Vijesti

27.10.2020. 16:49:38 - Morana Novak

Kreativni kritički laboratorij

Mjesto je na kojem se učimo gledati na novi način

Jasna Jasna Žmak

Jasna Jasna Žmak (Foto: Privatna fotka)

Kreativni kritički laboratorij: Zašto feminizam? je izvannastavni obrazovni modul koji se već nekoliko godina zaredom održava u Centru za ženske studije. Program se bazira na analizi sadržaja pop-kulture, poput serija i filmova, iz feminističke perspektive te se dotiče tema poput ženske seksualnosti, prezentacije nasilja te klase, rase i roda. Libela je razgovarala s voditeljica ovogodišnjeg modula, koji je završio upravo prošli tjedan, dramaturginjom, spisateljicom i scenaristicom Jasnom Jasnom Žmak.

Kako je nastala ideja za ovim modulom i kakav je bio proces od prvotne ideje do realizacije?

Modul sam zapravo naslijedila od Leonide Kovač i Akademije likovnih umjetnosti. Leonida je, na poziv tadašnje direktorice Centra Nataše Medved, inicirala cijelu priču i organizirala prvih nekoliko izdanja, a kada je otišla na studijsku godinu pitala je mene bih li željela nastaviti s programom. To se nekako poklopilo i s Natašinim odlaskom iz Centra, a nova, i trenutna direktorica, Karolina Hrga, bila je zainteresirana za nastavak suradnje, tako da smo lako nastavile s projektom. S obzirom da ja radim na Akademiji dramske umjetnosti, taj dio suradnje se pomaknuo s ALU na ADU, a shodno tome se dogodio i programski shift, s vizualnih umjetnosti na film i TV. S obzirom da sam naslijedila na neki način već "uhodani" program te da prilično dobro poznajem domaću feminističku scenu, uključujući i ono malo njenih veza s akademskih kontekstom, više-manje sam odmah znala koje predavačice želim imati na programu, tako da su najveći izazovi realizacije bili zapravo logističke prirode.

Kako je program koncipiran?

Za razliku od prvih izdanja, kada je naglasak bio na suvremenoj vizualnoj umjetnosti i kada su predavačice mahom bile umjetnice, ja sam ga više preusmjerila prema feminističkoj analizi pop-kulturnih sadržaja. Podnaslov programa je Zašto feminizam? jer mi je ideja bila da se maknemo od "uobičajenih sumnjivaca_ki" odnosno da privučemo studente_ice koji_e nisu toliko upoznate_i s feminizmom ili možda čak i zaziru od njega. Zato mi je posebno bitan aspekt programa njegova participativnost – iako predavačicama prepuštam da same odaberu formate svojih izlaganja, uvijek napomenem da bih radije da imaju više diskusije, a manje predavanja. Osim toga, ne miješam se u njihove izbore filmova i serija kojima će se baviti jer mislim da je važno da odaberu nešto što i inače spada u polje njihova interesa, odnosno što im je i akademski i intimno bitno. Na prvom izdanju predavale su Una Bauer, Maša Grdešić, Hana Jušić, Nataša Govedić i ja, a ove godine na programu su Dunja Plazonja, Karla Lončar, Nataša Govedić, Maša Grdešić i ja. Dakle neka kombinacija fakultetskih predavačica i mlađih generacija teoretičarki koje su izvan ili na granicama akademskog konteksta. Stvari koje gledamo sežu pak od serija Girls i Twink Peaks do filmova Little Women i Wanda.

Koje vještine i znanja su polaznici_e ovoga programa usvojile?

Najbitnije mi je da postanu aktivni_e promatrači_ce sadržaja kojima su izloženi_e. Popularna kultura je masovna i lako te uljuljka i kooptira kao nekritičkog gledatelja_icu. Kreativni kritički laboratorij mjesto je na kojem se učimo gledati na neke nove načine, osvještavati veze između društvenog konteksta i onoga što gledamo te osvještavati načine na koje ono što gledamo preuzimamo u vlastite živote i vrijednosne sustave.

Program se bazira na intersekcionalnoj analizi pojedinih sadržaja popularne kulture. Misliš li da je intersekcionalnost i solidarnost među marginaliziranim grupama, od borbe za prava žena, LGBTQ populacije, etničkih i rasnih manjina do prava radnica/ka, važna u današnjim vremenima pojačane radikalizacije, kršenja ljudskih prava te jačanja desnih političkih opcija?

Uvijek i apsolutno – da, intersekcionalnost i solidarnost kao temelj svakog pravednog društva i svakog smislenog pokreta. Zato što borba za ljudska prava ima smisla samo ako se tiče svih ljudi i ako u toj borbi uzmemo u obzir konkretna umrežavanja i "križanja" različitih identiteta, zbog kojih svatko od nas ima specifična životna iskustva i probleme koja se ne mogu i ne trebaju adresirati generički.

Pošto je modul upravo završio, možeš li nam reći nešto o tome kako je bilo ove godine: kako je prošla edukacija, kakva je bila struktura polaznica, koji je generalni dojam?

Jako sam sretna da smo i u ovim okolnostima uspjele cijeli modul održati uživo, s nešto smanjenim brojem polaznica (ukupno petnaest), ali u izvornom i integralnom obliku što se tiče planiranog programa. Struktura polaznica_ka zadnjih je godina više-manje ista: kombinacija ADU - Filozofski (uz pokoju iznimku s Prava ili Ekonomije), što ne iznenađuje s obzirom na strukturu predavačica odnosno programa. Prema završnim anketama mogu zaključiti da studentima_cama ovakvog sadržaj definitivno nedostaje u okviru regularnih studija, a najviše cijene prostor za raspravu i otvaranje novih pogleda na sadržaje koje su navikle konzumirati iz drugih uglova.

Poznata je manjkavost domaćih sveučilišnih programa koji se bave feminizmom i rodnim pitanjima. Vidiš li u bližoj (ili daljoj) budućnosti neke progresivne promjene po tom pitanju i što bi po tebi trebalo napraviti da ovakvi sadržaji postanu dijelom formalnog akademskog obrazovanja?

Da, ovaj program na neki način pokušava popuniti tu rupu. Naravno, u vrlo skromnom te i dalje marginalnom obliku, s obzirom na to da nije dio službenog kurikuluma. Ali već je puno to što predstavlja suradnju akademskog i izvanakademskog konteksta te polaznici_e za sudjelovanje u njemu dobivaju ECTS bodove za izvannastavnu aktivnost. No, bitnije od toga, puno studentica koje dođu na program nikada prije nisu bile u Centru za ženske studije niti su upoznate s njegovim programima, tako da je to odlično mjesto za početak njihovog feminističkog puta. Naravno, do veće integracije feminističkih studija u sveučilišne programe je dug put, satkan od mnogih faktora, brojnih ljudi, i puno manjih promjena, i unutar i izvan akademskog konteksta. U svakom slučaju, promjene se ne događaju preko noći, čak i kada se čini da je tomu tako, tako da ja ovaj modul vidim kao dio te budućnosti u kojoj će i naši_e studenti_ce moći upisati rodne studije.

Nastojiš li podučavati studente_ice feminizmu kroz svoj svakodnevni posao na Akademiji dramskih umjetnosti?

Svakako, svoj profesorski rad ne vidim odvojenim od ostatka svojeg djelovanja. Vjerujem da razni identiteti koje imam definitivno utječu jedan na drugoga te rade u nekoj vrsti sinergije. Na nekim kolegijima odmah na početku eksplicitno kažem studentima_cama da mogu očekivati feministički obojene sadržaje i stavove, a na drugim kolegijima studenti_ce to sami shvate, haha. Bitno mi je da kao profesorica ne budem u nekoj vrsti vakuuma u koji se mnogi predavači_ce zatvore, već da na nastavu donosim i svoja profesionalna iskustva i svoj svjetonazor jer jedno je neminovno povezano s drugim.

Nedavno si objavila novu knjigu eseja "One stvari", koja otvoreno govore o ženskoj seksualnosti, ali i tvom osobnom odnosu sa svojom seksualnošću. Zašto si se odlučila pisati o toj temi i dali je proces pisanja bio drugačiji od pisanja tvoje prve knjige "Moja ti"? Te dvije knjige se, barem na prvu, čine dosta različite, po formi, stilu i tematici.

I One stvari i Moja ti su vrlo intimne knjige, svaka na svoj način. I dok se Moja ti poigrava konvencijama autobiografskog žanra, One stvari dokidaju tu igru i u priču, kao kontekst intime, dovode povijesni diskurs. U Mojoj ti sam taj ogrtač autoreferencijalnosti koristila za igru i za skrivanje, a u Onim stvarima zamijenila sam ga otvorenošću. I procesi njihova pisanja bili su vrlo različiti, naravno, između te dvije knjige sam odrasla, i kao osoba i kao feministkinja i kao spisateljica. A što se tiče pisanja o seksualnosti, kako sam na drugom mjestu već rekla – jednostavno mi je dosadilo praviti se da je nebitno ili normalno to što npr. mnoge žene nikad nisu doživjele orgazam. Evo, ja i dalje svaki put kada napišem ili izgovorim tu rečenicu doživim mali šok i nevjericu i strašno mi je bitno da se svi kolektivno prestanemo praviti da to nije bitno. Zato pišem o tim stvarima. Naravno, orgazam je samo dio priče o stigmatizaciji (ženske) seksualnosti i mislim da je bitno da se tim temama počne otvarati više javnog prostora, jer jedino tako mogu nestati šutnja i sram kojima je seksualnost u našem društvu i dalje opasana.

Tvoje knjige uvijek sadrže osobnu/intimnu komponentu, prožete su s autobiografskim elementima. Imajući na umu da se tvoje knjige bave temama o kojima se kod nas još uvijek ne piše puno, smatraš li da se na pisanje, pa i na umjetnost općenito, može gledati i kao na politički čin?

Apsolutno, mislim da je to ona stara priča da je i apolitičnost politična, samo se pravi da nije. To je nešto što mi je također bitno prenijeti studentima_cama s obzirom da su oni_e "umjetnici_e u nastajanju", a često se i dalje vode za idejom umjetnika genija (rijetko i umjetnice genijalke!) te umjetnosti kao sfere odvojene od svakodnevnog života, jer je to nešto što su naslijedili iz srednje škole i pop kulture. To je zapravo stav sličan stavu koji imaju i oni profesori koji misle da je akademija sveto mjesto koje ne treba okaljavati profanim, izvanakademskim stvarima odnosno politikom. Ali naravno da su takvi pogledi također jasni politički činovi koji se samo prave da to nisu.

Tagovi: centar za ženske studije, feminizam, intervju, jasna jasna žmak, kreativni kritički laboratorij, neformalno obrazovanje, obrazovanje, obrazovni program, pop-kultura, zašto feminizam

Vezani članci:

Facebook komentari

Iz drugih medija

AEM