Vijesti

07.04.2010. 15:35:29 - Saša Jadrijević Tomas (slobodnadalmacija.hr)

Štićenice Udruge Mirta uputile pismo gradonačelniku Kerumu i županu Sanaderu

Jedinom splitskom skloništu prijeti zatvaranje?

Grad Split je Oliveru htio nepovratno darovati 350 tisuća kuna za njegov londonski koncert, ali za pretučene, silovane i životno ugrožene žene u tajnom ženskom Skloništu ženske udruge "Mirta", one tvrde, nema novca. Nasilni muževi su ženama iz skloništa znali lomiti kosti, grizli ih, tukli i zatim silovali, a one bi s djecom bježale do prve policijske postaje.

I to jedino tajno splitsko sklonište za žene, u kojem se na 100 kvadrata stisnulo pet žena i četvero djece, moglo bi se sljedeći tjedan ponovno zatvoriti. Doduše, nakon što su djelatnice Skloništa zaprijetile da će s mučnim detaljima izići u javnost, tvrde u "Mirti", iz Grada im je promptno uplaćeno obećanih 20 tisuća kuna.

Kerumovi suradnici, pak, navode da udruga "Mirta" podmeće i iznosi neistine, a tu nevladinu udrugu prozivaju i za netransparentno trošenje javnih sredstava. No, bilo kako bilo, i ne ulazeći u to tko je u pravu, više je nego očito da žene smještene u Skloništu i dalje pate, nemaju novca za hranu, a prijeti im i izbacivanje iz gradskog prostora.

Čijom krivnjom? U "Mirti" kažu krivnjom Grada, dok u Gradu kažu da je za tu situaciju krivo jedino vodstvo udruge "Mirta". Ženama koje očekuju pomoć i "Mirte" i Grada najmanje trebaju svađe onih o kojima ovise. "Ne želimo se vratiti u svoj bivši dom, ubit će nas, molimo vas pomozite", apeliraju. Zlostavljane supruge i majke, od kojih su neke mučene čak i izglađivanjem, obratile su se "Slobodnoj", a napisale su i potresno pismo Željku Kerumu i županu Anti Sanaderu

- Poštovani gospodine Kerum i poštovani gospodine Sanader! Svatko od nas nastoji na svom životnom putu kročiti najboljom stazom, ali kako izabrati najbolju kad netko, samo zato što je fizički jači, određuje vaš životni put umjesto vas. Mi smo izabrale neki bolji život, idilu obiteljskog doma, a naši životi pretvorili su se u najgoru noćnu moru.

Živjele smo kao brižne majke i uzorne žene koje su iza namještenog osmijeha skrivale svoje modrice, šutjele o svojim partnerima, plakale u svojim kutovima, zatvarale vrata i prozore skrivajući pravu istinu, punu patnje i boli, od okoline. Nismo otišle u afektu zbog grube riječi, hotimičnog udarca.

Pobjegle smo nakon dugogodišnjeg staža zlostavljanja, prijetnji, vrijeđanja, omalovažavanja, ponižavanja - piše pet žena Kerumu i Sanaderu, nastavljajući svoje potresno pismo:
- Bile smo boksačke vreće na kojima se vježbala snaga onih koji su nadmoćno bili jači od nas.

Skrivale smo svoje modrice. Lomove pravdali padom niz stepenice. Koliko smo puta osjetile oštricu noža na vratu, hvatale zrak i smrtnim strahom u očima molile pomoć dok su njihovi prsti stezali naše vratove. Pramenovi kose ostajali bi u njihovim rukama. Povraćanja i nesnošljive glavobolje nakon udaraca u glavu i tihi jecaji molbi da nas odvezu na Hitnu, a oni nisu htjeli...

Guranja pri kojima bi padale i udarale o pod, o namještaj... Micanje svih teških predmeta od dohvata ruku, koji bi u trenutku završili na našim glavama. Pljuvanja, ponižavanja na javnim mjestima, udaranja šakama, nogama. Živjele smo u strahu jer smo morale izvršavati sve zahtjeve koji su traženi od nas. Morale smo biti savršene, a znamo da savršenost ne postoji, za što bismo bile fizički i psihički zlostavljane - kažu, napominjući da su njih, iako su samo žrtve, izolirale i vlastite obitelji. 

- Bile smo izolirane od obitelji, prijatelja. Postajale smo biljke vegetirajući u svojim domovima. I vjerojatno bi naša imena samo povećala statistiku crne kronike da nismo doživjele da se sudbine naših života reflektiraju na živote naše djece kada su i oni postajali žrtve. Trgnuli su nas plač, vrisak, strah i bol naše djece kad su svojim nevinim ručicama branili svoje nemoćne majke. Majke koje se nisu trgnule danas počivaju u svom miru...

Život u strahu, udarci, odrazili su se i na zdravlje. Suočavamo se s posljedicama raznih bolesti: štitnjače i drugih autoimunih bolesti, neke od nas imaju i trajna fizička oštećenja - kažu one koje su jedno jutro sve stavile na kocku: dok su im muževi bili na poslu ili su ispijali čašicu u obližnjem kafiću i oštrili šake, spakirale su kufere, nisu se javile ni roditeljima, prijateljima: počela je akcija seljenja u drugi grad. 

- Pobjegle smo iz straha tamo gdje smo najsigurnije, u tajnu, sigurnu kuću, jer dok mi živimo u strahu za svoje živote i bojimo se prijetnji otmice naše djece, znamo da se njihovi umovi s dijagnozama PTSP-a, repovima dosjea, počinjenih kaznenih djela, odsluživanim kaznama, bave jedino mišlju kako doći do nas i ostvariti svoje prijetnje.

Molimo Vas u ime naše djece da nam pomognete sačuvati jedino utočište u kojem smo zaštićene čekajući da pravni sustav zaštiti nas i našu djecu. Pomozite nam da im zajednički dokažemo da je zlostavljanje neprihvatljivo i da najslabiji imaju pravo na zaštitu i život. Štićenice Udruge "Mirta" - stoji na kraju tog dramatičnog pisma.

Apel za pomoć

Posebno pismo štićenice su poslale i gradskoj upravi, a iz Udruge "Mirta" je odaslan i dopis s apelom za pomoć.
- Sklonište za žrtve nasilja u obitelji Udruge "Mirta" djelovalo je u Splitu od travnja 2004. do lipnja 2008. godine, kada je zbog nedostatka novca zatvoreno. Kada je krajem 2009. s Gradom Splitom i Splitsko-dalmatinskom županijom usmeno dogovoreno financiranje Skloništa stvoreni su preduvjeti za njegovo ponovno otvaranje.

Usprkos nepostojanju pismene potvrde o financiranju rada Skloništa, djelatnice Udruge "Mirta" vjerovale su obećanjima Grada i županije o financiranju Skloništa kroz gradski i županijski proračun za 2010. te su, uz pomoć jednokratno uplaćenih novčanih sredstava od Grada Splita i Splitsko-dalmatinske županije, obavile sve sanacijske i ostale radove nužne za ponovno otvaranje Skloništa.

U skladu s tim, od 1. siječnja 2010. g. Sklonište za žrtve nasilja u obitelji Udruge "Mirta" ponovno je otvoreno. Od ponovnog otvaranja Skloništa, dakle od 1. siječnja 2010. do 31. ožujka - ističu u Mirti - troškovi kupovine hrane i higijenskih potrepština, kao i troškovi održavanja takozvanog hladnog pogona (nisu plaćene režije, stručne djelatnice Skloništa nisu dobile plaću ni za veljaču), nadmašili su sva financijska sredstva koja su Udruzi "Mirta" bila na raspolaganju iz nekih drugih projekata. 

- Grad i Županija su nam u četvrtak uplatili obećanih 20 tisuća kuna. Čini se da je prijetnja medijima ipak odmah pokazala rezultate, ali tri mjeseca do te uplate ništa nije uplaćeno, a još uvijek nije potpisan ni ugovor o financiranju za 2010. Kad će? - pitaju se u toj udruzi, navodeći da nemaju namjeru svađati se s gradom, nego kvalitetno zbrinuti ugroženu populaciju.

UDRUGA MIRTA: Zbrinuli smo 34 žene i 48 djece

Razgovarali smo i sa psihologinjom Adrijanom Bedricom, voditeljicom Skloništa za žene udruge "Mirta". Iako se Adrijana pristala fotografirati za "Slobodnu", na kraju je ipak Upravni odbor udruge odlučio drugačije: u prošlosti su nasilni muževi, kako bi otkrili gdje im se nalazi žena i dijete, pratili djelatnice skloništa. Na početku razgovora Adrijana je odmah izrazila strah da bi ih iz gradske uprave, kaže, kad vide da su se odlučile za novine, mogli neargumentirano napasti.

- Izlazak u javnost je bio nužnost. Sada bi nam mogli podmetati kojekakve priče i tvrditi da smo netransparentno trošile novac, ali to naravno nije istina. Postoji sva dokumentacija, neka novinari dođu, sve se može provjeriti i sve ćemo pokazati. Pa pobogu ja sam tim zlostavljanim ženama i djeci posljednjih tjedana kupovala hranu od vlastita novca kaže Bedrica.

S čime se sve susreću žene smještene u skloništu?

- Ženama su muževi znali lomiti rebra, silovati ih, gurati glave djece u WC školjku, gasiti opuške po tijelu, pokušavali ubojstva davljenjem, prijetnje ubojstvom što je jednu ženu prisililo na skakanje s balkona, bijeg iz kuće u donjem rublju te bježanje do najbliže policijske postaje…

Koliko je do sada žena prošlo kroz splitsko sklonište?

U Skloništu su od travnja 2004. do danas (uzimajući u obzir i godinu i pol dana kada je bilo zatvoreno) smještene ukupno 82 osobe SEnD 34 žene i 48 djece. Inače, Udruga "Mirta" godišnje, u prosjeku, primi između 40 i 50 upita za smještaj u Sklonište što, naravno, uključuje veći broj osoba SEnD ženu i različiti broj djece. Prosječno vrijeme provedeno u Skloništu je tri do četiri mjeseca.

Je li istina da se većina tih žena na kraju vrati svojim zlostavljačima?

Istina je da se većina žena vrati zlostavljačima, ali iz nekoliko ključnih razloga - žene uglavnom vrlo teško pronalaze posao; kad ga i pronađu, primanja su im ispodprosječna, nedovoljna da sebi i djeci osiguraju egzistenciju. Također, uglavnom moraju ići u podstanarske stanove jer sudski procesi i razvoda i određivanja skrbništva traju godinama, a još parnice oko podjele bračne stečevine... Podstanarski stanovi su u Splitu strašno skupi tako da ih žene uglavnom ne mogu same plaćati. Vrlo često te žene nemaju podršku rodbine. I tada im se kao vrlo logičan izbor čini povratak kući, jer je to jedini način da i one, ali prije svega djeca - prežive. Još ako u tom razdoblju zlostavljač pokaže svoju lijepu stranu pa se ispričava i moli je da se vrati, tada se one uglavnom vraćaju. Vrlo često nisu ni svjesne da će se krug zlostavljanja ponovno pokrenuti. I tako uglavnom i biva.

Je li bilo sretnih završetaka?

- Ima i lijepih primjera žena koje su svoj boravak u Skloništu uspjele iskoristiti za potpuni oporavak, ojačale su u psihičkom smislu, tretmanski proradile velik dio svojih traumatskih iskustava, pronašle posao, našle jeftiniji podstanarski stan i nastavile samostalan život sa svojom djecom. Te žene u pravilu imaju veliku podršku šire obitelji i rodbine koja im pomaže i financijski.

 

'Grizao me i izbo nožem...'

PRIČA PRVA: Tijekom braka muž ju je gađao različitim predmetima – satom, stolicom, pepeljarom; prijetio joj je da će je ubiti, zaklati, ali i da će ubiti djecu; tukao ju je šakama, nogama, s remenom po cijelom tijelu, glavi i licu tako da je imala podljeve, slomljenu čeljust i nos.

Tukao ju je i dok je bila trudna; ponekad je morala spavati na podu sva krvava; muž joj često nije dao da ide liječniku, a nekoliko puta je bila hospitalizirana zbog ozljeda nastalih zlostavljanjem - grizao ju je po cijelom tijelu tako da je krvarila i ostajali su joj ožiljci; omalovažavao ju je, vrijeđao, nazivao pogrdnim imenima – kurva, drolja, luđakinja, ovca i to sve pred djecom; napao ju je nožem, udarao je nogama u trbuh, davio ju je, udarao njezinom glavom u zidove sobe, znao joj je iščupati cijele pramenove kose, mlatio je dok je držala djecu u naručju...

'Nije mi dao da se šminkam'

PRIČA DRUGA: Žena je bila smještena u Skloništu godinu dana – muž ju je tukao rukama i nogama po cijelom tijelu. Toliko ju je mlatio da bi od bolova i ozlijeda gubila svijest. Prijetio joj je da će je upucati pištolejm i ubiti je ako ne bude slušala njegove naredbe, prijetio joj je da će je probosti, nazivao ju je pogrdnim imenima – kurva, drolja, krava, ovca, glupača; rugao joj se, nije smjela izraziti svoje mišljenje, nije se smjela šminkati i nije si smjela sama kupovati odjeću. Čak se nije smjela sama ni zaposliti, kao ni raspolagati svojim novcem. Znao je izgladnjivao nju i djecu, zabranjivao joj je kontakt s rodbinom i prijateljima.

 

GRAD SPLIT: Ne govore istinu, nismo opstruirali, pomoći ćemo!

Zatražili smo i od Grada Splita da nam se očituju oko cijelog problema. Odgovor Romane Škrabić, pročelnice službe za socijalnu skrb i zdravstvenu zaštitu, objavljujemo u cijelosti.

Neutemeljeni računi

- Svjesni hitne situacije i potrebe ponovnog otvaranja Skloništa za žrtve nasilja u obitelji, krajem 2009. god. održan je sastanak s predstavnicama udruge "Mirta" na kojem su doneseni zaključci da Grad za renoviranje "skloništa" uplati udruzi "Mirta" okvirno 30.000 kn, a sličan iznos je uplaćen i od strane Županije.

Krajem siječnja, prilikom zajedničkog pregleda ispostavljenih računa od strane Grada i Županije, utvrđeno je kako su računi jednim dijelom neutemeljeni te je zatraženo da se ispostave ispravljeni računi kojim bi opravdali uložena sredstva.

Na ponovljenom sastanku u veljači utvrđene su ponovno sitne nepravilnosti, no usprkos tome pokušali smo dogovoriti načine suradnje i financiranja za tekuću godinu. Udruga "Mirta" dobila je zadatak da zatraži od Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi tumačenje pojedinih članaka Pravilnika o vrsti i djelatnosti doma socijalne skrbi, kako bismo mogli konačno dogovoriti suradnju za 2010. godinu.

Udruga je 2. ožujka proslijedila tumačenje nadležnog Ministarstva te smo promptno 4. ožujka organizirali sastanak na kojem smo se dogovorili o uvjetima financiranja. Grad i Županija su se obvezali da će udruzi "Mirta" isplatiti, za cjelogodišnje djelovanje, a pod uvjetom punih kapaciteta, 133.145,25 kn.

Potrebna javna nabava

Kako se radi o iznosu koji je iznad 70.000 kuna, Grad je bio dužan provesti postupak javne objave, što je i napravio još istog dana. Kako smo očekivali da će sam postupak javne nabave i potpisivanja ugovora trajati do početka travnja, dogovorili smo se da se udruzi "Mirta" za pokrivanje troškova rada "skloništa" u prva tri mjeseca isplati po 20.000 kuna, kako od strane Grada, tako i Županije. Isti iznos je i isplaćen.

Dakle, ni u jednom trenutku nitko u Gradu nije opstruirao postupak otvaranja i rada "skloništa". Smatramo da u ovom slučaju glavnu krivnju za kasni početak financiranja snosi upravo Udruga "Mirta" svojim neprofesionalnim ponašanjem, tj. iznošenjem netočnih podataka prema svojim financijerima Gradu i Županiji.

Želja nam je da rad sa svakom udrugom u gradu bude transparentan i zakonski utemeljen, što ovdje nije bio slučaj. Potrebno je napomenuti da Grad i Županija nisu jedini koji plaćaju troškove rada "skloništa", jer Ministarstvo zdravlja i socijalne skrbi plaća tzv. glavarinu po korisnici "skloništa" u iznosu od 3200 kuna.

 

 

Tagovi: ante sander, nasilje prema ženama, sigurna kuća, sklonište za žene, udruga mirta, željko kerum

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM