Vijesti

10.01.2011. 11:19:25 - Meredith Tax (The Guardian)

Međunarodni kazneni sud zanemaruje rodna pitanja:

I žene imaju ljudska prava

Luis Moreno-Ocampo, tužitelj Međunarodnog kaznenog suda

Luis Moreno-Ocampo, tužitelj Međunarodnog kaznenog suda

Prevela Jadranka Musa

 

Međunarodni kazneni sud, prvi stalni sud osnovan s ciljem da procesuira pojedince zbog genocida, ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti otvorio je svoja vrata 2002. godine. Pet godina ranije, ljudi koji su se bavili  ženskim pokretom na globalnoj razini organizirali su žensko vijeće kako bi se omogućio ovaj sretni dogođaj, pa je postojanje Međunarodnog kaznenog suda velikim dijelom rezulat usklađenog djelovanja istih. Neke od najboljih feminističkih odvjetnica uključujući pokojnu Rhondu Copelon s međunarodne pravne klinike za ljudska prava sa City University of New York, radile su na stvaranju suda kao i Rimskog statuta – ugovora kojim je sud ustanovljen – i kojim je učinjen kvalitativni skok naprijed jer je njime rodno uvjetovano nasilje integrirano u definicije koje se odnose na međunarodni zločin. Statut ima odredbe kojima je osigurano da će se prilikom sakupljanja dokaza štititi svjedoke te time sprječiti dodatna trauma. U tu svhu, sud je ovlašten da dodijeljuje odštete i zahtjeva od tužitelja da imenuje savjetnike koji imaju pravnu stručnost u područjima seksualnog i rodnog nasilja.    

Nažalost, Luis Moreno-Ocampo, prvi tužitelj Međunarodnog kaznenog suda, pokazao je malo razumijevanja za statut koji bi trebao provoditi. Došao je na sud kako bi provodio  ugovor koji je jedinstven po pažnji koju pridaje rodnim pitanjima, no njegov prvi slučaj ignorirao ih je u potpunosti. Taj slučaj, u kojem je Thomas Lubanga – paravojni vođa iz Konga – optužen za novačenje djece, već se vuče četiri godine. Slučaj je dvaput zamalo izbačen sa suda zbog loše pripremljenih dokaza tužiteljstva a prošle godine, Lubangov braniteljski tim optužuje istražitelje tužiteljstva u Kongu da  su našli svjedoke koji su krivotvorili dokaze. Takva optužnica mogla bi za posljedicu imati neuspjeh čitavog slučaja.  

 

Jednako ozbiljna je činjenica da je Moreno-Ocampo propustio uključiti silovanje kao jednu od točaka optužnice, premda su Lubangove otete novakinje  bile redovito prisiljavane na spolni odnos sa svojim vojnim zapovjednicima.  Aktiviskinje za ženska ljudska prava pokušale su uvjeriti tužitelja da uključi zločin spolnog naslija u tužbu međutim on ih nije poslušao. Sada, obzirom da se Lubangu ne tereti za silovanja, branitelji optuženog ne moraju dopustiti pitanja vezana za te zločine.  

Drugi slučaj Međunarodnog kaznenog suda koji se tiče Konga, onaj Jean-Pierre Bembe, ima drugačije nedostatke. Rimskim statutom propisuje se da silovanje može biti procesuirano i kao silovanje ali i kao oblik mučenja ili genocid; takve višestruke optužbe imaju su za cilj obuhvatiti više dimenzija te punu štetnost toga čina.                                

Međutim, u slučaju Bemba, sutkinja na predraspravnom vijeću odbila je dopustiti mogućnost višestruke optužbe za silovanje te odbacila optužbu za mučenje, djelomično i zbog loše pripremljene optužnice i zbog nedovoljno prikupljenih dokaza od strane ureda tužiteljstva.

Sve navedeno ističe važnost još jedne odredbe Rimskog statuta a koji je prekršio Moreno-Ocampo – rano imenovanje visoko rangiranih stručnjaka za rodna pitanja kao dio stalnog tima tužiteljstva. Sastavljači Rimskog statuta iz iskustva su znali da je uvođenje ideje o zločinu protiv žena novost te da će odvjetnicima i sucima za taj posao biti potrebna edukacija. No  umjesto da imenuje rodne stručnjake/inje te ih integrira u svoj tim omogućujući im da utječu na  slučajeve, Moreno-Ocampo odgađao je svako imenovanje šest godina.   

Napokon, u studenom 2008, uslijed brojnih kritika, imenovao je Catherine MacKinnon za posebnu rodnu savjetnicu – ne kao dio stalno zaposlenog tima več kao konzultanticu bez obveze prisustva. Njezino imenovanje bilo je neobično i zbog drugih razloga. Mackinnon nije bila direktno uključena u proces stvaranja suda te integriranja rodnih pitanja u Rimski statut. Njezina slava u Americi, gdje o njoj kao osobi vlada vrlo razjedinjeno mišljenje, počiva na zakonu o spolnom uznemiravanju te angažmanu u vrijeme tzv. 'porno rata' u osamdesetima, kada je pokušavala kriminalizirati pornografiju kao kršenje ženskih građanskih prava.  Svoje stavove o pornografiji prenijela je i na rat u Jugoslaviji, tvrdeći na temelju dubioznih dokaza, da je srpska paravojska u Bosni dobivala posebne pornografske filmove kako bi ih se psihički pripremilo za masovno silovanje.         

Na Međunarodnom kaznenom sudu počelo je prevladavati mišljenje da je njezin glavni zadatak da zamagli stvari. U govoru održanom u rujnu 2009, rekla je:

"Najupadljivija odlika progona ovih (rodno uvjetovanih) zločina od strane Međunarodnog kaznenog suda do danas jest to da su oni prisutni: središnje mjesto koje su imali u svakoj tužbi do sada razjašnjava kako spolno zlostavljanje postaje posebno instrumentalizirano u svakom sukobu."

Ta izjava je prikrivanje načina na koji su rodna pitanja zanemarivana u ranim godinama postojanja suda što je dokazano u slučaju Lubanga.

 

Kada je suvremeni pokret za ljudska prava započeo, njegova normativna žrtva bio je istočnoeuropski muškarac, zarobljenik savjesti. U devedesetima, ženske aktivistkinje rasvijetlile su rodno uvjetovano kršenje ljudskih prava te je definicija žrtve kršenja ljudskih prava postala dovoljno široka da uključi spolno zlostavljanje jednako od strane države kao i od strane ' ne-državnih počinitelja' kao što su paravojske, paramilitarne skupine, religiozni fundamentalisti, pa čak i očevi, braća i muževi. Rimski statut predstavlja jedan je od glavnih temelja toga puta. Međutim, 'rat protiv terora' vratio nas je , na mnogo načina na status quo ante: danas je normativna žrtva kršenja ljudskih prava opet muški zatvorenik, ovaj puta u zatvoru Guantanamo; kršenje ljudskih prava od strane države ponovno je u središtu pažnje i opet su zločini protiv žena i djece marginalizirani.  

Nedostaci Međunarodnog kaznenog suda jedan su od simptoma nazadovanja u razvoju ženskih ljudskih prava. Borba između Gite Saghal i Amnesty-a je druga stvar. Živimo u svijetu gdje unutarnjim procedurama u organizacijama ljudskih prava -  bilo da se radi o Amnesty –u ili o Međunarodnom kaznenom sudu -  nedostaje transparentnosti i gdje su rasprave o tom pitanju sve više zatvorene u ekspertne skupine. Dok je kontekst ženskih ljudskih prava transformiran zbog "rata protiv terora', ostatak pokreta ljudskih prava nije ga sustigao a globalne ženske mreže koje su postojale u devedesetima zamorile su se i nedostaju im sredstva.   

Na međunarodnoj konferenciji na McGill University 1999, Rhonda Copelon primijetila je da "ljudska prava, kao i sami zakoni, nisu autonomna več rastu i padaju na temelju usmjerenja i snage ljudskih pokreta, javnih i političkih pritisaka te kulturnih promjena koje donose.". Ne možemo si dopustiti da nas se gurne natrag u uske okvire vizije ljudskih prava iz polovice 20 stoljeća, a najmanje na Međunarodnom kaznenom sudu. Ocampo-Moreno ima mandat kao  tužitelj do 2012. Vrijeme je da se aktivisti počnu mobilizirati i lobirati za osobu koja će ga  zamjeniti i imati bolje razumijevanje rodnih odredbi tako precizno napisanih u Rimskom statutu.   

Tagovi: međunarodni kazneni sud, silovanje, zločin protiv žena

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM