Vijesti

28.12.2012. 20:48:46 - Andy Hinds (the atlantic)

U ulozi oca na porodiljskom osjećam se kao vječni desetogodišnjak

Oslanjanje na supruginu financijsku potporu nije omalovažavajuće, ali ponekad može biti infantilizirajuće.

"Tatice, tebi svi naređuju", rekla je moja trogodišnja kćer Olivia. Kimnuo sam u znak odobravanja. "Ja ti naređujem, Maddy ti naređuje, mama ti naređuje", nastavila je.

 Između napadaja kašlja, besmislenih ispada i napada na sestru blizanku Madeleine, dijete je izreklo nekoliko zapanjujućih izjava tijekom borbe s posljednjom predškolskom kugom.

Ja sam otac na porodiljskom od četvrtog mjeseca starosti svojih kćeri, odnosno otkako  je moja supruga ponovno počela raditi kao liječnica opće prakse u lokalnoj klinici". Luksuz da kao roditelj mogu sudjelovati u skoro svakom trenutku djetetovog odrastanja, predstavlja mi najintenzivnije i najzahvalnije iskustvo koje sam ikada doživio. Moja negodovanja prolazna su i jedine zamjerke koje imam odnose se na moje pogreške u odgoju, koje su mi do sada moja djeca opraštala.

Osjećaj uspjeha u podizanju djece ponekad je zasjenjen dnevnim problemima. No i kada se osjećam nemoćno i potlačeno, ne osjećam se "manje muškarcem" zato što moja supruga privređuje za našu obitelj, kupuje hranu za naše želudce i odjeću koju nosimo dok se ja bavim djecom i pokušavam zaraditi dovoljno za predškolsku školarinu. Jednostavno se osjećam manje odraslim.

Spoznaja da sam zatočen kod kuće s dvoje bolesne djece nedavno me podsjetila na to koliko je zapravo važna moja uloga. Karantena i njihova hirovitost mogu te dovesti na rub živčanog sloma, no kao roditelj uvijek se trudim ponašati kao razumna odrasla osoba, no moje mi kćeri nisu pružile tu ljubaznost. One su samo izvikivale komplicirane naredbe koje ja jednostavno ne mogu dobro ispuniti. Donio sam im krive cipele, natočio mlijeko koje su si htjele natočiti same, pustio vodu u kupaonici bez dopuštenja, krivo zavezao mašne na malim medvjedićima te počinio mnoštvo drugih nedjela koja su zahtijevala popravak načinjene štete. Sljedećih sam tjedan dana hodao po jajima. Kad mi je jedan dan supruga došla kući s posla i pitala me "Hej, bi li mogao  …". Pogledao sam je smrtnim pogledom zbog kojega je odustala od svoga zahtjeva, a večer smo proveli u zahlađenim odnosima. Nisam se osjećao kao da je povrijeđena moja muškost, nego više kao razdražljivi desetogodišnjak koji čezne za zrnom samoodržavanja.

Nedavno sam imalo neobično iskustvo pojavljivanja kao lik u najprodavanijoj knjizi Hannah Rosin. Rosin me intervjuirala za niz članaka koje je pisala o ženama koje uzdržavaju kućanstvo, a poslije je neke isječke našeg razgovora iskoristila u svojoj knjizi "Kraj muškaraca". U njemu me predstavila kao tužnog jadnika koji pati za svojom prošlosti u svijetu zaposlenih i brani svoju muškost. Odgovorio sam esejom u kojem sam istaknuo da ne samo da nisam nemuževni bijednik, nego da sam sretniji i sigurniji u sebe nego ikad prije. Naravno da provođenje većine vremena s trogodišnjakinjama može biti frustrirajuće, ali kada pogledam s određenim odmakom, vidim da radim najbolju moguću stvar za svoju obitelj u ovom periodu makar to uključuje veliku količinu nerazumnog napora.  

U čitanju razgovora na ovoj stranici, osim pisaca odličnog "DadWagon" portala, primijetio sam da je mnogo komentatora uzrujano jer ovi muškarci nisu htjeli priznati da su depresivni što njihove supruge zarađuju više od njih. Nathan, Matt, i Theodore žalili su se zbog osobnih nedostataka, ali nisu ponudili nikakve dokaze popularne teorije da se oni muškarci koji zarađuju manje od svojih supruga osjećaju ili kao da su iznevjerili očekivanja svoga spola ili kao da su im oduzeta prava dana rođenjem. Unatoč tome, složili su se da se, iako zarađuju manje od svojih supruga, i dalje osjećaju kao muškarci.

