Ravnopravnost spolova u medijima – još (samo) jedan okrugli stol

Ured za ravnopravnost spolova Vlade RH organizirao je 07. svibnja u Novinarskom domu okrugli stol na temu “Ravnopravnost spolova u medijima”. Već pri pogledu na naslove izlaganja[1] u ponuđenom programu očiti je bio izostanak tema u kojima se mogao nazrijeti osvrt na ono što je dosad napravljeno na temu rodne politike u medijima, i to kako od strane predstavnica formalnih tijela vlasti osnovanih da se u okviru promicanja ravnopravnosti spolova, između ostalog, bave i ženama u medijima, tako i od strane predstavnica ostalih društvenih skupina vezanih uz temu. Također, u priloženom programu nismo mogli vidjeti  ništa što bi upućivalo na raspravu o mogućem unaprijeđenju postojeće situacije, tj. na djelatnu stranu ove problematike.

Imajući na umu da rok za provedbu Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova 2006 – 2010 istječe upravo ove godine i da je jedan od glavnih nositelja njezine provedbe upravo Ured za ravnopravnost spolova, onda je doista čudno da organizatori/ice okruglog stola nisu našle za shodno tematizirati postignuća u provedbi Nacionalne politike i izvijestiti javnost o stanju u području u medija, a u odnosu na postavljeni strateški okvir i plan djelovanja.

Tim više je to za očekivati jer se u samoj Nacionalnoj politici za ravnopravnost spolova izrijekom spominje da “donošenje Nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova osigurava provedbu Zakona o ravnopravnosti spolova propisanu člankom 18. stavkom 2., kojim se Uredu za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske nalaže izrada nacionalne politike za promicanje ravnopravnosti spolova te nadzor njezine provedbe.”

Dakle, Ured ima zakonsku obavezu ne samo donositi nego i nadzirati provedbu Nacionalne politike za ravnopravnost spolova! Stoga je neprihvatljivo da na spomenutom okruglom stolu ne samo da  ne tematizira provedbu Nacionalne politike nego, kako se ispostavilo, pokušava spriječiti svaku raspravu o njoj.

A u Nacionalnoj politici se kod mjere 7.3. jasno govori o “Uvođenju rodno osjetljive politike u medije” i o aktivnostima koje će Ured u tom smjeru poduzeti.[2]

Oni koji su osnovani da bi zastupali interese građana i građanki ove zemlje dužni su nas obavijestiti što su činili ili čine kako bi te interese zaštitili i promicali.

Naše pravo da ih o tome pitamo je legitimno te je zato van pameti da je jedna od sudionica skupa morala poduzeti pravu malu diverziju ne bi li se izborila za riječ i postavila pitanje o provedbi Nacionalne politike u području rodno osjetljive politike u medijima.

Istup bivše članice Povjerenstva za praćenje i procjenu provedbe politike ravnopravnosti spolova u medijima, koje je Ured osnovao 2007., pa onda 2008. raspustio, Vesne Kesić, bio je upravo nečuveno tempiran.  Na samom početku skupa, a početak su svojom nazočnošću počastili dužnosnici/ce najvišeg ranga te je odisao gotovo pa svečarskim tonom, uporno otimajući riječ Predstojnici Ureda, inzistirala je na tome da se sudionici i sudionice opredijele hoće li ozbiljno raspravljati o problemu ravnopravnosti spolova u medijima ili ćemo se i dalje svi praviti blesavi? Slatku iluziju opće predanosti promicanju ravnopravnosti spolova koja se na početku dala naslutiti  i uljuljkanost u dogmatski drijemež kojem se tako ugodno prepustiti, nakratko su zamijenili uznemirenost, pa i ljutnja.  

Unatoč toga što se njezin zahtjev da joj se na skupu da riječ činio sasvim utemeljen u činjenici da se radi o “raspuštenoj” članici Povjerenstva koje je u svrhu praćenja i procjene provedbe politike ravnopravnosti spolova u medijima osnovao sam Ured, unatoč toga što se nepoželjna govornica pritom pozivala na već spomenutu Nacionalnu politiku za promicanje ravnopravnosti spolova u kojoj se kod mjere 7.3. kao jedna od aktivnosti navodi osnivanje nezavisnog tijela za praćenje i procjenu provedbe politike ravnopravnosti spolova u medijima, pa i unatoč toga što je na skup bila delegirana od strane Hrvatskog novinarskog društva koje je jedan od sunositelja spomenute mjere, rasprava o tome koliko su oni kojima je to posao, ali i oni koji se po svom slobodnom izboru time bave, spremni uistinu uložiti u promicanje ravnopravnost spolova u medijima,  bila je na skupu očito nepoželjna.

Umjesto toga, na okruglom stolu su se izlagale slike i stereotipi kroz koje se predstavljaju žene u medijima,  a predstavnice, i zanemariv broj prisutnih predstavnika, sedme sile su se žalili da su žene rijetko sudionice rasprava koje izlaze izvan područja tzv. ženskih tema, jer je takva situacija u društvu. Žene naprosto nemaju moći koja bi ih činila dovoljno medijski zanimljivima, a ako se i nađe žena dovoljno kompetentna za neku od tzv. muških tema; politika, gospodarstvo, pravosuđe itd., ona sama pruža otpor javnom istupanju.

I tako smo se pričom zavrtjeli u krug, izlaganja su se polako slijevala u jedno i sve je bilo kako to obično i biva na skupovima ovakvog tipa, čiji razlog organiziranja neka zauvijek ostane kafkijanskom tajnom. Na kraju nam ne preostaje drugo nego se suočiti sa činjenicom da ćemo se vjerojatno još dugo baviti smišljanjem i donošenjem nacionalnih politika, strategija, akcijskih planova, pa i zakona, koji ničemu neće služiti osim održavanju statusa quo i pogodovanju postojećoj podjeli društvenih privilegija.

[1] Slika žene u medijima, Medijska diskriminacija žena: strategije isključivanja žena u medijskoj praksi, Ravnopravnost spolova iz perspektive Međunarodne federacije novinara, Seksizmi i predrasude – stereotipi u medijima, Ravnopravnost spolova u novinarskoj praksi, Diskriminatorne prakse u medijskom prostoru… 

[2] Za one koji su zaboravili, te aktivnosti su sljedeće:
“7.3.1. Informirat će se građani/građanke o obvezama uvođenja rodno osjetljivih politika u sva područja društvenog života Republike Hrvatske, a u skladu s nacionalnim zakonodavstvom i standardima EU.
Nositelji: Hrvatska radiotelevizija/Vijeće HRT-a, mediji, Ured za ravnopravnost spolova, Odbor za ravnopravnost spolova Hrvatskoga sabora, u suradnji s udrugama
Rok provedbe: 2006.–2010.

7.3.6. Osigurat će se vođenje statističkih podataka o broju žena koje rade u pojedinim medijima i vrstama njihovih radnih mjesta, a u vođenju sudske statistike osigurat će se uvid u broj, vrstu i ishod sudskih postupaka pokrenutih zbog spolne diskriminacije u medijima.
Nositelj: Državni zavod za statistiku, sudovi, Ministarstvo pravosuđa, Ured za ravnopravnost spolova
Rok provedbe: 2006.– 2010.”