Vijesti

12.01.2010. 14:25:19

Tajana Broz

Izborna mitologija

(Foto: index.hr)

 Hrvatska je dobila trećeg predsjednika i po prvi put se očekuje primopredaja dužnosti između aktualnog i novoizabranog predsjednika. Čovjek bi pomislio da smo u 20 godina demokracije to već trebali obaviti, ali evo nismo. Izbore je obilježio strah od mogućnosti da kompromitirana, patrijarhalna i upitno informirana osoba bude predsjednikom države puno više nego što je mogućnost da Ivo Josipović postane predsjednik i donese neku strukturnu promjenu izazivala nadu.

Za početak, funkcija predsjednika nije takva da pretjerano utječe na suštinske politike, a vezano uz ono na što i može utjecati, s izuzetkom arbitražnog sporazuma sa Slovenijom koji je ionako potpisan, nije se mogla primjetiti suštinska razlika između njega i premijerke. Ono što je svakako plus za Ivu Josipovića iz ljudskopravaške i aktivističke pozicije je njegova naklonjenost zaštiti i promicanju ljudskih prava u najširem smislu - od prava žena, prava rodnih i seksualnih manjina, nacionalnih manjina, pa nadalje. Svakako je korisno imati na funkciji predsjednika nekoga tko će barem javni i medijski prostor koristiti za obranu i promicanje tih prava, kao i općenito jednog modernističkog vrijednosnog sustava.

 No, mimo samog izbora predsjednika nekoliko je mitova srušeno ili barem nagriženo tijekom predsjedničke kampanje i samih izbora.

 Mit 1: Desnica će uvijek izaći na izbore pa makar i sjekire padale

Hrvatska ljevica i pripadajući im centar voli nakon svakih izbora braniti vlastitu nesposobnost da građanima i građankama približi svoje ideje i motivira ih za izlazak na izbore sa par standardnih mitova "Desni birači uvijek izlaze na izbore, naši ovisno o bimeteorološkoj prognozi i položaju zvijezda", "HDZ-ovci su pod željeznom stranačkom stegom i neće napraviti ništa mimo stranke" i slično. Na ovim izborima imali smo tri HDZ-ova kandidata. Službeni HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang dobio je značajno manje glasova nego što je aktualni rejting stranke. Sva tri kandidata zajedno dobili su manje nego što je HDZ dobio na zadnjim parlamentarnim izborima. Niti jedan kandidat nije se uspio provući u drugi izborni krug, štoviše čak nisu pobijedili niti u dijaspori u prvom krugu. Jasno, ova situacija nije imala nikakve veze s naporima ljevice i liberalnog centra da ponudi razumljivu platformu za izbore, već sa kašom koju je vlastoručno Zajednici skuhao odbjegli Sanader, ali je pokazala da niti desni birači baš uvijek izlaze na izbore niti će se ponašati kao poslušni vojnici neovisno o političkim okolnostima. Sada je samo pitanje da li je ljevica išta iz ovoga naučila. No sudeći prema izjavama pojedinaca, desnica svakako jest.

 Mit 2: Žene ne glasuju za žene

Naravno da Vesna Pusić i Vesna Škare Ožbolt nisu dobile svih 51% ženskih glasova. Uopće bi bilo suludo tako nešto očekivati. No, isto tako se nije desilo višemjesečno medijsko podcjenjivanje biračica kako će one izabrati Nadana Vidoševića jer je lijep. Istraživanja su pokazala da su žene činile većinsku izbornu bazu upravo Vesne Pusić, a da su se mahom opredjeljivale i za Ivu Josipovića koji sigurno nije smatran izbornim šarmerom i ljepotanom. Dakle, pokazalo se da će žene glasovati za žene i za one koji će se zalagati za njihove interese te da imaju političke stavove koji se ne temelje na tome jel netko zgodan ili nije (barem ne više nego što to čine muškarci).

 

 Mit 3: Birači/cama se negativna kampanja gadi

Postoji priča, koja je možda samo urbana legenda, da je za prošle parlamentarne izbore jedna velika stranka radila fokus grupe u kojima su pitali ispitanike/ce da li stranke trebaju voditi negativnu kampanju te da su dobili odgovor da ne trebaju. Temeljem toga su odlučili u cijeloj kampanji ne reći niti a o nesposobnosti i aferama svojih protivnika te su se čudom čudili kad građani/ke takvu taktiku nisu adekvatno nagradili glasovima. Naravno, njihova je konkurencija radila posve suprotno, i uspjela nadoknaditi minuse iz anketa i pobijediti.

Milan Bandić, kao šampion negatvne kampanje u drugom krugu izbora doduše nije uspio pobijediti, ali je, u kombinaciji s nešto blažom negativnom kampanjom Ive Josipovića, na izbore dovukao više glasača nego u prvom krugu te utrostručio broj vlastitih birača. Birači/ce možda ne vole gledati i slušati ono što se dešava u negativnoj kampanji, ali očito je to ono što ih motivira da se maknu ispred TV i kompjuterskih ekrana i odu na birališta. Pri čemu treba razlikovati negativnu i prljavu kampanju. Negativna kampanja je ona kada argumentirano navodite mane vašeg protukandidata/kinje, uključivo i kada njegov/njezin vrijednosni sustav prikazujete kao društveno štetan. DIP je Bandićev spot "Crveno" praktično stavio u područje prljave kampanje, no radilo se isključivo u negativnoj kampanji. Josipović je neporezno izjavio rečenicu koja se u mnogim krajevima ove zemlje i među još uvijek mnogim ljudima može korisiti kao pokazatelj izuzetno problematičnog sustava vrijednosti i ma što tko osobno o tome mislio, sasvim je u redu smatrati nečiji sustav vrijednosti problematičnim. Mnogi su i Bandićevo zazivanje katoličanstva na svakom koraku smatrali krajnje neprimjerenim i smatrali su da je društveno loše imati predsjednika čiji je sustav vrijednosti toliko snažno utemeljen u jednoj religiji.

Prljava kampanja pak znači laganje, krivotvorenje, prijevaru. Iako je ova kampanja na momente hodala na tankoj granici između negativne i manipulativne, prljave kampanje, moje je mišljenje da nije skliznula u prljavu. I da, pred kraj je već stvarno bilo teško gledljivo, slušljivo i teško je padalo na želudac, ali je više ljudi otišlo na birališta jer im se učinilo da je ulog prevelik. Bilo bi sasvim sigurno puno bolje da naši političari uspijevaju povesti ljude na birališta u nadi, u vjeri u bolje sutra, u želji za promjenom, a ne u strahu, no teško je to postići u zemlji u kojoj razne političke elite već stotinama godina isključivo razočaravaju. Gotovo da nema te dobre i plemenite ideje koju ovdašnji političari nisu uspjeli pretvoriti u golemo razočarenje. Antifašizam i borba za ljudskost i pravednost pretvorila se u autoritarni sustav, gušenje sloboda i tucanje kamena po jadranskim otocima.

Samostalnost i demokracija pretvorile su se u najveću pljačku koju su ovi krajevi ikada vidjeli, u poluautoritarni sustav i stvaranje drastičnih socijalnih razlika. Rješavanje kriminala i vraćanje pravednosti u društvene odnose pretvorilo se u svađu, zataškavanje i svega par koraka prema naprijed. Pa čak i Sanaderova zaštita Domovinskog rata se pretvorila u punu suradnju s Haagom i procesuiranje niza ratnih zločina (što bi u normalnim zemljama bilo super, ali nije baš oduševilo njegovo biračko tijelo). Tako da mi unaprijed očekujemo da će nas oni koje biramo razočarati, izdati i obezvrijediti pa glasujemo za manje zlo.

A da biste glasovali za manje zlo, netko nužno u toj priči i mora biti zlo. Samo je pitanje tko će drugoga uspjeti prikazati kao veće zlo. Ivo Josipović i Milan Bandić su se svojski potrudili da mislimo da je to onaj drugi. Rezultati izbora su pokazali tko je u tome pobijedio. Tako da, ne vjerujte fokus grupama, negativna kampanja je možda gadljiva, ali apsolutno funkcionira.

 

Mit 4: Birači/ce su racionalna bića

Taj mit funkcionira valjda još od prosvjetiteljstva i ma koliko se svaki put iznova pokaže da to nema veze s ljudskom psihom, uvijek se cijelu kampanju lamentira o tome kako je politika postala predstava, kako se više priča o nečijoj sposobnosti za pričanje viceva nego o programima, i tako sve u krug.

Već gornja priča pokazuje da ljudi puno prije reagiraju emotivno (potaknuti strahom ili nadom, svejedno), nego racionalno. Pogledajmo samo u vlastite živote, i onda se pogledajmo u ogledalo i priznajmo si kako smo donijeli najvažnije odluke u našim životima. Iz ljubavi, strasti, straha za egzistenciju, želje za boljim ili novim. Koja racionalna osoba bi studirala recimo politologiju? Mislim stvarno?! Racionalno gledajući s tom diplomom možeš samo na burzu, ali se kao mlada i nadobudna osamnestogodišnjakinja veseliš zanimljivim stvarima koje ćeš naučiti, knjigama koje ćeš pročitati i nadaš se da si dovoljno genijalna da ne završiš na burzi.

Koliko je nas svoje partnere/ice odabralo uz pomoć excel tablice s plusevima i minusima? Oni leptirići u želucu su rekli da je to to pa i kad su nam svi oko nas govorili da nije i čudom se čudili našem izboru. I tako možemo reći za većinu stvarno važnih stvari u našim životima. U najboljem slučaju racionalno ćemo kupiti deterdžent za veš uspoređujući par cijena u odnosu na kvalitetu, ali čak i tu ćemo i više nego često kupiti i upakirani sustav vrijednosti - jer se radilo o ekologiji, firmi koja ne testira na životinjama ili zato jer je rađen za osjetljivu kožu našeg djeteta.

Tako se i naš novi predsjednik morao opravdavati da nije dosadan. Od smrtno ozbiljnog lica postao je netko tko se neprestano smješka, pokušao je pričati viceve, snimali su ga kako igra stolni nogomet i grli se s tzv. običnim ljudima, napravili priču kako će žene riskirati i pad u nesvjest samo da ga zagrle. I naravno, nije samo on to radio. Svi su to radili. Jasno, jako je loše kad je to jedino što kandidati imaju za ponuditi. Ali kad imaju program ne mogu misliti da će im samo to biti dovoljno da se birači/ce oduševe i pojure na birališta.

Trgovkinja koja radi 10 sati dnevno, i vikendom i blagdanom, ima doma dvoje djece, postarije roditelje i nek je još na selu pa ima i mali vrt, ne stigne pročitati tri toma predizbornog programa. U najboljem slučaju u dućanu sluša radio, prolista Gloriu i doma pogleda Dnevnik. Kandidati moraju biti sposobni u par minuta predstaviti razumljivo i motivirajuće ono što joj nude.

I da, moraju to napraviti sa smješkom i pristojno počešljani. Ljudima je to bitno. Pa pogledajte slučaj Šlogara kojem se sudi za ubojstvo Ivane Hodak. Cijela obrana mu je pala u vodu u onom trenutku kad se na suđenju pojavio u Nike majici. Nitko ne vjeruje da beskućnik može na sebi imati Nike majicu, dakle netko mu je sigurno platio za to ubojstvo. Iako se možda radi o tome da je netko tko si može priuštiti Nike majicu ovu donirao Caritasu, a Šlogar je dobio od Caritasa. Sasvim moguće, zar ne? Ovo uključuje i privatni i obiteljski život kandidata, o čemu smo već pisale, jer u krajnjoj liniji pokazuje vjerodostojnost kandidata. Ako u vlastitom životu i vlastitim primjerom ne pokazuje ono što je napisano u programu, kako će to onda raditi na javnoj funkciji? Možda se stvarno pretjeralo s Josipovićevom navodnom dosadnošću, no činjenica da biramo osobu koja će hodati po svijetu i predstavljati sve nas, ipak je utjecala na to da želimo osobu koja će nas predstaviti u dobrom svjetlu, a to na onoj možda najbanalnijoj razini znači da je ugodan sugovornik i da se nasmiješi kada treba.

 

Mit 5: Zagrebačke izbore dobiva Milan Bandić

Bandić je takav kakav je. I nije takav od jučer. Takav je već jako dugo. Kad ga se sluša i gleda, stvarno se moraš zapitati "Kako je ovaj dovde dogurao?!!". Zahvaljujući SDP-u. Karijera Milana Bandića trebala je završiti još prije barem 7 godina da je u SDP-u bilo imalo pameti i hrabrosti. Da je bilo toga Milan Bandić nikada ne bi bio na 11% glasova od predsjednika republike. Još prije 7 mjeseci Milan je Bandić bio najbolji kandidat SDP-a za zagrebačkog gradonačelnika. Bez Milana se ne mogu dobiti izbori. A onda se Milan odrekao crvene knjižice i postao oličenje tame, zla i korupcije. Iz usta istih ljudi koji su ga proglasili najboljim kandidatom za gradonačelnika. Nešto je trulo u partiji? Svakako.

Ovi su izbori pokazali da izbore u Zagrebu prije svega dobiva SDP i da je na SDP-u veliki krimen što su tolike godine pustili Bandića da radi što ga je volja i to samo iz uvjerenja da je on taj koji im donosi vlast u glavnom gradu. Očito je to jedino što je bilo bitno i Račanu, i danas Milanoviću. Imati vlast u Zagrebu pa makar i njime vladala tama. Najgore je to što umjesto da se sada zapitaju kako da se riješe Bandića s mjesta gradonačelnika pa makar i 7 godina prekasno, oni se bave unutarstranačkim obračunima, izbacivanjem aktivista i svime što će Bandiću kupiti ono malo potrebnog vremena da se oporavi od poraza i onda odradi uz više muke nego do sada, ali ipak odradi, mandat do kraja. Iako se Josipovićeva pobjeda desila usprkos Milanoviću, činjenica je da će mu konačno dobiveni izbori donijeti nešto stabilizacije u partijskoj predsjedničkoj fotelji, a dugoročno SDP gurnuti prema novim izgubljenim parlamentarnim izborima. No, to je tema već za neku drugu mitologiju....Ili možda bolje SF pod nazivom "Kako ljevica i liberalni centar mogu dobiti izbore u Lijepoj našoj?".

 

 

Tagovi: desnica, ivo josipović, izbori, milan bandić, negativna kampanja, predsjednički izbori, sdp, vesna pusić, vesna škare ožbolt, žene

Vezani članci:

Facebook komentari

Prikaži stare komentare (6)

Stari komentari

mercedes:
odličan tekst!
posebno mi se sviđa završni dio, analiza mita o bandiću i dobijanju izbora u zg, te lijepa preporuka zoranu milanoviću i sdp-u.
12.01.2010. 16:00
dana:
odlican tekst i ova analiza mitova. zanimljivo.
13.01.2010. 16:20
jana :
je, stvarno odličan tekst i pogled na izbore na kakav nisam naišla.
14.01.2010. 11:19
Ivona:
Tajo,
čestitam na tekstu, odličan je! Iz ovog teksta bi s e mogli izvući ozbiljni naputci za neke sljedeće kampanje. Kopirat ću ga i koristiti. Hvala puno!
14.01.2010. 15:01
:
Izvanredna analiza, a posebice o mitovima.
17.01.2010. 12:22
prolaznik:
Odličan tekst. Naučit će Zoki, naučit će. Savjetnici mu i jesu stručnjaci za SF.
17.01.2010. 21:12

Stup srama

Iz drugih medija

AEM