Vijesti

13.07.2020. 20:27:14 - Coral Herrera Gómez (pikaramagazine.com)

upoznavajući ljubav daleko od kapitalizma i patrijarhata

Romantično je političko

Noćni marš 2020.

Noćni marš 2020. (Foto: Luka Pešun)

Predstavljamo tekst Coral Herrera Gómez, spisateljice i istraživačice, blogerke, feministkinje, autorice nekoliko knjiga, kao i niza predavanja na svom YouTube kanalu. Koordinatorica je 'Laboratorija ljubavi', feminističke društvene mreže, zajednice žena iz različitih zemalja, gdje se kroz studije, istraživanja i međusobnu pratnju putem interneta dekonstruira romantična ljubav. Radi se na osobnom i na političkom, pod filozofijom da romantično je političko, da niti jedna ljubav nije ilegalna, te da su drugi oblici ljubavi i organiziranja mogući.

Kako bismo transformirali_e ili poboljšali_e svijet u kojem obitavamo trebali_e bi politički pristupiti temi ljubavi, promišljati o njezinoj subverzivnoj dimenziji kada je kolektivna, te o njezinoj funkciji kao mehanizmu za kontrole masa kada se ograničava na svijet idealizirane, heterocentrične i heteroseksističke romantike.

Volimo patrijarhalno. Volimo demokratski. Volimo kao kapitalisti: s pohlepnom žudnjom za posjedovanjem objekta ljubavi, s brutalnom žudnjom onoga koji_a sakuplja komade lova. Osvajamo se, podnosimo se, spajamo se, razdvajamo se, uništavamo se međusobno... naš oblik ljubavi je prožet ideologijom, kao i bilo koji društveni i kulturni fenomen.

Romantična ljubav koju smo naslijedili_e od buržoazije iz devetnaestog stoljeća temelji se na najgnusnijim obrascima individualizma: da nas maltretiraju s idejom da se moramo ujediniti dvoje po dvoje nije slučajna. Pod filozofijom "nek´se spasi tko može" patrijarhalna romantika se provlači kroz priče koje nam se pričaju u različitim medijima (film, televizija, časopisi, itd.).

Kroz priče koje nam se pričaju usvajamo mitove, stereotipe, rituale i tradicionalne rodne uloge, i u međuvremenu dok konzumiramo hegemonijsku ideologiju, zabavljamo se i bježimo od realnosti koja nam se ne sviđa. Konzumirajući ove romantične proizvode naučimo sanjati o postmodernoj emocionalnoj utopiji koja nam obećava vječni spas i sreću braka. Ali samo za mene i za tebe, ostali_e neka se sami_e snađu.

Pred religijskim utopijama ili društvenim i političkim utopijama romantična ljubav nam nudi individualizirano rješenje i drži nas rastrojenima u sanjanju sretnih završetaka. Romantika služi da se prilagodimo jednom konkretnom stilu života, da se usredotočimo na potragu za partnerom_icom, da se reproduciramo, da nastavimo s tradicijom i da sve nastavi biti onako kako jest.

Patrijarhalna romantika služi da sve ostane kako jest. Jedni, uživajući u svojim rodnim privilegijama, a druge podčinjujući se svojim malim apsolutnim kraljevima koji vladaju u njihovim domovima. Služi, također, da nam pomogne olakšati jedan grozni dan, da nas odvede u neke druge, ljepše svjetove, da patimo i budemo sretne s idealiziranim pričama drugih, da zaboravimo na tešku i sivu stvarnost svakodnevice. Patrijarhalna romantika služi kako opravdanje da žene ulože ogromne količine ekonomskih resursa, vremena i energije u potrazi za 'boljom polovicom'. Suočene s neuspjehom, želimo da se sve promijeni kada pronađemo idealnu ljubav koja nas obožava i prati u teškoj svakodnevnoj bitki života.

Svaka ovca preživa svoju tugu sa svojim_om partnerom_icom.

U našem životu okružene smo bliskim odnosima, ali ako nemamo partnera_icu kažemo da smo 'same'. One koje imaju partnera_icu tvrde da usamljenost koju osjećaju u društvu je puno gora. Mnoge žene i dalje vjeruju da je ljubavni_a partner_ica rješenje njihove prekarnosti, ranjivosti i osobnih problema. Kulturne industrije i tržište nekretnina prodaju nam romantične rajeve da bi tražili_e partnere_ice i da bi se zatvorili_e u sretne domove, okruženja sigurnosti i dosade koja se mogu pretvoriti u bračna pakla.

Parovi današnjice nastavljaju biti dubinski neravnopravni, neuravnoteženi, hijerarhijski i skoro svi prakticiraju podjelu uloga: heteroseksualci_ke, lezbijke, biseksualci_ke, gejevi... ljubav je konačno uporište u kojem je patrijarhat usidren. Individualizam patrijarhalne romantike nas uranja u romantična sanjarenja dok nam oduzima prava i slobode... Još uvijek jedan veliki dio stanovništva nastavlja biti uspavan, prosvjedujući u svojim kućama, sanjajući o svom Spasitelju ili o svom Princu na bijelom konju.

Konvencionalni mediji nikada ne promiču kolektivnu ljubav osim ako nam ne žele prodati olimpijadu ili životno osiguranje. Da smo se svi jako voljeli, sustav bi već bio propao, jer se temelji na sebičnom nakupljanju dobara i resursa, a ne na kolektivnom i solidarnom upravljanju. Zbog toga se preferira da se udružujemo dvoje po dvoje, ne dvadeset po dvadeset: lakše je kontrolirati dvoje nego grupe ljudi koje se vole.

Problem romantične ljubavi je što se prema njoj odnosimo kao da se radi o osobnoj stvari: ako se zaljubiš i patiš, ako izgubiš voljenog ili voljenu, ako te ne ispunjava tvoja veza, ako si nesretan_na, ako se dosađuješ, ako podnosiš prezir i ponižavanja zbog ljubavi, tvoj je problem. Govore ti da je moguće da si loše sreće ili da ne znaš odabrati odgovarajuće suputnike ili suputnice.

Ali problem nije individualan, kolektivan je: mnogo je osoba koje pate jer njihova očekivanja ne odgovaraju onomu o čemu su sanjale. Ili zato što se boje da ostanu same, jer trebaju muža ili ženu, ili zato što se razočaraju kada se uvjere da romantično nije vječno, niti savršeno, niti je rješenje za sve naše probleme.

Osobno je političko, i naša romantika je patrijarhalna, iako o tome ne bismo željele govoriti na našim tribinama i sastancima. Također, osobe s ljevice i feministkinje nastavljaju biti usidrene u starim obrascima. Razrađujemo mnoge diskurse o slobodi, velikodušnosti, jednakosti, pravima, autonomiji... ali u krevetu, u kući, i u našem svakodnevnom životu ne izgleda tako jednostavno raspodijeliti podjednako kućanski rad, upravljati ljubomorom, prihvatiti raskide, upravljati strahovima, komunicirati s iskrenošću, izraziti osjećaje bez da su vođeni bijesom ili boli...

U školama nas ne uče kako da upravljamo osjećajima, ali nas bombardiraju s repetitivnim emocionalnim obrascima i zavode nas da bi zamislili_e ljubav kroz heteroseksualno partnerstvo samo dvoje članova s jako različitim ulogama, odraslih osoba i u reproduktivnoj dobi. Ovaj model nije samo patrijarhalan, nego je također kapitalistički: Barbie i Ken, Angelina Jolie i Brad Pitt, Javier Bardem i Penélope Cruz... To su uspješni parovi mistificirani od strane medijskog 'žutila' da bi ih preuzeli_e kao modele za slijediti. Jednostavno je razumjeti, prema tomu, zašto nam je važnija potraga za našim romantičnim rajom nego ona za kolektivnim rješenjima.

Kako bismo transformirali_e ili poboljšali_e svijet u kojem obitavamo trebali_e bi politički pristupiti temi ljubavi, promišljati o njezinoj subverzivnoj dimenziji kada je kolektivna, te o njezinoj funkciji kao mehanizmu za kontrole masa kada se ograničava na svijet idealizirane, heterocentrične i heteroseksističke romantike.

Ako se postavim queer romantična, dajem si za pomisliti da bi ljubav uistinu mogla uništiti patrijarhat i kapitalizam zajedno. Mreže solidarnosti bi mogle završiti s nejednakostima i hijerarhijama, s individualističkim konzumerizmom i s kolektivnim strahovima od "drugih" (čudaka, marginaliziranih, migranata, zatvorenica, transeksualaca, prostitutki, prosjaka, strankinja). Da bi mogle kreirati ove mreže ljubavi trebamo puno razgovarati i puno raditi: ostaje nam čitavi put za učiniti.

Trebamo govoriti o načinu na koji možemo naučiti voljeti nas bolje, biti u dobrim odnosima, stvarati lijepe odnose, proširiti ljubav prema ljudima i ne usredotočiti svu ljubav na samo jednu osobu. Vrijeme je da počnemo govoriti o ljubavi, o emocijama i o osjećajima u prostorima u kojima je bila ignorirana i nevidljiva tema: na sveučilištima, na kongresima, na sastancima društvenih pokreta, u građanskim udruženjima, u sindikatima i u političkim strankama, na ulicama i virtualnim forumima, u fizičkim i virtualnim zajednicama.

Ljubav se mora dekonstruirati i ponovno promisliti da bi se mogli stvarati ravnopravniji i raznolikiji odnosi.

Potrebno je depatrijarhalizirati ljubav, ukloniti hijerarhije u odnosima, demistificirati sretne završetke, ponovno izmisliti ljubav, završiti s tradicijskim stereotipima, pričati nam druge priče s drukčijim modelima, graditi raznolike odnose temeljene na dobrom ophođenju, ljubavi i slobodi. Potrebno je predložiti druge "sretne završetke" i proširiti koncept "ljubavi", danas ograničen na one koji se organiziraju dvoje po dvoje.

Danas više nego ikada prije potrebno je da si pomognemo, da radimo ujedinjeni_e u poboljšanju naših životnih uvjeta i u borbi za ljudska prava za sve. Da okončamo s nejednakostima, društvenim fobijama, mržnjom i samoćom, potrebno nam je više darežljivosti, više komunikacije, više ekipnog rada, više mreža pomoći. Jedino putem kolektivne ljubavi je kako ćemo moći politički artikulirati promjenu.

Imajući povjerenja u ljude, međusobno djelujući na ulicama, pletući mreže solidarnosti i suradnje, radeći ujedinjeni_e u stvaranju jednog pravednijeg, ravnopravnijeg i horizontalnijeg društva. Razmišljajući i radeći za zajedničko dobro, lakše je pridonijeti i primiti, lakše je više ne osjećati se sam_a, lakše je odabrati partnera_ku iz slobode, lakše je promijeniti naklonosti. Dakle, radi se o davanju više prostora ljubavi u našim životima, o stvaranju afektivnih mreža u kojima bi se mogli_e dobro i puno voljeti.

Koliko li to trebamo.

Prevela i prilagodila: Bepina Draž

Tagovi: coral herrera g mez, dekonstruirati, drugačija ljubav, heteronormativnost, kapitalizam, kolektivno, ljubav, oblici ljubavi, odnos, otpor, partnerstvo laboratorij ljubavi, patrijarhat, queer, romantična ljubav, romantično je političko, solidarnost, veza

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM