Vijesti

31.10.2011. 08:35:57 - Karolina Hrga

Robovska sloboda

 Nikada nije bilo lakše, a istovremeno teže - biti revolucionar/ka. Suvremena zapadna društva danas imaju zajamčena i propisana elementarna ljudska prava u svakom ustavu, etičkom kodeksu, pravilniku o radu, te inim drugim propisima koji zastupaju partikularne interese pojedinaca ili grupa ljudi. Koliko suvremene, pravne i demokratske države, te njihova prateća birokracija, brižljivo paze na svoja društva, da u svojim pravima ne oskudijevaju, ostaje na vlastitu prosudbu. No međutim, još više zabrinjava proces koji se paralelno odvija parazitirajući na zahtjevima kapitalističkog sustava, proizvodeći subjekte kojima je, riječima G. Agambena, otuđena njihova potencija, ali i još pogubnije –  njihova impotencija[1]. Što to znači? Biti (ne)svjestan mogućnosti da činiš i da ne činiš, sa sviješću o posljedicama za pojedino (ne)djelovanje. Aktivno propitivanje vlastita, odgovornog bivanja u svijetu ipak uglavnom, ostaje utišano pragmatičnom iluzijom "da nam nije toliko loše koliko bi moglo biti", i da je, "put do promjene uvijek negdje drugdje, nama izvan dosega", što je tek poziv na konformistički opstanak i/ili ostanak u kulturi prividnoga obilja koja svaki dan generira dubljim i drastičnijim nejednakostima.

Riječ revolucija (lat. revolutio, u prev. preobrat) danas se pohabala, promijenila je svoj habitus, postala je neumjesna, neprikladna, pa i pomalo smiješna. U tranzicijskim je zemljama često oblače u crveno, iako njezina semantika nema boju – ona može opisivati nagle promjene na različitim poljima društvenoga života, predmnijevajući da se potonja odvija izvan pravnih normi postojećeg sustava. Pravnih normi i sustava koji su negdje zakazali u svojoj osnovnoj funkciji. I dok popularna kultura marljivo usvaja i bilježi aktualnu svakodnevnicu, mogli smo primijetiti da je, praćena društveno-ekonomskim previranjima, kao i relevantnim i onima manje relevantnim teoretičarima koji su osim profesionalno-humanističkih težnji prepoznali i prostor za samopromociju,  marksistička ikonografija i ideologija naglo oživjela sa svim svojim popratnim devijacijama i metamorfnim interpretacijama. Na snazi su neobična vremena koja su iznjedrila pastiš, boležljive, liberalne demokracije, (koju je kapitalistički sustav odveo na respiratorni uređaj), istinske aktiviste i pomodne revolucionare.

Takvo konfuzno stanje, učinilo je mobilizaciju pasivnih promatrača, koji kafkijanski, radije ostaju tjeskobno stajati ispred zakona - nemogućom misijom. Kada se prisjetimo nedavnog lanca prosvjeda koji su se događali po Hrvatskoj, uključujući i ovaj zadnji 15. listopada, koji je odražavao stanje duha na globalnoj razini, postaje nam jasno da je barem kod nas, svijest o moći konstruktivne dijalektike misli, i aktivnog, kolektivnog  djelovanja, ipak još poprilično niska.

Ono što ohrabruje, jesu povremeni bljeskovi koji ipak pomalo mijenjaju stanje stvari. Uporne akcije studenata FFZG-a, kroz sustavne apele na javnost, i pritisak na nadležne institucije i organe vlasti, neminovno utječu na stvaranje kolektivne svijesti o problemu i preuzimanja odgovornosti za potonji, konstitutivno djelujući u ime neke svjetlije sutrašnjice, ma koliko se one činile uzaludnima, pa i pogrešnima, gledajući ih sa strane partikularnih osobnih interesa. U tom kontekstu, slijedi mali osvrt na nedavna događanja na FFZG-u.

 Naime, kada je prije dva tjedna Fakultetsko vijeće donijelo općeniti zaključak o odgodi plaćanja školarina, izbjegavši donošenje konačne odluke zbog izostanka kvoruma, studenti su s tog istoga vijeća otišli uvjereni u odgodu, što je naposljetku, i sam dekan dr. sc. Boras tada izjavio za središnji dnevnik. Samo dan nakon što su deblokirali referadu, studenti su se još jednom mogli uvjeriti, kako uprava fakulteta na čelu s dekanom neće ostati dosljedna izrečenom, i kako će akademska solidarnost izostati. Pri upisima, od studenata druge i treće godine preddiplomskoga studija, da bi ostvarili svoja studentska prava (potvrde o statusu koji je uvjet dobivanja zdravstvenog osiguranja, stipendije, rada preko studentskoga servisa …) tražilo se podmirivanje školarine u punom ili djelomičnom iznosu, unatoč položenim ispitima s prošle godine i ostvarenom vrlo dobrom prosjeku. MZOŠ  dakle ne mora platiti, studenti moraju.

Trenutno, dok ovaj tekst nastaje, još uvijek  ima studenata koji službeno nisu upisani, čiji roditelji jednostavno nemaju 6000 ili 3000 kn. I dok paradoksalno,  slušaju predavanja, oni  "kao studenti ne postoje", zadržani u virtualnom procjepu politike i birokracije, koja još jednom pokazuje nakazno lice i naličje onih koji takav sustav vode i održavaju.

U nedjelju, 23. listopada, studenti FFZG-a, ne bi li pokušali spriječiti daljnje naplaćivanje školarina, na 152. plenumu izglasali su ponovnu blokadu.

Ispred blokirane referade, 24. listopada, akcije koja ni ovoga puta nije bila obilježena fizičkom ili verbalnom agresijom, dolazi do nasilja dekana nad studenticom, koji je smatrao "suvišnim" korištenje fotoaparata u javnim prostorijama Fakulteta. Možda bi dekan dr. sc. Boras i bio malo oprezniji da mu je s druge strane stajao kršni student, ali jedna studentica nije ga uspjela zastrašiti, stoga je nasrnuvši na nju i njezin fotoaparat, čija je vezica bila zakačena oko ruke i vrata, upotrijebio toliku snagu da su vezice popucale, ostavivši u nevjerici i šoku desetak studenata koji su svjedočili incidentu. Dekan je fotoaparat otuđio, poručivši, kako će ga vratiti vlasnici samo uz pisanu molbu. Čini se da je dekanu dr. sc. Borasu jako stalo da sve bude po propisu. No dekan je pri tome, smetnuo s uma da se nalazi u prostoru nulte stope tolerancije na nasilje, da obnaša funkciju koja ga obavezuje na još veću odgovornost, i da se od njega očekuje da brani i štiti dostojanstvo ustanove i njezinih članova. Dekan dr. sc. Boras ne samo da je zanemario mnogobrojne odredbe Etičkog kodeksa Filozofskog fakulteta (Članak 1.... (nastavnici) u svom radu, djelovanju i ponašanju dužni su slijediti humanistička moralna načela...Članak 2. Nastavnici su dužni u javnim istupima i djelovanju promicati humanističke vrijednosti, ugled struke, Fakulteta i akademske zajednice te čuvati osobno i profesionalno dostojanstvo kolega(…)) čije interese treba zastupati, već je svojim ponašanjem narušio njezin ugled, pokazavši da je nedostojan pozicije koju obnaša.

Taj dan, kada je dekan FFZG-a zaslužio prijavu na Etičko povjerenstvo, studenti su deblokirali referadu, shvativši da je nemoguće voditi bitku bez saveznika onih najbližih, koji su u konačnici, osim humanističkih načela, tu mogli vidjeti i svoje interese, ali nisu.

            Povlačenje ni ovoga puta, sasvim sigurno ne znači predaju i odustajanje, parafrazirana je ideja izjave, koju su studenti dali medijima, i oglasili na stranicama Slobodni Filozofski. Što god mislili o studentskim pobunama i serijskim akcijama izlaženja različitih, nezadovoljnih grupa ljudi na ulice i trgove, iz koje god pozicije (ne)moći bili promatrači ili akteri, jedno je sasvim sigurno – tiče nas se. Tiče nas se sviju, čak i onda kada ostanemo doma kivni što oni s transparentima opet blokiraju promet, učionicu ili referadu "uskraćujući nam pravo na slobodno kretanje", a ne shvaćajući pritom, da je robovska sloboda ova koju sada živimo. Pitanje je samo koliko dugo je takvu možemo tolerirati, koliko dugo šutjeti i mirne savjesti ništa ne činiti.



[1] Nastavljajući se na Aristotela u Devetoj knjizi Metafizike, G. Agamben definira potenciju kao uvijek konstitutivno i impotenciju. Pojašnjavajući da je svaka mogućnost činjenja ujedno i mogućnost nečinjenja, odnosno, mogućnost ne provođenja vlastite potencije, jer naime, onaj tko je odvojen od svoje potencije još uvijek može pružati otpor-još može ne činiti, za razliku od onoga lišenog svoje impotencije koji gubi sposobnost pružanja otpora.

 

Tagovi: dekan damir boras blokada, plenum, revolucija, slobodni filozofski, studenti

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM