U fokusu

Povodom Dana žena

Šteta što se papiri ne jedu

Šteta što se papiri ne jedu

Odluka o utemeljenju Međunarodnog dana žena donesena je u kolovozu 1910. godine u okviru 2. Međunarodne socijalističke konferencije žena na inicijativu njemačke socijalistice Clare Zetkin. Prvi je Dan žena obilježen 19. ožujka 1911. u Austriji, Njemačkoj, Danskoj i Švicarskoj, a od 1921. godine Međunarodni dan žena obilježava se 8. ožujka. Ideja je bila da se na taj dan žene svijeta ujedine u svojim zahtjevima za ravnopravnošću, posebice u svijetu rada.

Od tada je prošlo 100 godina i žene su se izborile da njihova prava budu zapisana u tonama papira koji sadržavaju zakone, konvencije, strategije, programe. Prava je šteta što papir ne možemo jesti. Jer ti papiri su se slabo pretočili u stvarnost. A kako izgleda hrvatska ženska stvarnost nakon više od 150 godina zahtijevanja prava?

Najmanje 35 000 žena dolazi svakoga dana na posao i za svoj rad ne dobiva plaću. Najmanje 80 000 žena radi na crno, a 90% svih novozaposlenih žena u 2010. godini radilo je temeljem ugovora o radu na određeno vrijeme što je najnesigurniji i najnezaštićeniji oblik rada. One zaposlene u tzv. ženskim industrijama većinom primaju minimalnu plaću od 2814 kuna bruto.

Neke nezaposlene žene zbog bespuća birokratskih zavrzlama nemaju pravo na zdravstvenu zaštitu. Pardon, mogu je ostvariti ako dođu jako, jako, jako bolesne pred nekog službenika/službenicu HZZO-a koji/a će im onda odobriti 15 ili 30 dana zdravstvenog osiguranja prema vlastitoj diskreciji.

Plaće i mirovine žena su u prosjeku 20% manje od plaća i mirovina muškaraca.

Žene obavljaju 90% svih kućanskih poslova te brige oko djece (ona stara narodna o tome kako žene drže tri ugla-ćoška-kantuna kuće je zapravo eufemizam za realnu situaciju).

Prošle je godine svaki treći tjedan u Hrvatskoj jedna žena bila ubijena od strane svog partnera, a svaka treća žena bila je žrtvom nasilja.

Mediji i dalje gledaju svijet kroz muške oči te žene zauzimaju manje od trećine medijskog prostora i to ih se smješta uglavnom u područje Zabave i Lifestyle-a kao ukras za muške oči. Možda stoga ne čudi što je na javnoj televiziji organizirana dvosatna potraga za izgubljenom ženstvenošću?

I još uvijek si lokalni šerifi obučeni u gradonačelnike uzimaju za pravo povjerenstvima za ravnopravnost spolova onemogućiti održavanje okruglih stolova i to ni više ni manje nego povodom Dana žena.

I tako ponavljamo sve te brojke i činjenice već 150 godina. Odu brojke koji postotak dolje ili gore, seksizmi budu manje ili vise očiti od prve, ali nikako da nestanu. Čitam neke stare izjave povodom Dana žena ili Dana rada i sve su iste. Samo se godina mijenja. I imena propalih poduzeća. Trimot zamjeni Uzor, Slogu Kamensko, Dalmaciju Emka.

Izaći ćemo na Trg bana Jelačića i ove godine, reći što nam je na duši, iznijeti zahtjeve nužne za bolji život žena u Hrvatskoj, dobiti koji karanfil (ove godine imamo sreće što na isti dan pada fašnik pa možda uleti i koja krafna) i neće se promijeniti ništa. Jer ovoj zemlji jednostavno nismo važne. Trenutno se u nekakvim vladinim sobičcima piše nova nacionalna politika promicanja ravnopravnosti spolova u kojoj se kako čujemo kao vrlo važna, ako ne i presudna mjera, predlaže obilježavanje dana jednakih plaća. Ako će cijela biti takva, onda možda najbolje da se otisne na jestivom papiru pa da od nje bude barem neke koristi.