Supruga i ja zajedno smo već 20 godina, a pola tog vremena ona zaruđuje barem duplo više od mene. Moja radna povijest je vrlo raznovrsna: imao sam poslove, nastupe i biznise, uglavnom u području građevine, predavanja, a odnedavno i pisanja, ali nikada nisam imao ono što se naziva "karijerom". Kao i "Dad Wagon" kolege, ponekad poželim zarađivat više, i čak mislim da to zaslužujem. Iako su mi kolege s gradilišta odmah pokušali pokazati da se moram osjećati manje muževno ( što god to značilo ) jer moja supruga zarađuje više, nikada nisam shvatio tu spolnu konfrontaciju.

Kada je moja supruga ostala trudna, njezina želja i volja za nastavkom rada nije uopće dolazila u pitanje. Mogli smo si priuštiti da ja ostanem kod kuće s djecom te sam ja tu priliku sa zadovoljstvom i prihvatio. Gotovo se tri godine nisam zapitao o svome doprinosu za dobrobit kućanstva. Pomoglo mi je to što sam tijekom prve godine sve slobodno vrijeme, večeri i vikende koristio za dovršetak nadogradnje koju sam započeo na kući nakon što smo saznali da ćemo dobiti blizanke. S vremenom sam je povećao na skromnih 150 kvadrata. Ne samo da sam se brinuo za djecu, nego sam i našem domu povećao jednakost. Zarađivao sam! Čak i nakon što sam završio radove, osjećao sam se korisno jer sam održavao na životu dvije nemoćne bebe. Naravno da taj posao nitko ne obavlja bolje od roditelja.

Stvari su se promijenile neposredno prije nego su cure napunile tri godine. Ponuđena su nam dva mjesta u prestižnom vrtiću tri mjeseca prije nego što smo planirali započeti njihove "akademske" karijere i nismo mogli riskirati s odugovlačenjem. Odjednom sam tjedno imao dva slobodna dana više bez odgovornosti za brigu o djeci. Moja je supruga radila četiri dana u tjednu tako da sam djecu imao samo za sebe jedino ponedjeljkom i srijedom. Nije bilo razloga da ne radim izvan kuće.

Prije no što me zatekao vrtić, imao sam nejasnu sliku toga što bih radio kad djeca veći dio dana ne budu kod kuće. Ne znam kako sam u toj viziji zamišljao izvor prihoda, samo sam vidio sebe u mirnom, suncem okupanom studiju kako pišem o svojim fascinantnim mislima i osjećajima.

Također sam našao dobro plaćeni posao za klijente koji razumiju da ću njihove projekte izvršavati izvan rasporeda svoje djece. Na tome sam izuzetno zahvalan, kao što bi i trebao biti. No, u isto sam vrijeme svjestan da imam 45 godina, iza sebe nekoliko fakultetskih diploma i objavljenih tekstova, a radim posao koji sam radio i nakon što sam završio srednju školu. Da se razumijemo, to je čestit i pošten posao, no bilo je trenutaka u kojima sam ga mrzio.

Dakle, ovo je samopopustljivo jadanje čovjeka koji zarađuje samo djelić novca svoje supruge. Nisam tužan zbog svoje prošlosti, kao što kaže Rosin, ali ima trenutaka, pogotovo kada pogledam svoje kolege usmjerene prema karijerama, uključujući i moju suprugu, kada se osjećam kao jadnik. Imam prijatelje koji govore o upravljanju svojim "zaposlenicima". U svojim građevinskim radovima ja sam zaposlenik, osim u rijetkim prigodama kad budem radnik dana. Činjenica da sada radim više izvan kuće dok se virtualni stranci brinu za moju djecu, ponekad učini i moju ulogu oca na porodiljskom kao manju odraslu. Kad slušam druge roditelje kako govore o svojim dadiljama, koje su najčešće isto djeca, ponekad mi se učini da većina mojih odgovornosti kod kuće i nije toliko različita od onih koje oni uzimaju za 12 dolara po satu. Biti odrastao najčešće podrazumijeva odgovornost i daje status, u mojim godinama, po konvencionalnim standardima i neovisno o mom rodu, trebao bih biti na vrhu svoje igre. Ali umjesto toga,  nadam se promjenama i slušam zapovijedi male djece.

Pripadam li u kategoriju odraslih trebalo bi za mene biti od male važnosti, jednako koliko i to ispunjavam li očekivanja nametnuta muškom rodu. Dan kada ću znati da sam stvarno odrastao bit će onaj dan kada budem svojoj obitelji mogao pridonijeti onoliko koliko im je potrebno, bez zadovoljavanja tuđih ideja o tome tko predstavlja muškarca ili odraslu osobu.

 

Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović

Tagovi: djeca, porodiljski, posao, prihodi, suprug, supruga

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM