčić (voxfeminae.net)

od 98 radnika/ca, 90 je žena

'Radnički znoj se ne da isprati sa svile!'

Točno tjedan dana prije napunjenih osamnaest godina, 9. studenog 1977., Kata Šečić je počela raditi u Domaćoj tvornici rublja, poznatijoj pod kraticom DTR. Nakon što je u Vinkovcima završila srednju tekstilnu školu, poslala je pismo DTR-u u Zagrebu i nakon četiri dana je dobila odgovor da je primljena. Tada je bilo oko 1200 radnika u tvornici u Krajiškoj ulici. Kata Šečić kaže da se s tadašnjom plaćom nije mogla razbacivati, ali je pristojno živjela. Šivali su košulje i pidžame uglavnom za domaće tržište. DTR je imao dućane po cijeloj Jugoslaviji. Krajem sedamdesetih su se preselili u novu tvorničku zgradu u Dubravi, gdje su imali menzu, kupaonice, liječnike opće prakse, ginekologa, zubara i, naravno, ventilaciju i hlađenje. I za vrijeme rata su imali posla, radili su i za strane kupce i za vojsku. Početkom dvijetisućitih je DTR prodan offshore tvrtki Ceufin Brokers. Prije tri godine je novi vlasnik prodao tvornicu u Dubravi i preselio u novi pogon u Brckovljanima iza Dugog Sela. DTR je i dalje imao posla, ali su plaće počele kasniti.

"DTR mi je bio prvi posao, daj Bože da bude i zadnji, da tu dočekam penziju", kaže Kata Šečić. Našle smo se 47. dana štrajka radnica DTR-a. Počele su štrajkati 7. svibnja zbog neisplata plaća i ostalih dugovanja koja im po kolektivnom ugovoru pripadaju. U štrajkačkoj povorci svakodnevno obilaze DTR-ove dućane u Ilici i Petrinjskoj te prostorije Uprave tvrtke u Preradovićevoj ulici.

Kako ste se odlučili na štrajk?

- Nismo više imali izbora pa smo glasali hoćemo li štrajkati ili ne. DTR ima 98 radnika, od toga 90 žena, i 96 posto nas se izjasnilo za štrajk. Već smo bile iscrpljene od rada i neplaćanja i nismo htjele da nas se i dalje tako tretira. Nakon što nismo dobile četiri plaće, nismo više mogle raditi za badava. Od nas se tražilo da se držimo obaveza iz kolektivnog ugovora, a Uprava nije ispunjavala svoje obaveze. Nismo dobivale naknade za prijevoz, božićnice, regrese, plaćene prekovremene radne sate… Radnice koje su otišle u prijevremenu mirovinu nisu dobile otpremnine, koje su 8.000 kuna, nismo dobivali ni jubilarne nagrade. Za napunjenih 35 godina staža trebala sam dobiti 4000 kuna, ali ništa od toga. Tek smo sada dobile plaću za veljaču.

Je li se pokazalo da je štrajk bio dobra odluka?

- Mislim da ipak je. A i što smo drugo mogle? Nastaviti raditi bez plaće pa da se nakupi još više dugovanja? Mi ne bismo htjele štrajkati, nego raditi, ali za plaću.

Kako ste uopće preživljavale radeći bez plaće, nema svatko nekoga tko može pomoći?

 

- Naravno, među nama ima samohranih majki i podstanarki, i to su strašne priče. Kada plaće nisu dolazile, neke radnice nisu imale što ponijeti za gablec pa smo kupovale kruh i mast da bismo sve mogle jesti. Moj suprug radi pa mi je nešto lakše, ali ipak sam morala prodati svo obiteljsko zlato koje sam naslijedila od bake i mame i potrošila sam školarinu koju sam skupljala kćeri za studij. Svi smo dovedeni do ruba egzistencije.

Što se zapravo dogodilo, kada je i kako DTR počeo tonuti?

- S privatizacijom. Godine 2002., kada se pojavila nesretna tvrtka Ceufin Brokers, počeli smo tonuti. Kupnjom 65 posto dionica postali su većinski vlasnici. Mada smo imali posla, smanjivali su plaće, pa su plaće počele kasniti i tada je puno ljudi otišlo iz DTR-a. Kada nas je kupio Ceufin Brokers bilo nas je 560. Mislim da nisu dobro vodili tvrtku, a u međuvremenu je nastupila i financijska kriza. Počeli smo sve više radili lohn poslove, što znači da su kupci plaćali samo naš rad, a sami su nabavljali materijale. Uz te poslove nismo stizali raditi za prodaju u našim dućanima, što se odrazilo na zaradu. Stalno su nam govorili da ne radimo dovoljno, da moramo više i brže raditi, uvijek su im radnici bili krivi. A mi smo radile teže modele - haljine i sakoe - za koje treba više vremena i ručnog rada, nego za košulje, a k tome se radi i o manjim serijama koje jesu bolje plaćene, ali se šiva 150 komada, umjesto 1000 pa je i zarada manja. Sve te inozemne tvrtke jednostavnije, velike poslove daju zemljama gdje je rad jeftiniji nego kod nas, a s nama su ugovarali zahtjevnije narudžbe jer smo dobivali dobre ocjene za odrađeni posao. Ali to se ne može raditi brzinom kojom radite manje zahtjevne poslove. Kvaliteta i brzina ne idu skupa pa bismo onda ostajale duže da bismo stigle sve napraviti.

Još uvijek se ne zna tko je zapravo vlasnik tvrtke Ceufin Brokers?

- Mi nismo nikada znali tko stoji iza te tvrtke. Pojavljivali su se razni ljudi u ime vlasnika, ali ne i vlasnici. Jedini koji je sve ove godine ostao u Upravi DTR-a je današnji direktor Mladen Trogrlić. On je donosio odluke i sklapao poslove.

Kada ste zadnji put redovito dobili plaću?

- Početkom prošle godine. Od tada plaće kasne, a mi smo se stalno nadale da će se situacija popraviti. Dodatno je bilo grozno to što su nam davali plaće onako kako bi ocijenili da je nekome potrebno pa su neki dobivali, a neki ne. To je bilo bacanje kostiju među gladne, unijelo je razdor među ljude. Zbog tih povremenih uplata stalno smo se nadale da će biti bolje. Sve dok nam poslije Nove godine nije voda došla do grla jer nismo dobile tri plaće. Krajem siječnja je pokrenuta predstečajna nagodba i još čekamo da se završi.

Mogu li tekstilne tvornice opstati u Hrvatskoj? Ima li mjesta za DTR uz  konkurenciju u zemljama s jeftinijom radnom snagom?

- Mi jesmo skupi u usporedbi s tvornicama u Kini ili Bangladešu, ali smo poznati po kvaliteti. Zbog toga i dobivamo dobre ocjene, radimo za poznate svjetske brendove i imamo narudžbe. Zadnje smo šivale bluze i košulje za UEFA-u i FIFA-u i bili su zadovoljni. Mislim da možemo opstati.

I u Hrvatskoj je zapravo jeftina tekstilna radna snaga, prosječna plaća u DTR-u je ispod minimalca?

-Da, minimalac tekstilaca, kožara i obućara je manji od uobičajenog minimalca, iznosi 75 posto. Moja je plaća 2257 kuna, u što mi je uračunat i staž od 35 godina.

Kakvi su vam uvjeti rada?

- Neljudski. Nova tvornička zgrada u Brckovljanima izvana izgleda lijepo, ali unutra nemamo ni klimu pa se u ove ljetne dane temperatura penje preko 40 stupnjeva. Mašine ugriju prostor, krov je limeni i to bude neizdrživo. Prošlo ljeto smo šivali za brend Rene Lazard i znoj nam je kapao na svilu pa su žene gubile jako puno vremena da operu mrlje, ako bi uopće uspjele. Onda smo vezivale ručnike oko vrata da nam znoj ne bi curio na odjeću. Kada bismo završavale narudžbu, radile bismo od 7 ujutro do 20.30 navečer, ali nismo tražile da nam se plate prekovremeni sati. Unatoč tome su nam govorili da smo neradnice, da moramo brže i više raditi, a žene su stvarno radile, pa i onda kada plaću nisu dobivale.

Kakva očekivanja imate od novog vlasnika Milana Carića koji se zapravo ne bavi tekstilnim poslom, već nekretninama?

 

-Novi vlasnik je kupio dionice od Ceufin Brokersa i zajedno s partnerom Antom Nobilom je otvoreno rekao da nisu stručni u tom poslu, ali da će angažirati stručnjake jer imaju namjeru nastaviti s tekstilnim poslovanjem. Dapače, novi vlasnik je govorio i o proširenju pogona i da bismo za godinu dana mogli raditi u dvije smjene, što znači da bi se još radnika zapošljavalo. To su lijepa obećanja.

Kakvo je raspoloženje među radnicama prema novim vlasnicima, vjeruju li tim obećanjima?

- Sve to lijepo zvuči, ali mi smo još uvijek na cesti i nitko više nikome ne vjeruje. Toliko smo izmanipulirani da više ne vjerujemo ni samima sebi, a kamoli nekome drugome. Najgore mi je to što se radi o zaostacima dviju malih plaća za koje bi jedna ozbiljna tvrtka morala imati novaca. Moje dvije plaće ukupno ne iznose kao jedna prosječna hrvatska plaća. Još se ništa ne zna, ni hoćemo li u stečaj, ni hoćemo li se uspjeti naplatiti ni hoće li se proizvodnja nastaviti.

Do kada ćete štrajkati?

- Vjerujem da ćemo štrajkati još čitav srpanj, jer nam ništa drugo ne preostaje. Novi vlasnik je preuzeo dugove i obavezao se isplatiti sva naša potraživanja, ali od toga još ništa nema. DTR ima narudžbe za posao i kažu da smo ugovorili posao od milijun i pol kuna. Zašto se onda nije našlo pola milijuna kuna za naša potraživanja?

Čemu se Vi nadate?

- Nadam se da ćemo dobiti ono što su nam dužni i da ćemo nastaviti raditi. Htjela bih svoj radni vijek završiti u DTR-u.

Kada biste trebali u mirovinu?

- Imam 35 godina staža i 53 godina života, a u punu mirovinu bih mogla ići sa 60 godina starosti. To je krajem 2019. godine. Malo koja tekstilna radnica dočeka starosnu mirovinu, tijelo nas prije toga izda. Ljudi misle da samo sjedimo za mašinom i da to nije teški fizički posao, ali to troši i kičmu, i ruke, i noge i vid.

Tagovi: dtr, hrvatska, radnička prava, regija, štrajk, tekstilne radnice

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM