Vijesti

02.11.2020. 18:16:54 - Antonela Marušić

Intervju s Marijom Skočibušić

'Moji vršnjaci se radije smiju mojoj muškobanjastoj frizuri, nego da pokušaju voditi argumentiranu raspravu'

Marija Skočibušić (Foto: Siniša Sunara)

Marija Skočibušić (Foto: Siniša Sunara)

Mlada pjesnikinja Marija Skočibušić prošle je godine za svoj rukopis "Kraćenje razlomaka" dobila nagradu Na vrh jezika za najbolji rukopis autora/ica do 35 godina. Skočibušić je tek u završnom razredu srednje škole, no njezini pjesnički radovi i intervjui svjedoče zrelost i samokritičnost, na kakvu rijetku nailazimo čak i kod njezinih mnogo starijih kolega i kolegica. Ova mlada Karlovčanka pripada generaciji djevojaka koje su duboko svjesne društva u kojem živimo i koje o tome pišu i govore, donoseći na književnu scenu umjetnost koja reflektira pobunu i borbu za pravedniji svijet. S njom smo zato razgovarale o njezinom pjesničkom radu, knjizi koja će dogodine biti objavljena, ali i pogledu na obrazovanje i patrijarhalnu sredinu u kojoj živi, ali kojoj se ne pokorava.

Odrastanje, odgoj, kroćenje jezika, pružanje otpora patrijarhatu, bivanje djevojkom i mladom ženom: sve to je ugrađeno u tvoj rukopis "Kraćenje razlomaka" koji je prošle godine dobio nagradu Na vrh jezika, ali i pohvalu na natječaju Goran za mlade pjesnike. Evidentni su ovdje borba s jezikom, prolazak kroz kanale jezično-stilske komunikacije, tesanje stiha. "Čišćenje mesa pjesme" može biti sladak, ali i tenzičan zadatak. Kako kod tebe izgleda taj proces?

Pišem doista sporo. Pjesme obično proizlaze iz fitilja koje slučajno uhvatim u tuđim rečenicama ili radnjama, tako se zajedno gomilaju među zasebnim riječima koje također zapisujem u bilješke na mobitelu ili na obližnje papiriće. Trudim se sve ih razraditi, što je sada s privođenjem dijela punjenja rukopisa kraju, postalo bitno zahtjevnije jer mi izmiče siguran, utemeljen oslonac veće cjeline kojoj tekst trebam podrediti.

"Ljubav je dlakavi crv

Kojeg skrivam ispod pupka;

Stoji otvoren danju i noću

pazi da u njega ne uđe ista pjesma…"

Doba nevinosti i otvorenost prema svijetu uglavnom karakteriziraju životno razdoblje u kojemu se nalaziš. Ali to može biti i vrijeme tjeskobe, uznemirenosti, u svijetu u kojemu stalno svira "ista pjesma".

Naravno, radi se o razdoblju nestalnosti, traženja, mijenjanja i pokušaja shvaćanja vlastitog identiteta, neovisnog od zahtjeva okoline. U maloj se sredini to razdoblje dodatno komplicira jer se gotovo svi poznaju ili su međusobno povezani zbog čega priče neprestano kruže, a prostor slobode i odbijanja ispunjenja slike stvorene očekivanjima društva se bitno sužava, zatomljuje, a strah od izlaganja novom, otvorenijem, pritisak i osude rastu.

Nastajanje i tesanje konačne verzije prve knjige poezije faza su u kojoj se trenutno nalaziš, sugeriraju to pjesme "Porod", "Oplodnja" i mnoge druge u ovoj knjizi. "Naučiti tretirati sjecišta značenja", čini mi se da u tom stihu sažimaš veći dio vlastitih pregnuća. U tvojim je stihovima opipljiva glad za pisanjem poezije, za bivanjem u jeziku i stalna borba s potrebom da preživiš u "jezičnim katastrofama" koje neprekinuto naviru?

Pjesma je povećana osjetljivost na svijet, svi koraci prije i poslije doslovnog čina pisanja. Pažljivo i temeljito slušam, uočavam, opipavam gotovo svako okruženje; uhvaćeno pohranjujem u sebe kao da se radi o mrvicama potencijalnog teksta, onima koje su se toliko udomaćile, ustalile u jeziku i načinima da ih je baš zato potrebno ponovno rastvoriti, istražiti, dati neki novi život i kut promatranja.

"Sve je potrošivo osim jezika", rekla si u jednoj od pjesama. No, jezikom se i manipulira, pokorava, vlada, tlači. Jezik države i patrijarhata su sveprisutni, često nasilni i upereni protiv žena i ranjivih. Kako im se opireš, čime ih rastvaraš?

Mislim da je najkonkretniji odgovor koji mogu ponuditi upravo čitanjem, promišljanjem, razgovorom i najvećim dijelom pisanjem. Često je teško odvojiti vlastitu, iskrenu želju od one naučene i nametnute, a u rukopisu se u tom kontekstu pokušavam baviti tjelovježbom, hranom, dlakama kao vlastitim primjerima nasilja nad tijelom. Neprestano nam se nude usavršene definicije, jedini kalupi u kojima se možemo ostvariti kao dovoljne. Ne mogu reći da sam se odmah ili u potpunosti uspjela obraniti od njih jer sam u razdoblju buđenja svijesti o njima bila nesigurna, zbunjena i prestrašena, a jedini način na koji sam se mogla nositi s njima bilo je putem izgovora, raznih opravdanja i laganjem same sebe. Ako ne bih napravila dovoljan broj koraka ili treninga u tjednu, jela previše ili prečesto, kažnjavala bih se intenzivnijim treninzima i manjim brojem obroka u nastojanju da ostvarim kontrolu i ispoštujem sva pravila; odraditi pet do šest treninga tjedno, ne jesti nakon sedam, stati u hlače iz osmog razreda. Primjer je pomalo banalan, ali služi kao primjer da je  doista teško pronaći liniju ravnoteže bez razvijanja vrste poremećaja u prehrani, anksioznosti, depresije ili bez ulaženja u krug brojanja, računanja, mjerenja i neku od točaka krajnosti – previše ili premalo. Svaki put kada idem na depilaciju, vidim dlake kako se probijaju kroz najlonke, ipak ne stavljam majicu bez rukava jer znam da su mi pazusi dlakavi, pitam se izaziva li mi sve to neugodu jer doista ne volim svoje dlake ili jer želim udovoljiti nekoj od definicija. Zastrašujuće je kada je prvi komentar kolegice na frizuru "A šta će ti reći dečko?", bake na pjesmu o obiteljskom nasilju "A šta će misliti u Brodarcima, da se mi tučemo doma?" ili poznanika na fotografiranje žena u toplesu bez njihova znanja i seksualiziranje istih na Instagramu: "Žene moraju snositi posljedice za svoje odijevanje." To su glasovi i rječnici svakodnevice, oni koji nas odgajaju, usađuju obrasce razmišljanja i strahove. Pokušaji da se stvari objasne su ponekad uzaludni pa im nastojim  proturječiti i namjerno raditi suprotno, bez obzira na to što ću možda ispasti loša kći, unuka, osoba.

Odrastanje mladih žena i muškaraca u Hrvatskoj danas je obilježeno sramom, frustracijama, autohomofobijom, mačizmom, rodnim i vršnjačkim nasiljem. Gdje su na internetu, ali i izvan njega mjesta utjehe i borbe protiv ovakve stvarnosti?

Mjesta utjehe i borbe su u čitanju, obrazovanju i (Internet) prijateljima. Pozitivna strana društvenih mreža je što nude kvalitetan izbor stranica koje se bave kritičkim pristupom društvenoj stvarnosti, normaliziranjem tijela, brigom za mentalno zdravlje, progovaranjem o izrazima roda i seksualnosti koji ne spadaju u domenu heteronormativnog. Nedavno se na Instagramu bitno počeo isticati profil @grofdarkula, a anonimna se osoba koja stoji iza sjajnog i beskompromisnog pristupa škakljivom sadržaju opisuje kao "vječno bez dlake na jeziku, influencer koji pomiče granice, motivacijski govornik koji ne prodaje maglu". Kaskam i kopkam pa sam tek ove godine saznala za Muf zahvaljujući Frakturinom festivalu Feminizam je za sve, što mi se čini kao jedan od fantastičnih primjera izvora informacija koje funkcioniraju na osnovi opće kulture kojom nas, nažalost, rijetko uče.

Kako si se u osnovnoj i srednjoj školi probijala kroz lektiru, ispunjenu uglavnom muškim kanonskim piscima. Kako si krčila put do književnica, žena, kojih u lektirnoj literaturi nema mnogo?

Moram priznati da sam lektiru počela čitati tek ove godine, tijekom razdoblja online nastave i sada u četvrtom razredu. Razlog tomu je moja neorganiziranost, nepostojanje radnih navika, a i općenito sam spora čitateljica koja često lako gubi koncentraciju. Moji prvi kanali za otkrivanje književnosti izvan čitanki i lektira bile su razne Facebook stranice (najveće zasluge idu Odvalimo se poezijom) i profesorica Martina Vičić Crnković, koja je na popis izborne lektire redovito stavljala autorice.

Marija Skočibušić (Foto: Lovro Kranjčević)

Marija Skočibušić (Foto: Lovro Kranjčević)

Svojom pojavom na književnoj sceni probila si sve do sada poznate dobne granice. Sama sebi u pjesmi kažeš "imaš premalo godina za napisati pjesmu". No, što je premalo, gdje su granice i tko ih ucrtava?

Zapravo se radi o citatu uglednog i dotad meni omiljenog autora koji mi je prošle godine temeljem jedne pjesme savjetovao da prestanem forsirati pisanje jer sam zbog svoje dobi neiskusna pa sam mu, eto, radije odlučila posvetiti pjesmu. Izuzetno sam se oslanjala na osnovnoškolske i srednjoškolske natječaje, ali na njima sam doista rijetko bila uspješna, i dalje me redovito odbijaju. Bilo mi je važno samoj sebi dokazati da ono što volim i u što ulažem trud ima neku vrijednost i da dođem do mišljenja struke. Rušenje granica najviše pripisujem luđačkoj želji, radu i profesorici Vičić Crnković koja mi je predložila da odustanem od Lidrana i Malog Galovića, pokušam ciljati na nešto veće. Zahvaljujući tom savjetu neću moći skupiti dodatne bodove na natječaju za stipendiju Grada Karlovca jer sam kriminalno bezuspješna na natječajima Agencije za odgoj i obrazovanje, ali će mi Jesenski i Turk tiskati knjigu. Barem nešto!

Sjećam se svojih prvih pjesničkih pokušaja u srednjoj školi, tada sam veliku potporu dobivala od svoje profesorice hrvatskog jezika i književnosti. Meni, tada nesigurnoj tinejdžerici, bio je njezin poticaj ključan, oko sebe nisam tada imala nikoga drugoga tko mi je mogao pomoći u stjecanju samopouzdanja. Tko je bio tvoj/a ključni posrednik između najranijih radova i svijeta?

Neizmjerno sam zahvalna svojoj profesorici i najvećoj kulerici Martini Vičić Crnković, zbog čega ću je vječno spominjati. Ona skromno kaže da je napravila najmanje što je mogla, ali rijetko stjecajem okolnosti dolazimo u bliski kontakt s nepretencioznim ljudima koji postavljaju prava pitanja, pomažu kod skretanja, daju kvalitetne prijedloge i odvajaju svoje slobodno vrijeme, a sve to bez sebične želje za interveniranjem u tekst i nametanjem ideje ispravnog. Naravno, osim ako se radi o riječi "konjevi" i nizom mojih izmišljenih riječi. Onda dolaze na red uvrede i puhanja. Piše se "konji".

Pripremaš se za ulazak u književnost, sljedećih nekoliko mjeseci je ključno, rekli bi naši književni epidemiolozi. Osjećaš li teret odgovornosti, dolijevam li ja sada ulje na vatru?

Mislim da si upravo ja zadajem najveći pritisak jer s objavom automatski gubim kontrolu, a ne želim stajati iza knjige s kojom neću biti zadovoljna. Još dolazi na red urednički rad, kojem se doista veselim i nadam se da će rezultirati nekom vrstom samopouzdanja. U svakom slučaju, ako knjiga bude sramotna, voljela bih toga postati svjesna putem kritike Davora Ivankovca ili Franje Nagulova jer se tako konstruktivno i objektivno pljuvanje isplati iskusiti, a i mislim da bi mi to na neki čudan način bilo pravo zadovoljstvo.

Upravo završavaš srednju školu. Kakvo je to iskustvo za tebe, na koji te način formiralo u društvenim stavovima? Jesu li osnovne i srednje škole tako surovo mjesto za egzistiranje i odrastanje drugačijih?

Maturantica sam, tako da sam i dalje dio školskog sustava. Iskreno, u posljednje se vrijeme u školi najviše slažem s profesoricama i u takvom se društvu najugodnije osjećam. Odavno sam se prestala osjećati isključenom jer u odnosu s malim brojem ljudi osjećam ravnopravnost, poštovanje, empatiju i želju za međusobnim razumijevanjem. Uvijek ću se radije odlučiti za izdvojenost nego za pribjegavanje površnosti, iskrivljenim ambicijama i sustavu vrijednosti, pretvaranju, privremenim prijateljstvima. Većinom se radi o srednjoškolcima koji za sebe misle da su pokupili svu pamet svijeta, koji će se radije smijati mojoj muškobanjastoj frizuri, nego pokušati razmisliti o nekoj rečenici ili moći voditi argumentiranu raspravu (naravno, čast sjajnim izuzetcima). Od njih sam naučila sve što nikada ne želim biti.

Rukopis započinješ citatom "iz kuće sam izbacila vlastiti stav samo da bi tvoj imao dovoljno mjesta za igru", a završavaš sjajnom pjesmom "Svi mamini rođendani", u kojoj dominiraju motivi odrastanja, snažna potrebe da se oslobodi genetskog naslijeđa u posljednjim stihovima: "Mi nismo naši roditelji". Kakvu budućnost si priželjkuješ, kao pjesnikinja i pretpostavljam – studentica?

Izbjegavam razmišljanje o potencijalnoj budućnosti (možda i više nego što bih sada trebala) jer mi se čini neopipljivom i stranom, što automatski izaziva paniku, neugodu i poštenu količinu straha. Dugo sam priželjkivala upis na dramaturgiju, a sada se ta želja bitno ublažila pa planiram probati filozofiju (na blef) i komparativnu književnost jer je to jedino polje u kojem se želim i vjerojatno mogu ostvariti. Opterećuje me jedino što moje prijateljice i prijatelji već sada imaju na umu velik broj izbora, važu novac, ugled, mogućnosti, usudila bih se reći da su neki čak i proračunati. Možda će kasnije ispasti kao loša stvar što ja takvu vrstu razmišljanja obustavljam, jednim dijelom jer mi se čini da sposobnosti za drugačiji izbor nemam, a drugim, iako će ovo zvučati pomalo klišej, jer se jedino vodim ljubavi, zanemarujući ostale stavke. Što se tiče pjesničkog rada, i dalje mi je čudno kada me netko nazove pjesnikinjom, tako da mi je na tom planu prvo i zasad jedino - naučiti se nositi s tom titulom.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: kultura, marija skočibušić, mlade žene, patrijarhat, pjesnikinje, pjesništvo, umjetnost

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM