U fokusu

Potrošena budućnost

Globalna ekonomska kriza koja je počela prije četiri godine za posljedicu ima politike štednje čije se dugoročne štetnosti na javna dobra i prava građana polako naslućuju. Naime, politika štednje je u mnogim zemljama prve obrise poprimila kroz rezove u visokom javnom školstvu i kulturi dok je u zemljama koje su najviše pogođene krizom, kao što su Grčka i Mađarska, eskalirala u brutalno dokidanje socijalnih prava.

Potrošena budućnost

Guardian

Globalna ekonomska kriza koja je počela prije četiri godine za posljedicu ima politike štednje čije se dugoročne štetnosti na javna dobra i prava građana polako naslućuju.

Naime, politika štednje je u mnogim zemljama prve obrise poprimila kroz rezove u visokom javnom školstvu i kulturi dok je u zemljama koje su najviše pogođene krizom, kao što su Grčka i Mađarska, eskalirala u brutalno dokidanje socijalnih prava.

Na tribini pod nazivom “Potrošena budućnost? – Politike štednje, komercijalizacija javnog sektora i privatizacija dobara” u Zagrebu, 2. veljače, 2012., govorili su Des Freedman iz Velike Britanije,
 Merijn Oudenampsen iz Nizozemske te Stipe Ćurković i Vladimir Cvijanović iz Hrvatske.

Ozbiljni su rezovi u budžetima visokog obrazovanja i u Velikoj Britaniji, Irskoj, Poljskoj, Mađarskoj, Estoniji, Srbiji, Slovačkoj, Latviji i Grčkoj. Stoga Des Freedman smatra da je od presudne važnosti razvijanje pokreta Europljana protiv politike štednje kroz rezove u javnoj potrošnji, privatizaciji javnih dobara i redukciji javnih usluga.

Ekonomska politika nove hrvatske vlade i ulazak u okvir mastriških kriterija javne potrošnje i javnog duga predstojećim pridruživanjem Europskoj uniji najavljuje ciklus politika štednje. No, što nas zapravo čeka?

U Velikoj Britaniji su glavni žrtveni jarci ove krize obrazovanje, kultura i socijalna prava. I dok se događa jedan sustavan napad na načela i strukturu javnog zdravstva kao i na načela i strukturu sveučilišta te napad na socijalna prava, vlada ove zemlje je, do sada, banke podržala sa tisuću milijardi eura.

Danas je mogućnost studiranja za većinu Britanaca pod prijetnjom zbog rezanja sredstava i dizanja školarina na maksimalnih 9000 funti godišnje, što su već najavile brojne institucije. Studentski protesti su pokazali javno protivljenje ovim mjerama i to uz potporu osoblja fakulteta, sindikata i šireg društva. Sveučilišno obrazovanje ide prema strukovnom čime se obezvrjeđuje umjetnost i društvene znanosti – predmeti koji dopuštaju cvjetanje kreativnosti i politička propitivanja. Pretvaranje javnog obrazovanja u korporaciju/e jedno od najopasnijih napada u samu bit ljudskih prava.

I nizozemska Vlada najavila je rez od nekih 18 milijardi eura. Dok su sveukupni rezovi u drugim područjima od oko 5-7%, u kulturi oni iznose 20%. Pri tome je alternativna kulturna scena najjače na udaru i to tako da joj se ne dodjeljuje nikakav novac, što znači “ubijanje” mnogih institucija. Klasična kultura – kao npr. nacionalni muzeji, opera, balet, klasična glazba – izuzeta je iz ovih rezova. Međutim, ekonomisti su procijenili da će troškovi ovih rezova zbog indirektnog utjecaja kulture na ekonomiju biti veći od same uštede i dobiti.

U Nizozemskoj se, isto tako, događa neka vrsta ukidanja obrazovanja kao javnog dobra. Između ostalog je, naime, postavljena i gornja granica broja ljudi koji će imati priliku studirati jer im Vlada smatra da su nizozemci previše obrazovani da bi bili ekonomski korisni.

Mjere štednje pokazale su se ekonomski, socijalno i politički štetnima. Kao što se vidi iz primjera Velike Britanije i Nizozemske, politike štednje nisu smanjenje potpore bankama – one imaju privilegiran položaj – već se udara na stanovništvo.

Nedavno provedeno istraživanje niza tranzicijskih ekonomija pokazalo je da samo one zemlje koje imaju adekvatne socijalne programe mogu se i adekvatno nositi sa krizom – konkurentnije su.

Jednostavnog rješenja nema – društvo se kao takvo treba promijeniti. Naprimjer, možda bi se trebalo razmišljati o demokratizaciji novca na način da se ne tiska samo za najučinkovitije svrhe već i za društvene svrhe kao što su obrazovanje i umjetnost, zaključna je misao jednog sudionika ove tribine.