Vijesti

10.12.2020. 13:34:01 - jasna jasna žmak

odgovor na tekst antonele marušić

Klasna optika bez osobne odgovornosti

Foto: Jasna Jasna Žmak

Foto: Jasna Jasna Žmak

U travnju 2011. imala sam 27 godina. Bila sam studentica dramaturgije na Akademiji dramske umjetnosti koja se, i samoj sebi i drugima, autala godinu-dvije prije, te sam, nakon 26 godina samovanja, prvi puta bila u ozbiljnoj vezi. Jednog popodneva moja tadašnja djevojka proslijedila mi je najavu za HRT-ovu emisiju "Drugi format" koju je autorica Nora Verde objavila na svojem Facebook profilu. Najavu prenosim u cijelosti:


Cura i ja te smo večeri otišle do frendica da zajedno pogledamo dotičnu emisiju. Iako je ona prije emisije, (zbog intonacije gornjeg statusa koji implicira određenu dozu ponosa i ormariranost u istoj rečenici), bila puno nabrijanija od mene, tekst o cijelom "slučaju" idućeg sam dana napisala ja.

~

Deset godina kasnije odlučila sam ga objaviti i u svojoj knjizi eseja "One stvari", u drugom dijelu knjige, zajedno s još dva teksta u kojima se "obračunavam" s određenim javnim istupima književnih autora_ica, jer sam smatrala da se na dobar način dotiče određenih tema koje sam u prvom dijelu knjige obradila iz osobne, intimističke perspektive.

Nekoliko mjeseci nakon izlaska knjige, Antonela Marušić (koja se u međuvremenu autala i izašla iza pseudonima Nora Verde) napisala je tekst "Identitetske politike bez klasne optike" i u njemu se s mojim tekstom i sa mnom obračunala na ovaj način: "Deset godina trebalo mi je da shvatim jednostavne stvari: nelagoda Jasne Jasne Žmak zbog mog književnog ormara zapravo nema veze sa mnom, u pitanju je nespremnost srednje i više srednje klase da osvijesti svoje privilegije i da kroz njih promatra društvo i vlastiti položaj u njemu" te u ostatku teksta jasno prokazala da nisam spremna na taj "prljav, neugodan posao preispitivanja vlastitih privilegija" jer tu nema "erosa, lezbijske žudnje, estetičkih kategorija" te ukazala kako opetovano ignoriram pisati o tome "kako su klasne privilegije i vlastito obiteljsko naslijeđe odredile dinamiku [mojeg] autanja i načina na koji ga je prihvaćala [moja] obitelj".

Drugim riječima: moje klasno zaleđe krivo je za moje nerazumijevanje toga što se ona u "Drugom formatu" odlučila pojaviti "skrivena mističnom rasvjetom i modulirana glasa".

~

Intenzivno sam razmišljala da li da napišem ovaj tekst ili ne. Klackala sam se između potrebe da se obranim, potrebe da se obračunam, da uzvratim istom mjerom, potrebe da (se) objasnim, da kontekstualiziram stvari. I s druge strane, potrebe da jednostavno šutim, da se distanciram, da se zaštitim, da preselim raspravu iz javne u privatnu domenu. Ove su se potrebe izmjenjivale, onako, na valove, zajedno s osjećajima ljutnje, razumijevanja, razočaranosti, empatije, nevjerice, tuge, i tako ukrug, ispresijecane povremenim screenshotovima statusa i rasprava koje je Antonelin tekst prouzročio na fejsu te dopisivanjima s raznim bližim i daljim prijatelji(ca)ma i koleg(ic)ama.

Neke su me od njih nagovarale da napišem tekst uzvrata, druge me odgovarale od toga. Ove prve držale su da je važno da se uzvrat dogodi, i to u javnoj domeni, manje zbog činjenice što sam prozvana u Antonelinom tekstu, više zbog načina na koji se to dogodilo. Ove druge upozoravale su me da će se svaki moj uzvrat čitati kroz moju privilegiju i da sam, ponovo zbog načina na koji je tekst napisan, stavljena u pat poziciju zbog koje će svaki moj uzvrat zvučati kao nastavak moje klasne sljepoće.

~

Malo konteksta.

Antonela piše: "Bez želje da zavirujemo u njihove imovinske kartice (zaboga, pa još nisu saborske zastupnice!), valja ipak reći da one u tom trenutku posjeduju neusporedivo snažniji društveni kapital i obiteljsko zaleđe."

U trenutku Antonelinog nastupa u "Drugom formatu" i pisanja tog teksta ja sam bila vječna (i prilično izgubljena) studentica dramaturgije (s par ispita i diplomom koje nikako da riješim), autorica desetak kratkih priča i isto toliko kritičkih tekstova, uglavnom o kazalištu, te dramaturginja na četiri predstave s nezavisne scene. Tek sam počinjala biti dio LGBTQ scene, znala sam što je feminizam, ali nisam se njime pretjerano bavila. Radila sam kao freelancerka u nezavisnom kulturnom sektoru, uglavnom na organizacijskim poslovima i nisam imala jasne ideje o svojoj budućnosti niti zacrtane karijerne planove. Moj današnji posao na Akademiji nije bio ni u najavi, kao ni doktorat koji ću kasnije zbog tog posla upisati, a isto vrijedi i za knjige koje ću u narednih deset godina napisati i objaviti.

Drugim riječima: bez želje da zavirujem u ičiju biografiju, valja ipak reći da je moj društveni (i iskustveni) kapital u tom trenutku bio prilično minoran, pogotovo u usporedbi s karijerom osobe koja je u tom trenutku npr. bila čitavih deset godina starija od mene, iza sebe imala završen faks, sedam godina rada za najveću medijsku kuću u Hrvatskoj (dakle i dobro poznavanje načina na koji funkcioniraju mainstream mediji, i to iznutra) i objavljene dvije knjige, jednu zbirku poezije i jednu glazbenu biografiju.

Što se tiče obiteljskog zaleđa, da, imam nevjerojatnu sreću da su mi roditelji dugo vremena bili financijski, a i dalje jesu moralni backup. I dok ova prva kategorija ima najviše veze sa zanimanjem moje majke i znači neusporedivu prednost u odnosu na većinu mojih prijatelj(ic)a i koleg(ic)a, (pogotovo zato što su mi roditelji u nekom trenutku pomogli riješiti stambeno pitanje), njihova moralna podrška nije direktna posljedica toga što mi je majka liječnica. Jer znam nebrojeno sinova i kćeri iz srednje- i višesrednjeklasnih obitelji čiji roditelji nikada nisu prihvatili njihove identitete, koje su roditelji izbacili iz kuće, prestali razgovarati s njima ili bili nasilni prema njima. Iako su to redom bili "liječnici, profesori, učitelji, novinari, poduzetnici" što su profesije koje Antonela pozicionira kao klasno privilegirane te implicitno sugerira da se djeca iz takvih obitelji ne suočavaju s problemima prilikom autanja.

Da, svijet bi bio puno jednostavnije mjesto da postoji jasna korelacija između klasne pripadnosti i homofobije. Ili između seksualnog identiteta i karaktera.

Ali ne postoji.

Ima liječnica koje su homofobne, ima lezbi koje su licemjerne.

~

Naravno, kada govorimo u generalizacijama, određene su simplifikacije nužne. Jer određene pravilnosti ipak postoje, složit ćemo se. Zato i postoje feminizam i borba za LGBTQ prava. Zato što su, u Globalu (pun intended) muškarci i strejt osobe manje ugrožene. Zato i postoje koncepti white privilega i white guilta. Zato što su, u globalu, BIPOC osobe više ugrožene. Zato, naravno, postoji i borba za radnička prava. Zato što su, u globalu, više klase manje ugrožene. Zato što su veliki, ogromni dijelovi populacije sistemski deprivilegirani, često na vrlo suptilne, naizgled nevidljive načine.

Samo, stvar je u tome da, kada se siđe s opće na pojedinačnu razinu, te, već prilično kompleksne stvari, postaju još puno kompleksnije. I jednako kao što na globalnoj razini stvari treba promatrati intersekcionalno, a ne odvojeno, tako na pojedinačnoj razini stvari treba promatrati kontekstualno, a ne površno.

~

Malo demantija.

Antonela piše: "U tekstovima koje je u posljednjih deset godina periodično objavljivala na neprofitnim portalima Žmak se hvatala u koštac s različitim vrstama stereotipa, društvenih stigmi. Ljutila se, najčešće s pravom, na muškarce: redatelje, pisce, muškarce na pozicijama moći. Meta njene kritike rijetko su bile druge žene, a gotovo nikada lezbijke. Osim u slučaju Nore Verde."

U posljednjih deset godina napisala sam ukupno tri teksta u kojima se na "nekoga ljutim" (ako ne brojimo tekstove u kojima se ljutim na samu sebe). Tri teksta.

