Vijesti

14.03.2020. 09:24:16 - Ivana Korpar

Izvještaj s festivala 'Feminizam je za sve'

Kome još treba feminizam?

(Foto: Urania.hr Facebook)

Nisu li sve rasprave o položaju žena u društvu već sto puta ponavljane. Nisu li sve bitke već dobivene? Tko se danas još deklarira feministkinjom? I zašto bi itko posvetio festival feminizmu i k tome još "za sve"?

Ožujak  je donio pregršt sadržaja o ženama, s njima, od njih i za njih. Od 'nevjerojatnih' popusta od 8% na "ženske proizvode" za 8. mart do niza kulturnih manifestacija koje slave žene. Jedna od njih je i festival Feminizam je za sve u organizaciji Frakture povodom izdavanja osam novih knjiga eseja na temu feminizma. Među naslovima se našlo reizdanje feminističke veteranke Slavenke Drakulić, prijevod knjige povjesničarke feminizma Zsófie Lóránd, te knjige eseja autorica okupljenih oko sad već nažalost ugašenog feminističkog portala MUF, Barbare Pleić Tomić, Lee Horvat, Maše Grdešić, Lee Pukanić, Asje Bakić i Jasne Jasne Žmak – fantastičan povod da se ključna lica hrvatske feminističke scene okupe i razmijene nekoliko bitnih po(r)uka. Evo pregleda najupečatljivijih tema i zaključaka s četiri tribine festivala koji se u Uraniji održavao od 8. do 11. ožujka.

Feministkinja mora biti lukava

Festival je simbolički započeo na 8. mart čitanjem poezije nakon sad već tradicionalnog Noćnog marša u organizaciji fAKTIVa, a o feminizmu i feminističkom aktivizmu razgovaralo se na tribini Feminizam je za sve, prema kojoj je festival i dobio naziv, a koja je doista okupila žene sa svih polja – teoretičarke i aktivistice, cis i trans žene, straight žene i lezbijke. Tako su se Nadežda Čačinović, Lada Čale Feldman, Sonja Hranjec, Mima Simić, Jelena Tešija i Jelena Veljača u razgovoru koji je moderirala Barbara Gregov dotakle aktivizma, teorije i popularne kulture.

Feminizam je za sve, knjiga bell hooks svojevrsni je feministički priručnik koji feminističko djelovanje želi približiti široj javnosti, te se postavlja pitanje dobiva li feminizam spuštanjem iz teorije u popularno ili ipak gubi. Popularna kultura postala je i mjesto otkrivanja, odrastanja i svojevrsno utočište. Za Mimu Simić popularna kultura je mjesto učenja za vlastitu obitelj, ali ujedno i prostor u kojem želi djelovati kako bi doprla do 'malih Mima' u svim dijelovima Hrvatske. Ipak, upozorila je na problematičnost popularne kulture koja naizgled djeluje kao svačiji prostor, a zapravo je izrazito političan i prvenstveno heteropatrijarhalan i heteroseksualan prostor. Feministkinja treba biti lukava, zbog toga ona namjerno nastoji prodrijeti u to područje i prodrmati ga, primjerice sudjelovanjem na Milijunašu. Jelena Veljača, s druge strane, kao medijski eksponirana osoba živi u području popularne kulture, iako joj to nije bila želja ni namjera. Igrom slučaja završila je na televiziji koju smatra prostorom velikih trauma. Općenito za očekivanja od žena u medijima navodi kako su izrazito stereotipizirana: moraš izgledati kako se od tebe očekuje i moraš pisati i govoriti o temama koje se od tebe očekuju – o ženskim temama, koje su sve samo ne frivolne i lake.

Lada Čale Feldman skrenula je pozornost na neugodnu činjenicu da kao feministkinje pozdravljamo ulazak žena u medijski prostor i njegovo osvajanje, no postavlja se pitanje što je sa ženama poput Željke Markić ili Kolinde Grabar Kitarović koje su nam ideološki suprotstavljene i s čijim se djelovanjem nužno ne slažemo. Zauzimanje prostora, a pogotovo prostora popularne kulture sa sobom nosi odgovornost koju je Slavenka Drakulić spomenula dan ranije, odgovornost da progovori jer ima pristup medijima. Teoretičarka Nadežda Čačinović koja također nastoji popratiti najnovije popularnokulturne tekovine čitajući stripove i igrajući videoigre upozorava na efekt spektakla i trošenje istoga u popularnoj kulturi. Za razliku od nje, Veljača smatra da spektakli mogu pomoći u borbi i ostvariti pobjede ako ih se dobro iskoristi. Ona svoju medijsku eksponiranost i izloženost u popularnoj kulturi uspješno koristi u borbi protiv nasilja nad ženama. I dok popularna kultura postaje prostorom borbe, Sonja Hranjec naglašava da spektakli odnose živote na margini i da se za nju kao trans ženu borba doslovno odvija na ulici, onkraj teorije i popularnog. Osobna motivacija trans žene za feminizam i borbu je ostati živa, izbjeći napade i depresiju i to su mali nespektakularni pomaci. No mjesta za napredak ima i aktivizam ovdje igra značajnu ulogu. Iako se ponekad čini repetitivnim, Jelena Tešija, jedna od organizatorica Noćnog marša iz fAKTIV-a ne odustaje od marša, koji se ove godine održao po 5. put zaredom. Navodi da je feministička strast i pozitivan utjecaj vlastitog djelovanja, poput nicanja novih feminističkih inicijativa tjeraju da nastavi.

Foto: Fraktura - najbolja literatura Facebook

Foto: Fraktura - najbolja literatura Facebook

Posve banalno 

Praktični feminizam i nevidljive, gotovo samorazumljive sfere patrijarhalnog djelovanja bile su tema razgovara Marije Ott Franolić s Leom Horvat i Barbarom Pleić Tomić te Slavenkom Drakulić, čiji su Smrtni grijesi feminizma doživjeli novo dopunjeno izdanje. Pohvala autorici na tome što je još uvijek aktualna ujedno je i kritika društva koje se nije mnogo promijenilo od 1984. kada je knjiga prvi puta izdana. Stoga, prepoznavanje i osvještavanje sprege privatnog i političkog važno je isticati i danas kada se previše feminističkih tekovina uzima zdravo za gotovo, a borba za autonomijom ženskog tijela i dalje nije dobivena. Poziv majčinstva za koji su žene biološki predodređene, tema je koju feminizam prepoznaje, ali se premalo njome bavi upravo jer se želi odmaknuti od esencijalizma i biološkog determinizma. Barbara Pleić Tomić kao središnji interes svoje knjige školskog paradigmatskog naziva Mama kuha ručak, tata čita novine postavlja upravo majčinstvo. Iako danas postoje studije majčinstva, to je i dalje tema o kojoj se teško pozicionirati. Tim više što zbog opterećenih društvenih očekivanja i medijskih reprezentacija koje itekako utječu na osobne stavove o savršenom majčinstvu i koje žene internaliziraju, ali ne mogu ispuniti. I Veljača se, dan nakon, osvrnula na fenomene insta- i celebrity moms kojima slave majčinstvo, ali se stavlja i prevelik teret na majke. Za dobar/loš odgoj odgovorno je društvo, a ne majka, i njegova je zadaća da osigura sve preduvjete da bi majke mogle biti 'dobre majke'. Čačinović dodaje da je ono najviše što žene po tom pitanju mogu učiniti jest to be good enough.

Društvo, također, ženama pripisuje brižnost i skrb kao njihove inherentne odlike, a ne prepoznaje skrbni i emocionalni rad koji žena svakodnevno investira, na što Pleić Tomić ukazuje. Kada je riječ o majčinstvu, naravno da se na dnevnom redu našla i tema pobačaja. Važno je osvijestiti da su pitanja majčinstva i pobačaja, odluka kada i ako roditi dijete, postoje li uopće kapaciteti za to (emocionalni i financijski) daleko kompleksniji od načina na koji ih se prikazuje u pro-life kampanjama. Abortus je postojao oduvijek i zakonska zabrana ga neće iskorijeniti, važno je da se osvijesti da medicinski, ekonomski i klasni uvjeti za rađanje i majčinstvo nikako nisu zanemarivi. Lea Horvat uspoređuje život u Njemačkoj sa stanjem u Hrvatskoj ističući enormnu ulogu društva i ekonomskih uvjeta na odluku o majčinstvu. Kao primjer navodi besplatne vrtiće do prve godine života, mogućnost rada na pola radnog vremena i druge ekonomske povlastice za bračne zajednice. U svojoj knjizi Nepraktični savjeti za kuću i okućnicu naizgled banalnu svakodnevicu, domaćinstvo, naše dnevne rituale i prostor kojim se krećemo čita iz feminističke perspektive. Horvat uočava da svakodnevica skriva različite silnice diskriminacije i da prostor nije jednako dostupan za sve. Uzmimo primjer pristupačnosti - majkama s dječjim kolicima otežano je kretanje u prostoru: visoko podni tramvaji, institucije i restorani bez pristupa s kolicima. Zaključak tribine bio je da je na društvu odgovornost da osigura predispozicije za majčinstvo (i roditeljstvo), a ne da ulazi u područje upravljanja ženskim tijelima.

O rodu, jeziku, Mufu i onim stvarima

Na tribini Forsiranje feminizma s Lanom Pukanić, Mašom Grdešić i Radom Borić moderatorica Anda Bukvić Pažan ukazala je na zanimljivost da sve više žena nosi dva prezimena i skrenula pozornost na odnos suvremenih žena prema prezimenima koja označavaju njihovo bračno stanje odnosno pripadanje, najprije ocu, a zatim mužu. Problematizirala je i nužno zadiranje u bračno stanje žene upitom o oslovljavanju, kao i općenito otežano oslovljavanje ili navođenje žena s većim brojem prezimena, ali i forsiranje bliskosti kada ih se oslovljava imenom. Rada Borić skrenula je pozornost na tretman žena u jeziku na primjeru (sve samo ne) generičkog muškog roda ili same riječi žena i opisa koji se navode u rječnicima. Zanimljiva je novina da su autorice s Mufa isprobavale različite oblike rodno ravnopravnog jezika, da bi naposljetku uvele novi, kako tvrde inkluzivni, znak ⁞ koji odvaja nastavak, ali ne ostavlja prevelik razmak, a nije ni nezgrapna formulacija. Osim znakovima, na Mufu se eksperimentiralo i različitim žanrovima, ali nije nedostajalo trezvene kritike. Urednice i autorice tog feminističkog portala za umjetnost i medije, simboličkog i aluzivnog naziva Muf, na pristupačan su se i pitak način, a opet dobro teorijski potkovane bavile popularnom kulturom, djevojaštvom, majčinstvom, seksualnošću, privatnim, javnim i svakodnevnim. Velik dio tih tema pretočen je u knjige promovirane upravo na ovom festivalu, a svi tekstovi dostupni su i dalje na stranicama mufa unatoč gašenju portala koji iz financijskih razloga više nije mogao nastaviti s radom.

Na Muf se osvrnula i Asja Bakić te kasnije pridružena autorica na portalu Jasna Jasna Žmak na tribini s Mimom Simić Hrvatske kuje koju je moderirala Željka Horvat Čeč. Često su im prigovarali vulgarnost i snabdijevali se nad tekstovima o pornografiji. Kako je moguće baviti se kulturom i imati takav naziv, Muf i Rousseau! Bakić tvrdi da problem nije u guzicama i sisama, već u onome što one predstavljaju. Isti oni mediji koji su ih napadali na vlastitim stranicama donose slike "djevojaka dana" ili slikaju obnažene turistkinje na odmoru bez njihovog dopuštenja za naslovnice i nakladu. Bakić pornografiju ne smatra načelno dobrom ili lošom, problem vidi u tome što se seks dovodi u vezu s moralom, te kritizira dvoličnost gađenja prema pornografiji ili sažalijevanja žena u toj industriji. Za nju su seksualne radnice i dalje radnice i njihov rad nije manje vrijedan od onog jedne književnice. Seksualnost kao ključna tema i nešto o čemu se teško progovara zaokuplja i Jasnu Jasnu Žmak u knjizi One stvari u kojoj, osim povijesnog i teorijskog pregleda seksualnosti, donosi mnogo privatnog i na taj se način razračunava sa sramom koji je nam je sustav nametnuo. Iznimno je važno da mlađe generacije imaju pristup informacijama, da se ne osjećaju posramljeno i izolirano iz bilo kojeg razloga, što je često slučaj u manjim sredinama. I Žmak i Simić potječu iz takvih sredina i ističu potrebu za drugačijim narativima i destigmatizacijom seksualnosti.

Foto: Fraktura - najbolja literatura Facebook

Foto: Fraktura - najbolja literatura Facebook

Zašto uopće još braniti ili forsirati feminizam?

U nekoliko se navrata tijekom festivala sudionicama različitih tribina postavilo pitanje zašto je feminizam na lošem glasu, zašto nije popularan među mlađom populacijom i zašto ga forsirati. I naravno, pojavio se zamor od odgovaranja uvijek na isto pitanje u različitim intervjuima. Slavenka Drakulić dobro je istaknula da mlađe generacije svoja prava uzimaju zdravo za gotovo. Djevojčice kažu da su one glavne u svom razredu, između ostalog jer ih brojčano ima više, a kada dođu kući savjesno spremaju igračke i krevete jer su internalizirale svoje "ženske dužnosti" za razliku od svoje braće. Na nevidljivo djelovanje patrijarhata i rodnih uloga ukazuju i Pleić Tomić i Horvat u svojim knjigama. Koliko je takva podjela čvrsto ukorijenjena u naš način razmišljanja potvrdio je i komentar iz publike da majke (koje najbolje znaju kako je trpjeti neravnopravnost) trebaju djecu naučiti ravnopravnosti (jer naravno društvo kakvo želimo započinje odgojem), na što je Jelena Veljača samo upitala, a što je s očevima? Mijenjanje svijeta nabolje, ono je što Jasna Jasna Žmak ističe kao novi pristup i odgovor na pitanja o bauku feminizma. Umorna od neprestanog branjenja feminizma predlaže da odsad s entuzijazmom nabrajamo sve pozitivno što nam je feminizam donio, a Mima dodaje da zaboravljamo feministički užitak zauzimanja novih prostora, užitak političke borbe, pa i užitak uopće. Evidentno je da pomaka ima. Danas se borimo protiv staklenog stropa, a nekad se ozbiljno raspravljalo o tome je li žena uopće ljudsko biće i ima li dušu. Ipak, nije dovoljan samo jedan dan ili mjesec da se osvrne na položaj žena u društvu, nisu sva pitanja riješena ni bitke dobivene, daleko od toga… i ništa nije zagarantirano. Kao što Slavenka Drakulić opominje, zaboravljamo da su prava koja uživamo, teško izborena prije nas i da nisu zagarantirana. Kome treba podsjetnik, koliko se brzo situacija može promijeniti, slobodno neka dohvati Sluškinjinu priču ili upiše pojmove "Poljska" i "ženska prava" u tražilicu. Ako, pak, se želite usredotočiti na užitak, pročitajte naslove ovih autorica, možda i vas inspiriraju na djelovanje.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Tagovi: abortus, djevojčica, faktiv, feministički aktivizam, feministički festival, feminizam, festival, fraktura, kućni rad, majčinska skrb, mediji, mima simić, muf, nasilje and ženama, neplaćeni kućanski rad, noćni marš, očekivanja, patrijarhalno nasljeđe, pobačaj, popularna kultura, pornografija, praksa, pravo da odlučujem o vlastitom tijelu, prolife, rodne podjele, rodne uloge, seks, seksualne radnice

Vezani članci:

Facebook komentari

Stup srama

Iz drugih medija

AEM