Vijesti

30.01.2013. 13:03:47 - SYREETA (feministing.com)

Koliko je potrebno da bi se ušutkalo ulično uznemiravanje?

Da mi je novčić za svaki put kada mi neki frajer dobaci da se nasmiješim dok hodam ulicom na putu do trgovine, vlaka, posla, škole...Za boga, imala bih dovoljno novca da osnujem "Prestanite govoriti ženama da se nasmiješe zato jer ne znate kako ih privukli" zakladu, nakon koje bih pokrenula uspješnu kampanju i lobi kojima bih zaustavila ultra konzervativce u njihovom smanjivanju reproduktivnih prava žena u Americi.

Da sam barem čuvala sve te "novčiće".

Ulično uznemiravanje je svakodnevica za gotovo  sve žene; ono ne prestaje sa njihovim starenjem. Jedino što postajemo kreativnije i samopouzdanije kada je riječ o smišljanju obrane od istoga. Imamo vlastita pametna oruđa kojima oboružavamo frajere kako situacija ne bi eskalirala, ili kako bi držali pod kontrolom agresiju onih koji se njome služe kako bi nas omalovažavali.

Onih muškaraca koji su uvjereni da su ih drugi muškarci odgajali da se tako ponašaju-to je zapravo ključna definicija muškosti u našem društvu, koja posebice dolazi do izražaja u raznolikim kulturama.

Takav je na primjer, mačizam iz Buenos Airesa-poželjnost i vrijednost muškarca određuje broj žena kojima nešto dobacuju.

Budimo realni-muškarci su svjesni koliko nas to iritira, a svjesni su jer smo im mi to dale do znanja. I kada smo po ne-znam-koji-put razdražene time, uvijek se nađe neki pametnjaković koji nam dobaci: "Nasmiješi se. Nije tako strašno." Njihova pretpostavka je da bi se kada hodamo ulicom zaokupljene vlastitim mislima, zbog njihovih komentara kojima nam sugeriraju (često i "laju"/zapovijedaju) da se nasmiješimo trebale osjećati bolje. Opće je poznato da se taj pristup prilaženja ženama prenosi s generacije na generaciju, pri čemu se vjerojatno spominje i mogućnost odbijanja, ili ne dobivanja ikakvog odgovora. Što je veći broj dobacivanja, to je igra uzbudljivija. U mnogorasnim kulturama i šire, postoje nebrojene priče vezane za ulično uznemiravanje-od zviždanja, glasnog dobacivanja, do praćenja ili nečeg još goreg.

 

Baš zbog tih razloga cijenim dva glasa koja su se nedavno podignula protiv svakodnevne mizoginije ovih naizgled bezopasnih obrazaca uličnog dobacivanja. Dosta mi je toga da moram birati trenutke u kojima je sigurno reći muškarcima zašto je to iritantno, pogrešno, prijeteće i neugodno. Zato ću još jednom naglasiti da žene ne vole kada im muškarci govore da se nasmiješe.

Radi se o tome da samom pretpostavkom da u životu privlačne žene ne postoji ništa toliko loše zbog čega se ne bi mogla nasmiješiti, vi nju dehumanizirate. To je "ljepši" oblik dehumanizacije, ali nije ništa manje očito zbog toga. Osim toga, muškarci to nikad ne govore beskućnicama ili starijim gospođama; takav zahtjev se upućuje onda kada njegov podnositelj smatra ženu privlačnom. Ovdje uopće nije riječ o općoj potrebi da žene budu zaista sretne, već se radi o tome da su nasmiješene žene "oku ugodnije" i pristupačnije. Ovdje se zapravo uopće ne radi o ženama.

Ako vam je zbilja toliko stalo da nasmijete žene, ispričajte im vic, poskliznite se na koru od banane ili im platite telefonski račun; umjesto da tražite od neznanke da odglumi izraz lica za vas, učinite nešto što bi joj uistinu moglo uljepšati dan. Tko zna, možda će se nasmiješiti. A možda i neće. Poanta je u tome da nije na vama da o tome odlučujete.

Upravo tako. Možda baš i nije potrebna kora od banane, ali sad ozbiljno: Momci, nemate nikakvu kontrolu nad time kako će neka žena reagirati. To je rizik koji ćete jednostavno morati preuzeti. Ukoliko taj emotivni rizik koji ste preuzeli ne poluči ishod kakav ste htjeli, ne trebate reagirati otrovno i zlobno. Tako se ne prilazi ženama. Mi nismo stvari. Mi smo ljudi.

Ali, eto najjednostavnije činjenice: Kada nam se vi nasmiješite, mi ćemo uzvratiti osmijehom. Ili kako bi Tyra rekla, smiješi se očima. Smiješi se očima i usnama. I vrlo je vjerojatno da će netko odmah uzvratiti osmijehom. To je tako jednostavna razmjena.

Srećom, neki dječaci koji postaju muškarci odmiču se od tog kulta slučajne mizoginije. Joel Anderson s portala PostBourgieu svom ranijem uvodu naveo je kako se opetovano ulično uznemiravanje odražava na mlade žene:

Ili ćemo biti sudionici u kulturi koja dopušta nepoštovanje i uznemiravanje žena, ili ćemo mi, naši prijatelji i članovi obitelji preuzeti odgovornost za širenje mizoginije.

Odgovornost da ju prestanemo širiti.

Kao dječaci učili smo da sve žene i djevojke zaslužuju bolje od našeg nezrelog zadirkivanja, bilo da ono dolazi u kampu ili od naših omiljenih glazbenika. Od sada nadalje trebali bi ih više poštivati i prestati ih tretirati kao ratni plijen, a to bi trebali prenijeti i svojim sinovima.

Za rad na eliminiranju kulture uličnog uznemiravanja i silovanja potrebno je više muških glasova poput Andersona i Younga kako bi se osvijestili ostali muškarci i preuzeli odgovornost za svoje postupke. Potrebno je da se za to zauzme više muškaraca u našoj zajednici.

 

Prevela i prilagodila Marijana Drempetić

Tagovi: seksualno nasilje, seksualno uznemiravanje

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM