Vijesti

14.02.2013. 00:02:52 - Grace Lee Boggs, Alice B. Jennings (yesmagazine.org)

Radikalna životna priča

Rosa Parks, šampionka u borbi za ljudska prava

Sto godina od njezina rođenja, Rosa je i dalje poznata i slavna, a danas postoji i poštanska marka njoj u čast. No njezina radikalna životna priča i dalje, često ostaje  neispričana.

Rosa Parks, koju je Američki Kongres nazvao "prvom damom civilnih prava" i "majkom pokreta za slobodu", rođena je 04. veljače 1913. Kako bi obilježili stogodišnjicu njezinog rođenja, američka poštanska služba otkrila je poštansku marku u čast njezinog nasljeđa. Mnoge njezine zasluge započinju onog dana kad se usprotivila vozaču i njegovom zahtjevu da sjedne u stražnji dio busa, 1. prosinca 1955., objašnjavajući kako joj je dosta konstantne boli u stopalima. No premalo se govori o životu žene kojoj je bilo dosta nepravde, jednom zauvijek.

Kao mala djevojčica živjela je s majkom , djedom i bakom u Pine Levelu, Alabama. Rosa je običavala sjediti pod nogama djedu, koji je sa sačmaricom u krilu, noću  štitio obitelj od Ku Kux Klana. Prema Brinkleyevoj biografiji Rose Parks, njezin djed, Sylvester Edwards je bio neustrašiv "rasni čovjek", odani pristaša UNIA-e (Universal Negro Improvement Association).

Rosa se prisjeća mnogih crnih vojnika, koji su se vraćali iz Prvog svjetskog rata, očekujući poštovanje i jednakost:

"Bijelci nisu odobravali takvo ponašanje i stav crnaca, pa su počeli vršiti nasilje nad crncima kako bi ih podsjetili  da oni nemaju nikakvih prava… čula sam mnogo priča o crncima koji su pronađeni mrtvi, a da nitko nije znao kako se to desilo. Drugi bi ih samo odnijeli i pokopali."

Rosa je upoznala Raymonda Parksa u Montgomeryu, 1931. Raymond je bio član NAACPa Montgomery (National Association for Advancement of Colored People), neustrašiv jednako kao i njezin djed. Mladi se par vjenčao 1932, te su se ubrzo uključili u slučaj obrane Scottsboro muškaraca. Sud je propisao smrtnu kaznu za devetoricu Afroamerikanaca, mlađih od 20 godina, optuženih za silovanje dviju bjelkinja. Sastanci su održavani tajnosti zbog straha od za njih propisane smrtne kazne. Iako je borba za oslobođenje Scottsboro devetorice trajala desetljećima, Rosa i Raymond Parksu su konstantno bili aktivni u pokretu. Posljednji Scottsboro zatvorenik oslobođen je 1950.

Pravo glasa i ženska radnička prava

Rosa i Raymond su također bili aktivni u organizaciji sastanaka Glasačke Lige,  te su ohrabrivali svoje susjede da se registriraju u popis glasača. Kao i Scottsboro sastanci,  i ti su sastanci održavani u tajnosti, zbog nasilja koje je bilo usmjereno na njihove aktiviste i aktivistkinje. Od Rose Parks se zahtijevalo da tri puta polaže kvalificirajući test za glasanje zbog rasne diskriminacije kojom se nastojalo u glasačkom popisu isključiti crne građane. U svojoj autobiografiji "My Story", Parks napominje da bi da nije prošla kvalificirajući ispit iz četvrtog pokušaja, tužila odbor za registraciju birača.

U 1943., Rosa Parks je bila tajnica NAACPa Montgomery. Na toj dužnosti, uzimala je izjave žrtava seksualnog zlostavljanja i istraživala je njihove slučajeve. Godine 1944. je otputovala u Abbeville, gdje je istraživala slučaj brutalnog silovanja Recy Taylor, dvadesetčetverogodišnje majke i supruge. Taylor je oteta i silovana od strane šestorice muškaraca kada se, u društvu, vraćala iz crkve . Prema autorici Danielle McGuire, Rosu je policija zamolila da ode, dok je istraživala zločin u Tayloričinoj kući.

Rosa Parks je nastavila s istragama u '40ima i '50ima iako su predstavljali rizik za njezin život.

Njezina hrabrost i hrabrost drugih članova, među kojima je bio i John Carr, očita je u njihovom radu, iako su konstantno primali prijetnje smrću. Kuću gđe Taylor su zapalili bijelci koji nisu željeli da se slučaj istražuje, nakon čega se morala odseliti. Organizacijska struktura, nastala oko slučaja Racy Taylor je poslužila kao temelj WPCu (Women's Plitical Council) i MIA (Montgomery improvement Association). Rosa Parks je nastavila s istraživanjima unutar NAACP-a tijekom 1940-ih i 1950-ih, iako je to bilo opasno.

McGuire piše da je Rosa prvi puta upoznala Jamesa F. Blakea, vozača busa, 1943. Blake je tada slovio kao "opaki rasist", koji je nazivao crnkinje kurvama ili crnčugama (coon). 1943. Blake je rekao Rosi da ubaci novac u aparat, te da izađe iz busa i ponovno uđe na zadnja vrata. Na to je Rosa Parks odgovorila da nema potrebe da izlazi iz busa kako bi ponovno ušla, nakon čega ju je Blake zgrabio za kaput i gurnuo ju prema vratima. Parks je rekla Blakeu kako mu je bolje da ju ne dari, te je izlazeći hotimično bacila torbu na sjedalo i sjela. Taj čin naljutio je Blakea , koji joj je rekao da izađe iz busa! Parks je izašla i prisegla se da se više nikada neće voziti busom. Dvanaest godina kasnije, 1. prosinca 1955., Parks je uzrujana, ponovno ušla u bus, koji je i ovaj puta vozio Blake. Toga dana je uhićena i s time je otpočeo Montgomery Bus Boycott.

U tom bojkotu sudjelovale su i bjelkinje. Virginia Durr, prominentna liberalka i odlična krojačica, koja je kasnije zaposlila Rosu, ohrabrivala je Parks da krene na Highlander Folk School, Tenn. Ta je škola bila namijenjena potlačenim radnicima, ali je 1950-ih evoluirala u prostor za razvijanje i obuku aktivista i aktivistkinja u borbi za ljudska prava. Godinu prije nego što je započeo Montgomery Bus Boycot, Parks je tamo pogađala seminar.

"Na Highlanderu", prisjeća se Parks, "prvi sam puta uvidjela, da postoji mogućnost za ujedinjeno društvo, da zaista postoji suživot ljudi različitih rasa i životnih pozadina, te da se susreću na ovim seminarima i žive zajedničkim životom u miru i harmoniji. Tamo sam skupila snagu da održim svoje napore u borbi za slobodu, ne samo za crnce, već za sve potlačene ljude."

Žensko političko vijeće

1946, Mary Fair Burkes, članica Dexter Avenue Baptist Church gdje je Vernon John bio pomoćnik, osnovala je Žensko Političko Vijeće (WPC). Članstvo te udruge su uglavnom sačinjavale žene obrazovane na Alabama State Collegeu, kao što je bila i sama Burkes. Burkes je bila žrtva napada policajaca, kao i mnoge druge žene koje su bile članice WPCa. Zlostavljane su od strane vozača buseva, policije, i bijelaca. WPC je u konačnici imao preko 300 članica, prema novinaru Juanu Williamsu.

1950-te je Burks predala svoje mjesto predsjednice WPCa svojoj kolegici s Alabama State Collegea, Ann Gibson Robinson. Robinson je također bila žrtva napada vozača busa, koji joj je prijetio udarcem. Dok je padala iz busa, Jo Ann Robinson je plakala nakon čega je bila podvrgnuta vrijeđanju.

U svojoj knjizi o bojkotu, Robinson opisuje svakodnevno brutalno vrijeđanje crnog stanovništva, koje je često uključivalo fizičko ozljeđivanje, uhićenja bez razloga, uznemiravanja, verbalnog ponižavanja s degutantnim izrazima, novčanim kaznama, te piše o Brooksu, Rosinom susjedu koji je upucan.  Ostali oblici diskriminacije koje su crnci proživljavali dok su se vozili busovima uključuju plaćanje karte na prvim vratima, te izlazak iz busa i ponovno ulaženje u bus na zadnja vrata, što je često dovodilo do ozljeđivanja ili zatvaranjem vrata prije nego što su ušli/e u bus, iako su platile/i kartu.

Robinson opisuje nejednako ponašanje prema crnom stanovništvu u busevima, koji su doveli do zlostavljanja i uhićenja Rose Parks i mnogih drugih:

Prvih deset redova (od ukupno 36 sjedećih mjesta) je bilo rezervirano za bijelce, bez obzira na to jesu li bili popunjeni ili ne. Čak iako nije bilo bijelih putnica/ka, ta su sjedala bila rezervirana, samo za slučaj da se jedno ili dvoje bijelih putnica/ka vozilo tim busom. Često se znalo dešavati da bi crno stanovništvo moralo stajati nad tim praznim mjestima. S obzirom na to da je 70 posto korisnika/ica javnog prijevoza činilo crno stanovništvo, posebice na određenim busovima i u određenim područjima činilo se besmislenim da dvije trećine busa bude rezervirano.

Svakodnevno maltretiranje i nepravda u Montogomeryu rezultiralo je  međusobnim konfliktima unutar crnačkog stanovništva , uključujući i kućno nasilje, mladenačku delikvenciju i zlostavljanje. Jo Ann Robinson se prisjeća kako je 1965. u intervjuu nadzornik lokalne bolnice izjavio da se s početkom bojkota smanjio broj pacijenata koji su bili žrtve ili sudionici takvog nasilja.

WPC, koje je vodila Robinson, zaprimilo je 30 žalbi na Montgomery City Lines autobusnu kompaniju, od kojih su neki datirali još iz 1953.

Od 1950. do 1955., Robinson je surađivala s drugim aktivistkinjama, a neke od njih su A. W. West, N. W. Burkes, J.E. Pierce, Georgia Gilmore, Edwina Marketa, Ella Mae Stovell, Lettie M. Anderson, Horace Burton, Ruby Hall i Ella Mae Henderson.  One su jedne od mnogih koje su se bavile problemom zlostavljanja u gradskom prijevozu, kao i sramotnim segregacijama u parkovima i rekreacijskim mjestima. Kao što Mary Fair Burkes ističe, "Mi se nismo borile protiv segregacije, koliko protiv zlostavljanja crnaca."

Robinson je 21. svibnja 1954. poslala pismo gradonačelniku W.A., "Neukusnom" Gayleu, u kojem prilaže upozorenje. Tri četvrtine korisnika javnog prijevoza čini crno stanovništvo, napisala je, a da ih crno stanovništvo ne patronizira, oni uopće ne bi mogli raditi. Sve više ljudi organizira prijevoz sa susjedima kako ne bi svakodnevno bili podvrgnuti zlostavljanju od strane vozača.

U ožujku 1955., Robinson piše da je WPC organiziralo javnu akciju, nakon što je Claudette Colvin, polaznica Brooker R. Wahington srednje škole, fizički udaljena, odvučena i izgurana iz autobusa, te potom uhapšena, dok ju je policajac oslovljavao s "crna kurvo."

Zajednica je reagirala na to uhapšenje organiziranjem Citizen's Coordinating Committee. Nakon sastanka s policijom i menadžerskim kadrom autobusne kompanije, ništa nije postignuto iako je CCC priložilo desetke žalbi koje su ispunili građani. Claudette Colvin je optužena zbog nepoštivanja državnih zakona o segregaciji, te zbog napada javnih dužnosnika. Proglašena je delikventicom i osuđena na neodređenu probaciju.

U listopadu 1955., Louise Smith, osamnaestogodišnja kućna pomoćnica, je odbila pomaknuti se u "dio za obojene". "Ja se neću pomaknuti" rekla je, "imam pravo sjediti ovdje kao i svi ostali." Iako je izvršen pritisak od stane NAACPa i WPCa, suđenje nikad nije izvršeno.

Slučaj Claudette Colvin i Louise Smith je u konačnici pokrenut kao dio zajedničke tužbe, što je kasnije ostvarilo temelje za rušenje montgomerijskog segregacijskog zakona na razini vrhovnog suda. Iako ni jedna od njih nije imala ni približno mnogo publiciteta kao Rosa Parks, obje se smatraju šampionima pokreta za promjene.  Intenzivan rad na ovim slučajevima doveo je do začetka, u Montgomeryu i ostatku svijeta, trinaestomjesečnog bojkota koji je započeo mjesec dana kasnije. U prosincu 1955.

Rosa Parks je s Jamesom F. Blakeom, 1. prosinca 1955., ušla u bus kojim je upravljao isti vozač koji ju je napao 1943. Parks je bila itekako svjesna rizika kojem se izložila kad je protestirala u busu. U kolovozu 1950., Brooks, Afričko-američki veteran Drugog svjetskog rata, i susjed Parksine obitelji, se pokušao ukrcati na bus, ali mu vozač C. L Hood nije to dozvolio, optuživši ga da je suviše pijan. Nakon što se Brooks opirao, vozač je pozvao policajca M.E. Millsa dok je istovremeno izbacivao Brooksa iz busa. Brooksa, koji se trudio ući u bus, isti je policajac usmrtio hicem iz pištolja. Policajac nikad nije bio optužen za ubojstvo.

Kad je Rosa odbila pomaknuti se na stražnji dio busa, imala je bilješke o gotovo svim rasnim brutalnostima, koje je 12 godina skupljala u svojem istraživačkom pothvatu unutar NAACPa . sigurno ju je bilo strah, no ona je ostala pribrana tijekom uhićenja.

Kada su čuli za uhićenje WPC je krenuo u akciju. Jo Ann Robinson je s dvjema asistenticama u podrumu Alabama State sveučilišta napisala, kopirala i odaslala 52,500 letaka u kojima je pisalo:

Još je jedna Afroamerikanka uhićena i strpana u zatvor, nakon što je odbila ustati se sa svojeg mjesta kako bi ustupila sjedalo bijeloj osobi. Ovo je već drugi takav događaj nakon slučaja Claudette Colvin u kojem je Afroamerikanka uhićena iz istog razloga. Ovo se mora zaustaviti. Afroamerikanci imaju prava jer ukoliko se ne vozimo busovima, ne možemo raditi. Tri četvrtine putnika su crnci, a opet bivamo uhapšenima ili moramo stajati pored praznih mjesta. Ukoliko ne poduzmemo nešto protiv uhićenja, ona će se nastaviti. Slijedećeg puta to možete biti vi, vaša kćer ili majka. Slučaj ove žene sjeda na dnevni red u ponedjeljak. Mi, stoga, molimo sve Afroamerikance da ne putuju busevima u ponedjeljak u znak protesta. Ne vozite se busevima na posao, u grad, u školu, ili bilo gdje u ponedjeljak … molimo vas, ne vozite se busom u ponedjeljak.


Parksino je uhapšenje postalo transformacijski moment u ljudske povijesti.

"Odlučila sam, bez obzira na posljedice, ostvariti potpunu slobodu na koju polažemo pravo iz povijesnih lekcija,", prisjeća se u svojoj autobiografiji. "Kada sam odbila ustati se sa svojeg mjesta, to nisu bili ni poseban bus ni poseban dan. Samo sam se htjela osjećati slobodno kao i svi drugi, nisam htjela konstantno biti ponižavana zbog nečega nad čime nemam kontrolu: svoje boje kože."

Do večeri toga dana, Rosa Parks, Raymond Parks, njeni odvjetnici Fred Gray i Clifford Durr, NAACAPov E.D. Nixon i Virgina Durr su imali brainstorming.  Odlučili su da će se Rosa Parks hrabro suočiti s uredbom o segregaciji Montgomery busa, na ustavnim temeljima. NAACAPov pravni odbor i Edukacijska zaklada financijski će podržati tužbu, ukoliko će biti potrebno. Raymond Parks je imao opravdane razloge za strah zbog sudjelovanja svoje supruge u tako važnom socijalnom pokretu.

Stvorila se dosad neviđena masovna mobilizacija zajedničkih snaga u društvu. Stvoreni su Montgomery Improvement Assciation, uključile su se organizacije za civilna prava, crkve, radniče udruge, WPC, NAACP i  afroamerički građani koji su koristili usluge Montgomery busova. Žene su vodile svakodnevni posao u MIA-u, iako su većinu dužnosnika činili prominentni muškarci, poput izabranog predsjednika, svećenika Martina Luther Kinga JR. Pobornici MIA bili su također HAzel Gregory, Maude Ballou, Erna Dungy i Martha Johnson. Među bijelcima koji su podržavali MIA-u se ističu Virginia Durr i Clara Hard Rutledge, koje su širile potporu za bojkot među bjelačkim stanovništvom.

Potporni element ove akcije činili su slabo plaćeni radnici/e, kuhari/ce, medicinske sestre i sluškinje, bez njih ona ne bi bila uspješna.

Članovi WPCa su također postali članovi MIA-a, zajedno sa Jo Ann Robinson koja je pokrenula novine za tu grupu, i koja je pružila važne organizacijske vještine i time postala djelom zaslužna za uspjeh pokreta.

Put pobjede

MIA je organizirala i alternativni transport stanovništva, što je imalo ključnu ulogu u ostvarenju bojkota. Pokret se proširio na cijeli grad te je MIA htjela pokriti svaki njegov dio. Uz pokoju iznimku, prijevoz je uglavnom bio besplatan, no  naplaćivala se karta samo za one rute koje inače nisu bile u limitima gradskog prijevoza. Prema Robinsonovoj knjizi, svaki je dan tijekom bojkota 325 privatnih automobila skupljalo putnike s 43 polaznih stanica i 42 odlaznih stanica.

Iako je MIA zahtijevala pregovore s gradskim čelnicima, postalo je jasno da se nikakav kompromis ne može postići. White Citizens  Council je također jačao tijekom bojkota, te su razvijani nove taktike nasilja i hapšenja crnih putnika koji su čekali svoj prijevoz. Nasilje je također bilo usmjereno na vođe MIA, što je uključivalo paljenje kuća Dr. Konga i E.D. Nixona, dok su drugi primali prijeteća pisma.

Ukupno je 115 predvodnika bojkota uhićeno – među njima bili su Rosa Parks, Martin Luther King i Jo Ann Robinson. Tu je odluku donijela porota sastavljena od 17 bijelaca 21. veljače 1956. Uhićenja su poništena tek nakon žalbe tročlanom panelu saveznog suda.

Ali velika je promjena već bila na pomolu.

U prosincu 1956, vrhovni sud je proglasio Montgomery zakon nevažećim i neustavnim. Ali je vodstvo Montgomerya još uvijek bilo protiv jednakih prava za sve, te je odbilo slijediti odluke Suda sve dok je federalni  sud nije stavio na snagu 20. prosinca 1956.

Rosa L. Parks i tisuće drugih građana je učinilo bojkot značajnim primjerom uspješne borbe za ljudska prava.

Prevela i prilagodila: Marta Jagušt

Tagovi: aktivisti, aktivistkinja, aktivizam, amerika, ljudska prava, rasizam, rosa parks, svijet

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM