Vijesti

16.05.2013. 19:05:03 - Iris Duka

Queer na Subversive Film Festivalu

Queer izvan svoja četiri zida

U sklopu šestog Subversive Film Festivala uključen je i popratni program nazvan Queer izvan svoja četiri zida, ostvaren u suradnji s Queer Zagrebom. Kako je queer teorija, izričaj, aktivizam i život u zapadnim liberalnim demokracijama često vrlo subverzivan, te se čini da se odvija na marginama društva, suradnja sa SFF- om je logična, istaknuli su organizatori. Queer izvan svoja četiri zida uključivao je selekciju filmova i tribina koji na inovativni način propituju queer prostor u različitim izražajima seksualnosti, koje odskaču od heteronormativnog diskursa zapadnih društava.

Kroz dva filma i dvije tribine nastojat ću prenijeti dio queer doprinosa ovogodišnjem Subversive Film Festivalu.

Film Raspberry Reich, kanadskog redatelja/pisca/fotografa/umjetnika Bruce LaBruce-a, njemački je film snimljen 2004. godine, 25 godina nakon jedne od najvećih kriza u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata, kada su članovi RAF- a (ili Baader- Meinhof-a) oteli i ubili njemačkog industrijalca Hanns-Martin Schleyera. Film na vrlo satiričan i kritičan način analizira malograđanski život, no puno više 'trendovske' radikalizme moderne njemačke ljevice, koja svoju inspiraciju crpi iz ekstremno lijevih pokreta 1970-ih, poput Baader- Meinhof organizacije. Film prikazuje život šačice radikalno lijevih aktivista, revolucionara, koji su život podredili istrebljenju kapitalizma. Oni planiraju oteti sina jednog od najbogatijih ljudi Njemačke, kako bi ga kasnije ucjenjivali za novce koje bi potom uložili u istrebljenje svjetskih nepravdi. Naravno, otmica je samo početak revolucije, a gdje joj je kraj to se ne nazire. Teško je djelovati, jer su i pahuljice za doručak kontra- revolucionarni element. Glavni vođa grupice revolucionara je žena, koja je ujedno i ideolog grupe. Citirajući Marxa, Marcusea i druge lijeve filozofe, osnažuje moral suboraca. To čini i uvodeći nove seksualne prakse među članovima grupe, u svrhu revolucije i rušenja malograđanskog heteroseksističkog morala. "Homoseksualna intifada je najviši oblik klasne borbe", uzvikuje svom (dotadašnjem?) dečku, nagovarajući ga da vodi ljubav sa svojim prijateljem, te se na taj način oslobodi okova i prepusti revoluciji. Kako čitateljima/icama koji/je još nisu pogledali/le film ne želim otkriti kraj, neću dalje ulaziti u detalje same radnje. U svakom slučaju, film pruža fantastičnu i zabavnu kritiku radikalnog aktivizma/terorizma, heteronormativnosti i svakog oblika dogmatizma. Fetišizacija i eksplicitne scene seksa također se protežu kroz cijeli film, no u konačnici film je i hommage ljubavi, konvencionalnoj i nekonvencionalnoj, revolucionarnoj ili dosadnoj, ali svakako ljubavi.

Želim tvoju ljubav, film je Travisa Mathewsa, nagrađivanog redatelja i predstavnika novog vala gej ljubavne drame, koji se u svojim filovima bavi gej muškarcima i njihovom intimom. Produkciju filma napravio je studio za gej porno filove, pa tako film obiluje eksplicitnim prizorima gej seksa. To je izazvalo mnogo kontroverzi, a prikazivanje filma je zabranjeno na nekoliko festivala u Australiji.  Gledatelji/ice su ovaj film već mogli/le pogledati u sklopu Queer Zagreba prošle godine. Radnja filma prikazuje zadnjih 36 sati koje glavni lik, mladi performativni umjetnik Jesse, provodi u San Franciscu, gradu umjetnosti i slobodne ljubavi, otkud se mora vratiti u rodni grad, jer mu je život postao preskup. Jesse je gej muškarac u kasnim dvadesetima koji se bori za svoje mjesto na umjetničkoj sceni, no konkurencija je sve jača, a inspiracija sve slabija. Jedini izlaz vidi u povratku u dom svojih roditelja, kako bi uštedio na stanarini i pokušao se probiti na manjem 'tržištu'. Prijatelji i bivši ljubavnici mu pripremaju oproštajnu zabavu, na koju on ne odlazi, zbog nabijenog lažnog optimizma kojim ga okolina guši i hrabri. Povratak kući značio je i ponovno suočavanje s ocem, koji nikada nije do kraja prihvatio da mu je sin gej umjetnik. Naslov filma ukazuje na potragu za ljubavi, no ovdje nije riječ o romantičnoj ljubavi, već više o ljubavi i potrebi za prihvaćanjem koje sin traži od svoga oca.

Predavanje Dušana Maljkovića: Kemp i treš u pop- kulturi (u Srbiji) od 90- ih naovamo

Dušan Maljković je srpski novinar, književnik, prevoditelj i LGBT aktivist, koji se između ostalog bavi proučavanjem pop- kulture u Srbiji kroz queer perspektivu. On u svojim interpretacijama proučava emancipacijski potencijal koji je imala turbo- folk glazba u Srbiji, no i različite suprotstavljene interpretacije koje se bave političkim implikacijama tog fenomena. U popularnoj kulturi Srbije 90-ih on vidi emancipaciju treša i kemp estetike, čije učinke povezuje s politikom, turbo- folkom, tranzicijom itd.

Sve je počelo 1990-ih s pjesmom '200 na sat' Ivana Gavrilovića, koja je postala 'himna' tog novog žanra u usponu. Maljković ističe kako je doduše sam Gavrilović to nazivao 'tehno- folkom', no modus operandi je bio isti – 'Misli globalno, primjeni lokalno'. Kao drugu himnu Maljković vidi pjesmu 'Ne računaj na mene', duet Cece i Mire Škorić. Analizirajući te i mnoge druge pjesme, autor predavanja vidi tri ključna 'nova' elementa koja se javljaju.

Od 1990. do 1995. godine, postavlja se pitanje je li moguće isčitati novu 'profeminističku' dimenziju u pjesmama turbo-folka? Sam naslov 'Ne računaj na mene' daje nam nazreti zaokret u ženskom poimanju slijepe vjernosti i poslušnosti, te se zasigurno jedan emancipacijski zaokret može isčitati, no kritičari takve teze ističu da se stil odjevanja, šminkanja i pokreta ne može tako tumačiti, te da ta domena ostaje kreirana u diskursu 'onoga što je muškarcima poželjno'. Maljković smatra da je oboje donekle točno.

Drugi emancipatorni element je uključivanje manjina, koje su dotad bile sakrivene, isključene. Navodi primjer mladih Roma koji počinju pjevati i snimati spotove, formiraju dance- žanr, rade duete s tada najvećim zvjezdama Srbije. Primjer je Funky G.

Treći, a nikako najmanje bitan element je gej emancipacija, koja je vidljiva u novim spotovima koji prikazuju sve više golih muških tijela, te kasnije i kemp estetike. Većinu spotova napravio je Dejan Milićević, producent i poznati fotograf, kojeg se povezuje s gej scenom u Srbiji, iako se on uvijek ograđivao od takvog etiketiranja. No, kroz njegov lik i djelo, ljudi su se od 1990- ih naovamo polako počeli privikavati na prisutnost gej osoba u Srbiji, smatra Maljković.

Za cijelu ovu analizu veoma je bitan socio-ekonomski kontekst Srbije 1990- ih. Usprkos osiromašenju Srbije tijekom ratnih godina, stvaraju se i neki novi mediji, poput Televizije Palma. Na toj televiziji, za ondašnjih 100 maraka mogli ste emitirati svoj spot, što su mnogi i učinili, te je taj novi medij postao hit. Analizirajući spot 'Kao Madonna' Dace Terzović, Maljković pokazuje kako je jedna djevojka iz malog sela mogla snimiti spot s običnom kamerom i katastrofalnom produkcijom, te za male novce postati slavna. To je skoro svatko tada mogao postići. Vrhunska produkcija dolazi tek nakon 1995. kada krupni kapital stupa na scenu, primjerice TV Pink.

Interpretacije ovog turbo-folk fenomena, u kojem je svatko mogao postati zvijezda, su različite. Maljković ističe dvije - onu srpske desnice i onu 'građanskih' elita. Za srpsku desnicu turbo- folk ruši tradiciju i uvodi elemente zapada, što je njima neprihvatljivo. S druge strane, građanski kritičari su interpretirali taj fenomen kao jedan od simptoma političke situacije toga vremena, u kojoj su nestale sve građanske vrijednosti. Jednostavno, oni to vide kao 'poseljačenje' i izraz srpskog nacionalizma. No, kada su Cecu upitali jesu li njene pjesme nacionalističke, ona je rekla da je ona patriotkinja, no da su pjesme ljubavne i samim time nadnacionalnog karaktera. Obe kritike, i desna i tzv. građanska, turbo-folk vide kao svojevrsni istočni proizvod, 'radio Teheran' i općenito 'šrot' glazbu.

Danas je glazbena industrija gotovo jedina preostala u Srbiji, ističe Maljković, te se ona formira u otporu spram zapadu, stvarajući vlastite Madonne, Beyonce itd. Općenito, turbo-folk nakon 1995. više ne postoji, smatra Maljković, jer se dance i narodno odvajaju. No, za queer interpretaciju nemoguće je zaobići lik i djelo Jelene Karleuše, koja sebe vidi kao borca za ljudska prava, s posebnim naglaskom na prava gay osoba. Od 2010. i gej parade u Srbiji, ona istupa u javnosti braneći prava gay osoba i napadajući zatucanost masa. Građanske elite u Srbiji su prepoznale njezin potencijal, te su joj počele davati sve više medijskog prostora u svrhu utjecaja na javno mnijenje o pitanju gay prava.

Diskusija na temu: Preispitivanje/stvaranje novih savezništava na Balkanu: queerness, klasa i politike

Ovaj panel bavio se propitivanjem uspona pokreta za dobivanjem prava za LGBT osobe na Balkanu u zadnjih 15-ak godina, koji nameće pitanje kreće li se taj pokret samo u paradigmi neoliberalizma, što može dovesti do reakcionarno-konzervativnih učinaka, ili postoji potencijal tih pokreta za stvaranjem novih prostora klasne borbe?

Dušan Maljković u svom se izlaganju fokusirao na dva ključna pojma – 'pink washing' i homonacionalizam. On vidi dvije glavne faze modernog gej pokreta u drugoj polovici 20. stoljeća: prva, revolucionarna faza 1960-ih, tzv. 'pink revolution', kada su se nametala pitanja klase, rase, seksualne orijentacije itd. i druga faza kada je gej pokret postao više mainstream, propitivanje braka i obitelji, zahtjevi za većim pravima od države i sl. On smatra da se dogodio određeni pomak od političkog univerzalizma prema politikama identiteta. Fenomen homonacionalizma pojavio se prvotno u SAD-u, kada je gej populacija podržavala američki ekskluzivizam. U Srbiji se taj fenomen može proučiti na primjeru gej i lezbijske grupe Arkadija 1990-ih, kada se zajednica trebala postaviti prema problemu rastućeg nacionalizma. Grupa se razdvojila na one kojima je srpski identitet bio jednako važan kao i gej ili lezbijski identitet, te na one anacionalne.

'Pink washing' je pojam koji označava politike države koje koriste gej prava kao svojevrsnu 'zakrpu' za ostale probleme: npr. homoafirmativni karakter države Izrael prikriva problem izraelskog odnosa spram Palestinaca. U Srbiji, Ivica Dačić se vodi ovom logikom: ako EU traži pride, treba ga i napraviti, no i zabraniti kada je to potrebno. Takav stav je potpomognut od Bruxellesa, jer su, jednom kada je Srbija priznala Kosovo, odustali od zahtijevanja da se pride održi.

Gordan Bosanac u svom se izlaganju osvrnuo na klasično djelo John D̓ Emiliona 'Capitalism and Gay Identity', koji je 1983. već predvidio kako će se 'priča odigrati'. Kapitalizam je stvorio gej identitete, oslobodio ih na neki način, jer je on (kapitalizam) želio svakoga 'pridobiti' na svoju stranu. Bosanac je postavio pitanje:  jesu li LGBT pokreti shvatili da su s druge strane iskorišteni od tog istog sustava? Jednom kada su zadobili svoja prava, trebaju biti mirni i zadovoljni? Zaključio je kako iskreno sumnja u daljnji potencijal LGBT pokreta da 'izazivaju' kapitalizam. Čini mu se da su se nekako iscrpili. Postoje nekakvi pozitivni primjeri klasne i LGBT borbe u svijetu, no koliko je to moguće na Balkanu, to je upitno. Na savezništva radikalno lijevih pokreta i LGBT pokreta na Balkanu još treba pričekati, ako će uopće biti moguća.

Tagovi: balkan, bruce labruce, dušan maljković, emancipacija, gordan bosanac, kapitalizam, queer, seks, subversive film festival, trawis mathews

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM