Magali Giovannangeli, zamjenica gradonačelnika Aubagnea u Francuskoj, nedavno je boravila u Splitu te sudjelovala na međunarodnoj konferenciji u organizaciji Udruge za razvoj civilnog društva i promicanje ženskih prava “Domine”. Kao progresivna, emancipirana i snažna ljevičarka, Giovannangeli je iz svoje perspektive i iskustava iznijela kako vidi stanje feminizma u Hrvatskoj, svojoj Francuskoj te svijetu.
Kakva su vam iskustva iz Splita?
– U Split sam došla razmijeniti ideje u okviru feminističkog pokreta. Za početak, smatram da bi se sve udruge trebale povezati i udružiti s političkim organizacijama na lokalnoj razini.
Koje razlike vidite između vašega grada Aubagnea i Splita?
– Razlike se vide, u svakom slučaju. No, jaka je i težnja da se primijeni europski pristup ravnopravnosti, unatoč manjim mogućnostima za rješavanje problema žena. Žena u politici kod vas nema paritet. No njihova je snaga osjetna, sigurno će se to brzo manifestirati.
Mislite li da je ženama u Francuskoj lakše u pogledu stjecanja jednakih prava? Kakva je situacija općenito u EU-u?
– U cijelom svijetu feminizam se susreće s istim problemima, predrasudama, stereotipima… Borba je svuda ista. No, ne možete usporediti stanje npr. u Francuskoj, koja ima zakonom određene kvote za paritet žena i muškaraca, i u Poljskoj, gdje je pobačaj još uvijek zabranjen i ilegalan. Francuska je imala odlično stanje prije ulaska u Europsku uniju, a sada položaj žena teži prema gorem. Nakon Drugog svjetskog rata, Francuska je imala najrazvijeniji javni sektor, a s vremenom je postajala i sve liberalnija. No, sada mora balansirati i paziti da ne ide unatrag.
Što mislite o hrvatskoj premijerki Jadranki Kosor, te predsjedničkoj kandidatkinji Vesni Pusić?
– Za Jadranku Kosor ne mogu ništa reći jer je ne poznajem dovoljno. Ne mora značiti da ako je netko žena, da je to nužno napredak u politici, npr. i Margaret Thatcher je bila žena pa nemam dobro mišljenje o njoj. S druge strane, Vesna Pusić mi se sviđa, njezini su stavovi bliski europskima i dala je neka rješenja koja su primjenjiva i u političkom, javnom i svakodnevnom životu žena.
Koje su zemlje predvodnice u feminizmu?
– Na svakom kontinentu postoji neka zemlja, udruga ili žena koja vodi i predvodi u tom smjeru. U Europskoj uniji liderice su svakako Šveđanke, ali i one pomalo gube energiju. Lani sam, na skupu u Malmou u Švedskoj, čula kako im u školama i odgoju jačaju religija i vjera, a sve se više gube univerzalna prava. S druge strane, afričke žene koje žive u patrijarhalnom i bivšem kolonijalnom društvu sada odlučuju, čega nije bilo prije, bore se za prava tihim revolucijama.
U Južnoj Americi ima dosta feminističkih udruga, osobito u Boliviji, Ekvadoru, Venezueli, Brazilu… Te su udruge snažne i solidarne, imaju dobru reputaciju i snagu. Međutim, njima je problem što je tamo i Katolička crkva jaka pa im je to svojevrsno ograničenje.
Zašto?
– Katolička crkva nije u konfliktu s feminizmom, nego one zemlje gdje je ona jaka često ne znaju razlikovati ono što se tiče i ne tiče vjere. Ne shvaćaju da slobodna emancipirana žena može biti i dobra katolkinja. Pogledajte samo njihov patrijarhalni sustav – ne dopuštaju ženama da budu biskupi, pape… Nisu oni protiv feminizma, ali ne mogu sebi priuštiti dominaciju. U islamu je, naravno, situacija još deset puta gora.
Kojoj se ženi osobno divite?
– To je teško pitanje. Žene ne prihvaćaju model, svaka je specifična i ima svoj pristup, bilo u političkom, kulturnom, sociološkom smislu. Sigurno bih istaknula američku aktivistkinju Angelu Yvonne Davis, pa njemačku političarku Rosu Luxemburg, kao i bengalsku književnicu Tashimu Nasrin…
Iz vašeg iskustva i karijere dogradonačelnice, što je najvažnije u usponu žene u društvu?
– Solidarnost, poštovanje drugih osoba i kolektiva, te jednakost, sloboda, bratstvo – upravo ono što je i nacionalni moto Francuske. U mom gradu Aubagneu imamo i pojam “besplatnost”, npr. ostvarili smo projekt besplatnog prijevoza, koji sam ja inicirala.
Grad Aubagne vrlo je progresivan, za razliku od susjednog Marseillea…
– Da, zato ponekad dolazi do neusuglašavanja među našim pokrajinama. Mi imamo i dom za žene žrtve nasilja, a rodno osviještenu politiku provodimo u suradnji s ravnateljima gimnazija i srednjih škola, s kojima radimo na edukaciji o problemima žena u društvu i politici. I gradsko poglavarstvo ima odjel koji se bavi tim pitanjem. To je u Francuskoj postalo normalno i poželjno. No, pozitivne primjere u Francuskoj ne treba generalizirati… Ima još puno posla u tom smislu.
UN za gradove
Vaš je projekt i feministička mreža, međunarodni forum lokalnih administracija? – Da. Mreža okuplja sve gradove svijeta koji žele biti članovi. To je poput UN-a za gradove, a tematizira ljudsku i žensku emancipaciju. Svojevrsna platforma zajedničkih konfrontacija ideja s drugim mrežama. Split još nije član mreže, ali ako želi, može se učlaniti. Cilj je da se susretnu različiti ljudi iz svijeta s različitim iskustvima gdje su žene i na koji način ostvarile svoja prava.
Koji biste savjet dali splitskim i hrvatskim ženama?
– Uključite se u politiku. Svaki dan radim na tome kroz razgovore, posao, manifestacije – važno je da se žene bave politikom, da participiraju u demokraciji. Jer tako će lakše rješavati i svakodnevne probleme. Nije Hrvatska zaostala, samo treba pojačati nove lijeve ideje, uvesti jače mjere ravnopravnosti. Hrvatska ne zaostaje puno za drugim sličnim zemljama, problemi su svuda de facto isti.
