Vijesti

07.02.2012. 12:41:38 - George Monbiot (guardian.co.uk)

Samo ograničenje visine plaće može zaustaviti korporativnu pljačku

Korporativno bogatstvo se isisava od strane kleptokratične klase koja ga nije niti zaradila niti stvorila

Korporativno bogatstvo se isisava od strane kleptokratične klase koja ga nije niti zaradila niti stvorila

Uspješan pljačkaš banaka više ne skriva svoje lice i ne preskače šalter sa podrezanom sačmaricom. On stiže u automobilu kojeg vozi šofer, klizne u lift i besposleno ušeta u ured na vrhu zgrade. Nitko ga ne zaustavlja. Nitko - čak ni kada je otkriveno kojeg je razmjera pljačka - ne izdaje nalog za njegovo uhićenje. Moderan pljačkaš ima predhodnu suglasnost ustanove koju muze.

Prihod rukovoditelja korporacija oblik je institucionalizirane krađe, osmišljen od strane kleptokratične klase za dobrobit njenih članova. Bogatstvo koje se nekoć ravnomjernije raspoređivalo među osobljem tvrtke, ili distribuiralo kroz niže cijene ili veće poreze, sada je isisano od strane ljudi koji ga nisu niti zaradili niti stvorili.

Tijekom proteklih 10 godina predsjednicima Upravnih odbora (CEO) plaća je porasla devet puta brže negoli plaća prosječnom radniku. Nekim šefovima (British Gas, Xstrata i Barclays, na primjer) sada se isplaćuje preko 1000 nacionalnih prosječnih plaća. Udio nacionalnog dohotka koji je pripao vrhu od 0.1% porastao je sa 1.3% u 1979. godini na 6.5% u 2007. godini.

Ove plaće ne snose nikakav rizik. Šefovi velikih poduzeća su u 13 puta manjoj vjerojatnosti da će biti smijenjeni negoli najniže plaćeni radnici, iako oni sami sebe nazivaju onima koji riskiraju. Čak i ako izgube poslove i više nikada ne rade, oni su već toliko investirali i osigurali si tako velikodušne mirovine i otpremnine da će živjeti u luksuzu do kraja života. Rizik snose drugi ljudi.

Mnogi su problem plaće rukovoditelja okarakterizirali kao jaz između nagrade i učinka. Ali, ima tu još toga, i to iz tri razloga. Ne samo da nema vidljive veze između učinkovitosti i plaće već visoka plaća zapravo smanjuje učinkovitost, kao što je pokazao pisac Dan Pink. Materijalne nagrade stimuliraju jednostavne mehaničke poslove – rad na pokretnoj traci, na primjer. Ali one vode do slabijeg izvršavanja onih zadataka koji zahtjevaju rješavanje problema i kognitivne vještine. Kao što su studije za US Federal Reserve i druge takve boljševike pokazale – novčani poticaji sužavaju ljudima fokus i ograničavaju im raspon razmišljanja. Sa druge strane, unutarnji poticaji – kao što je osjećaj autonomije, jačanje vlastitih vještina i ostvarivanje višeg cilja – obično poboljšavaju učinkovitost.

Čak i ovih 0.1% priznaje da novac nije ono što ih pokreće. Bernie Ecclestone kaže: "Sumnjam da i jedna uspješna osoba radi za novac... novac je nusproizvod uspjeha. Ono nije glavni cilj." Bivši predsjednik Upravnog odbora kompanije Shell, Jeroen van der Veer, podsjeća: "...i da sam bio plaćen 50% više, ne bih bio učinio ništa bolje. I da sam bio plaćen 50% manje, ne bih bio učinio ni ništa gore." Visoka plaća je i kontraproduktivna i nepotrebna.

Drugi razlog je taj, kao što je pokazao psiholog Daniel Kahneman, da je učinkovitost u financijskom sektoru slučajna, tako da uvjerenje trgovaca i upravitelja fondova da oni svojim vještinama pobjeđuju tržište samo je spoznajna iluzija. Veza između plaće i rezultata je nagrada za puku sreću.

Ono što je još važnije, šire posljedice ove groteskne nejednakosti ne pogađaju ovlaštene. Opscene nagrade za uspjeh su društveno korozivne kao i opscene nagrade za neuspjeh. One smanjuju društvenu pokretljivost, jačaju plutokratsku moć i dopuštaju eliti da okolini nanese zapanjujuće razine štete. One stvaraju srđbu i smanjuju motivaciju drugih zaposlenika koji pohlepne šefove vide kao personifikaciju same kompanije.

Vince Cable (državni tajnik u Cameronovoj Vladi op.p.) je objavio četiri glavne mjere za obuzdavanje korporacijskih uprava: više transparentnosti, zatim uvjet da bi kompanije trebale "izvijestiti" o raznolikosti uprave, mehanizam koji će povući novčane isplate koje nisu opravdane učinkom same kompanije, te davanje obvezujuće ovlasti dioničarima da blokiraju prekomjerne nagrade. Ove će mjere, vjerojatno, biti gotovo beskorisne – a možda i gore. Transparentnost isplata, što je od općeg interesa, može stvoriti opaki rezultat da rukovoditelji otkriju koliko dobivaju njihovi rivali i onda iskoriste tu informaciju da traže više. Mehanizam koji bi trebao povući novčane isplate biti će stavljen u kodeks korporativnog upravljanja - ovo je dobrovoljno, i postojeća dobrobit ove mjere naširoko se ignorira.

Moć dioničara vjerojatno će biti iluzorna. Kao što je Prem Sikka pokazao, udio dionica u vlasništvu pojedinaca pao je sa 47% u 1969. na 10% u 2008. godini, dok se postotak u stranim rukama povećao sa 7% na 42%. Zašto bi se naftni šeici brinuli o socijalnoj pravdi u Velikoj Britaniji? I većina trgovaca prekratko zadržava udjele a da bi se stigli zainteresirati za unutarnje poslovanje kompanije. I kao što ističe Rob Taylor, bivši predsjednik Upravnog odbora Kleinwort Benson – ako se dioničarima ne sviđa način na koji se kompanija vodi, oni se ni ne zadržavaju da bi to mijenjali, već je prodaju i idu dalje.

Politika Laburističke stranke pak osmišljena je tako da zvuči oštro al' mijenja malo. I njihov se glasnogovornik Chuka Umunna, baš kao i Vince Cable, zalaže se za transparentnost i jednostavnost (što su i vrijedni ciljevi) ali ne i za držanje plaća pod kontrolom. Laburisti svoju politiku temelje na nalazima nezavisnog tijela Low Pay Commission koji su naširoko pozdravljeni kao revolucionarni. Pročitao sam finalno izvješće ovog povjerenstva i ne mogu pronaći opravdanje za isto. Preporuka ovog finalnog izvješća je, da budem iskren, jadna. Sa mogućim izuzetkom predstavnika zaposlenika u plaćenim odborima, 12 mjera koje ovo izvješće predlaže vjerojatno će napraviti samo marginalnu razliku. Nigdje se ne sugerira ništa nalik očitoj važnosti propisivanja gornje granice rukovoditeljske plaće.

Dakle, što bi trebalo učiniti? Britanska vlada nameće minimalnu plaću, pa se čini da čak i neolibelarna koalicija prihvaća da je ovo neophodna intervencija na tržište. Zašto onda ne nametnu i maksimalnu plaću?

Ja ne govorim o omjerima i relativnoj zaradi. Naime, različita tijela su predložila da bi omjer između najviših zarada unutar kompanije i prosječnih ili najnižih plaća trebao biti fiksan. Ali, kao što izvješće fondacije New Economics Foundation, što se tiče ovog pitanja, pokazuje – prva mjera brzo postaje složena i nejasna dok druga stvara poticaj za odbacivanjem najniže plaćenog posla. Ja govorim o jednom apsolutnom maksimumu koji će se primjenjivati diljem zemlje.

Recimo 500.000 funti godišnje, što je brojka koja uključuje bonuse, udjele, mirovine i naknade. S inflacijom će to rasti, ali ne brže od toga. Ako želite zaraditi više, možete investirati bilo u vlastite rizične pothvate ili nečije tuđe. A ako želite zaraditi više novca kao već plaćen radnik – drugim riječima, dok ostali ljudi snose posljedice vaših rizika – možete otići u inozemstvo i dobro smo vas se riješili. Druge zemlje, dovoljno neoprezne i bez potrebne zaštite, neka se nose sa posljedicama vaše destruktivne pohlepe.


Prevela i prilagodila Veronika Matijačić

Tagovi: kapitalizam, socijalna pravda

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM