Vijesti

26.02.2013. 08:52:37 - Anne-Marie Slaughter (theatlantic.com)

Kako balansirati između karijere i obiteljskog života

Zašto žene ne mogu imati sve?

Anne-Marie Slaughter, govornica, spisateljica, aktivistkinja za ženska prava, a donedavno i upraviteljica poslovne politike u State Departmentu napisala je članak pod nazivom "Zašto žene još uvijek ne mogu imati sve", potaknuta vlastitim primjerom i poteškoćom žongliranja posla i obitelji.

 Može se reći da je Anne-Marie bila itekako uspješna poslovna žena, čvrsta, jaka, obrazovana, predana – pravi primjer!  Međutim, iako radeći posao koji voli, koji želi i koji ju ispunjava, imala je problem pronaći ravnotežu između karijere i obiteljskog života. Mislim da se sve mi žene možemo s time poistovjetiti, naročito majke, bez obzira što možda nemamo toliko odgovorne poslove. Ipak, svaki posao donosi odgovornosti, neovisno jesu li te odgovornosti od državne važnosti ili samo za organizaciju čiji smo dio. Svaki posao donosi brigu, stres, uzima vrijeme...a pored svega toga, majke imaju jedan još odgovorniji posao kod kuće – odgoj i briga o djetetu. Ne kaže se uzalud da je to najteži posao. Stvoriti čovjeka koji će jednog dana biti stabilna i odgovorna osoba nije lak posao. S druge strane, na poslu se od nas očekuje maksimum, prekovremeni sati, apsolutna koncentracija i predanost. Kako biti uspješna majka, supruga i poslovna žena, i pored svega toga uživati malo u tom svom  životu, pronaći par minuta  za sebe i svoje potrebe? Gdje se krije ta formula?

U današnje vrijeme, vrijeme vladavine materijalizma, kapitalizma, borbe za uspjehom, novcem, i blagostanjem teško je i muškarcu balansirati privatnim i poslovnim životom, dok  ženama može biti samo teže. Puno teže.

 Pročitajmo stoga što je Anne-Marie Slaughter napisala u svom članku.

OSAMNAEST MJESECI u svom poslu kao prva upraviteljica poslovne politike u State Departmentu, vanjsko-politički posao snova koji vuče porijeklo sve do Georga Kennana, našla sam se u New Yorku, na godišnjem okupljanju Ujedinjenih Naroda, gdje se skupljaju svi svjetski ministri i šefovi država. 

U srijedu uvečer, predsjednik i gospođa Obama organizirali su glamurozni prijem u američkom prirodoslovnom muzeju. Ispijala sam šampanjac, pozdravljala strane dostojanstvenike, i družila se. Ali nisam mogla prestati razmišljati o svom 14-godišnjem sinu, koji je krenuo u osmi razred tri tjedna ranije, a već je krenuo sa uobičajenim preskakanjem pisanja zadaće, ometanjem nastave, padao matematiku i odbijao svaku odraslu osobu koja bi pokušala doprijeti do njega.

Tijekom ljeta, jedva smo međusobno razgovarali, ili točnije, on je jedva razgovarao sa mnom. Prethodnog proljeća, primila sam nekoliko hitnih poziva – i to uvijek na dan nekog važnog sastanka –i tražili su da uzmem prvi slobodan vlak od Washington D.C.-ja, gdje sam radila, nazad u Princeton, u New Jerseyu, gdje je moj sin živio. Moj suprug, koji je uvijek činio sve što je mogao kako bi podržao moju karijeru, brinuo se o njemu i njegovom 12-godišnjem bratu tijekom tjedna; i osim ponekih hitnoća vezanih za njih tijekom tjedna, kući sam dolazila samo vikendom.

Kako je večer odmicala, naletjela sam na kolegicu koja je bila na visokoj poziciji u Bijeloj kući. Imala je dva sina, istih godina kao i moji sinovi, ali ona je odlučila preseliti ih iz Kalifornije u D.C. kad je dobila taj posao, što je značilo da je njezin suprug putovao u Kaliforniju redovito. Rekla sam joj koliko mi je teško biti udaljena od svog sina kad me je očito trebao. Tada sam rekla: "Kad ovo završi, napisat ću članak pod nazivom: "Žene ne mogu imati sve".

Ona je bila užasnuta. "Ne možeš to napisati", rekla je. Zapravo je mislila da bi takva izjava, dolazeći od žene na visokoj poziciji – uzora, bila užasan signal mlađim generacijama žena. Do kraja večeri, odgovorila me je od toga, ali do kraja mog mandata u Washingtonu, bila sam sve svjesnija da su mi feministička uvjerenja, na kojima sam izgradila svoju karijeru, izmicala pod nogama. Uvijek sam pretpostavljala da, ako mogu dobiti vanjsko-politički posao u State Departmentu ili u Bijeloj kući, dok je moja stranka bila na vlasti, da bih ostala sve dok bih imala priliku raditi posao koji volim. Ali, u siječnju 2011. , kad je moja dvogodišnja javna služba na Princetonu završila, odjurila sam kući što sam brže mogla.

Međutim, neugodna spoznaja me je snašla ubrzo nakon što sam stigla tamo. Kad su me ljudi pitali zašto sam napustila posao u Vladi, osim činjenice da nakon dvije godine odsustva na Princetonu gubim pravo stalnog zaposlenja, rekla bih im i da sam željela biti sa svojom obitelji. Nisam se u potpunosti odrekla svoje karijere: držim predavanja na tečaju; redovito pišem online kolumne o vanjskoj politici; držim 40-50 govora godišnje; redovito se pojavljujem na televiziji i radiju; i radim na novoj akademskoj knjizi. Ali sad već rutinski primam reakcije od drugih žena mojih godina koje variraju od razočaravajućih ("Baš šteta da si morala napustiti Washington"), do snishodljivih ( "Ne bih generalizirala na temelju tvog iskustva. Nikad nisam bila primorana na kompromis, i moja djeca su ispala super").

Odjednom sam doživjela trenutak spoznaje. Čitav svoj život,  bila sam na drugoj strani ove priče. Ja sam bila žena koja se smješkala s visine kad bi mi neka druga žena ispričala da je odlučila uzeti pauzu ili nastaviti manje konkurentnu karijeru, kako bi mogla više vremena provoditi sa svojom obitelji. Ja sam bila ona žena koja je sama sebi čestitala na svojoj nepokolebljivoj predanosti feminističkoj aktivnosti, pričajući samodopadno sa sve manjim brojem svojih prijateljica s fakulteta koje su postigle i održavale svoje mjesto na najvišim pozicijama u svojoj struci. Ja sam bila ta koja je govorila mladim ženama na svojim predavanjima da mogu imati sve i raditi sve, neovisno o tome čime se bave; što znači da sam i ja bila odgovorna, iako nenamjerno, što su se milijuni žena osjećale da je njihova krivnja što nisu u stanju uzdići se na ljestvici brzo koliko i muškarci, i uz to imati obitelj  i aktivan život kod kuće (i biti mršave i lijepe).

Ja i dalje čvrsto vjerujem da žene "mogu imati sve" (i muškarci, također). Vjerujem da "možemo imati sve u isto vrijeme." Ali ne danas, ne na način na koji su američka ekonomija i društvo strukturirani. Moja iskustva u posljednje tri godine su me prisilila da se suočim s neugodnim činjenicama koje moraju biti naširoko priznate – i brzo promijenjene.

Prije moje službe u vladi, imala sam karijeru na Akademiji: kao profesorica prava te potom kao dekanica Princeton Woodrow Wilson fakulteta za javne i međunarodne poslove. Oba posla su bila zahtjevna, ali sam imala mogućnost da si većinu vremena sama određujem raspored. Mogla sam biti sa svojom djecom kad sam trebala biti, i opet odraditi poslovne obaveze. Znala sam da sam imala sreće u izboru svog zanimanja, ali nisam imala pojma koliko sam sreće imala sve dok nisam provela dvije godine u Washingtonu unutar krute birokracije, čak i sa šeficama punim razumijevanja poput Hillary Clinton i njezinom šeficom osoblja Cheryl Mills. Moj je radni tjedan započeo u 04:20 ujutro u ponedjeljak, kad sam se ustala da bih uhvatila vlak u 05:30h iz Trentona za Washington. Radni tjedan bi završio u petak uvečer, hvatajući vlak za doma. U međuvremenu, dani su bili ispunjeni sastancima, a kad bi sastanci završili posao je počinjao – beskrajan protok dopisa, izvješća i komentara na koncepte, nacrte drugih ljudi. U te dvije godine, nikad nisam napustila ured dovoljno rano da stignem u bilo kakvu trgovinu, osim onih otvorenih 24-7, što je značilo da sam sve, od kemijske čistionice, posjeta frizerskom salonu, do božićnog shoppinga morala obavljati tijekom vikenda, između dječjih sportskih događanja, glazbenih lekcija, obiteljskih obroka, i konferencijskih poziva. Imala sam pravo na 4 sata odmora po razdoblju isplate, što je značilo jedan dan odmora mjesečno.

Ukratko, u trenutku kad sam shvatila da radim posao koji je karakterističan za većinu radnih žena (i muškaraca), radeći prekovremene prema tuđem rasporedu, više nisam mogla biti i roditelj i profesionalka koja sam željela biti – barem ne s djecom koja prolaze kroz adolescenciju. Shvatila sam ono što je možda i trebalo biti očito: imati sve, barem u mom slučaju, ovisi u potpunosti kojom se vrstom posla bavim. Drugi zaključak je bila još brutalnija istina: imati sve nemoguće je ostvariti kod mnogih poslova, uključujući i posao kao visoki dužnosnik u vladi – barem ne na duže vrijeme.

Ipak, odluka o odstupanju s moćne pozicije – kako bi se pridala veća vrijednost obitelji od profesionalnog napredovanja – izravno je u sukobu s prevladavajućim društvenim pritiscima na karijere profesionalaca u SAD-u. 

Jedan izraz govori sve o aktualnim stavovima prema karijeri i obitelji, naročito među elitom. U Washingtonu, "odlazak kako bi se provelo više vremena sa svojom obitelji", je eufemizam za biti otpušten s posla.

Tek sam nedavno počela shvaćati u kojoj se mjeri mnoge mlade žene posvećene profesionalnoj karijeri, osjećaju napadnute od strane žena mojih godina ili starijih. Nakon što sam nedavno održala govor u New Yorku, nekoliko žena u kasnim 60-ima i ranim 70-ima mi je prišlo i reklo mi kako im je drago i koliko su ponosne slušajući me kako govorim, kao stručnjakinja za vanjsku politiku. Nekoliko njih je nastavilo, međutim, uspoređujući moju karijeru s načinom razmišljanja mlađih žena danas. Jedna od njih izrazila je svoje zaprepaštenje činjenicom da mnoge mlade žene jednostavno "nisu voljne biti predane poslu i raditi". Druga je pak rekla, nesvjesna okolnosti moje nedavne promjene posla: "One misle da moraju birati između karijere i obitelji".

Shvatila sam da sam blagoslovljena što sam rođena u kasnim 1950-ima umjesto u ranim 1930-ima, kao što je bila moja majka, ili na početku 20. stoljeća poput moje bake. Moja majka je izgradila uspješnu i bogatu karijeru kao profesionalna umjetnica, uglavnom u godinama nakon što smo moj brat i ja napustili obiteljski dom – i nakon što joj je bilo rečeno u 20-ima da ne može studirati medicinu poput svoga oca ili poput svoga brata, jer se ona morala udati. Dugujem svoje vlastite slobode i mogućnosti pionirskim generacijama žena ispred mene – ženama koje su sad u svojim 60-im, 70-im i 80-im godinama, koje su se suočavale javno sa seksizmom i to onom vrstom koju vidim samo kad gledam Mad Maxa, a tko je znao da je jedini način da uspije kao žena je bio da se ponaša kao muškarac. Mora se priznati da bi njihovi majčinski instinkti bili znatno manje fatalni za njihove karijere.

No upravo zahvaljujući njihovu napretku, drugačija vrsta razgovora je sada moguća. Vrijeme je da žene na vodećim pozicijama shvate da iako još uvijek probijamo led, mnoge od nas također podržavaju neistinu da "imati sve" predstavlja funkciju osobne odlučnosti.

Svjesna sam da se većina Amerikanki suočava s problemima puno većim od ovog koji se razlaže u ovom članku.

Milijuni drugih radnih žena se suočava s puno težim životnim okolnostima. Neke od njih su samohrane majke; mnoge od njih se bore ne bi li našle bilo kakav posao; druge pak uzdržavaju svoje muževe koji ne mogu pronaći posao. Mnogi se nose s poslom u kojem je dnevna zaštita ili nedostupna ili vrlo skupa; školski rasporedi se ne poklapaju s poslovnim rasporedima; i same škole ne uspijevaju obrazovati njihovu djecu. Mnoge od ovih žena se brinu ne o tome kako će "imati sve", već kako da zadrže ovo malo što imaju. Iako su žene, kao grupa, postigle značajne pomake u plaćama, obrazovnim postignućima, i prestižu u zadnja tri desetljeća, ekonomisti Justin Wolfers i Betsey Stevenson pokazali su da su žene danas manje sretne negoli su to njihove pretkinje bile 1972., i u apsolutnom i u relativnom smislu u odnosu na muškarce.

Najbolja nada za poboljšanje sudbine svih žena i zatvaranje onoga što su Wolfers i Stevenson nazvali "novim jazom među spolovima" – mjereno prema dobrobiti više nego prema plaćama – jest zatvoriti jaz među vodstvom: izabrati žensku predsjednicu i 50 senatorica; osigurati da žene budu ravnopravno zastupljene u redovima korporativnih rukovoditelja i pravosudnih vođa. Samo kad žene budu provodile vlast u dovoljnom broju stvoriti ćemo društvo koje zaista funkcionira za sve žene.

To će biti društvo koje će funkcionirati za svakoga!

 

                                                                              Prevela i prilagodila: Ana Marković

Tagovi: borba za uspijeh, kapitalizam, karijera, obiteljski život

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM