Vijesti

20.10.2011. 15:25:50 - Ivana Perić (Libela)

Irske nogometašice i turski ribari

Putovanja su sjajna stvar. Ukoliko držite oči otvorenima i osluškujete nove sredine, putovanja će vas podučiti lekcijama koje vam ponekad ni knjige ne mogu vjerno ispričati. Kao buduća novinarka, gdje god da pođem uredno balansiram između pristojne znatiželje i stalkera. Žena ima svugdje, posve je jasno. No doživljaj žene i njena pozicija u društvu mijenja se od meridijana do meridijana.

 

Ribanje i ribarsko pregovaranje u Istanbulu

U Istanbulu sam doživjela blagi šok jer sam rijetko vidjela ženu kako sama šeće gradom (u bilo koje doba dana) a da nije turistkinja. Prekrivene ili ne, žene uglavnom izlaze vani u društvu svojih muževa, ili rjeđe s ostatkom obitelji ili prijateljicama. Bio je lipanj godine gospodnje 2011., vrućina pod petama, u oblacima, sa svih strana, a žene prekrivene s tri sloja odjeće koračaju uz bok s muškarcima koji su sasvim normalno, lagano odjeveni. Naravno da takav prizor izazove ljutnju u meni. Dođe mi da potrčim, potrgam svu tu nabacanu odjeću s nje i kažem joj da gurne svog muškarca u more. Još se u sebi nadam da on ne zna dobro plivati. Onda se smirim, udahnem, razmislim. Problem je izbora. Da neka žena u Nizozemskoj odluči nositi burku, iako zna da može (bez posljedica) izići vani u minici, raspuštene kose, to za mene nije problem. Ne razumijem želju za prekrivanjem, ali ukoliko postoji izbor, podupirem žene koje se odluče prekriti. To je njihova odluka, nije im nametnuta od strane društva, obitelji, nije nešto što rade iz straha od kamenovanja i odbačenosti. Problem nastaje kad ne postoji izbor. Kad je jedina alternativa ona da riskiraš život ukoliko odbaciš nametnuto. Iako je Istanbul posve drugačiji od ostatka Turske, u mnogočemu raznolikiji, otvoreniji, napredniji, u manjim lokalnim trgovinama nikada nećete naići na prodavačicu. U restoranima i kafićima naletit ćete na konobarice, ali uglavnom se radi o radnoj snazi iz drugih država. Pošto sam ulicama Istanbula lutala sama, nakon nekog vremena jednostavno više nije najugodnije konstantno ulaziti u trgovine prepune muškaraca. Sve djeluje poput nekakvog drugačije dizajniranog svijeta. A tko je o takvom dizajnu konzultirao žene? Turska bježi od imidža muslimanske države, pokrivala za glavu i tijelo zabranjena su u školama, na sveučilištima i u uredima državnih službi. U redu, žene neće biti prekrivene, ali će i dalje trunuti unutar četiri zida, s najvećim životnim postignućem – brigom o obitelji. Teško mi je pisati ovo o Istanbulu, posvetila sam tom gradu tek osam dana svog života i vrlo sam ga brzo zavoljela. Ribari uz obalu Mramornog mora, crni čaj, igranje tvale, mačke lutalice, šarenilo, trošni krovovi, sve su te slike izmamile osmijeh, potpuno me oduševile. A opet, možda baš iz ljubavi prema Istanbulu trebam pisati ove retke, ukazati na ono što mi je nedostajalo. Lijepo je vidjeti dva stara djeda kako igraju tavlu na malenim stolicama uz obalu mirnog modro plavog mora. Još bi ljepše bilo kad bi vidjela i poneku baku.

Divno je provesti večer pričajući s ribarima uz Mramorno more. Još divnije bi bilo da mi je i koja ribarica ispričala svoje pustolovine. Među stotinama ribara kraj kojih sam svaki dan prolazila samo sam jednom ugledala ženu kako drži štap za pecanje. Dok joj je muž s jednom rukom na leđima, a drugom na štapu objašnjavao kako se to radi.  Meni su pak dali da pecam bez ikakvih prigovora. Dapače, s oduševljenjem su promatrali kako udica moga štapa reže površinu vode. S turistkinjama je drugačije. One su tu nakratko, s njima se ne mora živjeti iz dana u dan. Zamisli da  nekoj ženi iz Istanbula daš da peca danas. A što ako sutra zaželi ponovno? Tko će skuhat večeru, spremit djecu u krevet? Ne može to tako.

 

Ženski nogomet u Irskoj

 

Kako bi unijela malo ravnoteže i u ovaj tekst, nakon Turske vas vodim u Irsku. Žarkozeleni pašnjaci, tmurni oblaci, ljepote koliko ti srce zaželi. Lutala sam irskim prostranstvima i nakon nekoliko dana u Dublinu završila u veselom Corku. Prvi obilazak pubova bio je nezaboravan iz više razloga. Neobična atmosfera, još neobičniji vlasnici! Hi-B pub vodi bračni par, pedesetogodišnjaci. Malen pub, s kojih šest stolova. Izričito je zabranjena uporaba mobitela ili bilo kakvih telekomunikacijskih uređaja u pubu. Upitala sam vlasnike zašto je tako, a oni su odgvorili da tako ljudi zaista komuniciraju, a ne zure u ekrane ispred sebe. Oduševila sam se! Još  veće oduševljenje u meni izazvala je činjenica da se u većini pubova na televiziji vrti ženski nogomet. I svi gledaju, uživaju, navijaju. Dječak kojeg sam srela u trgovini znao je nabrojati čitavu žensku irsku nogometnu reprezentaciju.  Nema podcjenjivanja, gledanja svisoka, svega onoga na što smo navikli kada se radi o ženskim ekipnim sportovima, naročito o nogometu. Dok sam bila u Corku, upravo se planirao veliki doček njihovih nogometašica koje su postigle sjajne rezultate u nacionalnom prvenstvu. Sve to učinilo je Irsku još ljepšom, pozitivnijom, nadasve magičnom u mojim očima. U knjižarama u Galwayu i Corku našla sam mogobrojne knjige o Constance Georgine Markievicz, irskoj revolucionarki i prvoj ministrici (1919.g. postala ministrica rada u Irskoj Republici), kojom se veoma ponose. Tijekom obilaska poznatog zatvora Kilmainham Gaol u Dublinu, upravo je o njoj vodič pričao većinu vremena. Svoje veselje nisam mogla ni htjela kriti. Luđački sam izgrlila kip Molly Malone od silna veselja.

  Vratit ću se opet. Možda me u Istanbulu dočekaju ribarice (ne brodovi za ribarenje, već žene koje pecaju), možda ću u Irskoj napokon ostvariti dugopriželjkivanu internacionalnu nogometnu karijeru! Do tada – spajali nas meridijani i živjele i žene i muškarci!

Tagovi: europa, irska, istambul, putovanja, rodna ravnopravnost, turska

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM