U splitskoj Kinoteci održana je projekcija dokumentarnog filma o prvom Split prideu koju su pozdravili Edo Bulić iz udruge Iskorak, Mirjana Kučer iz Domina te sam autor, Tomislav Ladišić, student druge godine Filma i videa na UMAS-u. Film je prikazan u sklopu aktivnosti koje se odvijaju dva puta mjesečno nakon samog Pridea, a kojima je cilj okupiti kritičnu masu LGBT osoba u gradu čije je ime danima vrištalo sa naslovnica uz pridjeve poput “homofobni”, “nasilni” i “sramotni”.
Ladišić je bez početničkih pogrešaka, patetike i moraliziranja, u sedamdeset minuta prikazao događaje koji su prethodili onome što su mnogi osudili kao kršenje osnovnih ljudskih prava –tribinu Ništa kontra Split pridea, akciju lijepljenja poruka na kante za smeće: “SVOJE HOMOFOBNE KOMENTARE MOŽETE OSTAVITI OVDJE”, radionicu plakata, te podizanje zastave u duginim bojama, koju su, u obliku performansa na Pjaci podigle dvije studentice UMASa.
Tu su i snimke iz prve ruke sa lica mjesta, u srcu rive, sa prizorima kojih bi se svatko tko voli svoj grad trebao duboko posramiti, te komentari aktera prvoga ST Pridea nakon cijele priče. Detektirani su osnovni problemi koji su doveli do kaosa na rivi, a to su, slažu se Kučer i Bulić, politički neodgovorna vlast u gradu, dok se u ocjeni utjecaja patrijarhalne sredine razilaze u mišljenjima – Bulić, za razliku od Kučer, smatra da je Split “tvrđi” u tome pogledu od Zagreba i u tome vidi jedan od korijena nereda.
Primjer predsjednika države koji je podržao Pride nažalost nisu slijedili ni splitski gradonačelnik ni osobe iz Gradskog vijeća, a komunalni redari nisu bili ni približno revni kako bi uklonili poruke koje su sijale mržnju sa zidova u centru grada koji se diči turizmom, a te su poruke i nakon Pridea ostale podsjećati na primitivizam pojedinaca dok ih neki građani sprejem nisu pretvorili u pozitivne komentare.
Možda se na prvi pogled ne čini tako no, nakon 11. lipnja su se, prema tvrdnjama komentatora u dokumentarcu, stvari promijenile nabolje. Naime, splitske LGBT osobe prepoznale su potrebu da se nalaze, raspravljaju i organiziraju, te se dva puta mjesečno odvijaju aktivnosti poput projekcija edukativnih filmova, tribina, radionica i slično. Na Zagrebačkome se prideu, naglasio je Bulić, pojavilo 4 puta više ljudi nego prethodne godine, što je direktna posljedica događaja u Splitu, gdje je ljudima postalo jasno da ne smiju biti nevidljivi.
Uspjeh splitskog Pridea mjeriti će se dakle brojem ljudi koji će dogodine pokazati sugrađanima da ne žele više živjeti u strahu – što se više ljudi dogodine odluči pridružiti povorci, to smo bliže tolerantnom društvu u kojem se pojedinci neće skrivati, a sudeći prema broju i reakcijama okupljenih u Kinoteci, na dobrome smo putu.
