Ne prođe dan bez vijesti o silovanju. Pa ipak, to je samo pet posto od stvarnog broja seksualnih napada jer ih upravo toliko žena prijavljuje. Čega se druge boje, ne žele li da manijak bude kažnjen za ono što im je učinjeno, da to ne učini nekoj drugoj ženi? Da su odgovori jednostavni, ne bi se i dan-danas među krivičarima o tome vodile rasprave ili pak visokim zatvorskim kaznama kažnjavala najčešće samo “čista” brutalna silovanja, kad je cura premlaćena i kad joj iz spolovila curi krv. – Nije imala ozljeda, samo par ogrebotina po bedrima, očito nije pružala otpor – često se čuje, naravno neslužbeno, i ta žena uglavnom nema šanse doživjeti kažnjavanje silovatelja.
U slučaju Engleskinje i vaterpolista na Hvaru, internet su odmah preplavili komentari: “mala je tila redaljku, ali se pridomislila kad je alkohol malo popušta”, “ništa novo kod razuzdanih turistkinja”, “ma dajte ljudi, šta bi jedna Engleskinja, koje su inače poznate po svojoj ljepoti, radila s mladim hrvatskim vaterpolistima?” ili “prava britanska kučka”. Uz štit anonimnosti, evo prave slike stavova prema silovanju, a žrtva nikada, nikada nema pravo-predomisliti se.
Osjećaj za plijen
I tko normalan bi nakon traume, poniženja, srama i straha, uopće otišao na policiju da im se preispituje svaki pogrešan korak, svaka nespretna riječ ili “neprimjereno” ponašanje.
Silovanje na hrvatski način najbolje oslikava naš kazneni zakon. U članku 188. kaže da će se onaj koji “tko drugu osobu uporabom sile ili prijetnje prisili na spolni odnošaj ili s njim izjednačenu spolnu radnju”, kazniti zatvorom od jedne do deset godina. Prisila i prijetnja uvjeti su da se nasilje uopće okvalificira kao silovanje, što se vrlo fleksibilno tumači, a naše kazne su među najnižima. Različite države su različito zakonima definirale silovanje, uglavnom kao penetraciju bez voljnog pristanka žrtve. I upravo je “pristanak”, dobrovoljan i pri punoj svijesti, ono što u stranim zakonodavstvima seks razlikuje od silovanja, a ne prisila koja podrazumijeva da je žrtva pružala fizički otpor. Jer, suprotno muškim stereotipima, žrtve uglavnom ni ne pružaju otpor, bilo zbog straha da će ih unakaziti ili ubiti, bilo jer se od šoka naprosto paraliziraju. Također, istraživanja pokazuju da silovatelji jako dobro znaju prepoznati lak plijen i malo je vjerojatno da ce uopće napasti ženu za koju sumnjaju da će se braniti i pružati otpor. Strana zakonodavstva su to prepoznala. Tako silovatelj koji napadne pijanu žrtvu, na sudu se neće moći braniti tvrdnjom da je ona na to “pristala”. U Norveškoj se silovanje, u kojem žrtva nije ni mogla svjesno pristati na seks, još i oštrije kažnjava, pa je umjesto maksimalnih 10 godina moguće dobiti do 15 godina zatvora. U Francuskoj je maksimalna kazna 20 godina, u Engleskoj i SAD-u moguća je i doživotna kazna.
Akademsko pitanje
Na britanskim sudovima je zabranjeno uopće govoriti o seksualnoj prošlosti žrtve, što je cesto oružje branitelja u njezinoj diskvalifikaciji kao “drolje”, a time i umanjivanju odgovornosti silovatelja jer joj ionako to nije ni teško palo.
No, što žrtvu čini žrtvom? To je li došlo do penetracije ili nije, ili pak zbog čega nekoć vječno nasmijana žena odjednom mjesecima ne izlazi iz stana, stalno se osvrće za sobom, pokriva do zuba i cijeli život čuva svoju užasnu tajnu? U našem društvu žrtvu još uvijek definiraju okolnosti koje su dovele do napada, a ne sam napad. Jer, trebala je “biti pametnija”. Razgovor u kojem žena kaže da bi se ubila kad bi bila silovana, na što je prijatelj pita “zašto, pa ionako nisi nevina”, jedan je od najfrapantnijih primjera nerazumijevanja napada na ljudski integritet. Pitanje silovanja je uvelike akademsko, teoretsko pitanje. Ako pričamo s muškarcima, niti jedan mentalno zdrav muškarac neće priznati da bi vrlo rado silovao, ali stavovi se mogu potražiti i indirektno, kao što su, primjerice, reakcije na hvarski incident.
Isfrustrirana šefica
I upravo tu internetsku anonimnost psiholozi cesto koriste da bi se vidjelo pravo stanje stvari. Drugi način koji objašnjava taj mehanizam otkrili su američki psiholozi. Ispitivali su stavove muškaraca prema različitim vidovima seksualnosti – seksu s bitno mlađim ili starijim ženama, sadizmu, silovanju, homoseksualnosti… i saznali da će se muškarci u stanju uzbuđenja upustiti u stvari koje bi im bile neprihvatljive u opuštenom stanju svijesti. Tad oni doslovno razmišljaju “drugom glavom”. Ako se pogleda način na koji muškarci govore o ženama, saznat će se više o njihovom pogledu na suprotni spol. Sjetimo se samo one stare uzrečice “kada žena kaže ‘možda’, to znači ‘da’, a ‘ne’ znači ‘možda'”. Svi to slušamo od rođenja i takve ideje trajno puštaju korijenje u našem načinu gledanja na seksualnost. Ako muškarac na poslu ima zahtjevnu šeficu, zaključak neće biti da on nešto radi pogrešno, već da je ona isfrustrirana jer nema dovoljno seksa. Ili je ružna, nitko je neće pa se iskaljuje na podređenima. Ako je žena zgodna, ona je “komad” ili “treba”, ako je uspješna onda je do toga došla preko kreveta. To su depersonalizirajuce riječi koje drugo ljudsko biće svode tek na objekt za zadovoljenje požude. Sve to nam crna kronika svakodnevno dokazuje.
Prekidač za silovanje
Psihološka istraživanja sve više idu prema zaključku da muškarci – vole silovanje. Da je to zapravo neodvojivi i tajni dio muškog svijeta. Otkud toliko silovanja u ratnim vremenima? Odjednom siluju do jučer brižni muževi koji kod kuće imaju djecu i ne bi ni mrava zgazili. Psiholog Greg Laden je postavio kontroverznom teoriju o “prekidaču za silovanje” koja kaže da ga muškarci u svom mentalnom sklopu već imaju. U određenim životnim situacijama on će se uključiti i taj će muškarac, koji se inače ne bi mogao ni zamisliti kao silovatelj, silovati drugo ljudsko biće. Ono što ga u običnim okolnostima sprečava su status, društvene norme i strah od zatvorske ćelije.