Prvi je dotični tekst o Nori Verde s Kulturpunkta, drugi je tekst o Marinku Košcecu ("Hrvatska kujica"), a treći o Susan Sontag (koja je također lezba, iako mrtva te i dalje na poziciji moći) i sva tri, kako sam već navela, objavljena su u mojoj knjizi "One stvari".

Redatelji koje iz nekog razloga također spominje u množini su, pretpostavljam, jedan jedini Rajko Grlić o čijem sam filmu "Ustav Republike Hrvatske" pisala za VoxFeminae (u tekstu "Film koji nas je uvrijedio") koji je zapravo filmska kritika u kojoj se, prema tome, bavim filmom, a tek posredno njegovim redateljem (i scenaristom).

Množina koju Antonela implicira u svojem tekstu nije, dakle, realan odraz stanja na terenu. Nisam redala kritičke tekstove o muškarcima, što je dojam koji bi se mogao steći čitajući njen tekst, nego sastavila sve skupa tri do četiri teksta.

~

Iako u to vrijeme nisam pretjerano razmišljala o tome što me tog davnog jutra u travnju 2011. nagnalo da napišem tekst o Antonelinom gostovanju na televiziju,  kad razmišljam o tome danas, deset godina kasnije, sve mi je jasnije: moja nelagoda zbog Antonelinog književnog ormara nema veze s mojim privilegijama nego ima veze s tim da sam ja u svojem ormaru provela dugih, mračnih 25 godina u kojima sam, svojoj klasi usprkos, bila tužna, sama i sjebana. I iako sam godinama na svoje autanje gledala kao bezbolno i lako, dugo mi je trebalo da shvatim da je bilo sve samo ne bezbolno i lako. Bilo je dugotrajno i teško. Ali me oslobodilo, autanje je bio trenutak u kojem sam napokon prihvatila sebe i predstavila se svijetu.

I kada sam, nedugo nakon vlastitog autanja, na javnoj televiziji svjedočila tuđem "autanju" koje je bilo polovično, u kojemu je lezbijski identitet bio, s jedne strane, predstavljen kao apriori traumatičan (jer, podsjetimo se, pravo se autanje još nije ni dogodilo, dogodila se samo artikulacija nemogućnosti da se ono dogodi), a s druge iskorišten u svrhu promocije književnog djela, kao dobar spin moment, postala sam ljuta i tu sam ljutnju pretočila u tekst, bez obzira na to što me naljutila žena, baš zato što me naljutila lezba.

Ali ono što mi je najvažnije danas reći: iako je lajtmotiv Antonelinog teksta to da se ona te davne 2011. nije mogla potpuno autati zbog kompleksne obiteljske situacije i da ja nemam razumijevanja za to, lajtmotiv mog teksta nikada nije bio imperativ njenog autanja već svraćanje pozornosti na to kako se autamo kad se odlučimo autati. Jer autanje je, kao što znamo, politički čin. Pogotovo kada je javno. I ono se može obaviti na tisuću različitih načina. I svaki od tih načina nešto znači.

Iako kao mlađa, priznajem, ponekad nisam imala razumijevanja za osobe koje nisu aut (prije bih rekla zbog nezrelosti nego privilegiranosti, ali tko sam ja da si sudim), meta moje kritike u tom tekstu nikada nije bila Antonelina nespremnost da se auta. Kako sam već pisala u svojem tekstu o autohomofobiji, autanje je proces koji traje, ne događa se u trenutku, i svaka osoba na drugačiji način prolazi kroz njega. To jako dobro znam iz osobnog iskustva. I razumijem da Antonela u tom trenutku nije bila spremna izaći pred svijet svojim imenom i prezimenom, licem i tijelom. Moj tekst nije bio o njenoj nespremnosti, nego o njenoj odgovornosti. Jer u trenutku u kojemu se, bez obzira na svoju nespremnost, odlučila "autati" počela je njena odgovornost za to kako će to učiniti.

I da je tu nespremnost tada drugačije postavila, iskoristila za otvaranje tema koje je, po meni prilično nespretno, otvorila svojim zadnjim tekstom, i ja i ostatak zajednice bili bismo joj zahvalni.

Ali ono što se umjesto toga dogodilo bila je eksploatacija vlastite pozicije u svrhu samopromocije. A deset godina kasnije, dogodilo se dodatno odricanje od vlastite odgovornosti i okrivljavanje drugih za vlastite greške.

~

Clash između klasnih politika i politika identiteta davna je boljka ljevice koja se tako obično dijeli na dvije suprotstavljene struje – one koja se bavi samo identitetom i one koja se bavi samo klasom. Njihova se komunikacija tako svodi na međusobna predbacivanja i optužbe za sljepoću i nerazumijevanje, na sličan način na koji je te teme Antonela uvela i u svoj tekst, posredstvom moje biografije.

No, u tom sukobu ja radije stajem na stranu Didiera Eribona koji je u relativno nedavnom intervjuu za Novosti rekao: Morate izbjegavati to da politike identiteta dovodite u suprotnost s klasnim politikama.

A ja vjerujem da apsolutno vrijedi i obrnuto.

Jer stvar je u tome da svoje privilegije, baš kao ni deprivilegije, najčešće ne možemo birati. One nam se "događaju". Ali ono što možemo birati jest što ćemo napraviti s njima. Slično kao i s autanjem, nije pitanje koje privilegije imamo ili nemamo, nego što i kako s njima radimo.

I da, naravno, stupanj naše (de)privilegiranosti snažno se reflektira na našu mogućnost, svjesnost, kapacitet da nešto napravimo... I to je rasprava koju po meni vrijedi otvoriti, ali to se, po meni, u Antonelinom tekstu nije dogodilo. Ono što se umjesto toga dogodilo jest  poručivanje da je deprivilegiranost nužno i apriori gubitnička pozicija, pozicija žrtve. A to je višestruko problematična i štetna poruka, pogotovo kada se između dva takva iskaza dogodi deset godina života na sceni.

Jer, da parafraziram kraj Antonelinog teksta: što nam vrijedi klasna optika bez osobne odgovornosti?

Vrlo malo.

~

Iako me Antonela u tekstu prilično eksplicitno prozvala što u svojim tekstovima skrivam svoju klasnu poziciju i način na koji je ona utjecala na moj proces autanja (potpuno pritom zaboravljajući da je, prije happy end podrške mojih roditelja, tu bilo 25 godina šutnje, straha i sjebanosti te ignorirajući ostatak moje knjige, njenog fokusa, njenih tema, kao i moje druge tekstove i ostatak mojeg javnog djelovanja), mislim da bi na ovom mjestu bilo deplasirano navoditi argumente koji pobijaju njezine tvrdnje o mojoj klasnoj nesvijesti. Kao što su uostalom, i njene optužbe deplasirane.

U tom kontekstu Antonela između ostalog piše i kako "u ovih deset godina [nije] na domaćim portalima pročitala ni jedan tekst koji se jasno pozabavio ovom problematikom, oprimjeren konkretnim slučajevima ovakvih i sličnih praksi" te kako je od mene očekivala da napišem jedan takav tekst, ali se ja umjesto toga, s ostatkom srednje i više srednje klase, bavim samo "identitetskim i uže umjetničkim pitanjima, za [koja smo] školovani i višestruko kapacitirani, u [kojima] se [osjećamo] sigurnima".

Kao odgovor na ove optužbe, samo ću podsjetiti na gornji paragraf o osobnoj odgovornosti u odnosu na pozicije koje zauzimamo, kao podsjetnik na to koja očekivanja imamo od sebe, a koja od drugih ljudi.

~

"Hvala vam svima koji mi pišete u inbox da vam je ovo važno i koji mi se zahvaljujete jer moje pisanje je uvijek bilo i ostalo potreba za komunikacijom, odnosno, zajednicom."

Ove je rečenice Antonela napisala dan-dva nakon objave teksta, a do mene su stigle u obliku screenshota koji mi je, ponovno, proslijedila jedna od frendica. Iako nemam Facebook, kako sam već rekla, do mene je došao dio javnih prepiski odrađenih ondje, a dio sam sama pratila preko Twittera. I do mene su isto tako stizale poruke podrške, preko telefona, Instagrama, Whatsappa, stizale su mi i vijesti o svađama između prijatelj(ic)a kojie su u ovoj priči stalei na različite strane, komentari o lajkovima i komentari o komentarima. Scena se digla na noge, kao što se periodično digne nakon sličnih događaja.

Pokrenuta je živa i žustra rasprava za koju su mnogi istaknuli da je najbitniji moment cijele ove priče – to da se o ovim pitanjima napokon događa javna rasprava, to da o stvarima treba razgovarati, da je zbog toga Antonelin tekst bitan. I ja se apsolutno slažem s njima. I isto se tako slažem s Antonelom kada kaže da je pisanje prije svega potreba za komunikacijom, za uspostavom zajednice.

A za kvalitetnu zajednicu potrebni su nam i klasna osviještenost i politike identiteta i osobna odgovornost. I fairplay.

Tagovi: antonela marušić, jasna jasna žmak, nora verde

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM