Vijesti

24.11.2010. 13:38:14

Komemoracija za 18 ubijenih

B.a.B.e. će Međunarodni dan borbe protiv nasilja 2010. godine obilježiti komemorativnim skupom koji će se održati u četvrtak, 25.11. u 11 sati na Trgu bana Jelačića

Minutom šutnje, u znak sjećanja, prisjetit ćemo se 16 žena i dvije djevojčice koje su ubili njihovi mladići, bivši ili ondašnji, partneri bračni, izvanbračni, očevi ili  muški članovi obitelji.

Nakon niza kampanja u kojima smo se obraćale žrtvama, svjedocima nasilja, institucijama države, ove godine želimo progovoriti o korijenima nasilničkog ponašanja – odgoju i porukama koje se upućuju djeci, kojima ih se priprema za buduće uloge žena i muškaraca.

 

Poruke mojih roditelja

Razmišljamo li što znači nekoga odgajati kao djevojčicu ili dječaka, i kakve su moguće posljedice stereotipnih uloga u koje ih uporno guramo?  

Zašto dječaci ne smiju plakati i pokazivati osjećaje? Zašto pravi muškarci ne pokazuju strah i ničega se ne smiju bojati? 

Zašto djevojčice trebaju biti tihe i umiljate? Zašto trebaju sanjati udaju?

A to im govore roditelji koji su i sami vrlo često izuzetno nesretni, ali misle kako im valjda bolje ne može ni biti. I umjesto da se potrude svojoj djeci osigurati sretniji život, nastavljaju ponavljati rečenice koje su slušali od svojih roditelja, a oni pak od svojih i tako unedogled.

"Nigdar ni tak bilo/da ni nekak bilo./pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu./Kajti: kak bi bilo da ne bi nekak bilo,/kaj je bilo, a je ne, kaj neje nikak bilo."

Miroslav Krleža, Khevenhiller

U vrtićima i školama u Hrvatskoj gotovo da i nema pomaka. Roza za jedne, plava za druge; lutkice i kuhinja za djevojčice; trkaći automobili i oružje za dječake…  

A, možda bi, kad bi roditelji poslušali glas razuma, osvrnuli se oko sebe i potražili sretne i zadovoljne osobe, moglo biti posve drugačije.

Možda bi muškarci koji plaču i pokazuju svoje osjećaje znali i mogli podijeliti svoje strahove i zebnje s osobama do kojih im je stalo. Možda tada ne bi svoje strepnje i nesigurnost nadomještali udarcima i mecima u nedostatku riječi. Svoju nemoć ne bi iskaljivali na slabijima od sebe zato jer misle da trebaju biti muškarčine.

A djevojčice bi mogle izrastati u samosvjesne osobe koje poštuju sebe i žele samo odnose u kojima ih se razumije kao jednakopravna bića.

Možda…možda bismo mogli i trebali pokušati drugačije. 

Tagovi: 16 dana aktivizma, babe, nasilje, ženske udruge

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (1)

Stari komentari

twiti:
Upravo sjedim na terasi na drugom kraju svijeta i razmisljam, potaknuta nekim drugim clankom upravo iscitanim na nekom drugom portalu o nasilju nad zenama. Glavom mi prolaze sjecanja na djevojcice, djevojke, zene,majke, supruge koje su ili same izrsile suicid ili skoncale svoj mladi zivot pod nasilnom rukom svoga supruznika. U mislima su mi 4 lica, od 14 do 40 godina koje sam osobno poznavala. Za nekima su ostala djecica, neke nisu stigle ni odrasti i stvoriti obitelj. Vec dugo razmisljam na koji nacin njima u cast senzibilizirati javnost, uciniti nesto. Pozdravljam vasu akciju, ali to nije dovoljno, treba jos. Svaki dan treba vrtiti filmove o nenasilju i reklame. Poticati djecu i uciti ih biti svoj, nenasilan i dobar, pun ljubavi i bez mrznje. Drustvo treba biti satkano od obitelji koje su cjelovite, koje su osnova odgoja, omoguciti da svako dijete bez roditelja bude posvojeno ili udomljeno i da odrasta u obitelji. Zbog tih zena koje su izgubile svoj mladi zivot i ne samo zena, tu su i muskarci kao zrtve nasilja, zbog svih njih treba nastojati uciniti sto vise. Mlade okupljati, animirati ih i poticati da se bave korisnim radom, da se bave sportom, glazbom, umjetnoscu... znanosscu, bilo cime samo da nemaju vremena opijati se i dosadjivati jer od takvih neizanteresiranih mladih ljudi danas nastaje nasilnik u buducnosti.
24.11.2010. 15:49

Stup srama

Iz drugih medija

AEM