Vijesti

20.10.2011. 10:18:15 - Svjetlana Knežević (Libela)

Zagrebačka interpretacija globalnih antikapitalističkih prosvjeda

Okupacija, prakticiranje direktne demokracije ili cirkus – teško je razabrati što se od te tri stvari doista dogodilo u subotu na centralnom zagrebačkom trgu. Ili je pak bilo sve navedeno pomiješano s mrvicama borbe protiv sprege kapitala i politike.

Zagreb se, kao i Pula, Rijeka i Split, u subotu pridružio velikom globalnom prosvjedu koji se održao u gotovo tisuću gradova i preko 80 zemalja, a cilj najveće globalne akcije u povijesti bio je borba protiv kapitalizma, banaka i onog jednog posto bogatih i moćnih koji se i dalje bogate i žive na grbačama preostalih 99 posto populacije.

Pokret 15.0 nema vođu, nego simbolizira kolektiv koji grčevito zahtjeva promjene jer je to jedino što preostaje. Građani i građanke dovoljno dugo su trpjeli torturu i maltretiranja onih na visokim položajima i sada je konačno kucnuo čas za rušenje kapitalizma i stvaranja novog sustava zasnovanog na ravnopravnosti i toleranciji.



Nadahnjujući je osjećaj kad se nešto poput ovoga dogodi, zar ne? Naime, uvijek sam smatrala kako bi Zemlju trebali napasti svemirci da bi ljudi pronašli zajednički jezik i ujedinili se oko istog cilja. Naravno, mnogi se ne slažu s ovim načinom iskazivanja mišljenja. Mnogi se ne slažu s metodama kojima građanstvo nastoji ostvariti svoja prava, ali ako se u više od 80 zemalja organiziraju skupovi protiv robusne mašinerije koja guta sve pred sobom i odaziva se na ime kapitalizam, to mora biti znak. Ako se građani i građanke diljem svijeta osjećaju kao i mi, ugnjetavano i iskorištavano od vlada, stranaka, Todorića i Keruma. Ovo globalno traženje promjena otvorilo je oči svima onima koji su sumnjali da Novi Zeland ili Berlin nemaju svoje 'šerife' i 'šerifovke', 'biznismene' i 'biznismenke' te ostale bogate i moćne koji čine manjinu, ali imaju sve nauštrb većine. Dosta je, čuje se s Wall Streeta i ispred zgrade njemačkog parlamenta. Svijet jednoglasno pjeva oproštajnu pjesmu kapitalizmu i jasno daje do znanja onom 1% "Nećete se više bogatiti na račun nas. Nema dalje za vas.".

Kao što se iz prethodnog pasusa moglo primijetiti, uzbuđena i s osmijehom na licu sam otišla na Trg bana Jelačića. Iako sam odisala vjerom u bolje, bila sam pomalo skeptična koliko će se ljudi pojaviti. Ipak Hrvatska najčešće ne 'puši' te svjetske sheme, pomislila sam u sebi. To je bilo najočitije kada se cijeli svijet digao na noge protiv Georgea W. Busha ili kada se prosvjedovalo protiv NATO-a, no Hrvatska je takve događaje gotovo potpuno zanemarila.


Dakle, gotovo cijeli svijet je sudjelovao u subotnjim (15. listopada) demonstracijama protiv sprege politike i kapitala, no gorčina građana usmjerena protiv sistema nije u svim gradovima i zemljama iskazana na jednake načine. Gotovo tisuću osoba diljem svijeta je privedeno tokom 15.0 prosvjeda. Dok su u Rimu gorjeli automobili i razbijali se prozori, u New Yorku je uhićeno 70-ak osoba, Londončani i Londončanke su se utaborili ispred crkve sv. Petra, prosvjednici i prosvjednice nisu se mrdnuli s Trga bana Jelačića. Štoviše, prema osobnoj procjeni, jedna trećina se skupila kućama nakon završetka službenog dijela prosvjeda. Naime, prosvjed je bio prijavljen od 18 do 19 sati, a nakon službenog dijela, koji se sastojao od govora i čitanja manifesta, organizatori i organizatorice su pozvali građane i građanke da se raziđu. No, kako je Plenum Filozofskog fakulteta preuzeo glavnu riječ skupa, svi prisutni i sve prisutne su glasali žele li tog trenutka okončati prosvjed ili ćemo nastaviti prosvjedovati na improviziranom plenumu u centru hrvatske metropole.


Sindikati, koji su se svojom brojnošću i opremom, doimali doista impresivno, odmah su se povukli. Naravno, pomislila sam, big deal je što su uopće došli, pogotovo nakon neupotrebljenih potpisa za referendum i sjedenja doma ispred televizije za prvi maj. Valjda radnička prava nisu tako bajna kao što su bila 1. svibnja ove godine, kada čelnici i čelnice hrvatskih sindikata jednostavno nisu mogli pronaći razlog zašto se uputiti na tradicionalni prosvjedni marš. Doduše, organizatori i organizatorice su u 19 sati upozorili sve okupljene kako od tog trenutka odgovara svatko za sebe, pa su se sindikalisti i sindikalistice možda prestrašili potencijalnih nereda ili čak uhićenja, te su nestali dok je zrak još uvijek bio čist. Kasnije sam u bespućima interneta pronašla komentare sindikalista i sindikalistica kako nisu htjeli ostati na plenumu jer centralni zagrebački trg nije mjesto za to te da ne žele biti uvučeni ni u kakve političke igrice lijevih i desnih. Shvaćam, no zar sindikati i borba za prava radnika i radnica ne bi trebala biti imati stav ili jednostavno krivo poimam svijet oko sebe? Ili grčke i čileanske sindikate smatram mnogo borbenijim i organiziranijim od naših?

 

Kako se građani i građanke nisu htjeli razići nego organizirati plenum te zajedničkim snagama donijeti zahtjeve, policija je zaprijetila uhićenjem organizatora i organizatorica ukoliko se ne isključi razglas. Ali okupljeni/e su se usprotivili i ovom prijedlogu te su gotovo sto postotno izglasali da zvuk ostane upaljen te ako policija privede organizatore svi prisutni/e će također otići na policiju. "Svi za jednoga, jedan za sve", orilo se centrom Zagreba, nakon čega su policajci odustali od provođenja svojih prijetnji.

Na jasnoj demonstraciji prakticiranja direktne demokracije svoje zahtjeve mogao je izložiti tko god je htio, a svim onima koji se nisu držali civiliziranog tona oduzeto je pravo riječi. U jednom trenutku jedan građanin je izišao iz mase i viknuo: "Za dom spremni", što je izazvalo buru negodovanja i odmah mu je oduzeta riječ.
"Tko bi mislio da će takve reakcije 20 godina poslije izazvati ovakve reakcije", komentirali su ljudi oko mene.
Redali su se govornici i govornice, a zahtjevi, prijedlozi i komentari razlikovali su se od osobe do osobe. Dok je užasno simpatični djedica primijetio kako bi društvo trebalo biti pravedno barem toliko da svatko ima za kruh, mlijeko, ulje, brašno i krumpir, srednjoškolac u Vans tenisicama je pozivao da se protiv kapitalizma borimo ne odlaskom u školu, jedna gospođa je zagovarala bijeli štrajk, a Građanska Akcija se malo zabunila i pomislila kako je ovo prosvjed protiv ulaska RH u EU.
Tokom ovog iznošenja mišljenja i glumljenja direktne demokracije u kojoj svatko svoju pjesmu pjeva, dok plenumaši i plenumašice pozivaju da se svi zajedno držimo inicijalnih (ruku na srce, koliko je ljudi tamo doista znalo što znači 'inicijalno') zahtjeva, izgubila sam početni entuzijazam. "Ovo izgleda kao cirkus, a mnoštvo na Trgu svakom minutom postaje sve manje i manje", gunđala sam tamo. Možda sam očekivala previše. Ili sam osjetila toliko pozitivne energije kad smo se svi, i studenti i nezaposleni i radnici i sindikalisti i umirovljeni i akademici, stisnuli jedni uz druge i kad sam znala da se čini isto tako diljem globusa. U tom trenutku mnogi oko mene su komentirali kako bi bilo idealno prošetati do zabranjene zone, hrvatske svete krave – Markova Trga. I doista! Da je deset tisuća ljudi u 19 sati umjesto na plenum, otišlo prošetati na Gornji grad, sumnjam da bi snage reda mogle zaustaviti toliku masu. Ili pohapsiti tisuće građanka i građanki.
Nakon gotovo dvosatnog iznošenja mišljenja, prijedloga, želja i pozdrava, sudionici i sudionice plenuma usvojili su zaključak kako će od sindikata tražiti pokretanje generalnog štrajka. Osim toga, najavljen je prosvjed za iduću subotu te moguća okupacija središnjeg zagrebačkog trga ako im vlasti na ispune jučer formulirane zahtjeve. Između ostalog, građani i građanke su tražili održavanje plenuma na nižim razinama, nadzor referenduma za ulazak u Europsku uniju, zaštitu javnih dobara kao što su šume, vode i obrazovanje, razvijanje sistema održivog razvoja.

 

Malo zbunjujuća situacija je bila kada su voditelji/ce plenuma odjednom tražili da prisutni/e dižu ruke za nekoliko prijedloga, od kojih neki nisu išli ruku pod ruku, odjednom. Tako, oni koji su taj trenutak dignuli ruku, dali su svoje odobrenje da se vlastima upute zahtjev za nadgledanjem izbora paralelno s GONG-om jer on 'prima pare iz Unije pa nije vjerodostojan', podizanje novca iz banaka, poništavanje glasačkih listića, javno financirano zdravstvo i školstvo, reformu mirovinskog sustava i slično.

Pozitivno je što se događaju ovakve promjene u društvu, koje, čini mi se, postaje solidarnije i zabrinutije za ono što nam donosi sutra, no trenutak kad je traženo od okupljenih da dignu, odnosno ne dignu ruku za sve ili nijedan od ovih prijedloga za mene je predstavljao cirkus. Nepredvidiva situacija, pressing jer su se ljudi počeli osipati ili jednostavna neorganizacija – ne znam što je bio razlog ovom pomalo smiješnom propustu. Apsurdno je da glasam za sve zahtjeve ako se slažem tek s polovinom njih. No, kako ljudi u masi nemaju prevelik osjećaj odgovornosti, ruke su se dizale i spuštale kao na koncertu popularnog dalmatinskog pjevača.

 

Svom srećom pitanje generalnog štrajka i daljnje prosvjedovanje bili su formulirani kao posebna pitanja. I naravno, građani i građanke izglasali su zahtjev da traže sindikate da pokrenu generalni štrajk i najavili ponovno okupljanje na Trgu bana Jelačića u subotu (22. listopada) u 18 sati. Također, velika većina podignula je ruke za 'okupaciju' Trga. Iako bih istinski voljela da zagrebački centralni trg postane Tahrir, sumnjam da će neka veća brojka ljudi doći sa šatorima i utaboriti se na -2. Već u mnoštvu su se čule svakojake isprike poput "ne mogu, imam faks" ili "podupirem akciju, ali kako ujutro radim ništa od spavanja na ulici". I takva stajališta apsolutno razumijem. Licemjerno je glasati za okupaciju, a na idućem prosvjedu se uopće ne pojaviti, pa sad već kalkuliram u svojoj glavi kolika je brojka ljudi digla ruku za to, a koliko će okupaciju provesti u praksu. Je li doista kucnulo pet do dvanaest da svi ustanu i u glas iz dubine pluća zaore "No pasaran"? Je li doista došlo vrijeme kad se više ne može disati te smo se spremni ujediniti kako bi pobijedili veće zlo – kapitalizam? Jer zbog toga smo valjda svi bili na trgovima diljem svijeta, spremniji i odlučniji nego ikada prije početi graditi novo društvo. Ovakva demokracija više ne funkcionira, to je i pticama na grani jasno. Kapitalizam će umrijeti prije ili kasnije u najtežim mukama, vrijeme je da ga pokopamo sa svim bolestima koje je donio i prouzročio, ali istovremeno treba razmišljati o novom sistemu koji će jamčiti jednakost, poštivanje ljudskih prava i toleranciju.

Tagovi: demokracija, hrvatska, kapitalizam, plenum, prosvjed, sindikati, socijalna pravda, zagreb

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM