Vijesti

01.12.2011. 11:56:28 - P. N. (kulturpunkt.hr)

Gdje je rod u kulturnim politikama?

Elzbieta Jabłonska (Poland), Super Mother, 2002, Photography / Fotografie, 100 x 150 cm

Elzbieta Jabłonska (Poland), Super Mother, 2002, Photography / Fotografie, 100 x 150 cm (Foto: Elzbieta Jabłonska)

Na okruglom stolu naslova Gdje je rod u kulturnim politikama?, koji je u sklopu Dana Marije Jurić Zagorke, održan 28. studenog u Zagrebu, raspravljalo se o čitanjima rodnog u kulturi.

U uvodnim riječima organizatorica Rade Borić i Sandre Prlende iz Centra za ženske studije, moglo se čuti kako motiv za ovakvo okupljanje različitih aktera kulturnih politika jest aktualizacija rodne perspektive te pokušaj pronalaženja modela rodno osviještenog partnerstva javnih institucija i civilnog društva. 

Prvi izlagački blok otvorila je dr. Mirjana Adamović iz Instituta za društvena istraživanja, sažetkom svoje studije o viđenju kulturnih politika iz perspektive ženske kulturne elite. Istražujući zapažanja kulturnih menadžerica na trenutne procese upravljanja kulturom u Hrvatskoj, Adamović je došla do zaključka kako žene na upravljačkim pozicijama u kulturi nepovoljno gledaju na aktualnu kulturnu politiku. Njihovi odgovori ukazuju na postojanje simboličke i ekonomske povezanosti društvenog položaja žene i kulture, gdje su obje podvrgnute vanjskim ograničenjima upravljačke moći i nižem ugledu u društvu. Istraživanje pruža sociološku potvrdu tezi o postojanju rodne perspektive u kulturnim politikama te, nadalje, ukazuje da su ovog problema žene itekako svjesne. 

Na Mirjanu Adamović nadovezao se Milan Živković, predsjednik Savjeta za kulturu i medije SDP-a, izlaganjem Rod, kultura i politika u konceptu kulturno održivog razvitka. Živković se, iznijevši nekoliko definicija kulture, politike i njihovog suodnosa, zaustavio na razmišljanju Vjerana Katunarića i njegovog koncepta kulturno održivog razvoja te ponudio smjernice za čitanje muških i ženskih dimenzija ekonomije kulture. Za Živkovića je pitanje financiranja u kulturi osnovni problem i mjesto na kojem se ogoljuje rodna logika, što su i same ispitanice primijetile u ranije predstavljenom istraživanju. Prema njegovim riječima dosadašnja praksa kulturnih politika (ili onog što bi kulturnu politiku trebalo predstavljati) pokazuje da se u kulturi sustavno potiče sve što ima muške vrijednosti, ponajprije uspješnost na tržištu i pragmatičnost sadržaja. Živković također vidi (rodno) spornim tendenciju izolacije kulture na umjetnost i estetsko, ograničavajući fluktuaciju kulture drugim poljima, poglavito obrazovanjem. U tom smislu, kao najjasniju preporuku održivosti kulture kao sustava, pa potom i njeno "uspješno" osvještavanje, Živković je označio školovanje "konzumenata" i osiguravanje uvjeta u kojima bi se kultura "trošila", dakako nevezano za tržišnu isplativost.

Andrea Zlatar je u svom izlaganju konkretizirala rodni aspekt u kulturi na primjeru analize medijskih reprezentacija žena-spisateljica i žena-upraviteljica u kulturi. Prema Zlatar, one ukazuju na vrlo simptomatičnu homogenizaciju znaka žene. U iznesenim primjerima tobože afirmativne reprezentacije ženskog u domeni kulturnog rada, prepoznaje se vrlo sporno simboličko oplošnjavanje. Na primjerima ženskog rada u kulturi dade se iščitati potiskivanje subjektivnosti i emancipacije u korist "javnog dobra". U tom smislu, potrebno je osvijestiti heterogenost, kako žena tako i kulture, te partikularno pristupiti potrebama, kako ženski i kulturni identiteti ne bi pali u podređeni položaj. Nadalje, nadovezujući se na prethodnog izlagača, Zlatar je istaknula obrazovanje kao područje u kojem kultura mora zauzeti obuhvatniju ulogu i razotkriti pluralnost problema. Kao mogući model Andrea Zlatar smatra prakse civilnog sektora koji na inventivan i efektan način promišljaju kulturu, rod i političko. 

Na posljedice samooznačavanja umjetnice kao feministice kao i na zazor feminizma od strane samih akterica u kulturi, ukazala je Nataša Petrinjak. U izlaganju o potencijalima diskurzivnog uključivanja žena u kulturnu politiku, novinarka je naglasila da u kulturi također postoje radnici i radnice koji ne mogu živjeti od svog rada, jer su se eksplicitno odredili kao angažirani.

Drugi dio okruglog stola nije se ticao isključivo problematike roda u kulturi, no ipak je jasno ocrtao teze ranijih govornika. U svojim izlaganjima, Veljko Mihalić iz Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i šport te Katarina Pavić iz Mreže Clubture, pokazali su barem dvije paradigme kulturnih politika, pa tako i njihovu simboličku i praktičnu rodnu dimenziju. Od Mihalića smo, između ostalog, mogli dobiti uvid u procese vrednovanja kulturnih programa, u opravdanosti investiranja u izvjesne kulturne programe, profesionalizaciju i tržišnu politiku kulture, dok je Pavić, predstavivši djelovanje Mreže Clubture, pokazala alternativni diskurs (Mihalićevoj) viziji kulturne politike. Upravo ono što se u prijašnjim izlaganjima obilježilo kao žensko kulture, a to su ponajprije neprofitabilnost, zagovaranje, suradnja i prekarnost, pokazalo se kao modus operandi nezavisne scene okupljene u Mreži Clubture. Ohrabrujući obrat u promatranju pitanja roda (ili ženskog) u kulturi, a koji je proizvelo upravo izlaganje Katarine Pavić, svakako je primjer Clubturea, kojeg unatoč posve oprečnoj logici od one institucionalne, odlikuje inspirativna inventivnost, aktualnost i progresivnost na području umjetničke produkcije, društvene angažiranosti i rodne osviještenosti. 

Okrugli stol zaključila je jedna od organizatorica, Sandra Prlenda, koja je istaknula dva smjera koji bi u budućim modelima kulturnih politika mogli rezultirati rodnom ravnopravnošću. To su ponajprije prepoznavanje problematike i njene pluralnosti te aktivnije uključivanje očito rodno osvještenijih alternativnih kultura kulturnih politika. 

Tagovi: centar za ženske studije, hrvatska, kultura, rod

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM