U fokusu

Sudska praksa u New Orleansu

Seksualne radnice-označene i na meti

 Više od polovine osoba u Registru seksualnih prijestupnika Louisiane -koji je namijenjen silovateljima i zlostavljačima djece-  siromašne su žene osuđene za prostituciju.

Od 861 seksualnog prijestupnika trenutno registriranog u New Orleansu, 483 su osuđena zbog zločina protiv prirode i većina njih su žene.

Seksualne radnice-označene i na meti

 Prevela Ivana Turudić

Više od polovine osoba u Registru seksualnih prijestupnika Louisiane -koji je namijenjen silovateljima i zlostavljačima djece-  siromašne su žene osuđene za prostituciju.

Tabitha radi kao prostitutka u New Orleansu od svoje trinaeste godine. Sada joj je trideset i često je se može naći kako radi  na uglu odmah izvan Francuske četvrti. Malena i krhka bijela žena, borila se s ovisnošću o drogama i s bolešću i bori se svaki dan kako bi našla obrok ili mjesto za spavanje.

Ovih dana, Tabitha, koja je tražila da se njeno pravo ime ne objavi u priči, ima još jedan teret: pečat na vozačkoj dozvoli koji ju označava kao seksualnu prijestupnicu. Njen zločin? Nuđenje seksa za novac.

Gradska policija New Orleansa i ured okružnoga tužitelja koriste državni zakon napisan za zlostavljače djece kako bi osudili stotine seksualnih radnica poput Tabithe kao seksualne prijestupnike. Zakon, koji datira od 1805. godine proglašava da je zločin protiv prirode uključiti se u “neprirodnu kopulaciju”- termin koji u New Orleansu policajci i ured okružnog odvjetnika interpretiraju kao da znači analni ili oralni seks. Seksualne radnice osuđene zbog kršenja zakona krivično su gonjene, dobile su duže zatvorske kazne i prisiljene su na registraciju kao seksualne prijestupnice.

Od 861 seksualnog prijestupnika trenutno registriranog u New Orleansu, 483 su osuđena zbog zločina protiv prirode, prema Dougu Cainu, glasnogovorniku Državne policije Louisiane. Od onih osuđenih za zločin protiv prirode, sedamdeset i osam posto su osobe crne boje kože i gotovo svi su žene.

 Utjecaj na ženske živote

Zakon na razne načine utječe na živote seksualnih radnica. Tabitha mora registrirati adresu u bazi podataka seksualnih prijestupnika. Njena vozačka dozvola ima ispisanu oznaku “seksualni prijestupnik” . Također mora kupiti i poslati svima u susjedstvu svoju sliku na razglednici i obavijestiti ih o svojoj osudi. Ako mora u sklonište tijekom uragana, onda mora u ono posebno za seksualne prijestupnike koje nema posebne sigurne prostorije ze žene. Zabranjene su joj i uobičajene aktivnosti u New Orleansu, kao što je nošenje kostima na Mardi Grasu.

 “Zakon u potpunosti izolira naše članove od onoga što ostaje od društvene sigurnosne mreže”, rekla je Deon Haywood, predsjednica Women With a Vision (Žene s vizijom), organizacije koja se zalaže za dobrobit i prevenciju bolesti žena koje žive u siromaštvu. Ta grupa stvorila je novu koaliciju aktivista i zdravstvenih radnika u New Orleansu koji se organiziraju kako bi se borili protiv načina kako policija zlorabi zakon iz 1805.

Aktivisti poput D. Haywood vjeruju kako je korištenje zakona na ovaj način dio sveopće politike Policijskoga odjela u New Orleansu kojom se napada sitne prekršitelje. Prema izvješću Metropolitan Crime Comission, policija New Orleansa uhiti više od 58,000 ljudi svake godine. Od uhićenih gotovo pedeset posto je zbog prometnih i komunalnih prijestupa, a samo pet posto su nasilni zločini.

“Problem je u tome što je najveći broj pritvorenih osoba među pripadnicima i pripadnicama siromašnijih slojeva te osoba crne boje kože.” rekla je Rosana Cruz iz VOTE-NOLA, organizacije koja se zalaže za reformu zatvorskog sustava i koja je također dio nove koalicije.

D. Haywood, R. Cruz i ostali aktivisti/ce vjeruju kako imaju priliku promijeniti sistem na gradonačelničkim izborima i izborima za gradsko vijeće sljedećega mjeseca. Dok se svi kandidati distanciraju od gradonačelnika Nagina, kojemu ističe mandat i koji nema mogućnost ponovnog kandidiranja, svi su izgledi da će novi gradonačelnik biti otvoren za promjene. Ovo uključuje zapošljavanje novoga šefa policije, kao što su svi kandidati obećali. Zagovaratelji se nadaju kako je ovo prilika da se promijeni fokus odjela. “Ako dođe novi šef policije, možemo ga educirati”, rekla je D.Haywood.

Mnoge od žena s kojima radi njena grupa spadaju u najrizičniju skupinu seksualnih radnica. Upoznaju mušterije na ulicama i u barovima. Mnoge se bore s ovisnošću i beskućništvom, ne mogu dobiti bonove za hranu ili drugu javnu pomoć zbog prekršaja za koje su osuđene.

“Nadam se da će situacija izgledati drukčije zbog ove koalicije”, rekla je D. Haywood. “I ne mogu vam reći koliko smo bile preplavljene  potrebama ove populacije”.

 Osuđene

Miss Jackie je jedna od tih žena. Crna žena u svojim pedesetima, uhićena zbog prostitucije 1999. i osuđena kao seksualna prijestupnica. Njeno je ime dodano registru prije deset godina. Kada je period registracije bio na isteku, uhićena je zbog posjedovanja cracka. Tvrdi kako policajac koji je izvršio uhićenje nije pronašao drogu kod nje, ali sudac je dosudio kako treba biti u registru još dodatnih petnaest godina ( novi federalni zahtjev za seksualne prijestupnike) zato što je njeno uhićenje kršenje registracijskoga perioda.

 “Gdje je pravda?” pitala je, govoreći kroz suze. “Kako očekuju od mene da sredim svoj život?”. Boreći se s osnovnim potrebama kao što je stanovanje, Miss Jackie je dodala: “Osjećam se osuđeno.”

Odvjetnici i bivši branjenici  tvrde kako je odluka tko će biti osuđen i na koju kaznu učinjena proizvoljno, prema nahođenju policije i okružnog odvjetništva, i da zakon neproporcionalno utječe na osobe crne boje kože, kao i transrodne osobe. Upitani vezano za optužbe zlouporabe zakona o zločinu protiv prirode, glasnogovornik Policijskoga odjela New Orleansa Bob Young odgovorio je:”Osobe su osuđene prema zločinu koji počine.”

{slika}

Priča Wendi Cooper, međutim, ocrtava drukčiju sliku.

Godine 1999., Cooper je imala coming out kao transrodna osoba. Kao crna transrodna osoba, okušala se u prostituciji i shvatila da nije za nju. Ali, prije nego što je odustala, uhićena je. U to vrijeme Cooper je bila sretna što je prihvatila nagodbu  koja joj je omogućavala da iziđe iz zavora, ne razmišljajući pri tome što će “zločin protiv prirode” značiti u njenome dosjeu. S godinama je počela raditi u zdravstvu i težina oznake “seksualni prijestupnik” smetala ju je sve više i više. “To nisam ja”, rekla je. “Ja nisam osoba kakvom me država označila…to me kleveće”.

Cooper je tražila od države da se njen dosje izbriše i razgovarala je s odvjetnicima o drugim mogućnostima, ali još uvijek mora biti registrirana najmanje pet godina, ako ne i duže. “Osjećam se izmanipuliranom, zanate, kada sam priznala ovaj zločin…i teško je kada te smatraju nečim što nisi”, rekla je. Također se boji da će je osuda spriječiti da dobije licencu kao registrirana medicinska sestra ili da će joj onemogućiti zaposlenje.

Iako su se neke žene pokušale boriti s osudama za seksualne prijestupe na sudovima, imale su malo uspjeha. Kazne s kojima su suočene, postale su još strože 2006. godine kada je u Kongresu prošao Adam Walsh Act koji zahtijeva da  seksualni prijestupnici prvoga reda (lakša kvalifikacija) ostanu u javnome registru 15 godina. Također postoji i dodatna opasnost u pokušaju da se obori tužba, dodao je Josh Perry, bivši odvjetnik u uredu Javnoga branitelja u New Orleansu.

Perry procjenjuje da prosječno dnevno dvoje ili troje ljudi bude uhićeno zbog prostitucije u New Orleansu, a polovica ih bude tužena prema zakonu o zločinu protiv prirode. ” Upravo sada, 39 ljudi drže u zatvoru Orleans Parish  zbog zločina protiv prirode”, rekao je Perry okupljenim odvjetnicima. “A drugih 15 do 20 ljudi…optuženo je jer se nisu prijavili kao seksualni prijestupnici”.

Seksualne radnice optužene kao seksualne prijestupnice suočene su s diskriminacijom u svakome aspektu sustava. U većini slučajeva, ne mogu biti puštene uz jamčevinu, jer se smatra da postoji veći rizik bijega nego kod ljudi koji su počinili nasilne zločine. “Ovo je razina stigmatizacije i disfunkcionalnosti o kojoj govorimo”, rekao je Perry. “Realno, one neće izaći.”

Organiziranje za promjenu

Odvjetnici su rekli kako bi idealno rješenje bilo da zakonodavci promijene zakon, ali smatraju da ima malo nade u pozitivne reforme kod trenutne legislative. Za sada, organizatori žele izvršiti pritisak na policiju i ured državnog odvjetnika kako bi prestao tužiti seksualne radnice prema zakonu o zločinu protiv prirode.

Veliki dio posla tek treba učiniti. D.Haywood radi s odvjetnicima i nacionalnim saveznicima kako bi razvili pravnu strategiju, kao i široku lokalnu koaliciju koja uključuje organizacije za reformu krivičnoga prava  poput VOTE- NOLA i aktivističkih grupa poput New Orleans Chapters of Critical Resistance i INCITE! Women of Color Against Violence.

“Pokušavamo se organizirati, ali radimo i na strani ljudskih prava i utjecaju na njihov život”, rekla je. “Ovo je populacija koja radi u stanju krize cijelo vrijeme.”

Jeniffer, dvadesettrogodišnja bijela žena koja ja zatražila da se njeno ime ne spomene u ovoj priči, radila je kao prostitutka otkad je bila tinejdžerica i također radi kao striptizeta u klubu na ulici Bourbon. Nedavno se oslobodila osmogodišnje ovisnosti o herionu. Ako se zakon ne promijeni, imat će riječi “seksualni prijestupnik” na vozačkoj dozvoli do svoje četrdeset i osme godine.

D.Haywood je rekla kako priče poput ove pokazuju kako zakon utječe na to da prisiljava žene da nastave s prostitucijom. “Kada osudite mlade žene zbog ovoga- tada ih označite kao seksualne prijestupnice- to je ono što jesu do kraja života”, rekla je.

Jeniffer tvrdi kako je osuda utjecala na njezine mogućnosti zaposlenja. “Nisam sigurna što misle, ali mnogi neće zaposliti seksualnu prijestupnicu.”

Prema riječima D.Haywood, žene označene kao seksualne prijestupnice imaju malo mogućnosti. Mnoge od njih su beskućnice. Spavaju u napuštenim kućama, ili zamjenjuju seks za mjesto gdje će boraviti. “Žene s kojima radimo ne zovu to seksualni rad”, rekla je. “Ne znaju što to znači. Ne zovu to ni prostitucijom. Zovu to opstankom.”